#31.07.2017# Poslednji je dan u junu, a prvi od nasih dana, kada cemo stici do Bugarske i istrazivati njene plaze, prirodu i istoriju. Odmor je prijao i budimo se svjezi i zeljni puta. U sklopu smjestaja je i picerija, gdje je moguce uz manju nadoplatu imati i dorucak. Rado se prihvatamo ove opcije i sjedamo da narucimo. Djevojka koja tu radi ne zna ni rijeci stranog jezika, samo rumunski i ruke dolaze u obzir. Prevodimo nazive iz menija, da vidimo kako naruciti jaja, hljeb i jos po nesto. Uz google ide sve lako. Naucismo od konobarice i kako se kaze hvala- multumesce. I tako su ubrzo i stomaci a i koferi puni i prikaceni na motor i krecemo u novu avantur na cijem kraju se nalazi dugo cekano more. Od mogucih puteva, biramo najbrzi i najkraci. Prvu polovinu cemo voziti kroz Rumuniju, drugu korz Bugarsku. Izlazak iz grada nije bio previse komplikovana, a Milica koristi priliku da napravi par fotografija. Bolest i siromastvo se ne daju sakriti. Kraijova nam je izgledala bas siromasna, pogotova za jedan veci grad. Ali zato fotke izgledaju umjetnicki. Ne napisaih da smo juce uz put vidjeli zenu koja kopa u povrcu. Nista specijano novo, ali cinjenica da kopa bez majice i grudnjaka, pokazuje da je Rumunija prihvatila evropska razmisljanja, slobode i standarde. Ako se potrudite, primijeticete da je izmedju dvije trake, izmedju dvije pune linije zamisljena pjesacki staza. Covjek ne stoji da prijedje, vec stvarno hoda izmedju traka, ide negdje. I danas nas prati vrucina kao pretohodnih dana, tako da se hladimo kako god znamo. Zadizemo nogavice, otkopcavamo jakne, gledamo da napravimo sto bolju ventilaciju. Put kojim putujemo vodi konstantno kroz ravnicu, tako da neke hladovine i posebnih krivina i nema. Kvalitet asfalta je dobar. Prolazimo pored grada Alexandria. Nemamo mnogo volje da sada svratimo u njega, ali Milica kaze da bi ga nekada voljela vidjeti. Ne znamo nista o tome gradu, ali naziv mu je taj koji ga cini zanimljivim. Jos koji kilometat dalje i dolazimo do table po kojoj je Bukurest udaljen samo jos nekih 60-tak kilometara. Sjecamo se one prve table kada smo usli u Rumuniju gdje je pisalo Bukurest – 500 km. Bilo je to juce ujutru, ali nama izgleda kao da je bilo prije sedam dana. Dozivljaj putovanja na motoru i stalnog mijenjanja lokacija preplavljeuje nasa cula i sve izgleda intenzivno i sadrzajno. To je siguran sam jedna od stvari zasto se motor i vozi. Pravimo pauzu na nekih 50 kilometara pred granicom sa Bugarskom, da se malo osvjezimo i odmorimo. Tu pokazujem moje sofisticirane vjestine pletenja pletenice. Pedagogija, iskustvo, sta reci... Evo (pored motora) i glavnih aktera na jednom selfiju. Prijatan konobar zamoli nas da, ako nije problem, napravi jednu fotografiju na motoru. Pope se na njega sa sve osjemhom. Platismo mu, zahvalismo se obostranu i nastavismo put. Tu smo imali ukljucenu navigaciju. I tako se vozimo jos nekih par kilometara i navigacija mi kaze da skrenem desno za 200 metara. Prodje tih dvjesto metara, a niti bi neke raskrsnice niti nekog saobracajanog znaka. Prodjoh ja tih 200 metara, prodjoh i jos mozda dva kilometra, a nema nigdje nista. Milica je vec uzela teleof u ruke, kaze da nas sada vodi pravo, samo da se okrenemo, pa ce nas opet vratiti nazad. Svasta. Okrecem se onda odmah nazad i opet ista prica, na nekih 200 matara pred tog nekog skretanja kaze sada da skrenemo lijevo. Usporim maksimalno i vidim da me vodi preko neke male cuprije, preko koje moze prijeci samo jedno auto, a put je goli makadam. Nije mi jasno, tvrdim da nema sansa da je to pravi put, ali hajde da vidim. Nije bas ni lako voziti, krupan kamen je ispod guma, ja u prvoj ili drugoj vozim. Ide put malo uzbrdo, krivuda, a sa strana je suvo siblje koje resta kao u onim dijelovima gdje je zemljiste mocvarno. Evo ga i neki mostic, prijedjosmo stavrano preko neke stajace vode, pa opet na makadam. Nakon par kilometara ipak izbismo na asfalt. Nema sta, navigacija je bas tuda zamislila da prodjemo i sada se vozimo nekih 20-tak kilometara putem kojim prolaze, rekao bih, samo traktori i te mehanizacije. Oko nas nema naseljnih mjesta, samo vise obradjene i manje obradjenje poljane. Put sa po kojom rupom, ali nista strasno, da se lijepo voziti. Ubrzo dodjosmo do poslednjeg rumunskog grada pred granicom (pise se Giurgiu, kako se izgovara, nisam bas siguran). Tu nas doceka kolona auta naslagana ispred rumunskog granicnog prelaza. Slijedi probijanje do granice izmedju auta, sto vidim rade i jos dvojica starijih ceskih motorista na svojim, ako me sjecanje dobro sluzi, Varaderim. Ako sam dobro shvatio, Rumuni tu u stvari prije svega kontrolisu vinjete, a posto za motor placanje vinjete nije obavezno, pustaju nas da vozimo dalje. Mozda je to bilo i placanje mostarine preko Dunava, koga smo i juce u Orsovi vidjeli, ali ako i jesto to, onda je i to besplatno za motore. Sa druge strane mosta, na bugarskoj granici slicna slika probijanja izmedju kolona. Kada se dalje nije moglo, ugasih motor, a posto je tu neka nizbrdica, sledecih 5 minuta ga nisam ni palio, samo pustim kocnicu i lagano se pomejeramo u koloni. Ispder nas su Cesi. Na granici su bosanski pasosi ponovo prava poslastica za policiju, tako da pregled dokumenata traje duze od prosjeka, ali biva sve ok. Nakon nekih 50 metara je i mjesto gdje se kupuju vinjete. Stajem tu, Milica silaze da nam kupi jednu za koliko dan vec se moze kupiti, a neki tip nam dobacuje da za motor vinjete nisu potrebeno. Potvrdi to i rumeni sluzbenik, sto me bas iznenadi. Nigdje nisam nasao ovu informaciju kada sam radio skauting Bugarske, ali ocigledno da sam to propustio. Bilo kako bilo, prihvatamo rado ovu cinjenicu i dajem gas. Ostalo je jos 200-tinjak kilometara za danas, a sada je oko 14h. Prvi bugarski grad u koji ulazimo je Ruse. Bez zadrzavanja samo prolazimo obilaznicom oko njega, jos nam nije potrebna pauza. Bugarski putevi na ovome dijelu su puni guzve, osjeti se blizina mora i turizma. Mnogo je kamiona, dostavnih vozila kao i kamp prikolica stranih registracija. Svako malo nailazimo na dionice puta gdje imam dvije trake u jednome pravcu, sto gust saobracaj znacajno rasterecuje, tako da kamioni ne guse previse. Svi voze proprilicno brzo, niko ispod 100, gotovo kao na auto putu. Nakoh nekih pola sata pocinjemo da osjecamo bol od ukocenosti pa pravimo jednu kracu pauzu pored puta i odlucujemo da potrazimo neki resotran krajputas prije nego sto dodjemo do autoputa, stomaci su prazni. I tako i biva. Tu otkrivamo ovcarsku salatu, koju cemo u naradnih osam dana probavati na raznim mjestima. Svugdje ce biti drugacije spremljenja (sa manje ili vise sastojaka), ali uijek dobra. To je ujedno i jedan od bugarskih kulinarskih specijaliteta, uz sir kackavalj, koji se moze jesti i svjez i pohovan. Opekotine od sunca se najcesce osjete prekasno. Nazalost, to se desilo i Milici. Dok se vozila raskopcane jakne i dok je pirenje vjetra prijalo, nije ni osjetila da je podobro izgorila. Sunce ja bilo tako jako i opsano, da je uspjela u jednom danu tako da izgori, da se i danas, evo dva mjeseca nakon toga, i dalje nazire tamniji trag na kozi. Osvjezeni i nahranjeni izlazimo na autoput koji vodi sve do Varne, sve do Crnog mora. Ostalo nam je jos nekih 100 kilometara. Osjecamo uzbudjenje jer prilazimo onome sto nam stvarno znaci odmor. Neki ljudi vole planinu, more im ne predstavlja nesto posebno i veliko. A mi smo zivjeli u porodicama gdje je odlazak na more predstavaljo veliki i znacajan dogadjaj. Redovno je to bio ritual pakovanja po danu, onda odlaska na spavanje tamo oko 9h (prevrtanje po krevetu jedno cetiri sata), pa ustajanje u 1h posle ponoci. Roditelji piju kafu, da se vozac razbudi, a onda se pali golf dvojka i polazak. Pravac Crna Gora, gdje bi se drugo i islo. Kada se dodje do kanjona Pive i pocnu se redjati crnogorske planine, e to je vec vrijeme kada iza svake krivine ocekujemo more, koga znam i sam nema jos dobrih par sati na vidiku. E bas takav osjecaj, kakav pamitim iz tih odlazaka na more ucinio je da se preostalih sat vremena do Crnog mora osjecam veoma, veoma iznenadjeno. Sve te gorde crnogorske planine i goli kamen zamijenjene su talasastim zelenim bugarskim livadama. Svi oni borovi i cetinari sada su polja puna suncokreta, kukuruza i pasnjaka. Nema provalija sa lijeve i desne strane ili rijeka koje krivudaju u njihovim podnozjima. Put prav, istina loseg kvaliteta, ali ipak autoput. Govoimr sebi da je more tu negdje, ali bas i ne