ajde jos

Na stranu to sto lijepo pises covjece, ti znas i filozofske misli da napises. Putovanje filtrira i dušu i društvo ...

Što čekaš, piši ne patiši

Ovo si nam lijepo ispricao i docarao jedan predivan i, nezasluzeno, zapostavljeni dio Crne Gore

Ne bih bas rekao da je neki ogroman prekrsaj s obzirom da se slicne stvari desavaju na svakom pruznom prelazu ( dok je spustena rampa ) i na semaforima jer se motorom uvijek ( ili skoro uvijek ) "guramo" da prodjemo naprijed

Bicu slobodan da ti se s proljeca javim i zamolim za par informacija jer planiram da obidjem, na putu ka Grckoj, par manastira po Srbiji

Mnogo dobro, svaka vam cast

Jeste, svake subote u drugom vikendu jula i to od 1967 godine

Stella Alpina je najvisočiji biketref Evrope. Od 1967 godine se “organizuje” za drugi vikend jula i okuplja preko 1000 motorista iz čitavog svijeta. Okupljanje je subotom u mjestu Rifugio Scarfiotti pored gradića Bardonecchia na planinskom masivu Piemont u Italiji, logoruje se na oko 2550 mnv odakle se u nedelju krece u osvajanje vrha Col de Sommeiller na 3050 mnv što i ne uspijeva svake godine zbog velikog snijega. Ima 40 serpentina, oko 12 km makadama a ostalo je asfalt pa se tako mogu , jedan pored drugog, naći Harley i KTM, LT i Dakar, Malaguti i Caponord . Interesantno je da nema apsolutno nikakve organizacije, takse, ulaznica, plaćanja za šator ….. sve je u privatnoj režiji i potrebno je samo dosta dobre volje a i benzin ne bi smio falit.... :mrgreen: Eto ja imam jedan cilj pa ako je ko raspoložen da mi se pridruži …..

izlozbeni primjerak u firmi koja je bankrotirala i ja ga kupujem od "banke"

Evo slike

4700 € a slika ce biti kad podignem motor

Kupio sam jednog crvenog Triumph Speed Triple-a 2004. god. sa predjenih 0 ( nula ) kilometara koji do sada uopste nije bio registrovan i ima samo COC papire ( od proizvodjaca ). S obzirom da se racuna kao novo vozilo ne moze biti registrovan u EU zbog EURO-2 norme izduvnih gasova ( mora najmanje EURO-3 katalizator ) mora ici van EU pa me interesuje da nije mozda neko od vas zainteresovan

Davno nisam nesto ljepse, ludje i interesantnije procitao. Svaka vam cast i nastavite tako Zna li neko gdje se moze "pogledati" serijal

Niko kao Bane. Svaka cast majstore

Iz Estepone smo krenuli prelijepim prevojem ( kojim Detlef nije smio da pretice jer je Nevenka smatrala da je preopasno hahaha ) prema gradicu Rondi koji se nalazi na 720mnv a poznat je po tome sto su se u njemu pisala pravila borbe s bikovima. Naime u njemu je familija Romero kroz tri generacije promijenila pravila borbe, uveli su crvenu maramu i umjesto na konjima toreadori se bore “pjesaka” i danasnji najpoznatiji stil u borbi s bikovima je tzv “Ronda skola” Nista od toga mi nijesmo uspjeli da vidimo jer smo samo prosli pored Ronde i nastavili voznju Andaluzijom gdje se mijenjaju jedan za drugim prelijepi krajolici, od pravih prerija do ogromnih polja psenice, suncokreta i maslina Prosto je nevjerovatno kako su citava brda zasadjena stablima maslina pa iz daljine podsjecaju na ogromna sahovska polja. Prolazimo kroz Campillos, Martos, Jean gdje pravimo pauzu za rucak i odakle cestom N-322 vozimo u Pravcu Aldacete koja je nas danasnji cilj. Citavim putem nas “bije” ogromna vrucina tako da nam ni raspolozenje nije na zavidnom nivou. Na kratkim pauzama koje smo pravili svako je imao svoj predlog, da pravimo vece pauze, da ne vozimo do Albacete, da ovo… da ono … Smrzao bi se da ovo nije radilo hahah Tu nedje bi i 5500 km Tu negdje na jednom uzvisenju nas zaustavlja Policija ali kad su vidjeli da smo turisti iz Njemacke samo nam pokazuju da nastavimo bez da nam gledaju dokumenta Ja i Emilija U Albaceti odsijedamo u Hostelu "Los Cazadores" u kome za veceru dobijamo samo neku salatu i njihove domace prsute i slanine jer kuvari rade do 8 sati ( to nam se vec jednom desilo ). Smjestaj je bio povoljan ali su nam zato veceru naplatili kao da su tu svinju samo zbog nas zaklali.

