Evo mi je pala vilica na radni sto. Ne znam kako ću je podić. Svaka čast

Svaka čast. Mali motor, tura, ali velika volja i želja. Uvijek se oduševim sa ovakvim putopisima. Samo naprijed!!!!

Drage kolege bajkeri - susjedi, zovem se Igor i iz Podgorice sam. Trenutno vozim Hondu Rebel 250 i početnik sam. Moja prva motociklističa istraživanja vezana su za bjbikers i nolimitbikers forum - mjesta na kojima sam našao puno informacija, savjeta, korisnih podataka, mjesta na kojima sam našao prijatelje. Kao što rekoh, početnik sam , moje ture su jednodnevne i za sada vezane samo za Crnu Goru. Naravno, ne namjeravam sa tim da stanem. Dakle, izvolite vidjeti jedan od mojih prvih putopisa. Zaputih se da obiđem narod i zemlju Riječke nahije. Podgorica, put Cetinja, skretanje prema Rijeci Crnojevića i avantura počinje. Nedavno bješe obilježeno 300 godina od bitke na Carevom lazu, jedne od najslavnijih crnogorskih bitaka. Evo i jedne lokalne anegdote: Uhvate lovočuvari Riječanina Šanja Mašanova u krivolovu, na Jezeru, a onda krivična prijava, pa suđenje u cetinjskom sudu. Vidi Šanjo zlu i goru, a vide mu i rođaci, seljani, brastvanici i plemenici da ga ovoga puta ne mogu spasiti. Kako je Šanjo bio siromah čoek koji je od ukljeva i šarana izdržavao famelju, oni ti ne budu lijeni, nego uzmu i presaviju jedan foj karte i što će – nego da napišu sudu peticiju da se Šanjo oslobodi. Tako i bude. Nakite oni priču o čojčnom siromahu Šanju, te da zato mole sud da Šanjo bez ikakve globe bude oslobođen. Dođe i dan suđenja i izricanja presude. Između ostaloga, i od prije poznatijeh i nedvosmisleno utvrđenijeh činjenica, sudija Mošo čita i peticiju Riječana, a onda nedugo zatim izriče i presudu: „U ime naroda Federativne Naodne Republike Jugoslavije, liše naroda Riječke nahije, osuđuje se Šanjo...! Crni Šanjo! Plan mi je bio da prođem Karuč, Dodoše, Žabljak Crnojevića, Virpazar i Rijeku Crnojevića. Put ribe, vina, meda i smokava. Kako piše i na tabli od Dodoša do Žabljaka se može samo ljeti kad su livade suve. Spuštih se do Karuča. Prilično usak i nepregledan put, zarastao u krš i draču. Posle samo nekoliko stotina metara pogled puca na ribarsko naselje i Karučko oko poznato po bogatom ulovu ukljeve. Nedavno sam čitao tekst o staroj stražarskoj kućici zaštitniku karučkih laguna. Tekst je napisala Karolina Jovićević koja je sa suprugom obnovila kućicu i sačuvala je od propadanja. Dio koji se meni posebno dopao: „...znao je pravce dominantnih vjetrova, različite uglove sunca, predvidio je maksimalni vodostaj i isključio je mogućnost plavljenja. Poštovao je narav lokacije. Pažljivo je odmjerio gabarite prostora koji mu je bio potreban za život i obavljanje posla i nije zauzeo više nego što je neophodno. Njegovo ekonomisanje namjerom i projektom, ne preoznajemo kod naših savremenih graditelja. Nije bio pohlepan. Bio je praktičan, skroman i častan. To nepogrešivo osjetite čim zakoračite u kućicu. To je tačno prava mjera. “Prava mjera čega?” možete upitati, cinično. Pođi tamo, prijatelju, pokloni sam sebi taj osjećaj. Uvjeravam vas da je to tačno prava mjera ljudskog bića. Sasvim je moguće da nikada niste osjetili što znači biti u prostoru koji vam savršeno odgovara. Većina savremenih zgrada su prevelike za nas. Gradio ih je ego, a ne potreba. Ova građevina sažima sve što je dobro u tradicionalnom crnogorskom karakteru: dostojanstvo, oprez, velikodušnost, srčanost, brižnost, kuraž, discipliniranost, umijeće. Nažalost, čini mi se da su neki drugi, manje privlačni kvaliteti zamijenili ove pomenute kod današnjeg, na pare alavog Crnogorca. Dakle, ako želite da vidite ko su vam bili preci i koje su to kvalitete utjelovljavali; ako želite da sami iskusite “naročiti karakter ili esencijalni duh ili osobenu narav vaše nacije”, onda vas ohrabrujem da posjetite ovo mjesto.“ Ne uspjeh da je nađem, bijeh poranio, pa ne viđeh živo čeljade da pitam kuda treba do nje... a trebalo je nekakvom kozjom stazom. Nastsvih put Dodoša, mjesta đe je Živko Nikolić snimao scene iz čuvenog filma Čudo neviđeno. U dodoše spremahu se drva za zimu. Tu počinje moj offroad. Jakah se nekako s ovim mojim kroserom i skapirah da za offroad treba bildovat, kako sebe tako i motor. Nekih par kilometra preko livada, pored vrba i kroz prašinu stiže se do Žabljaka Crnojevića prijestoni grad – tvrđava dinastije Crnojević. Nastavljam dalje prema Ponarima i pored Vukovaca. U Golubovce se uključujem na magistralu, Vranjina i onda Virpazar. S Virpazara se može svašta nešto: brodićem po jezeru, starim putem do Bara, starim putem do Ulcinja preko Murića, starim putem za Rijeku Crnojevića, a ja se mišljah da idem vinskim putevima po crmničkim selima. Ostavih to za neku drugu priliku. Pošto se izfotografisah i taman šćah da se dohvatim kakve domaće stolice i rakije, kad predamnom... Tomos – Puch 250 !!! Konobar mi reče da ga je gazda kupio od tadašnje milicije, da je star preko 50 godina i da je u voznom stanju. Skvahsih grlo i nastavih stari putem prema Rijeci. Na Rijeku bješe živo, biciklista, turista... čeha i čehinja. A onda istočnonjemački simbol i ukrajinska pozadina na Rijeci Crnojevića Pošto se odmorih od hiljada pređenih kilometara zaputih prema Obodu – Riječkom gradu. Ovo mjesto je zajedno sa Rijekom Crnojevića bilo prvo državno, crkveno i kulturno sjedište Crne Gore. Na Obodu je prije više od 500 godina počela sa radom prva ćirilična štamparija na svijetu u kojoj je i započeto štampanje Oktoiha. Na ulazu piše da je u zvaničnim čestitkama povodom proslave 400 godina Obodske štamparije, Univerzitet Oksford pisao da je Crna Gora imala štampariju prije Engleske. Sa Rijeke krenuh polako kući za Podgoricu. Bješe to za mene jedan veoma lijep dan i lagana vožnja, koju toplo preporučujem svim putnicima namjernicima.