vjerujm istinski, sve dok ga ne vidim. I onda se pojavi ono negdje u daljini, jos nejasne plave boje bez jasne linije gdje zavrsava kopno, a pocinje ono. Osjetim da motor poskakuje na zadnjoj gumi, prenosi Milicine vesele vibracije. Na nebu iznad nas lete tri aviona poprilicno nisko, turizam Crnoga mora osjeti se u zraku. Silazak sa autoputa i ukljucenje na prilazne ceste za Varnu. Guzva je poprilicna iako su, ako se dobro sjecam, tri trake u jednome pravcu. Od tog broja vozila nazalost se miris mora uopste ne osjeti, samo smrad izduvnih gasova. Vozili smo nekih 20 minuta kroz guzvu, semafore, dok nismo stigli do kruznog toka nedaleko od mora, koje se jos nije dalo vidjeti od zgrada, i onda se odvajamo sjeverno i vozimo jos nekih 15-tak minuta. Sati je negjde oko 19h i uz pomoc navigacije nalazimo smjestaj. Parking za auta je nenatkriven, ali iza kapija hotela, tako da i motor tu nalazi svoje mjesto. Prijava, unosenje stvari, oblacenje kupacih i pravac na palzu, da se uhavti jos koji suncev zrak. Entuziazam ne popusta, stigli smo se i brcnuti i prosetati plazom na kojoj gotov da nikoga nije bilo. A plaza pjescana, ne vidi joj se kraj, dugacka oko 3 do 4 kilometra. Ispostavilo se da nismo bas rezervisali smjesatj u centru Zlatnih pjasaka, nego da smo od njega udaljeni nekih 3 kilometra. Umor je tu, ali i zelja da vidimo gjde je to Milica prije deset godina bila na ljetovanju i da li ce se necega sjetiti ili se sve vec promijenilo. Sjedamo na motor ponov, pa ka centru Zlatnih pjasaka, nije nam se bas ponovo setalo, jer je vec bilo oko 21h. Ispostavice se da je bolje da smo prosetali, jer put do centra je bio put kroz neosvijetljene, postrme, uske i nepokrpljene ulice pune setaca i pokojeg auta (+ umor), tako da je voznja na motoru bas potrajala, ali nadjosmo i praking i dadosmo se u setnju. Na pocetku tog velikog vasara, kako to vec najcesce uz plazu i jeste, usporavamo da vidimo razne sarene okacene stvari, stvarno nema cega nema. I ne primjecujem da nas neko posmatra... Razdvojih se od Milice jedno dva standa, tj. zaostadoh za njom, kada mi tip pridje i upita me Sprichst du meine Sprache? (govoris li moj jezik?) Ne bi mi nista jasno, ali vidim da ga razumjedoh, pa i odgovorih. Pita on, da li smo za druzenje. Napravih facu tipa ne cujem te dobro i tipa sta hoces ti, kada on pita, jesam li ja sa onom djevojkom zajedno (pokazuje na Milicu). Vidim da on ima neke opasne planove, reko momce svoj ti pos'o. Ispricam Milici, cudi se i ona toj direktnosti. Vidimo da je neka cudna atmosfera, ali idemo mi na parce pizze sa ananasom, da vidimo da li se to jede ili samo gleda. McDonalds viri iza granja. Sa drugog pizza-standa zove, mase, nabacuje rukom neki mladi Bugarin, samo da se navrati i kupi kod njih. Standardno pitanje je odakle smo, kako bi nas sa par nama pozantih, a njima dobro uvjezbanih stranih rijeci jos vise osvojili. Kada kazemo da smo iz Bosne, nekako im se jezik zaveze, ni sami ne znaju bas na kojem jeziku da izbace tu foru.. Jedan nam rece da jos nikada nije pricao sa turistima iz Bosne. Koji dan posle sreli smo jednog kamiondziju iz Srbije sa porodicom i to je bilo to sto se nasih prostora tice, ostalo su Bugari, Rusi i Svabe. Idemo u pohod trazenje hotela u kome je Milica bila odsjela, malo desno, malo lijevo i izbrdo i eto ga. Ih osmjeha, to se ne da platiti. Stvarno smo dosli na Crno more, stvarno smo tu, tek lagano nam dolazi to. Setajuci dalje vidimo da onaj tip sto je nudio drustvo ne prestavlja nikakav izuzetak, sto i sledeci slike potvrdjuju. Lagani uvod... Zaplet... Kulminacija, raspelt... Zakljucak je da ko je zeljan „ludog“ provoda, treba doci u Zlatne pljaske. Milica je iznenadjen, nije jos bas ostala ta slika u sjecanju, bice da se tada ranije islo na spavanje. Sada je ovo pravi kupleraj uz more. Prosjek godina je oko 20-tak, ali zato sminke na zenskoj omladini ne nedostaje, a ni piva i flasa u momackim rukama. Ne svidja nam se ovo, previse je „na izvol'te“, previse napadno. Zaustavi nas covjek i napadno navraca u nocni klub, gleda me kao da sam mu nesto duzan, pa je dosao po svoje. Vjerovatno neke i ubijedi pogledom. Sve nam je to malo cudno, ali dobro, takvo je mjesto ocigledno. Pitamo se kakav je ostatak nocnog zivota i sta je u drugim mjestima. Jos par fotkica... Kopija Ajfeloog tornja, ciju sliku sam vidio kod jednog forumasa u putopsiu kada sam istrazivao i citao o Bugarskoj. Ima i za bajkerke sta da se probere. Cijene su posakrivali, da ne bodu u oci. Idemo u supermarket, super stvar je da radi do ponoci, mala nabavka za dorucak, i pravac ka motoru i u sobu. Mnogo toga je stalo u ovaj dan, bas je bilo zanimljivo i sadrzajno, a na kraju eto smo se i brcnuli u moru. I da, nije slano kao Jadran, kao da ga je neko razrijedio. Vjerovatno je tacna teza da je nekada davno to bilo slatkovodno jezero. Ali nije ni crno, ima lijepu morsku boja, tako da cemo mu za slanocu progledati kroz prste.

Umor je sigurno odradio svoje, ali tada nisam bio ni toliko priviknut na motor i njegovu i nasu tezinu. Sigurno da bi se sa vise iskustva odreagovalo bolje, mada zadovoljan sam, bitno je da nismo pali. Danas, skoro tri mjeseca od kako ga vozim, osjecam da ga mogu bolje kontrolisati, tako da treba vremena i kilometara. Mada, postoji ona mudra koja kaze da postoje samo dvije vrsta vozaca motora- oni koji su pali i oni koji ce pasti. A nastavak stize uskoro

#30.07.2017# Svice nasa prvo jutro u Madjarskoj. Nikada je prije nismo posjetili, ali ono sto smo sinoc obisli u Segedinu stvorilo nam je lijepu sliku o ovoj zemlji. Doruckujemo veceru od sinoc, a nacinjemo i zalihe plazme. Ima dovoljno za pocetak dana, nema potrebe da trazimo neki supermarket. Dogovaramo se da cemo danas, kao i ostatak puta, gledati da negdje obavezno pravimo pauzu za rucak i da rucamo, jer jucerasnji dan bez prave popodneven pauze je bio naporan, a taj napor smo osjetili tek kada nas je vec dobro sustigao. Lagano pakovanje stvari i standardno bez zurbe smo spremni za polazak oko 10:30h. Provjeravam kofere na motoru, da li su dobro zatvoreni, saginjem sa da vidim i ulje.... ups, gotovo da ga nema na pokazivacu.. Razne misli mi prodjose glavom u tome momentu, ni jedan utjesna. Do sada nisam sipao ni kapi ulja jer nije trabalo, pred put takodje nije trebalo, a onda odjednom sada nedostaje oko 3 dl ulja. Milica je jos u sobi, kazem joj kakva je situaciji i da jos ne oblaici opremu na sebe, jer tih 5 minuta dok ja dodjem do ulja, dopspem ga i vratim ispod stvari u kofer nema potrebe da se „kuva“ u njoj. Smjeska se i kaze- eto vidis, dobro je pa smo ponijeli ulje. Sipam tih 2-3 dl i nivo se penje na sredinu. Taj dan sam svako malo gledao na lampicu za ulje da se nece upaliti. Pojma nema kako svijetli, pretpostavljam da je crvena i da ce mi na vrijeme privuci paznju ako se ulje potrosi. Vise od lampice me brine uzrok tome. Nisam majstor, nemam neka posebna znanja, ali znam da takav nagli skok u potrosnji ulja ne moze biti dobar. Ispraca nas neka zena, ne ona ista koja nas je i docekala. Otvara kapiju i mase, a masemo i mi sa prvim kapljicama znoja ispod opreme. Pred nama je barem nekih 5-6 sati voznje, kroz dviej drzave i razlicite krajolike. Izlazak iz Segedina je lak, posebno kada imas navigaciju koja ti u uho sapce gdje trebas skrenuti. Odlucujemo se da prvu trecinu puta odvezemo autoputem, a onda tamo u Rumiuniji od Lugoja da nasatavimo magistralnim putem. Cilj nam je doci u Krajovu, gdje smo vec rezervisali smejstaj. Nakon nekih 15-tak minuta voznje, vec pred autoput, sjetih se da pertle na cizmama nisam vezao, htio sam to uraditi nakon dopunjavanja ulja. Brza pauza na stajalistu za bus i onda nista posebno zanimljivi autput kroz Madjarsku, sve do granice sa Ruminijom. Prvobitni plan je bio da umjesto u Segedinu spavamo u Kikindi. U tom slucaju bismo morali prijeci dva dodatna granicna prelaza, te nam se ta ideja nije bas mnogo svidjela. Zbog toga smo bili iznenadjeni kada smo izmedju Madjarkse i Rumunije naisli na granicu pred kojom kolone auta i nisu bile bas tako male. Slijedilo je standardno probijanje sto blize kucicama i onda kontrola. Bosanski pasosi su uvijek razlog da na granici skrenemo malo ulijevo, dok nas ne „provuku kroz sistem“. Hoce se da tu gjde su nas poslali nema hladovine, tako da smo se fino kuvali jedno pet minuta, dok nam ne vratise dokumenta. Ujedno je zavrsen i ulazak u Rumuniju, jer dva policjaca sjede jedan do drugog u kucicama. Nismo imali pojma da