Estapona je grad od ca 60000 stanovnika i proteze se na ca. 20 km obale, ima arenu za borbu bikova, neke muzeje , staru tvrdjavu i veoma malo “ladovine” . Sunce, sunce, sunce, (kao da nam ga je bilo malo u Maroku) i plaza Prodjose i ta 2, za mene veoma dosadna dana

Ujutro smo se probudili sa osecajem nekog cudnog umora ali je zato pogled sa terase bio fenomenalan ona brda preko vode su Afrika Najvjerovatnije zbog velike promjene temperature ( jutro je bilo jako hladno ) ja sam se osjecao pospano, maltene nesposoban za dalju voznju. Nevenka i Suzana su se takodje lose osjecale i samo je Detlef bio oran za dalju voznju ( sto ti je Njemac ). Poslije dorucka krecemo prema Gibraltaru i vec planiramo da toga dana ne vozimo dugo nego da nadjemo neki hotel gdje bi ostali 2-3 dana da malo budemo na plazi. Na nekom vidikovcu iznad Tarife pravimo malu pauzu i krecemo dalje prema Gibraltaru. idemo dalje Nevjerovatna je guzva i nama treba skoro 2 sata da stignemo do granice a na granici ….. Züruck Naime meni, Suzani i Emiliji treba viza za Gibraltar ????? Pa covjece, radim i zivim u Njemackoj, imam boravak i ne treba mi viza za citavu EU pa ni za Britaniju. Slusa me pandur dok ja odrzah moje govore i pokazuje mi listu gdje stoji da za drzavljane Crne Gore treba viza ……. Pa sta da radim sad, moze li se viza kako izvadit ? Kaze : Moze, podjes u Madrid u Britansku ambasadu i oni ti , relativno brzo izdaju turisticku vizu. Dobro ,rekoh, dje da se okrenem ….. hebala te viza a i mene, zao mi ove dva sata sto stojasmo u ovu guzvu, a i taj Gibraltar, da ista vredi ne bi bio kolonija a i bio bi veci, malo se izlajah i bi mi lakse…. Odatle smo krenuli dalje obalom u pravcu Estepone, provozali se kroz Real Club de Golf Sotogrande i pauzu za rucak napravili u nekom malom restoranu na plazi. Posle toga smo se odvezli do Estapone, malog turistickog gradica i uzeli sobe u Hotelu Altamarina za 80 €. Costa del Sol koju jos zovu i Costa del Golf zbog preko 60 Golf terena koji se nalaze u toj oblasti je jednostavno prelijepa, vrijemeje za kupanje i ljeskarenje , obilazak restorana , setnju , ponovo ljeskarenje i tako 2 dana.

heheheh, sam si kriv Ja sam njegovu adresu dobio od Marokanca

Razlog sto su se koferi zapalili je taj sto je sa drzaca auspuha sa desne strane pao siguronosni saraf ( ili sam ja zaboravio da ga stavim kad sam vracao originalni auspuh na motor ) pa se , vjerovatno od vibracija, auspuh primakao koferu i zapalio ga.

