2 kuma na 2 Stroma u Zemlji lijepih konja

[Papa del Camino 369 Napisano Petak u 20:51]

No name poljana pored puta-Avonos- Love Valley

 

Iz Göreme open air muzeja nastavljamo prema gradiću Avanos, nekih desetak kilometara od samog Göremea. Usput primjećujemo savršeno mjesto za provozati se po pijesku, napraviti nekoliko slika i videa. Jednostavno nas je privuklo da skrenemo s puta. Kapadokija je jedna ogromna kulisa za film, prava prirodna scenografija koja izgleda nestvarno. Pod visokim stijenama, u kojima su prije više od hiljadu godina uklesane nastambe ranih monaha, provodimo čitav sat i po. Glupiramo se na motorima, isprobavamo off-road vožnju — iako imamo obične Pirelli Scorpion cestovne gume — pa gdje zapnemo, guramo, gdje možemo, prođemo. Smijeh ne prestaje, ko djeca smo bezbrižni. Ne uspjevamo pasti iako smo se svestrdno trudili, a nebi ni bilo čudo kraj toliko glupiranja. 

Mimoilazimo se povremeno s turistima koji jašu prekrasne konje arapskih pasmina. Niži rastom, sjajne dlake. Iz svakog pokreta izbija elegancija. Te životinje djeluju kao da su dio ovog pejzaža, kao da oduvijek pripadaju ovoj mješavini pijeska, stjena i tišine. Sjajan prizor koji te nakratko vrati u neka starija vremena. Kapadokija-Zemlja lijepih konja u potpunosti opravdava svoje ime. 

Jedva se odvajamo od te pješčane poljane, mjesta koje vjerovatno ni nema topografski naziv. Ali tješi nas što se odatle odlično vide Crvene stijene — prirodni fenomen koji izgleda moćno i gotovo mistično. Te stijene mijenjaju boju od vrećkasto-smeđe, preko tanke rozkaste nijanse, pa sve do duboko crvene, zavisno od toga kako sunčeva svjetlost pada na njih. Na fotografijama se jasno vidi taj kontrast: dio u sjeni je potpuno drugačije boje od dijela koji je obasjan suncem. U stvarnosti su iste boje, ali svjetlost ih transformiše kao da je neko naslikao pejzaž u dva različita dana.

Nastavljamo glavnom cestom prema Avanosu. Lijep, tihi grad na rijeci Kızılırmak, s čaršijom koja neodoljivo podsjeća na sarajevsku Baščaršiju: uske uličice, radionice, ručno izrađeni suveniri, bakar, keramika, minerali iz lokalnih brda i vulkanskih naslaga — stvari čije ime ne znam, ali izgledaju fascinantno.

Kupujemo poklone za svoje najmilije. U jednoj radnji čovjek mi pokazuje vulkanski kamen — kaže da je nastao iz drevnih erupcija koje su potpuno oblikovale Kapadokiju. Drži ga u ruci i vodi me prema vratima. Pod neonskim svjetlom kamen izgleda medasto-smeđe boje, gotovo jantarno. Ali kako se približavamo sunčevoj svjetlosti, kamen u nekoliko koraka postaje roze, zatim crven, pa na kraju dobije neku zeleno-plavu nijansu. Savršena demonstracija kako i Crvene stijene “rade” — sve je igra svjetlosti, hemije i vulkanskog pepela koji je s vremenom očvrsnuo.

U Avanosu se zadržavamo do oko 15 sati s pauzom za kafu. Inače — ja više ni ne pijem kafu otkad sam došao u Tursku. Navukao sam se na njihov crni čaj. Taj čaj ima neku svoju čvrstinu, oporost i aromu koja te brzo “kupuje”. Sam ritual ispijanja je nevjerovatno sličan načinu na koji se u Bosni pije kafa: polahko, s merakom, uz razgovor. Često vidim ljude kako zagrizu kocku šećera, pa preko nje popiju gutljaj čaja — potpuno isto kao stari ljudi kod nas.

Pričao mi je jedan Turčin prije nekoliko godina da su nekad Turci više pili kafu, ali kad je Atatürk došao na vlast, shvatio je da kafa predstavlja luksuz koji narod teško priušti, a u suštini sadrži isto što i čaj — kofein, odnosno tein. Preporučio je narodu da pije čaj, jeftiniji i zdraviji. Otad je čaj postao nacionalno piće Turske. I mogu reći — nije loša ideja da i ja tako nastavim.

Napustamo Avanos i vozimo prema Love Valley — Dolini ljubavi. Dobili su taj naziv po neobičnim stijenama koje podsjećaju na muški polni organ. Ali kad si tu, to uopšte ne djeluje vulgarno — cijeli pejzaž izgleda mistično, gotovo bajkovito. Mekani pijesak, visoke stijene, uske pukotine, pećine koje su kroz vijekove nastanjivali monasi, putnici, različiti narodi koji su prolazili ovim krajem — a danas uglavnom golubovi koji prave gnijezda u malim udubljenjima. Golubovi su ovdje oduvijek bili “domaći”: njihova đubriva koristila su se za đubrenje bašti, a zato su ljudi i pravili posebne kućice za golubove po cijeloj Kapadokiji.