te granice izmedju EU i njenih clanica Rumunije i Bugarske nisu ukinute. Rumunki autoput nam se svidio (koliko se jedan autoput motoristima moze svidjeti) zbog cinjenice da vinjeta za motor nije potrbna. Svaka im cast na tome. Inace, isti je kao i u Madajrskoj, samo pravo i bez i jedne vrijedne spomena krivine. Sva odmaraliste koja smo vidjeli su bila cista prosirenje bez gotovo i najmanje hladovine. Uopste nas to nije mamilo da pravimo pauze na njima. Tabla za Bukurset pokazuje 500 km. Huh, izgleda bas daleko. Ne idem tim putem, nego posle Temisvara, u koji nismo navracali ovaj put, se odvajamo prema Lugoju i tu silazimo sa atupota. Na lampicu za ulje sam vec i zaboravio. Ili je pregorila ili je sve u redu. Sa lijeve strane u daljini se vide planine koje vode ka cuvenim Transfagarasu i Transalpini, destinacije koje vrijedi odvesto motorom i o kojima su vec mnogi clanovi foruma ovde pisali. Slijedi dio puta koji je zanimljiviji, prozali kroz brezuljkastije krajeve, a asfalt je dobrog kvaliteta. Mahom dionice imaju po dvije trake u jednom pravcu. Cilj nam je doci do Orsove na Dunavu i tu napaviti pauzu i pojesti nesto pored Dunava. I tako i biva, oko 15h smo na Dunavu, u restoranu kraj vode koji nam se svidio- znaci prvi na koji smo naisli. Rado bismo pojeli neku ribu, da upotpunimo dozivljaj, ali je ovde nema, sluze samo pljeskavice, raznjice i tako ta mesa koja bas i nisu plivala Dunavom. Neki Rumuni bas nemaju osjecaja za ugostiteljstvo. Ali ne zalimo se mnogo, pauza prija, tako da smo zasjeli mozda i vise od jednog sata, da se pripremimo za poslednji dio danasnje dionice koja vodi do Krajove. Posto je nedaleko od Orsove mejsto na kome se na lijevoj strani Dunava nalazio Trajanov most, stajemo tu da vidimo kako to danas izgleda i sta je od svega toga ostalo. Napravljen prije nekih 2000 godina, a sluzio je samo nesto vise od stotinu godina. Ipak, dugo je bio najduzi izgradnjeni most na svijetu duzine od preko jednog kilometra. Navodno stubovi ovog mosta i danas stoje ispod povrsine Dunava i prkose snaznoj rijeci zahvaljujuci svojoj sestougaonoj formi. Milica je ovde bila fotograf, skljocnula je i osta ova fotka. Primijetio sam da tip pored mog desnog ramena nije skidao pogled sa nas. Dosao je da natoci vode (koja je stvarno hladna i dobra) i da uhvati malo zraka u hladovini kao i svi. Reci cemo da se divio nasim cizmama, jakni i hlacama i sam u istom momentu pozelio iste da navuce. Definitivno cemo se morati pozabaviti malo nabavkom ljetne opreme do iduce godine. Ne zadrzavamo se duze od 10 minuta tu i onda ponovo uz malo lutanje sa navigacijom izlazimo na pravi put. Vozimo se jednim dijelom pored Dunava i prolazimo i pored hidrocentrale Djerdap. Nekada prije 7-8 godina sam je posjetio sa srbijanske strane i tu su nam objasnili da od osam turbina cetiri kontrolisu Srbijanci, a cetiri Rumuni. Lijep je isjecaj ponovo proci pored vec posjecenih mjesta i vidjeti ih iz jednog novog ugla, ovoga puta rumunskog. Put do Krajove je takodje dobar. Tu i tamo se naidje na neki stacionarni radar, koji kolicinom rdje na sebi ne odaje sliku necega odrzavanog i funkcionalnog. Ipak smo usporili i ispostovali svaki od onih koji nas je gledao sa ledja. Za razliku od Madjarske gdje je bio poprilican broj policije pored puta, primjecujemo da u Rumuniji takvih kontrola nema. Vidjosmo samo jedno njihovo auto parkirano u hladovini i to ne bas direktno uz glavni put. Put i dan idu, prilazimo Kraiovi i umor nas lagano stize. Vec je oko 19h i sunce nije toliko jako, sto nam prija. Nekih 20-30 km od Kraiove pocinje dionica puta koja je, koliko vidimo po tablama pored puta, donirana EU. Asfalt je crn i svjez, a linije nisu iscrtane. Tesko je reci da li u jednom pravcu imam jednu ili dvije trake ili gdje je zamisljena dupla linija izmedju dva pravca. Po sirini asfalta rekao bih da su po dvije trake. Policije nema ni ovde, a nema ni radara. Sve cega bismo se trebali pridrzavati su ogranicenja brzine, jedino to eksplicitno stoji pored puta, sve ostalo lagano pocinje da bude improvizacija. Lagano pocinjem osjecati nelagotu na motoru jer Rumuni ne postoju ta svoja ogranicenja brzine i cak mi sviraju da im se sklonim, iako i ja vozim barem 20km/h preko dozvoljenog. Vidim da biti fin ovde ne pomaze i dajem gas. Medjutim svako malo su u jednoj od te dvije nase trake ili auta parkirani ili tik uz moju cizmu stoje gajbice sa nekim rekao bih domacim poljoprivredim proizodima. A ja, kao i svi ostali, vozim barem 100 do 110 pored svega toga. Gadan osjecaj dezorjentaciji pruza dodatno nedostatak iscrtanih linija. To sto svakih kilometra mozemo naici na pjesacki prelaz koji je jedino sto je u ovome momentu obiljezeno, ne utice na brzinu nas ucesnika u saobracaju. Jurcaju Rumuni kao da nisu nikada vidjeli novi asfalt, a jurcamo i mi sa njima. Kaickom oka ugledah na pocetku jednog pjesackog prelaza mali spomenik. Sve mi je bilo jasno, ovaj dio puta je nesto najnelagodnije sto sam ikada odvozio. Put prolazi kroz gusta naselja, a naselja su reko bih Romska, sa improvizioanim kucama i sijedim djedovima koji vire iza karton na improvizovanim biciklima-kolicima. Na pola tog puta pred grad usporavamo- ipak nesto moze zaustaviti saobracaj. Sa druge strane koci i istrcava zena iz neke Opel Astre, bijeli dim izlazi iz auta i pravi dimnu zavjesu, nista se ne vidi ispred. Ne snadjosmo se da pa to uslikamo, stvrano je scena kao iz filmova. Vidim da prepadnuta place i pokusava nekoga nazvati telefonom. U njenoj traci staju auto-dva, da spasu ako sta mogu. Ostali se lagano probijaju kroz dim i jurnjava moze da se nastavi. Osjecaj da smo sigurni na ovome putu je davno nestao, a jos i ovo sa tim autom cini da nam prvi osjecaj o Kraiovi, a i samoj urbanoj Rumuniji bude bas los. Uspijevamo doci do dijela gdje ulazak u grad usporava auta i svi voze normalnije, jednostavno jer se brze ne moze. I tu ne mogu da vjerujem da ispred mene vidim dva konja. Neupregnuta, neoseldana, mrsava, bez igdje vlasnika. Setaju se lagano putem. Evo ih, jedan vozi sporijom trakom, a drugom noge vire ispod moje kacige, on je parkiran. Prolazim relativno blizu ovog lijevog i dajem toliko gasa da ga ne upalsim, a opet dovoljno da prodjem sto prije. Mozda bih malo i skrenuo u lijevu traku, ali tu neko nazovi malo bolje auto sa jedno 3-4 rumunska omladinaca prolazi. Onaj na suvozacevom mjestu mora naravno biti najludi. Ludji je od onih koji sjede nazad, tako se izborio za suvozacevo mjesto. Sa druge strane ima osjecaj da je vazan, jer ne vozi nego je vozen. Prozor mu je otvoren i on cim ugleda stranu registraciju i scenu kako je aman neki Asutrijanac stao pred konjima na putu izbaci se kroz prozor i prodera nesto rumunskih rijeci uz sirok osmjeh i mlatnju rukama. Dobrodoslica u Kraiovu. Pitamo se gdje smo mi ovo stigli, kakvo je ovo mejstu i sto bas tu izabrasmo da spavamo. Navigaciju sam ukljucio, vodi me do smejstaja. Vec je pokasno, sunce vec lagano zalazi, umor bi bio tu nakon ovih 460-tak kilometara i bez da smo imali ovakvih zadnjih 30 kilometara, a tek sa tim je koncentracija opala. Dolazim uzbrdo na raskrsnicu i trebam skrenuti lijevo. Zbog krivine koja je na lijevoj stani postavljeno je ogldalo, kako bi se ucinila preglednom. Stajem tu na stop, i drzim ravnotezu na lijevoj nozi jer put ne samo da je uzbrdno nego je i nagnut, raskrsnica ne bas mala a ipak nepregledna. Procjenjujm da bih mogao proci, dajem gas i naginjem se nalijevo. Taman u tome trenutku vidim da je auto sa lijeve strane bilo iza pjesackog i propustilo pjesake i daje gas. Ja smanjih gas u tom trenutku neodlucnosti a posto sam vec bio naget na raskrsnici koja je sama od sebe nageta, motor poce da pada na lijevo. Milica vrisnu. Docekah se na lijevu nogu jednnom pa jos jednom, udarih po gasu i izvukosmo se. Utrnuh u momentu od straha od pada, a i od straha da ce se razbiti motor, lijevi kofer pun stvari, mi..., ali prodje sve dobo. Ostale su bile bukvalno jos dvije-tri ulica do smjestaja i umalo da prospemo pri jedno 10 km/h, kako to obicno biva. Dobro je, stigli smo. Motorom prolazim kroz bastu kafica koji je u sklopu naseg smjestaja i parkiram ga u dvoriste. Tu je jos jedan Suzuki, straiji par iz Rumunije na proputovanju, rekao bih. Zelja da vidimo Kraiovu i sve njene ljepote, kojih sigiuran sam da ima, se potrosile u zadnjih sat vremena, i odlucujemo da je ostanak u sobi i odmor nesto sto nam mnogo vise treba, a ono sto je vazno jeste da cemo sutra vidjeti more.

