... ...

... ...

... ...

... ...

... ...

... Chai Latte u plastičnoj čaši za zagrijavanje i hajdemo dalje. A ovo "dalje" znači šetnju kroz veliki montažni hangar s natpisom GP Expo iznad prvih ulaznih vrata. Sve skupa meni to najviše liči na omanji paviljon iz Verone ... izložba, prodaja, razgledavanje, naslikavanje, susreti s poznanicima iz branše - Vaderovi drugari, dakako - i last but not least, grijanje. U ovom je hangaru toplo, a kako polako raste količina posjetitelja tako unutra lagano postaje i vruće. Neka, neka, nije to loše ... treba se samo malo raskopčati. Sadržaja ovog GP Expo hangara ne bi se mogli postidjeti ni mnogo ozbiljniji sajmovi ... karbonizirani benđo HP4 Race; Slightova SBK RC45 iz 1999.; CRT Aprilia iz 2013.; hrpetina Agusti među kojima i F4 MH44; Honda s novom CRF450L; Suzuki s novom Katanom; Aprilia RSV4 RFW Misano ... praktički 2015. GP stroj s 230 konja; hrpe kaciga, garderobe i ostalih điđa baja. ...

... ...

... ...

... Tmurno, oblačno i hladno jutro ... nema niti deset celzijevaca. Valja se prikladno obući jer Phillip Island ima vrlo labilnu klimu. Dugačke gaće iz moto opreme su apsolutni must, vodonepropusna obuća također, base layer majica dugih rukava, dva windstoppera i još kišna jakna u malom ruksaku. Vunenu kapu - KTM Power Wear, naravno - također sam ponio na put ali sam je zaboravio negdje u prtljagi. Obukli se jesmo, doručkovali nismo - to budemo na terenu - i ostaje još jedino odgovoriti na pitanje kako budemo došli do staze? Naša baza je u naselju Silverleaves na sjeveru otoka, GP staza je na južnoj strani ... nema više od 6-7 km između. Da idemo motorima nema smisla ... gnjavažu s parkingom i spremanjem i osiguravanjem moto opreme bolje je izbjeći. Gužvu nakon završetka, kada svi odjednom nagrnu na cestu neću niti spominjati. Elegantno rješenje zove se shuttle bus. Mali autobusi koji voze svakih pola sata između GP staze i okolnih naselja. Karta u jednom smjeru je 10 dolara, karta za cijeli dan je 15 dolara. Vožnja ne traje niti 10 minuta. U osam i deset već smo na ulazu na stazu i čekamo da se velika vrata otvore ... otvaraju se u pola devet. U međuvremenu je počeo puhati dosta snažan vjetrić a počela je padati i sitna i hladna kišica. Vrijeme da se smrzneš. Ne znam jeli mi hladnije od vjetra i kiše ili od gledanja u bose noge publike koja kao i mi čeka puštanje na stazu. Ovo je jedan od tipičnih australskih fenomena koje mi je kolega Vader spominjao još prije nekoliko godina ... bez obzira na vrijeme, godišnje doba i ostale trice i kučine, nemali broj Australaca konstantno je golih nogu. Mogu na sebi imati i zimsku jaknu i kišnu kabanicu i rukavice i kojekakve garderobe ... ali su noge bose i u japankama. I onda se dobar dio njih čudi šta su stalno prehlađeni, balavi i šmrcavi. Da nisam vidio uživo, možda i ne bih povjerovao. Velika vrata su redari otvorili točno u pola devet. Nema stvaranja nepotrebne gužve, nema guranja, sve ide nekako rekreativno i maksimalno opušteno. Prije skeniranja ulaznica postoji kontrola sadržaja torbi koje se unose ... i ovaj dio procedure ide lagano i s osmjehom. Vidim usput da je mnogima ovaj događaj obiteljska zabava ... mamice drže dječicu za rukicu, tateki vuku rasklopne stolice u futrolama preko ramena, prenosni frižider u jednoj ruci, deke i debele jakne u drugoj ruci. Hvataju se mjesta na dobrim pozicijama uz ogradu a Millerovi navijači već krstare naokolo naoružani uglavnom velikim narančastim perikama. Čim su klaunovi aktivni znači da je cirkus počeo. ...

