Kuratistina tema "Slike u blato zaglavljenih i za put natovarenih enduro motora" me prisetila jednog putovanja koje je preraslo u avanturu.
Subota popodne, vreme solidno a dosadno.
Krenem sa par ortaka u vozikanje i završimo u selu pored Mitrovice, na prvenstvu Srema u kuvanju kotlića. U Grgurevce stižemo na vreme, kotlići skuvani ,pod šatorom trese muzika i svi vidno alkoholisani. Kao trezne nas ubace u žiri i počne degustacija.
Kotlići sve lepši od lepšeg,naravno i ljuti - pa se gasimo špricerima. Dok smo sve isprobali i zalivali šprikijem , uspeli smo da stignemo meštane po alkoholisanosti.
Negde izmedju četvrtog i petog špricera, setim se da sam nekada planirao da od tog sela presečem kroz šumu do Titove, tj.Lekine vile . Kroz šumu naravno. Ideja se brzo razvijala. Pored mene kolega motorista koji je nekada bio izvidjač i tvrdi da zna Frušku goru napamet. Popio i on, a dok mi objašnjava kuda da idem konobar mu saspe pun tanjir kotlića u krilo. Srećom pantalone Hein-Gericke nepropusne. Ali ga još i to malo dekocentriše.
Sve vreme dok mi objašnjava u razgovor nam se ubauje tip koji jedva sedi prekoputa nas,pijan kao Rus. Tu ga mi na finjaka odhebavamo a on samo vrti glavom i ponavlja :"ti ako budeš tuda išao - nahebao si". Prijatelju ti si pijan,pusti nas.
Posle se ispostavilo da je on šumar ,baš u toj šumi...
I tako ja krenem da za vida to odradim.
Presečem Devojačkim putem (lepa makadamska deonica) ,izbijem na Partizanski put i po direktivi skrenem pored prve rampe u šumu.
Pogled na Srem.
Skretanje u šumu baš kako je izvidjač opisao. Po izlasku na Partizanski put - levo, posle 300-400 metara na jednoj krivini se vidi rampa i crveni makadam. E ,tu obidješ rampu i gas.
I tu se posle pokazalo da postoji isto takvo skretanje,ali par kilometara dalje. E,tamo obidješ rampu i gas.
Put malo vlažan ali makadam. Lepo se voza. Stajem , uživam, slikam cveće. Ferdinand.
Alkohol još deluje.
Nešto kasnije situacija se postepeno komplikuje. Makadam prestaje i počinje dobro natopljen šumski put. Još bolje. malo adrenalina neće da škodi. Uživam.
Sve dok ilovača nije blokirala prednji točak. Ali, malo na kvačilo, malo na snagu guram dalje. Sve sporije ali guram.
Kad odjednom - kamenolom. Odakle sad kamenolom, niko ga nije pominjao !? I još se put račva. Setim se farbačevog saveta - uvek ugaženijom stazom. Znači levo, ima logike, Titova vila i treba da bude tamo negde. Levo.
Tu sam već bio skroz mokar od napora. Alkohol izvetrio. Ali nisam pomišljao da sam omašio put.
Odatle nailazim na raskvašene šumske puteve , koji se koriste za izvlačenje drva iz šume. Kad je suvo. Motor se sve teže probija ,tempo spada na 500 metara za pola sata . Ne mogu da dišem od napora ,ventilator se ne gasi ali probijamo se.
Put se sve češće račva (ni to niko nije pominjao) i ja pratim Farbačev glas "utabanijom,utabanijom...". Počinjem na svakom račvanju da idem peške (brže je)i levo i desno , ali nema traga od civilizacije. Uporan sam ja . Još dugo sam gurao. Blokirao je i zadnji točak,ilovača se spekla od
vrele gume. Posle x skretanja primetim da pada veče, uzmem mobilni ali dometa naravno nema.Odlučim da okrenem motor i krenem nekako nazad.U tom blatu sam ga okretao 15 minuta. I kad sam ga napokon okrenuo konstatujem da sam išao niz brdo i patio se. A sad treba uz brdo !?
Popnem se na drvo ,nadjem domet i nazovem Izvidjača i Farbača. Konstatujemo jednoglasno da nemamo pojma gde sam. Ostavljam motor u šumi a oni me čekaju kod asfalta. Onako nadrdan uzmem samo ključeve iz brave i forsiranim maršem krenem nazad. Motor ako neko ukrade - svaka mu čast. Daću mu i ključeve i saobraćajnu. Šipčio sam sat vremena i stigao do civilizacije pre spasilaca.
Farbač je došao u borbenom kompletiću a Izvidjač je poneo Rambo nož, sve sa iglom za samozašivanje, kompasom itd. Sve što ima Rambo imamo i mi.
U povratku nas sašije pljusak čisto da zaokruži priču.
Zezanje drugara, ženino zvocanje (drži se ti Kawe i Mišeluka), da ne pominjem.
Sutradan smo sa dva auta otišli u selo, iznajmili traktor i nazad u šumu. I vožnja traktorom je priča za sebe. Kad smo našli Transa skinuli smo prednji blatobran i pajserom oslobodili zadnji točak. Sajlom za traktor i piči.
Kad smo se dohvatili tvrdjeg puta Majstor Kvariša (Bože kakva ekipa :shock: ) je izrazio zelju da dalje vozi Hondušinu.
Kući sam pjaserom skinuo tri kofe ilovače sa motora i oterao ga kod druga u praonicu. Nije mi se obradovao.
Transalp se od tada zove Transfruškogorac.
I šta je poenta ?
Nemam pojma. :) :lol: :lol: :lol: