Pre svega, izvinjavam se što kasnim, videćete u ovom postu i zašto. Ideja je bila da pišem uživo, dan za dan, ali nisam uspeo.
Dan 1 - Zaječar - Višegrad
Ustajemo oko 6 kao i svakog dana, budimo dete, vozimo u školu, kuvamo kafu. Motor napakovan još sinoć na Ljiljaninu inicijativu. Ona uzbuđenija od mene, kaže jel si svestan da treba sad da krenemo? Dovršavamo kafu, poslednje provere da li smo poneli sve što nam treba (naravno poneli smo i više od toga), gasimo bojler, oblačimo se, isterujem Suzu koja konačno dobija pravu dimenziju sport - touring mašine i krećemo lagano ka Kragujevcu.
Put do Paraćina više nego poznat, vozim kao na auto pilotu. Temperatura oko 23 stepena, sunce, nema vetra. Slušamo muziku, pričamo sa vremena na vreme, sve u svemu, idealno. Od Paraćina do Kragujevca autoputem, u Kragujevcu samo sipamo gorivo, nećemo da stajemo, prvi dan nam je, uhvatili smo fin tempo, idemo dalje. Prva prava pauza kafić Ko to tamo peva, verovatno svima vama već poznat. Pijemo kafu, fotkamo se i nastavljamo dalje ka Čačku.
Prolazimo Gružansko jezero, hvatamo auto put i stižemo na naplatnu stanicu Pakovraće, odmah nakon toga sledi predivna ovčarsko-kablarska klisura. Ali pre toga sledi neplanirano zadržavanje... Naplatna stanica na izlazu sa autoputa, dve naplatne rampe. Na levoj stoje šleper i crni BMW petica, da desnoj ima 6 ili 7 automobila. Stajem logično na rampu gde ima manje vozila, prebacujem komunikaciju sa muzike na Ljiljanu, da joj kažem da smo završili sa autoputevima za danas, da kreće uživanje. Čujem neko svira, ne obazirem se previše, ipak ima 10ak vozila tu. I onda šok. Samo sam stigao da vidim da su se upalila rikverc svetla na BMW-u, krenuo sam rukom da upotrebim sirenu, nisam stigao, čovek me udara! Ja ne mogu da verujem ljudi šta se dešava, nismo pali, zadržao sam motor. Izlazi balvan sa prvom rečenicom "gde si se nabio toliko iza mene." Mala digresija. Po prirodi vozim malo agresivnije nego što bi trebalo, koristim prednosti motocikla kad god mogu. Na ovaj put sam pošao sa stavom da ću voziti isključivo po PS-u, prvo zato što vozim i nju, ne želim da je dovodem u rizičnu situaciju, drugo, i ona je položila za motor, neću da joj presedne, i treće motor je nov, želim da ga sačuvam. Zašto pišem ovo sada? Da sam bio sam na motoru, provukao bih se i došao na naplatnu rampu pre BMW-a. Ali to je šta bi bilo kad bi bilo. Duga stvar, kad sam stao iza njega, stao sam sa tako da vidim njegove oči u njegovom retrovizoru, kao i što uvek radim, motor je radio, svetla su bila upaljena. Čovek ima parking senzore na autu, da je ubacio u rikverc i sačekao sekund, sve bi bilo u redu. Elem, nakon njegovog inicijalnog napada da sam kriv ja, ja kažem nema problema, na naplatnoj rampi smo, ima kamera na sve strane. Šteta: polomljen prednji blatobran, ogrebana maska oko fara. Blatobran se drži u komadu ali ima pukotina.
Shvatajući situaciju, čovek kaže ok, hajde da ti platim štetu i da idemo, ja žurim, zato sam i krenuo u rikverc, hteo sam da promenim rampu, ovom šleperu treba previše vremena da plati putarinu. Mislim se u sebi, ne možeš ti meni konjino emotivnu štetu nikad u životu da isplatiš. Bez imalo srama prema našem čoveku Slobi, zovem ga da vidim koliko košta ovo zadovoljstvo. Usmeri me naš Sloba na servis, svaka čast momcima iz Euro Sumara na brzini. Sve u svemu, novi blatobran i maska cca 60.000 rsd. Reče izazivač saobraćajne nezgode: "ma nema ništa od toga, ja sam mislio da ti dam 50€, za toliko to može da se zakrpi, ajde možda bih ti dao i 100." Ja zovem policiju. Posle 20ak minuta dolazi policajac, materijalna šteta, njegov predlog da popunimo evropski izveštaj. Čovek iz BMW-a pokušava da objasni policajcu kako nije kriv, da sam se ja nabio u branik. Nakon što mu je drugi put u 5 minuta to rekao, čika policajac podiže ton na njega, ponovo mu objašnjavajući da ne sme da se kreće unazad na naplatnoj stanici. Na insistiranje vozača automobila, i policajac ostaje sa nama dok popunjavamo evropski izveštaj (ne znam zašto, ali ok, bilo mi je svakako sigurnije da ne pokuša da izmeni podatke, odakle znam). Potpisujemo evropski, i on besan seda u auto i odlazi. Ovo sve traje već više od sat vremena, ali dobro, gotovo je. Javljam u smeštaj u Višegradu da ćemo kasniti.
Iskreno nije mi se više ni stajalo, stigao me bes tek nakon 20ak kilometara vožnje. Prolazimo Užice, Zlatibor, plaćamo eko taksu od 200rsd na izlazu iz zemlje i eto nas na granici. Prolazimo za manje od 2 minuta i ulazimo u Bosnu. Sada mi je izuzetno krivo što nisam uživao dovoljno u tom delu puta. Krivine, bezbroj tunela, vožnja pored reke. Ali džaba sve kad u meni ključa bes. Stižemo u Višegrad, smeštaj odličan. Još od kad sam kao lektiru čitao Na Drini ćuprija, imao sam želju da uživo vidim most. I uspeo sam. Zaista je predivno, boja Drine, arhitektonska struktura mosta koji zaista kao da je stvoren da bude baš i samo tu, nigde drugde ne bi tako lepo stajao. Ovde nastaje jedna meni jako draga fotografija, ostvarenje dva sna odjednom. Hayabusa i na Drini Ćuprija.
Idemo da tražimo restoran, jer shvatamo da zapravo nismo jeli celog dana. Na preporuku prijatelja, idemo u restoran Mandić. Nismo pogrešili. Ćevapi, teletina ispod sača, plići ražnjić, savršenstvo. Cena upola manja nego kod nas.
Nakon osveženja, idemo u Andrić grad. Sreća uboli smo radni dan, nema gužve. Nemam mnogo reči, oduševljen sam, izuzetan kompleks. Da tako mali grad ima dve vrhunske turističke atrakcije, kakva privilegija.
Ovde popili po pivo, sačekali mrak i nazad u smeštaj. Dosta za jedan dan. Za sutra najavljuju kišu.