Nikako ne nalazim vremena da pisem dalje. Za vikend planiram, pa cemo vidjeti.

*Greskom napisah na pocetku prethodnog posta datum 30.08.2017 => radi se o 28.07.2017 #29.07.2017# Umor je odradio svoj zadatak i pobrinuo se da dobro spavamo. Da li je krevet bio udoban ili nije, da li se culo brundanje auta i kamioni ispod prozora ili je mozda sunce vec od 5h pocelo da se probija kroz slabu zavjesu u sobu, pojma nemam. Cinjenica da je odmor poceo i da motor i Madjarsak cekaju na nas cini sve te stvari relativnim. To su samo zacini bez kojih jedna avantra ne moze da se skuva. Milica sve to dozivljava na svoj nacin => prekrizila je jedan dan na kalendaru i more je sve blize i blize. Pojma nemam kojim putem cemo odvesti tih 400-tinjak kilometara i doci do Segedina, sto nam je danasni cilj. Sve to jos vise pojacava utisak slobode koju putovanje motorom garantuje. Pogledah malo informacije o vinjetama i o putarinama za regionlane puteve. Vrlo komlikovana stvar. Toliko je komplikovana da kada su prije koju godinu uveli te nove cijene i pravila u pocetku nisu naplacivali pune iznose kazni za one koji se ne snadju, jer trebalo je ljudima da skontaju to. Nesto se mislim da bi nas Madjari mogli zeznuti, vjerovatno sisaju turiste kada kod stignu. Silazimo lagano na dorucak. Onaj visoki konobar, koji nam je sinoc pozelio laku noc, sada nam sa istim neiskvarenim i sirokim osmjehom zeli i dobro jutro. Pokazuje nam za koji sto da sjednemo, vec je postavio pribor za jelo. Vidim da nismo sami, ima tu jos i jedna porodica i dva para u srednjim godinama. Mislim da je objekat cesto posjecen, ima dobre ocjene na Bookinug, mada vjerovatno svi staju samo u prolazu. Jer Bagod smo obisli sinoc neplanski, Google mapa nas izvela u setnju, ali mislim da se tu nema mnogo sta vidjeti. Malo gusce naseljeno seoce, takav utisak sam ja stekao. Ni ne razmisljamo da tu ostajemo duze nego sto je potrebno. Prvi cilj je doci do jezera Balaton, a onda cemo vidjeti kako dalje. Nemamo u planu ni neke vece pauze, ako nam se nesto svidi stacemo, ako ne onda sto prije Segedin, on nas definitivno zanima. Koferi su ponovo na masini, motor se zagrijava, a mi primjecujemo da ce dan biti veoma topao. Oko 10h napustamo Bagod. Ispostavice se da ostale dane nikada necemo kretati prije 10h. Bilo bi nam bolje sto se vrucine tice da jesmo, ali ipak se nismo dali natjerati. Evo i mapa kuda smo otprilike prosli taj dan. Vjerovatno je bilo odstapanja lijevo-desno. Cim smo krenuli vidjelo se da ce saobracaj biti gust. Jedva smo se ukljucili na put. Blizina Balatona, madjarskog mora, dala se osjetiti cak i u Bagodu. Uspjedoh izaci iza nekog kamiona, koga sam posle samo gledao kako da zaobidjem. Ne znam kako na drugim motorima, ali zbog velicine BMW-a i vizira svaka voznja iza kamiona ili autobusa je pravo neudobna. Vjetar udari i zaljulja ga te sa jedne, te sa druge strane i ruke su stalno u polugrcu. Kako vozim, sve gledam da li ce biti neka oznaka za neku vinjetu ili put koji se naplacuje, kad nakon nekog kruznog toka vidjoh benzinksu. I Milica rece hajde da stanemo pa da pitamo. Parkiramo pored nekih bajekra iz Slovenije. Pozdravljam i jedva jedan od njih 5-6 pozdravi, i to poprilicno hladno. I dok skidam kacigu i koracam ka kasi, skontah u sekundi rjesenje- kupicu vinjetu. Prvo jer pojma nemam kuda ce me put navesti, drugo jer Madjari koliko vidim slabo divane englski i nece mi moci obajsniti sta trebam i gjde kupiti i trece jer za motor ne moze biti skupa, pa koliko god da je. Vrlo brzo ce se ispostaviti da su sve tri pretpostavke bile tacne. Radnica na kasi nema pojma ni jendu rijec engleskog. A mladja je, bas cudno. Pruza mi papir i olovku i ja kontam sta sada hoce od mene. Mora da je registracija, nema sta drugo biti. Zapisem je, vratim joj, ali ona nesto negoduje, pokazuje na motor. Vidi da ni ja ne govorim ni jedan njoj poznat jezik osim govora tijela, te ostavlja kasu i ide napolje. I ja za njom, pa onda zajedno ka motora. Pokazujem pstom na njega, a ona dopisa „A“ prije registracije. Ih, treba i oznaka zemlje, nikada mi ne bi palo na pamet. U Madajrskoj se, za razliku od Austije ili Slovenije, ne lijepi vinjeta, nego imaju elektornsku. Ako prodavacica ukuca pogresnu registraciju i ako se ne provjeri na vrijeme na racunu, onda sam racun ne vazi kao dokaz da smo je imali. Put do Balatona je poprilicno dobar. Jedan dobar dio se vozi sa po dvije trake u jednom pravcu i iako je ogranicenje oko 80, svi vize kao na autoputu. Predio je, kao i vecina puta do Segedina ravnicarski sa ponekom blaogm uzbrdciom i nizbrdicom. Ne bih ga bas ocijenio kao nesto mnogo atraktivan za voznju motorom, mada prolazak njime prvi put je ipak zanimljiv. Nekih 10-tak kilometra prije nego sto cemo ugledati jezero stali smo u koluni koja se nije pomijerala. Nasa traka je potpuno stala, dok su iz suprotne dolazila auta. Ugasim motor, da nas barem on ne grije, jer je sunce dobro uprzilo, a hoce se da ni drvece ne pravi hladovinu iako nije daleko od puta. Cim se malo rascisti suprotna traka koristimo nasu prednost i lagano u drugoj obilazimo. Obidjem tako jedno 20-30 auta, pa se opet ubacim nazad kada naidje nova tura iz suprotnog smjera. Mislim da smo tako obisli nekih 200-tinjak automobila, srecni sto smo na motoru i sto se ipak krecemo dok nismo ugeldali sta je zacepilo saobracaj. Putnicki kombi i jos dva auta su se nekako uspjela udariti, i svi su ostali na u nasoj i na pola suprotne trake. Putnici, bilo je tu i djece, se izvalili u hladovini, valjda cekaju policiji, jer mi ne izgleda kao da cekaju sljep sluzbu, nisu bas toliko ugruvani. I sada vidim da iz suprotne trake kada auta krenu, jer je njihova polovina trake plus ono trave sto nagaze sa strane dovoljno za prolaz, ne staju. I u njihovoj nema nogo guzve, ne vise od 50 auta. I tako docekasmo da neka savjesna baka stane i pusti malo nas, pa nastavismo ka jezeru. Bas smo se lijepo skuvali pod punom opremom u toj koloni. Prolazimo pored mjesta Keszthley i tu prvi put i vidimo jezero pored koga narednih 30 kilometara i ide nas put. Put pored jezera nije za brzu voznju. Svako malo se prolazi kroz neko naseljeno mjesto sa pjesackim prelazima i ogranicenje je 50 km/h, a i saobracaj je veoma gust. Vidi se da prolazimo kroz turisticko mjesto. Mozda tu nema mnogo stranaca, ali majdarima je ovo pravo ljetovaliste. Nakon nekih dva sata voznje se osjeti vec umor u ledjima, a i osjecaj u prostoru se malo gubi, pa stajemo da vidimo kada cemo se odvojiti od jezera i krenuti juznije. I taman stajemo na ulaz u mjesto Balatonlele, od koga smo i planirali da se odvojimo. A pauzu koristimo da se protegnemo i kroz dvoriste nekog hotela gdje majke sa djecom i penzioneri u hladovini leze vidimo i omirisemo Balaton. Milica je odmah primijetila da nema talasa, i ma koliko je ubjedivao da smo vec stigli na Crno more, njen instinkt se nije dao prevariti Sjedam na ozidani potporni stub, cipele skoro vec dodiruju vodu. Jedan djekica lezi pored bake i promatra nesto na jezeru straim komunistickim dvogledom. Mozda unuka, ne bi me cudilo. Jer jezero je u pocetku toliko plitko, da se lica kupaca ne mogu raspozanti sa obale, a oni, kupaci, nisi ni do pupka usli u vodu. Tamo negdje u sredini je sigurno dublje, vidim da se i neki brodovi voze. Nazalost nemam ni jednu sliku, vjerujem da ni vama, a evo ni meni nije jasno zasto nisam okinuo koju tu. Valjda vrucina udari, pa mi nije bilo do toga. Nismo tu dugo ostali. Uzimamo jaknu, kacigu i lagano ka motoru. U prolazu pored baste hotela sjedi par ljudi, vidim da smo atrakcija zbog kontrasta koji im pruzamo- oni sjede oskudno obuceni i kuvaju se, a mi slojevito i laganim korakom pored njih. Samo da mi ne sleti ona kapljica niz obraz sto mi se upravo formira, pa da se mogu kroz cijelu bastu folirati.. Izdrazla je nekako do prvog coska. Nasatvljamo