Ustali smo malo ranije i poceli da se lagano pakujemo. Bosko je posao na posao ( sprat nize) i on ce nas ispratiti do autoputa i Dzehada. Prolazimo kroz siromasniji dio Rabata ka autoputu i na dogovorenom mjestu …… nema Dzehada. Posto nam to vise nije nista novo cekamo naseg Godo-a sada vec sa vecom lakocom. Konacno dolazi i Dzehad i mi se tu pozdravljamo sa Boskom koji se mora vratiti na posao a Dzehad ce nas ispratiti do prve naplatne rampe na autoputu. Tu pravimo malu kafe-pauzu i rastajemo se i sa Dzehadom uz dogovor da nam ovo nece biti zadnji susret i da cemo se jos gledati na cestama …. Momci, veliko vam ljudsko hvala za sve sto ste nam pruzili, ogromno gostoprimstvo a nase zadovoljstvo sto smo se zajedno druzili tih par dana je neizmjerno. Iskreno se nadam da ce nam se pruziti prilika da vam se revansiramo po “nasim” cestama. Razdvajamo se i krecemo autoputem prema Tangeru. Emilija i ja smo zadnji u koloni, lagano “cooliramo” i pricamo kako je vruce u Africi. Preticemo neki autobus i ispred nas “zaglavljuje” neki Renault Clio koji nikako da mimoidje neki kamion. “Pa dje si ti druze ucio da vozis i ko ti dade tu vozacku pobogu ….. ajde mici se vise u stranu zivota ti …. ajde ….. e hvala Bogu vise” su bile samo neke od misli koje su mi se u tom momentu vrtjele kroz glavu. “Prijateljski” mu svirnem dok smo ga mimoilazili i dam gas kad ….. covjek pocinje da nas prati i da nam svira, ablenduje, mlatara nesto rukama, pokazuje nam da stanemo sa strane ….. Jbt, ovaj ima telepatiju, ali ajde da vidimo sto mu treba …… Stajemo, staje i covjek …. Pokazuje nam na motor i ja vidim da mi je desni kofer u plamenu, uhvatila se vatra. Brze bolje uspijevam da skinem kofer sa motora i posipam vodom za pice iz flase u tank-torbi. Otvaram kofer i prosipam stvari iz njega i ….. pocinje da gori trava okolo a onda Arapin uzima vodu iz svog auta i posipa po travi pa ,kao indijanci kad prizivaju kisu, skacemo po vatri da je ugasimo. Brat Marokanac Upravo smo zavrsili kad se zacu neki vrisak …. Sto bi ovo sad ? Suzana se vratila nazad i to autoputem u suprotnom smjeru. Vidjela je da nas nema a auta koja su prolazila su pokazivali prema nazad. Ne bih zelio da sam tada bio na njenom mjestu. Kad je prilazila vidjela je auto i sa strane nase kacige ali od auta nije vidjela ni nas ni motor. Necu ni da znam kakve su joj misli prolazile kroz glavu u tom momentu. Ajde, rekoh, sad ti vozi iza nas jer …… manje cemo se mi sjekirat ako se sto desi …… nijesam se nadao ali ipak prodjoh bez povrede Stigli smo do Nevenke i Detlefa koji su nas cekali pored puta ..... .....i potom stali na neki parking ne bih li uspio nekako da zatvorim onu rupu na koferu. Tu se odnekud stvorise neka djeca koja su nam trazili da im udijelimo koju paru i Detlef daje dirhame koje je imao najslabijem od njih. E jesi mu , mislim se, napravio magarecu uslugu, dobice batine i ostace bez para. Pocinje podjela imovine Nijesam uspio da napravim nista i mi nastavljamo dalje i stajemo da rucamo u restoranu gdje smo rucali kad smo isli prema Rabatu. Nastavljamo dalje i u Tangeru Detlef primecuje da je izgubio kartu za trajekt. Tu gubimo dragocjeno vrijeme i trajekt nam bukvalno bjezi ispred nosa, 2-3 minuta smo zakasnili. E kad ga Nevenka nije tu ubila nece nikad. Sledeca 2 sata smo proveli cekajuci sledeci trajekt koji ce nas prebaciti u Evropu. ode "voz" doci ce drugi evo ga Negdje oko 11 sati stizemo u Tarifu i stajemo kod prvog motela gdje nalazimo prenociste i izlazimo da potrazimo nesto za veceru. Nalazimo pizzeriu “Kojot” i ja tu , cini mi se , jedem najbolju pizzu u mom zivotu. Posle 2 soferska piva idemo na spavanje. Dan koji je trebao da prodje bukvalno bez ikakvih uzbudjenja i trebao da bude potpuno monoton, pretvara se u jedan od onih koji se pamte citavog zivota. Maroko ukratko. Razocarenje za sve one dusebriznike koji su mi prije odlaska govorili da nijesam normalan kad sa zenom i djetetom idem tamo. Od svih opasnosti tamo mi smo dozivjeli da nam ljudi poklanjaju lubenice kao osvjezenje, da su pokusali da nas ubiju kolicinom i izborom hrane, da se gostoprimstvo osjecalo na svakom koraku i …… ja se sigurno vracam jos jednom i to na malo duze

