Ja bih napravila razliku u podučavanju muškarca i žene, pa shodno tome i različite pristupe. Kad je žensko u pitanju, potrebno je razlučiti dve stvari:
1. da li ona uči da bi pokazala vama da je hrabra, spretna i ima sa čim posle da se hvali, pa bi i obuka, shodno tome, po meni, trebala da traje 0 minuta,
ili
2. ona ima želju da savlada vožnju, bude vozač, na svom ili vašem motoru, nevažno. U tom slučaju, prvo bih se uverila da zna da vozi bicikl (ali ne da drži pravac nego da zna da uradi "osmicu"), pa onda da li zna da vozi skuter i ako ne zna, počela bih od toga ili uopšte ne bih počinjala.
Dati ženi da vozi motor sa brzinama, bez predhodna dva uslova, po meni je opravdano samo onda ako je ta ženska osoba po prirodi vrlo spretna, bavi se rekreativno i nekim drugim sportovima, ili na primer, ima dobar osećaj za vožnju automobila itd itd. E sa takvim ženama, ne bi smelo da bude bilo kakvih problema u učenju, one su, kao po pravilu, često opreznije od muškaraca i brzo uče.
Kad su u pitanju muški totalni početnici koji ni skuter nisu vozili (osim komšijinog, dva kruga po kraju), prvo bih proverila kako osećaju ručicu gasa na leru i sa kojom opreznošću to rade. Ako je to Ok, onda samo prva, i uz lagano trčanje pored njih, samo komande: pusti kvačilo - stisni kvačilo - stani! Po ponovo: pusti kvačilo - ........ i to je to! Čim precizno može da kontroliše držanje na kvačilu, ne bi smelo da bude problem ni skretanje. Tako je mene nekada na Hornetu naučio moj drug.
Mislim da je jako važno da taj koga podučavamo shvati da je insistiranje na postupnom učenju zarad njegove bezbednosti i ne bih odstupala od toga po cenu i da nekom uskratim to zadovoljstvo. Odgovornost bi morala biti obostrana, a pošto sam bila instruktor u nekim drugim sportovima, moje razmišljanje je izričito i takvo. Osim toga, sa 5 godina sam dobila svoj prvi veliki Pony bicikl bez pomoćnih točkova, a sa 13 ipo prvi Tomosov automatik, tako da sam teoriju postupnosti, htela-nehtela, savladala.