po veoma dobro putu. Vidi se da saobracaja nema mnogo u odlasku od jezera. Ukljucio sam tu i navigaciju, ne luta mi se bas, jer nema sanse da zapamtim vise od jednog naziva madjarskog mjesta kroz koje trebamo proci. I vrlo brzo navigacija nam kaze da skrenemo lijevo. Tu nas prati nekih dva sata relativno los put, mada je malo brdovitije i ima vise hladovine. Vrlo malo saobracaja na ovome dijelu, jer ovo je poveznica magistralnih puteva na koje treba tek da izbijemo. Nisam nikada bio u Italiji, ali vjerujem da i oni koji su bili i oni koji ce tek biti imaju slicnu sliku pred sobom- brezuljkasta, sa dugim jednobojnim lividama koje se pri krajevima izdizu i tu na vrhu se nalazi jedna poveca kuca ili vila i malo sume sa njene lijeve i desne strane. Tu i tamo vinogrdi. E tako je izgledao taj dio puta kojim smo prolazili dok nismo dosli na put koji vodi za Segsard (ili kako se vec izgovara). I kako smo izbili na taj put pocela su se redjati table i mejsta koja pocinju na „Sz“. Moram sada pogeldati na karti, da vidim sta je to sve bilo: Szakaly, Szakadat, Szekszard...ovaj zadnji ima cak dva puta „sz“. Sve mi se cini da ih je bilo i vise. Mora da su ih Madjari u medjuvremenu preimenovali jer su i sami shvatili rasizam prema ostalim slovima njihove abecede. Oko Szekszarda smo trazli benzinsku i nasali mnoge, ali sve sa lijeve strane. I sve mi se ne da da skrecem lijevo, mislim naici ce neka na desnoj, ali dzaba, na kraju sam nakon jedno tri na lijevoj strani morao skrenuti lijevo i napojiti BMW-ladju. U motor staje oko 25-26 litara, od toga je 6 litara rezerve. Potrosnja mu varira od 4,2 do 5,7 u zavinosti od obrtaja. Sve u svemu, naspem jednom dnevno i vozim 450 kilometara bez problema. Posto su se tu vec pocele pojavljivati table za Szeged (znam da ih je bilo jos sa Sz ), iskljucujem navigaciju. Ukljucicemo je tek posle, kada budemo trazili smjestaj u gradu. Put od Baje do Szeged je vrlo dobar, pun brzih dionica. Naidje neko manje naseljeno mjesto, pa spustimo na 60 km/h, a onda duga pregledna dionica sa blagim krivinama kroz ravnice gdje svi voze gotovo kao na autoputu. Naidjosmo i na jedan dio puta koji se renovira. Ogranicenje 40, ali kada ti se upali zeleno, jer samo kroz jednu traku ide saobracaj. I tu tako stojimo i pocinjem da primjecujem registracije auta. Neverovatno koliko njemackih registracija. Necu pretjerati ako kazem da ih ni na putevima same Njemacke nema vise. Nisam odgonetnuo gdj su to oni bili, da li se vracaja sa Crnog mora, ili su gastarbajteri koji su bilo kod kuce u Madjarskoj, Rumuniji,... Pravimo jos jednu pauzu nekih 20 kilometara pred ulazak u Segedin. Umor nas je stigao, vec je bilo oko 16:30 tada. Ovih dana otkricemo zanimljiv fenomen neosjecanja gladi dok se vozimo na duzim relacijama. Nije da nismo gladni, ali to skontamo tek kada stanemo i odmorimo. Da li je to zelja da se sto prije dodje na cilj ili je posledica vrucine il' sta li je, ne znam. Na termometru koji imam na motoru kazaljak je stalno bila izmedju 40° i 45°, bas je gorilo. Tako smo skontali da cemo iduce godine kretati ili krajem proljeca ili pocetkom jeseni na put i da cemo nabaiti prikladniju oremu za ljeto. Ako cemo pravac nekog mora, onda je bolje nekada pocetkom septembra. Jeste da su sanse da se pokisne vece, ali nema toliko vrucina a i more jos drzi prikupljenu toplotu. Pauza prolazi brzo, uzeli smo malo plazme koja nam je dobro dolsa (a i jednoj maci, bitno je samo da se natopi vodom) i odlucili smo da se cuvamo za neki specijalitet kada stignem, kao sto je i bilo. Zvonimo na vratima privatne kuce, proviruje neka djevojka, ocekuje nas i otvara kapiju. Eh, niko da izgovori recenicu „Garaz bajk“, pa parkiram u dvoristu. Kao i u danima koji su pred nama i ovaj put ce prenociti na otvoreniom, ali gotovo redovno u dvoristu, iza neke kapije. Ostavljamo stvari, tusiranje i pravac ka grau. Centar je udaljen nekih 15 minuta pjeske, pa cemo prosetati. Po rasporedu kuca, njihovome izgledu i stilu, sirini trotoara i ulica odmah se vidi da je ovo grad sa duzom istorijom. Ali ono sto nam je jos vaznije od njegove istorije jesu njegovi restorani, jer sada opasno osjecamo i glad i iscrpljenost. Nalazimo centar i uz pomoc intuicije biramo vjerovatno jedan od skupljih restorana gdje bismo jeli. Ne znam kako nam to polazi za rukom, valjda naivno turisticki krenemo ka centru, a zna se da ugostitelji samo takve tu i cekaju. Ne sumljam da je hrana dobra, ali vise od toga vjerujem da negdje na blizem rubu centra mora biti isto tako dobra lokalna kuhinja sa noramlnim cijenama. Ovaj restoran biva bez slobodnog mjesta sto i nije tako lose i mi sjedamo u park, da prizovemo u pomoc Google mape. Izbaci mi listu restorana i odmah primijetih jedan- Gulas charda, nekih 700 metara od nas. E tamo cemo probati da pobijedimo glad, koja je danas nas najbolji kuvar. Pogled iz parka. Pravo se vidi zgrada opstine. I pogled sa druge strane. Tamo lijevo je onaj popunjeni restoran. Milica je kupila baletanke i odlucila je da ih u ovoj setnji premijerno proseta. Ispostavice se da je to bila greska jer nije ni osjetila da je vec do parka uspjela da nabije zuljeve na petama. Sve sporije i teze hoda, a gulas izgleda dalje nego sto jeste. Ugledasmo supermarket, ulazimo tu i nalazimo flastere. Pitao sam se kako se zovu na madjarskom i nikada ne biste pogodili- hanzaplast. Vjerovatno ostatak predprvosvjetskog melosa. Operacija je izvrsena odmah nakon kasiranja, na licu mjesta, ali se ispostavilo da su napravljeni zuljevi vec toliki da im medicinski selotep ne moze pomoci. Bosonoga setnja toplim trotoaram se nudi kao odlicno rjesenje i tako stizemo do nase carde. Mali lokal, ali dobro popunjen i koliko vidim sve lokalci sjede i jedu. Konobar ne zna engleski, ali nema veze, osjeti se istorija i uticaj Srbije na ovome prostoru tako da je meni trojezican- madajrski, engleski i srpski. Milica naruci neku sniclu, a ja ovciji gulas. Uzeo sam neko lokalno toceno pivo, zaboravih kako se zove, a Milica limunadu (nije vidjela limuna, nesto flasirano). Pivo je bilo dobro, sjeda. Dok smo cekali, gledali smo kako iznosi porcije drugim gostima i reklo bi se da sto se velicine tice nismo omanuli. A evo i nase. Bilo je dobro i na kraju smo zamolili konobara da nam spakuje to sto je ostalo, jer toliko je ostalo da se za sutrasnji dorucak nismo morali brinut. Punih stomaka krecmo ka centru, da vidmo i obidjemo jos malo dok nas snaga i volja drze, jer vec je proslo 20h. Dio glavnog trga. Evo i nas premijerno. Ovo nam je cini mi se prva zajednicka fotografija od kretanja iz Graca. Tamo lijevo smo smo pojeli neki bas dobar sladolde Univerzitetska zgrada. Da nije bila subota, pa da se i upisem neki faks na brzaka, pa neka stoji. Poznata katedrala u cetru grada, sa dva zvonika od koji je ovaj put samo jedan htio da se slika. Sagradjena izmedju 1912 i 1929. Kao sto se i vidi na satu katedrale, 20:45h, vece lagano pada, a mjesec uveliko proviruje. Biti u Segedinu a ne spomenuti Srbe bi bio propust. Odmah iza ledja katedrale, nocu neosvijetljena i daleko manja nalazi se pravoslavna crkva Svetog Nikole. Ovo je spomen-ploca sa pravoslavne crkve. Srbi su bili nekada vecinsko stanovnistvo u ovome gradu, a sticajem okolnosti (politika, pomijeranje granica, migracije..) ostalo ih je jos oko 300-tinjak mahom u jednom naselju nedaleko od grada, kako to na internetu pise. I za kraj ovog dana slika segedinskog vodotornja izgradjenog 1903-1904. U blizini je i izvor veoma tople termalne vode, gdje stanovnici sipaju vodu i nose kucama. Probao sam je- dok je topla pomalo bljutava, ali kada se ohladi bolja je. I tako dolazimo nazad u sobu, lijezemo u krevet i zaspivamo prolazeci u mislima jos jedom danasnjom rutom. Umorni smo, ali bilo je lijepo i jedva cekamo budjenje i put ka sutrasnjem cilju- Krajova u Rumunije.

