Planirao sam da za ovaj vikend sa Helenom odem negde da se malo osamimo, pošto obično idemo čoporativno na neki skup ili roštiljanje... Lomili smo se između par destinacija, u uži izbor na kraju su ušli zamak Dunđerski i Srebrno jezero. Naravno, pošto ja nisam od onih organizovanijih , nisam rezervisao smeštaj na vreme, tako da sam u subotu oko 13h počeo da okrećem telefone. Dunđerski, kao i što smo očekivali, popunjen. Dobro, rekoh, idemo na SJ. Zovem jedan, drugi, treći... pansion, sve popunjeno. Kod petog ili šestog mi se posreći, kažu da imaju slobodnu dvokrevetnu sobu, te ja rezervišem to za prenoćište... Eto. Imamo krevet.
Pakujemo se i razmišljamo šta valja poneti, kad ono zvoni telefonče. Karlos se javlja, 'ajmo na pićence. Kapiram, ne žurimo baš toliko, može... Odemo do restorana Sv. Nikola u Bulevaru (Revolucije, Kralja Aleksandra). Veseli konobar, hrana odlična, cene sasvim OK. Nažderemo se kao prasići, pozdravimo sa Karlosom i krenemo na istok.
Solo vožnjica ka Smederevu & Požarevcu, lagano, krivinice, lepo vreme.... Uživancija. Malo pre PO stajemo na pumpu da odmorimo pozadine i napojimo Terenu... Pumpa uredna, sa sve fontanicom i klupom za odmaranje. WC čist, klimatizovan, opremljen svim onim dispenzerima papirne robe (papir, ubrusi, ono za šolju....). Sjajno.
Nastavljamo ka Velikom Gradištu, te prateći uputstva ljubaznog nam domaćina skrećemo sa glavnog puta ka jezeru. Nailazimo na Y raskrsnicu, i ja odokativnom metodom odlučujem da skrenem desno (a trebalo je levo, mada nije velika šteta). Stižemo do reke, tamo opet odmaramo guzice dok se ja raspitam o sopstvenoj, i lokaciji našeg odredišta, te najboljem načinu izjednačavanja navedenih. Helena nije bila besposlena, već je odmah stekla jedno novo poznanstvo.
Mladi gospodin se izležavao pored jednog od čamaca, i uopšte se nije ustručavao da nam se pridruži...
LM, nakon što sam se usmerio, krećemo prema pansionu, sa izvesnom dozom strepnje... Ko zna šta će nas dočekati pošto nismo na vreme rezervisali. Stižemo, parkiram motor ispred jedne lepe kućice.
Kako siđosmo sa motora, ja bacim pogled na pansion i ustanovim da uopšte nismo loše prošli, bar ovako spolja. E..... Kućica ima (između ostalih) dve sobe koje gledaju napred, prema parkingu, i imaju baš lepe terase.
(slikano kasnije, po mraku )
Pomislim, "uh što bi bilo lepo da imamo ovakvu sobu....". Prilazim gospođi koja stoji pred vratima, upoznajemo se i odlazim po ključeve. HA! Terasica je naša! Neverovatno. Ulazimo u sobu, veliki bračni krevet, klima, TV, mini bar, sef u ormanu, flaša vina i dve čaše na stočiću...
. , . !! . . . , , .
(To smo mi ostali bez teksta).
Odlazim napolje da skinem kofernjaču sa motora, eto ga domaćin... Kaže, a što ne bi ti priterao motor ovde do terase? Meni malo neprijatno, reko' šta ima moj prljavi motor da guram tu na uredan i čist trem... Neka, hvala... biće OK i ovde, imam alarm (misleći na Xenu). Čova kaže ok...
Malo smo se raskomotili, pa otišli u šetnjicu po lokalu... Helena me je nagovarala da tu šetnjicu malo i produžimo, ali se ja iskusno nisam dao nagovoriti na to brutalno iživljavanje po tabanima..... Za distance veće od 500 metara je čovek davno davno izmislio točak (il' dva). Vraćamo se do pansiona, a tamo nas dočekuje Zoran, sin domaćina, koji mi ponavlja očevu priču po pitanju smeštaja moje Terene. "A da ubaciš ti motor u hodnik?" Ja zbunjen, neprijatno mi na kvadrat, ne znam šta da kažem. Reko' "Ima li potrebe", on kaže "pa nikad se ništa nije desilo, ali za svaki slučaj...." I tako, posle malo nagovaranja i mog snebivanja, uteram ja motor u hodnik pansiona. Ne verujem. Tokom sledećih par sati sati sam svakih 15ak minuta ponavljao... "moj motor je u hodniku pansiona... ne verujem".
Sedamo u restoran koji je vlasništvo iste porodice i odmah je do pansiona. Ljubazni konobar nas uslužuje, preporučuje, ispunjava blesave želje... (nezačinjena kupus salata.... kako me je samo pogledao - u fazonu "kako možeš to tako da jedeš" - .... šta ću, ne volEm sirće). Dok čekamo na hranu, uživamo u ambijentu. Ljudi su se stvarno potrudili, sve izgleda svetski.
Muzika u pozadini tiha, neki šlageri ostala laganica... Sasvim adekvatno. Stiže klopa, da je bila još malo bolja bila bi vrhunska.
Odlazimo nazad u sobu, da iskoristimo blagodeti terasice. Otvaram vino, dopisujemo se sa Minom koja me obaveštava o sutrašnjim zbivanjima. Treba da se sastanemo kod Požarevca, pa da nastavimo prema manastiru Manasija... Utvrdimo gradivo, sklapamo kartu. Uživamo u vinu i ambijentu, i dalje ne verujući kako je sve ispalo sjajno, kao da smo planirali put mesecima unapred.
Sutradan se budimo oko 10, pakujemo, plaćamo i sedamo u restoran da doručkujemo. U tom trenutku stiže poruka od Mine "Krenuli smo!". OK, kapiram ja, njima treba malo više nego nama do mesta sastanka. Skrkamo omlete i kafe, odemo da ja kupim naočare za sunce (izgubih nekako stare). Tu se Zoran opet našao - kaže, idite po šetalištu pravo, tamo ima tezga sa naočarima. Slobodno motorom, niko se neće buniti. Odlazimo, prvom na pola kvačila, tabanam po šetalištu pored pešaka i kupača, opet mi neprijatno.... Palimo nazad prema PO i raskrsnici gde ćemo se sastati sa ekipom, ja derem Terenu koliko uslovi dozvoljavaju, jer sam umislio da kasnimo debelo.
Ključna reč je umislio, jer smo stajali pored puta jedno pola čuke, dok nismo ugledali 1... 2.... 3... 4..5 ..6 ...7. 8.... 9! Devet motora kako se isključuju sa puta i skreću ka nama. JBT!! Ja mislio Mina sa još jednim ili dva bajka, kad ono cela horda!!! Na brzinu opaljujem par fotki, i brzo na motor da ne čekaju ljudi....
Odatle odlazimo prema Manasiji...
i još par mesta...
ali o tome neka pišu i slike postavljaju ostali...
meni se tu negde i ispraznila baterija na aparatu, tako da nisam zabeležio ostatak puta...
Sve u svemu, bajan vikend, punjenje baterija kakvo nisam u skorije vreme imao.
Kontakt:
Vila Stević
Srebrno Jezero
12220 Veliko Gradište
www.vilastevic.com
info@vilastevic.com
063 77 21 001
064 4 500 600