Moram priznati da je Wave bacio kosku svojim putopisom o ovoj planini. Stvarno je lijepa, a meni na pola sata voznje. Jutros kao da je jun a ne novembar, a imam kraci odmor. Cimnem Acu iz Ljubovije a on, ofkors, spreman i tako je pao dogovor...vidimo se za sat.
Razmisljao sam da se nastavim na njegovu temu, al ajd' reko, nije pristojno pa cu novu. Jos jednom cu reci, dan je stvaaaarno fenomenalan. Ne znam kud ovo vodi, al' za sad mi prija ;D. Posebno mahanje za Severiana
Vidim da je bilo pitanja sta je Bobija, vecina zna da je planina ali ne i mnogo vise od toga. Iskreno, ni ja ne bih mogao istresti vise od par recenica, ali evo sta Wikipedia kaze:
Bobija je planina u Zapadnoj Srbiji u predelu pod nazivom Azbukovica, nalazi se između desne obale Drine, Sokolskih planina, Jablanika, Medvednika i kanjona Trešnjice. Bobija je udeljena od Ljubovije 30 kilometara, a od Bajine Bašte i Valjeva koji kilometar više. Najviši vrh nosi naziv Tornička Bobija i visok je oko 1300 metara. Bobiju krase četinarske i bukove šume, pašnjaci i proplanci. Najveća sela su Savkovići (Donji i Gornji Savkovići) i Gornje Košlje u čijem sastavu se nalaze i brojni zaseoci. Stanovništvo se najviše bavi stočarstvom i voćarstvom. Seljaci proizvode kvalitetno mleko, sir i kajmak. Od voćarstva zastupljena je šljiva i malina. Za stanovništvo u selima na padinama Bobije proizvodnja maline predstavlja glavni izvor prihoda. Stanovništvo u selima na Bobiji je tokom postojanja SFRJ dosta propatilo, jer je tokom Drugog svetskog rata ovo bio poznati četnički kraj. Do Bobije je danas teško doći, jer ne postoji asfaltni put, a postojeći makadamski je u dosta lošem stanju, tako da su sva sela odsečena od svih saobraćajnih komunikacija.
I krecemo...
Ovo je put koji se u selu Rainovaca odvaja od cuvenog regionalnog, nedavno asfaltiranog, puta Ljubovija-Valjevo i vodi gore ka vrhu.
Znate one krivudave uske puteve, bez saobracaja, koji prosto mame da peglate svoju macchinu ali ipak imate grc u stomaku jer ocekujete da nesto ipak naidje u susret...
Samo desno
Pogled s puta nadole:
Nema vise asfalta, ali nije strasno. I naked motori mogu prodju, makadam je ali suv i posut kamenjem, ali ipak enduro se najbolje ovde snalaze.
Ovde sam mislio da ce se jasnije vidjeti kako spretno upravljam motorciklom u stajacem polozaju, a sa ciljem da ostavim utisak ozbiljnog endurasa, medjutim Aco je malo duze trazio dugme za okidanje, tako da sam odmakao poprilicno i smanjio se:
Aco se popravlja ;D:
Tu je i njegova vikendica. Predjeli su stvarno prelijepi.
Ovaj puteljak je nesto malo strmiji nego sto izgleda ali nista ozbiljno.
I na vrhu puca fenomenalan pogled.
Planinarski dom, ako sam dobro razumio Acu, kojim gazduje sumsko gazdinstvo ciji je direktor njegov ujak, moze da bude mjesto dobrog provoda. Ukoliko bude zainteresovanih iduce sezone da naprave izlet do gore, sa nekim raznjem i eventualno kampovanjem, Aco je raspolozen da bude vodic i domacin. I meni bi bilo zadovoljstvo da opet dodjem.
Ako je vedro i savrsena vidljivost, sa ove klupice kazu da se vidi Avala i Beograd.
Mehanizacija
500 metara dalje ima plato sa sjajnim pogledom. Ovaj plato se zove Drazin vidikovac, kao sto je napisano na stablu.
Izmedju planinarskog doma i Drazinog vidikovca nalazi se izuzetno zanimljiva drvena crkva-skola sa jos zanimljivijom istorijom. Podigao je Dragoslav Racic, cetnicki vojvoda.
Posto je dan kratak, krenuli smo nazad. Nevjerovatno kako je toplo cak i na vrhu planine. S druge strane, iza prvog reda visova, vide se masivi u Bosni.
I za kraj, cobanice mlade...
Izvinjavam se zbog datuma i vremena na slikama koje su, sad vidim, ostale. Snimano je mobilnim, jer aparat koji sam nosio iz nekog razloga nije htio da upali, iako sam stavio nove baterije.