Vise puta sam ga vec vozio po kisi. Sve dok vozim barem nekih 70 km/h ostajem kompletno suv, samo kaciga pokisne. Dobar osjecaj. Naravno, ako je prolom oblaka, onda dzaba vizir i plastike, onda moram kisno odijelo obuci. Suviozac pokisne uvijek vise, njemu su koljena isturenija. I za mojih 1,9m ugradio sam i dodatni vizir, standardni je do otprlike 1,85m.

E gdje me nadje, aman da nemam ni jednu sliku gdje smo svetroje zajedno. Tj., bice jedna, ali to je u povratku, da je ne ubacujem sada, da ne mijesam. Vise sam fotografisao kamenje (arheologiju), prirodu i gradove nego bas sam put. Bilo je mnogo vrelo, tako da s jedna strane zbog toga ima malo tih fotografiju u toku voznje, a s druge strane nisam tada razmisljao na nacin da ce mi trebati za putopis. Cijena neiskustva, ovo mi je prvi putopis... Ali bice fotkica, imamo ih oko 300-400, naci ce se nesto, ali je to vecinom Bugarska. Postavio sam ga u predstavljanju, ali evo i ovde da ubacim fotkice, da vidite na cemu smo proputovali i fotku sa moje prve voznje, kada sam ga 04.07. i preuzeo.

#30.08.2017# U petak ujutru, dan kada trebamo krenuti, odalzim na posao. Cijelo vrijeme vise gledam na sat nego sto se zaista mogu skoncentrisati i razmisljam kako da sto prije zavrsim sa obavezama i krenem ka kuci. Glavno pitanje se vrzma po glavi- da li postoji jos nesto sto bi se trebalo ponijeti, sto bi bilo prakticno imati..., ali nista novo ne pada na pamet. Vjerovatno je sve tu. I Milica obavlja svoje obevaze koje su joj ostale za taj dan, cujemo se porukama. Od 14h me ceka, tako sam planirao da cu doci. Ipak ne ide bas sve tako glatko, treba ostaviti bitne stvari zavrsenim pred duzi odmor, tako da kazaljka lagano ide i na 15h, pa i na 16h. Znajuci da bi se tako nesto moglo desiti, smjestaj koji smo rezervisali u Bagodu sam kontaktirao koji dan ranije i pitao da li je u redu da se dodje oko 22h. Uredno su odgovorili da je to ok. Inace, oducili smo se za polazak u petak i voznju od 130 km iz nekih strateskih razloga, a i velike zelje da se sto prije krene na put, iako je originalno planirana subota ujutru. Cinjenica je da ako se krene u petak, onda u subotu ujutru nema pakovanja i potencijalnog odugovlacenja kod kuce. Cilj nam je bio prenociti u Segedinu u subotu, te ja taj put od nekih 470 kilometara koji bi trajao preko sedam sati efektivne voznje (zbog izbjegavanja autoputa kroz Madjarksu) bilo prakticno prekratiti. Tako da bismo u subotu trebali imali laksi „posao“ i sacuvati snagu za Segedin, da ga malo obidjemo. I drugo, nismo htjeli da odmah prvi dan odvozimo vremenski najtezu dionicu, ipak je bolje krenuti lakse. Nije proslo vise od pola 5 ako se dobro sjecam i sto se posla tice bilo je gotovo i za 15-tak minuta sam kod kuce. Koferi iako gotovo potpuno puni ipak stoje nezatvoreni, cekaju na oficijelni start. Vrijeme je tmurno, cak je i kisa padalo i paducka trenutno. Milici utice na raspolozenje, pospana je, a jos me je i cekala i cupkala. Vidim da bi najradije htjela da smo vec na plazi, mnogo voli more, a kretenja na more u petak i dolazak tek u ponedeljak navece znaci suzbijati tu veliku zelju ne samo jos dva-tri sata koliko me je cekala, nego i jos puna tri dana. Ipak suti, uzimamo kisobran i lagano do prodavnice, da kupimo jos ona dva-tri dupla pakovanja Plazme, ili kako se to van bivse YU zove- Lane. Da ne daj Boze ogladnimo, pa sta cemo. Nema tamo ni prodavnica ni restorana gdje idemo Tako je plazma popunila poslednju rupu u koferima, kisica je stala i nije izgledalo kao da ce ponovo poceti, a mi smo oko 20h krenuli. Pojma nemam gdje su otisla ta tri sata od dolaka sa posla, pa do polaska. Bice da se dobro poznajemo i da smo pametno isplanirali kretanje u petak, inace bismo vjerovatno u subotu razvukli. Imali smo do Bagoda neke dvije-tri opcije kojim putem da dodjemo. Biramo onu najblizu, najbrzu jer znamo da nam kilometara nece nedostajati, pred nama su. Prvih cetrdesetak kilometara je austrijski autoput. Kisa je definitivno odlucila da ne pada, kao da nas je pitala kada treba da stane. Bokser ispod nas prede, dobor podnosi tezinu. Sam on ima nekih 280 kg sa punim rezervoarom, a sa nama i sa puna tri kofera vjerujem da je znacajno prebacio 400 kg. Maksimalna dozvoljena tezina mu je za nas nedostiznih 490 kg, odlicno. Nisam ga jos vozio sa tako dobro natovarenim koferima, ali ne smeta mi tezina ni u jednom trenutku, ne osjeti se. Sigurno plovi i uliva sigurnost, a vjetroban dobro stiti od vjetra, tj. mene stiti dobro, ali Milica kaze da ne osjeca razliku izmedju podignutog ili spustenog vizira. Vjerovatno sav zaklon od vjetra koji ima dolazi od mene. Nakon nekih 20 kilometara se pravi prva pauza. Vrijeme je da se popije kafa, pojede plazma, ohladi masina...., ali kada bismo se zezali, hehe. Stajem samo da vidim da li zadnji tocak i sarafi dobro drze i da li sam kocnicu pricvrsti kako treba. Da, tu i jeste otislo nesto vremena od dolaska sa posla pa do kretanja, jer sam se u petak ujutru vratio od vulkanizera i nisam imao vremena da postavim tocak odmah. Dobro sam ja to vremenski ujutru isplanirao, ali kada mi je tip postavio gumu rece mi da je ne moze balansirati. Kako, zasto? Nema alat za to. Svasta. Onda sam vozio do drugog, cekao na red jedno pola sata jer nemam termin, pa me je ubacio i na kraju je felga dobila dodatnih 25 grama. Uglavno, provjera je gotova, sve je uredu i za minut nastavljamo dalje. Ubrzo silazimo sa autoputa tamo oko Ilz-a. Znam da u Fürstenfeldu imamo dobar restoran sa kineskom hranom, all-you-can-eat, gdje ti za nekih 9-10 evra po osobi cak spremaju i svjeze meso i lignje, ribu i morske plodove koje ti izaberes. Dobro zvuci, ali niti smo gladni niti zelimo previse kasno stici u Bagod. Ubro stizemo i u blizinu Madjarske, redjaju se natpisi. Presli smo tu i vise od pola puta, ostalo je jos nekih 50 km. Pravimo pauzu pored jedne male benzinske i tu Milica vec moze uhvatiti madjarski radio bez problema. Ja cu ubaciti slusalicu u uhu i ukljuciti navigaciju sa offline kartama, ne zelim da mnogo lutam po Madjarskoj. Krecemo kroz nekih 10 minuta i ubrzo izlazimo iz Austirje, prelazimo bivsi granicni prelaz. Ili su se dobro sakrili ili nema nikakve kontorle. I eto nas, prvi put smo u Majdarskoj. Milica je vec zivnula, primijeti se, desava se nesto. Kako nam malo treba da se pokrenemo, da se opustimo i da disemo punim plucima. Nisam od kuce daleko ni sat vremena, a vec posao koji sam do 16h radio punom parom izgleda kao da se desavao nekome drugome. Prelazak granice momentalno donosi i znacajno losiji put. Moze se voziti, nema rupa, ali je asfalt dobro hrapav i pokrpljen. Pitao sam se tada kako li ce izgledati ostatak Madjarske, ne bi valjalo da nas prati ovako los put cijelu subotu. Ocigledno da je prvi utisak vrlo vazan, tako da sam sutradan bio prijatno iznenadjenim nekim dionicama koje se nisu dale naslutiti. Tu se dan blizi kraju i bljesak svjetala sve vise dolazi do izrazaja. Pored njegovog standardnog svjetla koje je vrlo dobro, neki od prethodnih vlasnika mu je ugradio i dvije maglenke. Odlicno pojacava vidljivost u ovakvim situacijama kada se vozi tik uz livade i sume gdje svako malo moze iskociti neka lisica ili srna. Rijetko, ali tu i tamo mi poneko auto blica, vjerovatno mu zasmeta. Dobar je to znak, znaci da smo primjetni na putu. Blicnem i ja njima sa jednim dugim, cisto da znaju da moze i jace i u tome se i mimoidjemo a maglenek svijetle li svijetle putem. Znam da se u Madjarskoj placa putarina na autoputu. Ali kontam posto ga necemo koristiti i ne treba mi ta njihova vinjeta. Svejedno im svi autoputevi vode ka i od Budimpeste a to nam nikako nije usput ovaj put. Jos su oni nesto zakomplikovali sa naplatamo na lokalnim putevima. Pojam o tome nema, samo vozim pa kako bude. Prolazimo nekim slabo koriscenim putevima, ima cak kratko i makadama, ali pratim navigaciju, pa kako ona kaze. Mjestimice je naseljeno, mjestimice samo visoka suma sa dense strane i