Dolina ljubavi je također mjesto gdje se mladenci često fotografišu. Prema jednoj lokalnoj legendi, posjeta ovoj dolini donosi plodnost i sreću u braku. Naravno, niko ne zna je li to istina, ali mjesto ima neku svoju energiju koja se teško opisuje.

Sljedeća destinacija je Zelve open air museum, udaljen svega nekoliko kilometara. Zelve je nekada bio jedan od najvećih monaških kompleksa Kapadokije, mjesto gdje su ljudi živjeli u pećinama sve do 1950-ih godina. Danas su to tri doline povezane stazama, sa starim kućama, tunelima, ostavama, crkvama i skladištima uklesanim u stijene. Kad hodaš kroz Zelve, imaš osjećaj kao da si se vratio hiljadama godina unazad.

 

(nazalost, nemamo slika iz Avonosa, vise sam snimao kamerom, pa sam morao sa interneta skinuti neke da dočaram. Uzeo sam samo one kadrove koje sam lič0no vidio i mogao uslikati. Ovo na kameri ostavljam za kasnije, kad se nakanim da editujem, a prethodno kupim bolji laptop..Inače imam oko 5h video materijala na kartici)

[Papa del Camino 369 Napisano pre 5 sati]

Zelve Open Museum

 

Zelve je impozantno selo u kojem su ljudi živjeli sve do pedesetih godina prošlog vijeka. Dolazimo na parking i, po već ustaljenom kapadokijskom receptu, parkiramo „na foru“, praktično na samom ulazu. Niko nas ne opominje, niko se ne buni. Kao da ovdje još uvijek važe neka druga, starija, po bikere ljudskija pravila.

Već na prvi pogled Zelve izgleda wow. Žućkaste, skoro zlatne stijene iz kojih je doslovno izdubljeno cijelo naselje. Selo se sastoji od tri doline, odnosno tri duboka usjeka u stijenama, između kojih se prostiru plodne ravnice. Te ravnice su vijekovima hranile zajednicu koja je ovdje živjela, obrađivala zemlju, čuvala stoku i opstajala u uslovima koji danas djeluju gotovo nezamislivo.

Po liticama oko dolina nalaze se crkve, džamija, kuće, skladišta, vinarije u kojima se pravilo i čuvalo vino, javni mlinovi u kojima su se mljela žita, kao i bezbroj malih prostorija čija je namjena bila prilagođena zajedničkom životu. Sve je planski rađeno, bez arhitekata u današnjem smislu riječi, ali s nevjerovatnim razumijevanjem prostora, klime i prirode. Kapadokija nije nastajala na papiru, nego u glavi i rukama ljudi koji su morali preživjeti.

Zelve je kroz istoriju bio važno monaško i civilno naselje. Još od ranohrišćanskog perioda, kada su prvi hrišćani bježali od progona Rimskog carstva, Kapadokija postaje njihovo utočište. Ovdje su nastajale zajednice koje su živjele u potpunoj izolaciji, ali i međusobnoj solidarnosti. U Zelveu su hrišćani i muslimani stoljećima živjeli jedni pored drugih, koristeći iste staze, iste izvore vode i iste zajedničke prostore. Džamija uklesana u stijenu stoji svega nekoliko desetina metara od crkava, što je danas rijedak, ali snažan podsjetnik na jedan drugačiji oblik suživota.

Crkve u Zelveu su jednostavne, ali autentične. Freske su skromnije nego u Göremeu, ali baš u toj skromnosti leži njihova snaga. Scene iz Biblije su oslikane zemljanim pigmentima, bez zlata i raskoši, ali s jasnom porukom vjere i istrajnosti. Neke su toliko visoko u stijeni da se pitaš kako su ljudi uopšte dolazili do njih, a kamoli ih gradili i koristili.

Posebno fasciniraju stambeni prostori. Kuće su imale više spratova, povezane tunelima i stepenicama koje su danas izlizane od vjekovnog korištenja. Unutra su prostorije za spavanje, kuhanje, skladištenje hrane, pa čak i posebni prostori za stoku. Dimnjaci i ventilacioni kanali su pažljivo planirani kako bi dim izlazio, a unutra ostajala toplina. Ljeti je unutra svježe, zimi toplo — prirodna klimatizacija koja radi i danas.