A ne da je dobro nego ..... ubija. Za Gibraltar sam se i ja zeznuo, mislio sam da mi , s obzirom da zivim u Njemackoj, ne treba viza ..... bio 2 sata u koloni i .... nalevokrug . Rekli su mi da sam trebao u Britanskoj ambasadi traziti vizu za Gibraltar (kolonija je pa ne vazi viza za Englesku)

S obzirom da smo sinoc stigli kasno tako smo i sa doruckom malo prikasnili. Okvirni plan je bio da tog jutra nastavimo atlanskom obalom, cestom koja ide paralelno sa autoputem prema Tangeru, malo odmorimo na nekoj plazi i tu negdje i prenocimo pa sjutra za Spaniju …… Medjutim, nasi domacini nam ne daju to pomenuti. Htjeli bi da se druzimo jos jedan dan. Dzehad je odlucio da nas vodi na rucak u neki riblji restoran koji je, kako on tvrdi, bolji i povoljniji od onog jucerasnjeg u Oualidii ( nikako se nije mogao pomiriti sa cijenom u Ostrei II ). Slazemo se sa njihovim planom ali je on ovih dana napomenuo da Rabat ima jako dobru Medinu i pada plan da se ode tamo. Ja necu ( ne bi ni Detlef ali …. ) a jos kad mi rekose da ce sa njima i Saida, Dzehadova zena, koja zna da se cenka jos bolje nego Dzehad, nijesu me mogli ni puskom nacerati. Ostajem da u debeloj ladovini Boskovog apartmana malo odmorim. Ovo sam propustio Posle nekog vremena dolazi Dzehad po mene . Trazi da idemo motorom do tog restorana. Ma necu covjece , ajde da idemo taksijem …… mnogo skupo, rece Dzehad, e necu danas motor palit pa da cemo pjeske ici. Koliko je Taxi ….. okreni – obrni, tamo i ovamo 5 eura ….. e jes, kontam, skupo… . Nekako ga ubijedih i mi sijedamo u FIAT Uno koji je presao 576000 km i ko zna jos koliko ce. Voznja Taxijem u Maroku je dozivljaj za sebe ( doslo mi ga je bilo zalijepit ), graju, galame, mlate rukama, zmigavci i pravo prvenstva su misaone imenice ….. kod nas bi se svako malo pucalo, u Njemackoj prijave pisale a tamo jedino tako funkcionise ….. radio im ne treba nista niti ga mogu cuti. Stizemo u restoran i ….. Saida Dzehad je imao pravo, sve je mnogo ukusno a mnogo jeftinije mada je i okean malo dalje Emilija …….opet pomez i kecap Saida i Dzehad nas pozivaju na veceru kod Saidinih roditelja . Prihvatamo jer ih nijesmo mogli ubijedit da mi njih negdje izvedemo na veceru. Dogovaramo se da Dzehad dodje po nas u 8 sati ali…. Dzehad ne bi bio to sto jeste kad bi stigaona vrijeme. Nas “Godo” se pojavljuje tacno u 9 sati . Na veoma tradicionalan nacin nas docekuju. Za veceru je spremljen couscous (kus-kus) za koji mi hvali rijeci da mu opisem ukus. Gostoprimstvo je nemoguce opisati….. radost sto smo tu im se cita u ocima……. nevjerovatna ljubaznost….. biva nam prosto nelagodno od paznje koju nam poklanjaju ….. majko mila, kako se oduzit ovim ljudima….. otac i sin Ostajemo do posle pola noci i lagano odlazimo na spavanje