... Sa benzinjare krećemo za Traralgon, u Mirboo North nešto se i pojelo ... a dalje je bilo probijanje kroz promet i to vrlo oprezno da se vraga ne vuče jako za rep. U zadnjih 50-tak km do Phillip Islanda dosta je naseljenih područja, brzine napredovanja su minimalne, po sredini ceste uglavnom su dvije pune crte i treba oprezno tražiti priliku za obilazak ... naročito kada nas je 10 u koloni. Naravno da se kolona ubrzo rasula na nekoliko dijelova - nemoguće bi bilo 10 motora držati na okupu cijelo vrijeme u ovakvim uvjetima - a tako smo u dijelovima i na rate stizali na otok. Na otok - Phillip Island je otok, da ne bude zabune - stiže se vitkim i dugačkim mostom iz obalnog gradića San Remo. Naša baza bila je rentana kuća u naselju Silverleaves na sjevernoj strani otoka i nije dugo trebalo da ju pronađemo ... na ovom otoku sve je ionako blizu. Svi su motori stali u dvorište, svi mi stali smo u kuću, dali smo si sat vremena za raspremanje i pripremanje i onda pravac večera. A do večere bilo je sigurno pedeset metara ... mali restoran odmah iza ugla. ...

... Prekidanje programa za doručak na redu je 40-tak km nizbrdo u mjestu Omeo i sve do benzinjare u Toongabbieu ništa od stajanja. Ovaj zadnji dio puta - od Bairnsdalea koji je krajnja točka B500 pa do Toongabbiea - prešli smo mrežom lokalnih cesti i cestica na kojima se i Đurđa iz đipiesa pogubila barem dva puta. ...

... ...

... ...

... ...

... Još samo 700-i-nešto km i eto nas na otoku istočno od Melbournea ... dosta je to km čak i po australskim mjerilima. To znači da startamo rano, stajemo minimalno a vozimo maksimalno. Ovo "maksimalno" ne znači da će tu biti ekstremne jurnjave. Baš naprotiv ... sva policija države Viktorije dignuta je kako bi "napravili reda" na prilazima Phillip Islandu. Danas se traži najviše pažnje ... osjećamo se pomalo kao glineni golubovi na streljani. Vrijeme je da se krene. Iz našeg motela vraćamo se najprije dva-tri km istom cestom nazad i ubrzo skrećemo naglo lijevo i uzbrdo na Tawonga Gap Road. Narednih dvadesetak km vozimo preko brda uskom cestom solidnog asfalta ali uglavnom bez ikakvih zaštitnih ograda. Da ovdje netko izleti s ceste nema smisla niti započinjati potragu ... okomite gudure su tako nepristupačne da bi troškovi eventualne potrage narasli u stratosferu, a onaj tko bi izletio ionako ne bi preživio. Ova mi je dionica bila trunčicu naporna ... nisam se baš baspavao, nisam se do kraja niti razbudio, nisam doručkovao, ubijaju me oštre i brze izmjene osunčanih i zasjenjenih dijelova ceste ... ali je teren zahtjevan i svi su mi senzori aktivirani. Ne mogu si dopustiti niti milisekundu nepažnje. Druga polovica ove brdske dionice bila je dosta manje zatvorena tako da sam se - do Germantowna, gdje izlazimo na B500 - ipak stigao malčice stabilizirati. Great Alpine Road, što je puno ime ceste B500, navodno je najviša asfaltirana cesta u Australiji. Proteže se od Wangarate u sjevernoj Victoriji do Bairnsdalea na pacifičkoj obali ... sve skupa cca 300 km ljepote i užitka u vožnji. Mi smo na GAR - kako skraćeno zovu ovu cestu - izašli kod Germantowna i vozili smo njome do kraja, do Bairnsdalea ... oko 230 km. Fantastična cesta u svakom pogledu ... naročito u svom planinskom dijelu preko Mt Hotham. Kako sam već naučio u Australiji, na planini Hotham postoji - baš na vrhu - i mjesto koje se zove Mt Hotham. Ovdje smo napravili kraću pauzu prije nastavka današnjeg juriša na Phillip Island. ...

... Pola sata kasnije izlazimo i tražimo restoran gdje imamo dogovorenu večeru. Od motela do traženog restorana uspjevam zaključiti još jednu stvar: u dva kafića pokraj kojih smo prošli iza šanka stoje veliki posteri jednog poznatog austrijskog energetskog napitka, a prošli smo i pokraj trgovine čiji su glavni asortiman mountain bikes i nekakve šarene daske zaobljenih rubova. Koje su dakle glavne zanimacije posjetitelja ove planinske regije? Mijenjam profesiju, odoh u privatne detektive. Prošla je večera, vratili smo se u naš sobičak - zapravo i nije sobičak već fest veliki family suite - vrijeme ja za odlazak u krpe. Bolje rečeno, vrijeme je za suočavanje s grijanim madracom. Preko kreveta postavljena je samo plahta i tanka deka što me navodi na zaključak - ide me ovo večeras - da toplinu treba tražiti od madraca a ne od dekice. Madrac ima i svoj "kontroler" s tri stupnja jačine grijanja. Krećem najprije s prvim stupnjem, tek da vidim kako to kuri ... ništa, ništa, ništa, aha evo ga grije. Nekako mi to mlako pa ubacim grijanje u drugu brzinu. Fino to sad grije i zaspem začas. I probudim se nakon sat vremena uznojan kao kirijaški konj. Neće ovo biti dobro ovako, potpuno mi je jasno. Šta ću, šta ću ... aha, ima u mojem sobičku još jedan krevet. Pokupim s njega i plahtu i dekicu, prebacim to sve na moj krevetić, promijenim majicu a grijanje vratim u prvu brzinu. Tako je išlo ... spavao sam skoro do pet ujutro. ...

