Kao sto vec neko rece: moras (trebas) imati onu dozu pozitivnog straha. Ja se licno bojim da taj strah ne nestane. Premda, iz ove perspektive gledajuci, dobio sam dozu za par godina, o cemu sam vec pisao: srecom, motor je bio u razradi, tako da nisam ni mogao voziti brzo (90-100 km/h) na mostu Slobode, krajnjom levom trakom, dugo svetlo upaljeno (dan), priblizavam se manjem furgonu koji se, naravno prestrojava u moju traku. Necu da lazem, srce mi je bio u peti, uspem (jedva, ali bas jedva) da ukocim. I, to je to. Da ne ispadnem mlakonja, volim i da zavrnem, ali se stvarno trudim da rizik svedem na razumnu meru. Mislim da je prava staza jedino mesto gde se moze isprobati 100% sopstvenih mogucnosti relativno (ponavljam: relativno) bezbedno. Nazalost, mnogo je mladih momaka, koji su bili veliki talenti, ali talenti za stazu, nastradalo u saobracaju. Da li zbog nedostatka straha ili manjka iskustva u saobracaju ili neceg treceg, to je pitanje za sve nas. Moramo biti posteni do kraja, pa priznati da smo svi mi, makar 1 u zivotu napravili i sami gresku u saobracaju...Autoru teme svaka cast!