Odatle krecemo samom obalom Atlantika dalje prema mjestu Oualidia gdje cemo, po preporuci Boskovog sefa rucati u Francuskom ribljem restoranu “Ostrea II “ http://www.oualidia.info/hotel-oualidia-ostrea.htm na samoj obali Restoran je dosta pristojan ali i malo skup. Hrana je dobra ali imamo mali problem sa Emilijom, nece da jede ribu i jedva nekako organizovasmo neku sniclu i malo pomfrita. Marokanska amfibija E ima jos nesto. Kad smo usli u Oualidiu Dzehad je potrazio neku radionicu ne bi li napravio alternator, zamijenio regler ili u najgorem slucaju pripunio akumulator. On i Bosko su nam se malo kasnije pridruzili u restoranu mnogo srecni. Nasli su, kazu, majstora koji sve zna i koji ce im popraviti motor dok mi zavrsimo sa ruckom. Opa …. mislim se, bas smo imali srecu. Posle rucka smo se, na glavnoj cesti razdvojili, oni desno prema majstoru, mi lijevo i na izlasku iz grada stajemo da ih sacekamo. Mrak lagano pocinje da se spusta a njih nema pa nema. Ubijanje dosade cekajuci Godoa Eeeeeee ..... gdje se ovaj sakrio, nikad ga nece nac Poslije nekh sat i vise vremena dolaze i .....majstor im nije napravio nista. Cekali su da se makar baterija malo napuni jer ju je “majstor” istrosio probajuci da upali. Na kraju su na jedvite jade nekako upalili i ….. kad su trebali da krenu Dzehad je zaboravio da podigne stopu sa strane i motor se ponovo gasi. Posle nekog vremena su uspjeli da ga ponovo upale na guranje ( ispravnije bi bilo “na slepanje”) i to ovako: Dzehad se lijevom rukom drzi za Boskovu desnu ruku a Bosko se svojom desnom nogom “ kaci” za Dzehadovu lijevu nogi i tako hvataju zalet i kad postignu dovoljnu brzinu Dzehad se otkaci, salta u drugu i ….. dalje vec znate. Tako par puta pa dok ne upali. Mrak vec uveliko pada i na ulasku u El Jadidu stajemo na benzinskoj pumpi da sipamo goriva. Dzehad ne gasi motor nego sipa gorivo tako ali mu se motor gasi pri polasku, pogadjate …. nije podigao stopu. Ista tehnika i motor odmah pali. U El Jadidi gubimo dosta vremena zato sto pratimo saobracajni znak koji nas vodi prema Casablanci ali, negdje pri samom izlasku put se odjednom prekida zbog radova na putu ….. Vracamo se nazad i prolazim kroz grad koji skoro da nema nigdje putokaza. Ali posto se po pitanju moze i do Beograda nekako se snalazimo i dolazimo na pravi put. Dzehad citavo vrijeme vozi bez svijetala, drzimo ga nekako u sendvicu, jedino kad primijeti policiju pali poziciju i …… ide nekako Na izlasku iz El Jadide se, oko 23.00 sata, prikljucujemo na autoput i na naplatnoj rampi pravimo plan po kome ja idem prvi, Suzana druga, Dzehad bez svijetla treci, onda Nevenka koja ima najjace svijetlo da bi mu obasjala put, zatim Detlef i na kraju kolone Bosko. Na naplatnoj rampi nam prilazi neki vozac Harleya i kaze da ce i on, posto je sam voziti sa nama. Krecem lagano i, koliko mogu, gledam da li su i