Zelve je bio naseljen sve do 1950-ih, kada su vlasti odlučile da je život u stijenama postao previše opasan zbog erozije i odrona. Stanovnici su preseljeni u obližnja sela, a Zelve je ostao kao svojevrsni muzej na otvorenom. Ljudi su otišli, ali su njihovi tragovi ostali urezani u kamen. Ovdje nema vitrina ni stakla između tebe i prošlosti — hodaš direktno kroz nju.

Dok šetamo ovim dolinama, hodamo po istoriji, a da umor uopšte ne osjećamo. Iako smo na nogama od ranog jutra, kao navijeni, sve je i dalje zanimljivo. Bez obzira na sve što smo danas već vidjeli, Zelve nas ponovo fascinira. Snalažljivost, upornost i snaga ljudi koji su ovdje živjeli ostavljaju snažan utisak. 

Ovo nisu bile bogate civilizacije s obiljem resursa — ovo su bili ljudi koji su znali iskoristiti ono što imaju i prilagoditi se surovoj, ali lijepoj prirodi.

Na trenutke zastanemo i samo šutimo. Gledaš te stijene, ulaze u kuće, prozore bez stakla, stepenice koje nigdje ne vode i shvatiš koliko je malo potrebno čovjeku da preživi, a koliko smo mi danas daleko od toga. Zelve nije samo turistička atrakcija — to je lekcija iz skromnosti, zajedništva i prilagođavanja.

Na crvene stijene ovaj put ne idemo. Noć se već polako spušta, a i realno – crvene stijene su u Kapadokiji svuda oko tebe. Gdje god da se okreneš, vidiš ih kako mijenjaju boju u zavisnosti od svjetla, doba dana i ugla pod kojim ih gledaš. Nema osjećaja da nešto propuštamo. Idemo u hotel, plan je sat odmora i malo kupanja, pa onda večera.

Put nas svakako vodi kroz Göreme i usput primjećujemo jedan restoran koji izgleda ozbiljno već na prvi pogled. Veliki, osvijetljen, pun ljudi. Kasnije u sobi, iz radoznalosti, bacamo pogled na recenzije i vidimo da ih ima preko 15.000 – i skoro sve su odlične. Tu dileme više nema. Večera je riješena.

Restoran je ogroman, prostire se na tri etaže, ali ono što odmah primijetiš je organizacija. Konobari ne trče bezglavo, nema galame, sve djeluje uhodano. Prvo dolazi glavni konobar, čovjek koji očigledno zna posao. Razgovara s gostima, pita odakle smo, objašnjava jelovnik, savjetuje. Uzima narudžbu za piće i meze, prenosi je pomoćniku, a onda se vraća da detaljno objasni glavna jela.

Narudžba pada na roštilj, ali i na jedno jelo koje nam posebno zapinje za oko – meso u glinenom ćupu, hermetički zatvorenom komadom tijesta, koje se ispeče kako se jelo kuha-Testi kebab. Juneće meso, malo paprike, luk, paradajz, začini… nešto između gulaša i kebaba. Sve se to dugo krčka na vatri i uglju, u vlastitim sokovima.

Posluživanje tog jela je pravi mali performans. Prvo se začuje zvonjava, kao najava. Zatim dolazi konobar s vrelim ćupom, uzima nož i preciznim udarcima razbija gornji dio posude. Para izlazi van, miris udara u nosnice, a onda sa dvije viljuške, jer se ćup ne može ni dotaknuti rukom, istresa meso na limeni tanjir. U tom trenutku jelo je servirano.

Od tog trenutka treba možda minut da se sav onaj saft, koji se služi uz somun, potpuno „počisti“. Još pola minute kasnije, nema ni mesa. Nevjerovatno ukusno. Jedan od boljih kebaba koje sam jeo u Turskoj, bez ikakvog pretjerivanja. I ostatak večere prolazi u istom tonu – uživanje bez žurbe.

Vrhunac večeri, naravno, dolazi na kraju. Kunefe. Onaj desert zbog kojeg je kum prethodne dvije večeri bio na svojevrsnoj apstinenciji. Ljubav se večeras definitivno vraća. Vidim mu onaj poznati, pomalo ludjački sjaj u očima, ali nećemo sad o toj vrsti ovisnosti.

Nakon večere još kratka šetnja kroz mjesto. Göreme noću ima neku posebnu, tihu energiju. Stijene su obasjane diskretnim svjetlom, ljudi se polako razilaze, a dan se lagano zatvara. Ipak, naše misli su već u hotelu, na pivi koja se hladi u frižideru u sobi.

Plan za sutra je ozbiljan. Ustajanje u 5 ujutro, prije zore, i odlazak na neku dominantnu poziciju da gledamo ono po čemu je Kapadokija najpoznatija – stotine balona na vrući zrak kako se u tišini dižu iznad dolina. Ako nam vrijeme dozvoli, biće to prizor koji se pamti cijeli život. Poslije toga dorucak oko 8-9h i pokret preko Tuz Golu (slano jezero) - Ankare do gradića Gebze (predgradje Istanbula)