Poznavao sam Peru od 2009. godine, neverovatno pozitivan i uvek nasmejan čovek, da nije imao uši oko glave bi se smejao.
Pranje motora samo i isključivo kod njega, dobar drugar, uvek mi je bilo drago kad bih ga video, sreo.
Na Navaku smo se baš ispričali, dugo ga pre toga nisam video van perionice, baš mi je rekao da lečenje ide u dobrom smeru.
Pre mesec dana smo se videli poslednji put, tada mi je rekao da mu je ostala jedna hemoterapija još i to je to, kosa porasla, brada, počeo dobijati kilograme, sve kako treba.
U utorak sam ga zvao, odzvonilo do kraja i ništa, mislim javiće se kao i uvek. U Sredu u 16.15h stiže mi sms sa njegovog broja kao obaveštenje da nas je Pera napustio.
Bio sam na sahrani.
Sva ta tuga i bol ne može da se opiše, ja i dalje ne mogu da verujem da Pere više nema.
Pero, počivaj u miru.