oni zamnom. Po mome ide sve po planu i lagano vozimo oko 90-100 km/h prema Casablanci. Na 2-3 mjesta primjecujem da pjesaci prelaze autoput kao kakav sokak a jedan me je bas uplasio jer sam ga prekasno vidio ( idiot, presao do moje trake i ceka da mi prodjemo pa da on pretrci ). Kad je saobracaj na autoputu postao malo redji ( jer su nas skoro svi pretekli ) ja primjecujem da je iza mene i Suzane svijetlo od samo jednog motora, usporavam ne bi li me sustigli mada mi se cini da nisam prebrzo vozio i mene prestize i pozdravlja nas Harley freind a od mog karavana ni traga ni glasa. Stajem na neko prosirenje i ne znam sta da radim. Na telefon mi ne odgovara niko i ja odlucujem da vozim do sledece naplatne rampe. Tu cekam citavu vjecnost. Kroz glavu mi se mota pomisao da onaj pjesak nije vidio Dzehada pa ga je ovaj udario pa onda …. Pa tako….pa posle ….. Uh ne daj Boze nikome…..ali posle nekih, skoro, sat vremena konacno stizu. Kad sam vidio da su svi na broju bilo mi je lakse. Sta se desilo ? Pogadjate… Pa Dzehad nije, zaboga miloga, podigao stopu ……i, valjda zato sto je pozicionim svijetlom kroz El Jadidu potpuno ispraznio akumulator, nije ni mogao da upali. Uglavnom mu posle toga vise nismo ni dali da spusta stopu. Casablanku smo, na Emilijinu srecu, zaobisli u velikom luku i negdje oko 2,30 stigli u Rabat. E taj put, od Casablanke do Rabata, mislim da je dionica gdje smo se ja i Emilija ispricali jedno sa drugim vise nego na citavom putovanju. Mene je bilo strah da ona ne zaspe na motoru a nju da ja ne zaspem. Pjevali smo, svadjali se jedno sa drugim, ogovarali majku, zalili sto i Rajko nije sa nama ..... Posto je vec bilo kasno za hotel odlucujemo da spavamo kod Boska i …. kao sardine, ko je gdje ugrabio mjesto lijegamo. Na kraju, predjenih 530km a Dzehad preko 200 km po mraku bez svijetala. E kako bi ga u Njemacku poveli na ispitivanje kod psihijatra mili brate. Ne smijem ni da mislim o tome kad bi ga otpustili iz ludnice a vozacku ( koju i inace nema za motor) ne bi nikad vise vidio

Posle pauze od nekih sat vremena nastavljamo dalje po nesnosnoj vrucini prema Safiju. Na ulasku u Safi stajemo na benzinskoj pumpi i u klimatizovanom restoranu pravimo malu pauzu. zatim prolazimo kroz Safi bez zadrzavanja i pocinjemo voziti obalom Atlantika gdje nam, kakva promjena, postaje svjeze. Neki vjetar pocinje da pirka i nama ponovo voznja pocinje da pricinjava pravo zadovoljstvo. Na jednom mjestu, na stijenama koje se izdizu nekih 30-40 metara, stajemo da malo uzivamo. Tu nam se "lijepi" neka curica koja trci za Nevenkom kao da joj je rod rodjeni. Nevenka joj daje nekih bonboncica ali ona nikako da se odbije. kako ja ili Detlef krenemo prema njoj pobjegne kao oparena a cim se odbijemo ona opet kod motora. Tu pravimo i malu foto pauzu ja ze malo vozikam i padam :oops: ( e kako su mi se tu slatko smijali )