... Nakon kraćeg zadržavanja u Tallangatti spuštamo se 70-tak km na jug u mjesto Mount Beauty, našu bazu do sutra ujutro. Ne znam apsolutno ništa o ovom mjestu, nisam nikada čuo za njega, no u prvih pet minuta nakon dolaska i smještaja u Snowgum motel lako zaključujem da su zime u ovom kraju izuzetno oštre ... sve sobe imaju grijane madrace. ...

... S prijevoja se spuštamo na drugu stranu brda u Khancoban i vozimo po Alpine Way do njegovog završetka ... a završetak je na mostu preko rijeke Murray. S druge strane mosta ulazimo u saveznu državu Victoriju a cesta mijenja ime u B400 Murray Valley Highway. Ne zadržavamo se dugo na B400 nego se ubrzo prebacujemo na cestu C546 koja s lijeve strane prati rijeku Murray. ...

... Stotinjak km kasnije prolazimo kroz Jindabyne, odrađuje se kolektivno tankanje, a od tamo kreće jedan on najboljih dijelova puta - prolazak kroz NP Mount Kosciuszko cestom vrlo jednostavnog imena: Alpine Way. Cesta uzbrdo od Thredboa do prijevoja Dead Horse Gap čisto je asfaltno ludilo. Zastali smo tek na prijevoju ... ranije to nikome nije padalo na pamet. ...

... Iz Adaminabyja se spuštamo u Berridale, opet goluždravim proplancima, ali sada garniranih vidikom na udaljene planinske vrhove prekrivene snijegom. Štaviše, prema tim planinama smo krenuli ... budemo li vidjeli snijega ili ne, pitao sam se već neko vrijeme. Došao sam u Australiju i umjesto da kvasim dupe na Bondiju, ja letam po planinama i gledam hoću li vidjeti snijeg ... sve naopačke. ...

... Stajanka u Adaminabyju koristi se za doručak i za tankanje - barem ovaj dio ekipe s austrijskim i talijanskim vozilima - a usput i za kraću šetnju ... do javnog WC-a. Moram napomenuti da u Australiji WC nije i ne mora biti sastavni dio ugostiteljskog objekta, kao što je to slučaj u našim krajevima. To mi se nikako ne sviđa - da, razmaženi evropejac - ali nitko me ne pita. Srećom, javnih WC-a imade svugdje i uglavnom su dobro održavani. ...

... ...

... Četvrtak, drugi dan našeg kolektivnog juriša na Phillip Island, počeo je tankanjem na nedalekoj pumpi. Kad smo konačno shvatili da je Giovani sa svojom rođakinjom već otprašio, prestali smo ga čekati i krenuli smo ... pravac u Snowy Mountain, idiličnom cestom B72 a.k.a. Snowy Mountain Highway. Još uvijek nisam siguran jeli mi bila atraktivnija vožnja uz rijeku i jezero Tumut, ili vožnja planinskim dijelom ceste ... što preko dva prijevoja, a što spustom do mjesta Adaminaby. Planinski dio ceste jako me asocirao na rumunjski 67C - Transalpinu, jeli - samo što je ovdje cesta puno otvorenija i brža. Drastično brža. Zapravo, ima još jedna bitna razlika između ove dvije planinske ceste: po Transalpini ima ovčijeg dreka, a po Snowy Mountain Hwy puno je konjskog dreka ... od divljih konja, brumbies, kojih se nakotilo toliko da već počinju lagano smetati. ...

... ...

... Prije večere kratko sam prošetao, hotel se nalazi u ulici Wynyard koja je ujedno i glavna gradska ulica, i gradić mi se učinio simpatičnim. Mogao bih ovdje ostati dan ili dva i vozikati se lokalnim cestama po Snowy Mountains. Jedino ne bih taj dan ili dva ostao u hotelu Oriental. ...