Kao i svake godine, leto se priblizava, ja polako pocinjem da razmisljam o odlasku na more, naravno motorom... Prosle godine je drugar odustao, roditelji me ubedili da ne idem sam, opet mali je motor, dalek je put, moze svasta da se desi... na kraju predlozim drustvu da idemo kolima, taman cu se izvozati, a bicemo svi zajedno. Tako je i bilo, otisli kolima, i video sam da nije to to. Ove godine je nesto drugacije, takve su okolnosti da se izgleda nece ni ici, nismo uspeli da se dogovorimo, tesko nam je da uklopimo termin, finansije i svasta nesto. Pocetkom avgusta se cujem sa 2 drugara koji ce ici busom, i nesto razmisljam ko ce vise cekati, svake godine ista prica, daj da idem ja sa njima... Tu krece polako prica sa roditeljima, onako neobavezno... kao mogao bih otici malo da se provozam, objasnjavam im prednosti solo voznje, mnogo mi lakse kad ne mislim jos o drugima, ovako znam kako vozim i to je to. Oni su vec sigurni u moju voznju, presao sam ovim motorom preko 45.000km, samo opet roditelji su, nije bas svejedno, razumem ih ja, ali i oni moraju mene da razumeju malo. Uglavnom vide oni da sam ja bas resio, ali cute... Prodje tako par dana, ja vec kupio drugu gumu jer je ova za zamenu, i vidim ja oni tu nesto omeksali, mama me pita nesto za AMSS pomoc na putu, kako to ide, jel vazi u Crnoj Gori, spominju mi nesto oko kisnog odela koje kupujem vec par meseci jer je ovo leto bilo katastrofa i ja vec vidim to je to, nece biti problema, pustaju me da idem Inace verovatno bih otisao svakako, ali mnogo mi znaci kad odem lepo, sa njihovim blagoslovom, a ne da mi kazu tipa radi sta hoces, mi nismo za to. Onda ni meni ne bude lepo dok vozim. Plan je bio oko 10. avgusta, odjednom drugar javlja da idu najverovatnije 4. i sve se ubrzava, svakao nisam mogao da docekam.