poljana kojoj se kraj sastavlja sa zvjezdanim nebom sa lijeve strane. Pojma nemam gdje smo, osim da smo u Madjarskoj. Zatim savrsen pravac od mozda dva kilometara sa drvoredom sa obije strane a okolo mrkla ravnica. Nigdje nikoga, samo mi na putu. I onda malo lijevo, malo desno, pocinju se pojavljivati i manja naselja kroz koja prolazimo, pa onda i tabla za Bagod samo pravo i malo prije 22h ulazimo u Bagod. Pojma nemam kako nam se zove smjestaj. Uzdam se u navigaciju da ce reci da smo stigli, da je sada ne stajem, pa da provjeravam. Sa lijeve strane prolazimo kraj nekog finog osvijetljenog objekta, ali bice da nismo tu, ne vodi nas navigacija tamo. Ubrzo skrecemo lijevo sa glavnog puta, pa onda opet neko lijevo koje je u stvari valjda pravo. Ponovo smo u mraku, kuce i rasvjeta su iza nas, a onda i tabla Bagod prekrizena. Cudno. Ali hajde dobro, navigacija se javlja da skrenem desno, vidim da ima neki plan za nas. Jos nekih 3-4 kilometra voznje, dolazimo na raskrsnicu, oko nas kuce dooobro oronule izviruju iz mraka i kontam nije valjda da smo stigli. Stajemo da vidimo sta je to sa mapama, kada vidimo da nas navigacija vodi u kurg. Bice da smo nekada prije prosli odrediste i da sada opet idemo ka njemu, ali drugim putem. Ili se vratili nazad ili nastavili putem koji nam je ona zamislila, svejedno nam je sto se duzine tice. Nastavljamo pravo par kilometara, izlazimo ponovo na glavni put, vozimo nazad ka Bagodu i ponovo ulazimo u njega. Sada skrecemo desno na istoj onoj raskrsnici na kojoj smo skrenuli lijevo prvi put i onda mi navigacija ponovo govori da idem lijevo. Kako vidim, vodi me opet na isti krug. I onda tu ugledah u stvari makadam koji vodi ka onome osvijetljenom objektu za koji sam pozelio da je nas cilj kada kada sam ga prvi put vidio. Odlicno, ne moze bolje, stigli smo. Parkiram motor ispred restorana. Tu su i jos dva auta nemadjarskih tablica, aman ce zajedno nociti. Na recepciji se osmjehuju dvojica konobara, ocekuju nas. Tamniji provjerava moju vozakcu, klima glavom sa osmjehom i daje kljuceve sobe ovome drugom, visem. Mi za njim na sprat, ulazimo u sobu, primjecujem da smo pored glavnog puta, ali dobro, nema previse saoracaja nocu reklo bi se. Evo kako nam je soba izgledala (sa Bookinga). Na pristojnom engleskom nam rece da imamo i dorucak ujutru u restoranu. Nazalost tu njegovo poznavanje engleskog dodje na izmak, tako da pitati kojim putem sutra ili kako za vinjetu za lokalne pute nije bas funkcionisalo. Vidim da bi mi rado pomogao, mnogo je usluzan i ima zelju, ali dzaba ne ide, nema rijeci. Ipak izgovori jednu vrlo vaznu recenicu koja je glasila: „Garaz bajk.“. Nismo se mogli bolje razumjeti. Silazimo zajedno, skidam kofere i ostavljam na parking, kako bi ih u povratku uznio u sobu i onda za njim iza restorana. Pred garazom stoji auto. Ok, provlacim se pored njega i zida i dolazim do garaznih vrata. On ih tu otvara, pali svjetlo i raskrcuje kante. Garaza je mala i ne koristi se kao garaza nego kao ostava. Prasnjav bik za jahanje, iako veliki, stidljivo izviruje iza kanti, ormara i prasine. Simpaticno mi je, uopste ne smeta, nekako je bas kao kod kuce Konobar sklanja i kantu sa starom supom i raznim otpadima koji ostaju na tanjirima sitih gostiju i ja tu parkiram svoj motor. Ne bih da ga uvrijedim, znam da je garaza bila zakljucana, ali zakljucavam i ja motor za svaki slucja, pa da obojica mozemo mirno spavati. Jos nam ne mirise, ali znamo da smo Crnom moru blize nekih 130 kilometara.

Hvala vam na komentarima. Nema sta, zasluzili ste nastavak za ovo bodrenje. Evo skuckao sam ga u Wordu, pa cu da ga prebacim za koji momenat. Planiram opisati dan za danom koliko se bude moglo i koliko me sjecanje sluzi. king_julien hvala ti na primjedbi. Negdje smo fotkali manje, negdje vise, negdje nikako. Naravno, gledacu da ih postavim sto vise kako bi upotpunile pricu. Iduci nastavak stize oko utorak, cim se vratim sa vikend-turice po Austriji.

Plan je bio vracanje onome sto nas je jednom, sada vec poodavno, osvojilo. Nismo imali tezak zadatak da spojimo slagalicu. Milica je htjela ponovo da vidi Bugarsku plazu, nakon punih 12 godina. Ja sam htio ponovo da sjednem na motor i dignem ruku prvome bajkeru koji mi naidje u susret. Onaj dobar osjecaj slobode koji se dao osjetiti zadnji put prije gotovo pet godina, kada sam ga poslednji put i vozio. Nakon takve pauze trebalo je osvjeziti reflekse i privici tijelo na specificne udobnosti koje pruza motor, prije svga ledjima i zadnjici, na duzim putovanjima. Tako smo odredili nas cilj- doci do Zlatnih Pjasaka pocetkom avgusta 2017. Ukupno nekih 17 dana odsustva u Gracu u koje trerba da stane ova avantura. Prvo slijedi par uvodnih redaka, kako su izgledale osnovne pripreme, a onda i plan puta i opis kako je to sve bilo. Posto bosanska A kategorija nije priznata u Austriji, protrebno je bilo obaviti naizgled jednostavan prakticni dio ispita pred komijsijom, plaiti sto se plaitit mora i dobori austijsku A kategoriju. I tako sam isplanirao da pocetkom marta, sa prvim zracima sunca, obavim taj dio i budem spremam da ugrabim nekog mladjeg Deauvila sa mozda onim vecim poklopcima za kofere, te da imam neku varijatnu povoljnog, a opet putnickog i relativno hvaljenog motor za ovo putovanje, koji bi nam odgovar. Zelja je bila i BMW 1100 RT, ali o tome se samo krisom mastalo, sto zbog vece cijene, sto zbog cinjenice da je poslednji proizvedni primjerak skoro vec pa punoljetan. Pocetkom marta predajem zahtjev za vozacku i razmisljam u koju auto-skolu posle toga da odem, kada mi nakon potpisivanja zahtjeva onako usput birokrata rece da mu se javim na taj i taj broj za dva mjeseca... Uveli su neku provjeru bosanskih vozackih, pa mozda bude gotova do tada. Rece mi da mi ljekarski vazi do avgusta, onako gleda u njega i nesigurno tvrdi da bi to trebalo do tada biti gotovo. Zanimljiv nacin zaokruzivanja- dva do pet mejseci. Kada se na tu borjuku saberu i dana koji mi trebaju da se polozi ispit i dobije vozacka i naravno jos barem dva vikenda da se odvezu neke ture zagrijavanja, blize izgleda jesen nego tura do Crnog mora. I sa svakom novom informacijom koju sam dobijao strah od te ideje je samo potvrdjivan. Pocetkom maja, kada su bajkeri vec uveliko zujali cestom, a ja po oglasima trazio Deauvilla i nadao se RT-u, dobio sam inforamciju da ce provjera bit gotva pocetkom juna, da nisu zavrsili provjeru u onom prvom recenom roku. To jest, mozda ce biti..., trebam tada doci pa da pitam. Dobro, nije mi svejedno, ali sta da se radi. Racunam da ce i tako biti dovoljno vremena, stici cu zavsiti te formalnosti i spremicemo se za put. Prednost cekanja povoljno je uticala na budzet za motor i odmor, te sa sve vise hrabrosti ukucavam u pretragu i BMW-a pored Honde. Jaca masina, koferi koji se mogu skinuti, zastita od vjetra koju BMW nudi, podesivo sjeiste koje za moju visinu od skoro 1,90 m igra ulogu, a i opcija sa muzikom koja Milici izmami pokoji osmjeh govor da bi to bila prava stvar za nas. Inace, Milica voli motor, ali ga se i plasi. Nije mnogo provela na njemu, zna da sam ga i ja poodavno vozio i da je od svih prevoznih sredstava vjerovatno i najopasniji nacin putovanja. Nisam ni ja bez straha i potpuno opusten kada ga vozim, mada mozda je i bolje tako, bolje mi drzi paznju. I tako lagano prodje i maj, i ja pocetkom juna pokucah na ista vrata. Izvucem novi broj, sacekam, dodjem na red na jedan novi salter. Tu gospodja uze moje podatke, ode da me potrazi (kako se to kaze) i vraca se ubrzo posle toga. Slijedi ista prica kao i u maju, da ce biti za mjesec dana, da dodjem pocetkom jula, da imaju mnogo posla, da ljudi cekaju i duze i tako dalje. Opet mi dolazi onaj isti osjecaj bespomocnosti kao i prva dva puta. Kazem joj dobro, nije problem, cuo sam ovu pricu vec dva puta, odoh sada pa cu doci za mjesec. Recite mi samo da li ce to onda biti zaista do tada gotovo. Slijeze ramenima, kaze ako ne bude tada, trebalo bi onda za dva, ali niko ne zna. Objasnjavam joj da mi je to za motor, da nema mnogo smisla ici na zimovanje sa njim, da sve to traje vec od marta, ali znam da to ne pije mogo vode. Odlazim od nje sa jos vecim upitnikom po pitanju izvodivosti naseg plana za ovu godinu. Tada je stvarno sve to izgledalo mnogo daleko. Nisam znao da ce to biti poslednji put da sam dosao na taj salter i da cu krajem juna (26.06.) dobiti poziv da je vozacka, gle cuda, u redu, da su je provjerili i da mogu polagati prakticni dio. Ne bi to sigurno ni tada bilo gotovo, da nije bilo nekih austrijskih poznanstava i raznih spleta slucajnosti, ali to je prica za sebe. Nekih deset dana prije toga je ispunjena moja velika zelja i kupljen je RT 1100, koji je cekao na mene i vozacku da ga prevezem i registrujem. Kako su dani prolazili, apetiti su rasli, tako da smo u jednom momentu masatli i o 1200 RT. Ko zna sta bi bilo da je austrijska birokratija odlucila da razvuce jos nekih dva do pet mjeseci. Naizgled dobar, motor je prema rijecima bivseg vlanika, a potkrijepjeno i nekim papirima i racunima o dijelovima, spreman za sezonu. Bilo je ostalo jos da se polozi vozacki ispit, sto je proteklo veoma glatko, kako je moglo biti. Prije polaganja pred komisijom trebao sam odraditi prvi i jedini cas u autoskoli. Prije pocetka casa instrukotr je bio dobro skeptican i predlagao je da se ispit pomjeri, ali dzaba, vec je bio zakazan. Rece mi da se prvi izlazak placa 120€ ako se polozi, a ako ne, onda 300€. Divan je to nacin da mi razbije tremu. Stalo je u tih 50 minuta ekspres teorijska obuka, jer komisija prvo postavi tri pitanja, pa tek onda mozes da sjednes na motor, i sve vjezbe na poligonu. U Bosni se pologon sastojao od pravolinijskog kretanja i obilazenja cunjeva i to je to ako se dobro sjecam. U Austriji to je predstavljalo samo zagrijavanje na koje komisija i ne obraca paznju. Vjezbe ubrzanja do 30 i 50 km/h sa kocenjem u oznacenom prostoru i ubrzanja sa izbjegavanjem cunjeva pri minimalno 50 km/h su bile pravi izazov za nekoga ko sjeda na motor nakon pet godina i to sve treba da stavi u 30-tak minuta. Vremena za gradsku voznju nije ni bilo. Na polaganju je sve to ipak odradjeno kako treba i gradksa voznja je prosla bez problema, tako da su tog 4. jula zavrsne te formalne pripreme za putovanje i vrata za put ka Bugarskoj su bila otvorena. Skoro cijeli jedan kontinent slavio je sa mnom taj dan nezavisnosti koju ti samo motor i cesta mogu pruziti. Istog momenta nakon polaganja i dobijanja privremene vozacke odlazim da prijavim motor i uzmem tablicu i saobracajnu. Hoce se da sam dobio vrlo zanimljivu kombinaciju slova i brojeva, te ja na tablici pisalo G-1-ABS. Odlazim navece po njega. Uzbudjenje raste, kaciga i jakna su u rukama. Kako koracam niz ulicu i skrecem iza poslednjeg coska oci mi se fiksirase na njmu. Parkiran, ceka. Lijep prizor, morao sam se vratiti korak dva nazad da ga uhvatim. Stavljam tablicu, bivsi vlasnik fotografise, i njemu je zanimljiva. Da mu se oduzim za to sto je bio kod njega prakiran u garazi vise od dvije sedmice, poklanjam mu domacu rakiju. Odusevljen je, odamh ide do zene da joj pokaze. Svi srecni i svi zadovoljni, motor se zagrijava koji minut, dajem gas i odlazim. Do puta koji je planiran za 28.07. ostala su jos tri vikenda i red je bio da se dobro iskoriste za privikavanje. Tako smo isplanirali da prvi vikend, kao pravi gastarbajteri, odemo do Bosne. U odlasku smo izbjegavali autoput, isli smo podravskom magistralom, tako da je put koji traje autom nekih 7 sati nama trajao 10-tak. Bilo je dobro naporno, ali tako je to na kondicionim pripremama. U povratku skupljamo iskustvo i na auto put. To je bila i moja i Milicina prva voznja motorom na autoputu. Uspjeli smo za nekih 7 sati da se vratim u Grac. Iduci vikend odlazak u Bec. Poslednji vikend je odlazak na Demo Fest u Banja Luku i na kraju se skupilo nekih 2000 km. Osim promjene crijeva za zadnju kocnicu koje je pocelo pustati tri dana nakon preuzimanja motora i zadnje gume koju sam promijenio bukvalno na dan polaska na put jer je guma na kojoj smo se vozili bila zakrpljena a da nismo ni znali, motor je odlicno podnio put do Bugarske i nazad i dobro je sakrio svojih 19 godina koliko je star. Toliko u uvodu kako je to sve prije puta izgledalo. A sto se planirane ture tice, polazak je zakazan u petak 28.07. Subota je predvidjena za putovanje kroz Madjarsku, nedelja kroz Rumuniju, a ponedeljak kroz Bugarsku, pa sve do Zlatnih pjasaka. Od 31.07. do 06. 08. plan je da se ostane na primorju, pa onda nazad preko Plovdiva i Sofije gdje bi se prenocilo, pa onda prenociste negdje u juznoj Srbiiji, pa na Zlatiboru, te put za Samac i Modricu gdje bi se ostalo dva dana, i onda povratak u Grac u ponedeljak 14.08. Kada se presabere, ostavili smo dva dana u rezervi, koja cemo gledati da negdje ubacimo, gdje nam se bude svidjelo. Sve u svemu, nekih 3.000 km ce biti minimum koji planiramo prijeci i ako je vjerovati Googlu puna dva dana (43h+) na motoru, kada se tu dodaju i lokalne voznje. Tri kofera koji daloze uz motor smo posteno natovarili. Prvo sto sam ubacio bila su kisna odijela i neki osnovni alat: klijesta, plasticne vezice, trake za lijepljenje, set za krpljenje gume sa tri bocice pod pritiskom za naduvavanje, nabavljeno u Louisu, neki sarafciger za nastavcima. Posto sam se vec jednom nasao u situaciji da mi zakrpljena guma ispusta, razmisljao sam da kupim pumpu ili kompresor. Zbog ustetde na prostoru sam dosao na ideju da probam naduvati gumu pumpom za bicikl. Kada sam u petak skinuo tocak, prije nego sto sam otisao do vulkanizera, oprobao sam da li bi to moglo funkcionisati. Uspio sam duvati gumu koja je u sebi imala oko 2 bara sto i nije bilo lose, tako sam se odlucio za pumpu za bicikl, koja nije veca od jedne povece kifle, i mogla je posluziti kao prva pomoc, ako ne daj Boze, gdje zapne. U prve dvije hiljade kilometara motor nije potrosio nista ulja, pa sam pomislio da litru ulja koju sam imao i ne nosim. Milica tu ipak uskace i kaze da je bolje da se za nju nadje mjesta. Kada razmislim malo bolje i jeste bitna stvar, tako da je i to upakovano. I naravno tu je jedan dzepni svicarski noz, neizostavan za svaku avanturu. Bila je dilema i da se kupi navigacija za motor. Polovne se nisu mogle naci, valjda se rijetko kada prodaju. A opcija u Louisu za novu, koja pokirva i zemlje u koje smo se mi uputili je oko 400€. Ni Amazon tu nije nesto mnogo bolji, ako se hoce uzeti neka pristojna navigacija. Nakon sagledavanja opcija, odlucujemo se za alternativu- offline Google mape, plus internet koji se od sredine ove godine moze bez rominga koristiti u EU. Plan je koristiti navigaciju sto se manje moze, a kada se bude koristila, onda telefon u dzep, slusalica u uho i to je to. Kada sada sumiram kako je to proslo, zadovoljan sam. Bilo je nekoliko progresnih skretanja, napravili smo ukupno nekih 20-tak kilometara vise zbog toga pod punom opremom i jakim suncem, a Milica je morala u takvim situacijama da uzme telefon i vizuelno provjeri kuda nas to vodi, ali je sve to bilo podnosljivo. Nastavak slijedi kroz koji dan...

Hvala lijepo, bolje vas nasao Evo dvije fotkice. Malo je potrajalo dok sam nasao program sa kojim ih mogu smanjiti. A trebace mi, jer planiram ubaciti prvio dio putopisa veceras.. Inace, motor je 1998, ja sam mu cetvrti vlansik. Imao je 92.000 prije mjesec i po, sada je na nekih 98.000. Neki dijelovi su mu prefarbani u crno (nisam ja radio), a crna farba na vjetrobranu je sklonjena, nije mi bilo bas pregledno sa njom. Radi, dobar je za svoje godine.

Nisam iskoristio priliku da se odamh nakon pristupanja predstavim, ali evo posto sam do sada bio samo pasivni posmatrac (citalac), nadam se da nije kasno.. Pisem iz Graca.. Vozio sam 2011-2012 Suzuki Maraudera u BiH, sada sam na BMW R1100 RT. Vec dugo unazad pratim grupu, citam forume i uvijek nadjem ponesto zanimljivo ovde. Drago mi je da pristupam , lijep pozdrav za sve!!