Vidis druze, u zamjenici "mi" se mozda krije odgovor. Ja uglavnom vozim sam ili u sto manjoj grupi-kum i ja. Internet mi je moda podsvjesno neka sigurnost...mada imamo i dodirnih tacaka, uzivam u tim "zajebacijama" sa drugim ljudima, koje prate svako putovanje

@ftp ne bih se bas odrekao tog komfora da sam online cijelo vrijeme,nek kosta koliko kosta. Ima dosta info da se pokupi o necemu zanimljivom, izgugla nesto, nadje kafana,potegne prevodioc u pravi cas, vidi nova ruta kad dosadi autoput...ma more je toga. Jednostavno ja upijam uz put puno stvari i volim da izguglam info kad me nesto zainteresuje. Tako da-bez neta nidje

Moze, a nece daleko

Kraj oktobra-pocetak novembra, racunam da nema guzve.

Aaaa moj Doktore, procitao sam, dobrim dijelom iskoristio za svoju rutu. Nije se to slucajno potrefilo... Tad nisam bio registrovan al evo lajkcina sad. Odlicno pises, svaka cast

Ma to je super, nema zezanja sa postom, HGS-om. Debitnu karticu u dzep i peglaj, platis na izlazu

Vec mi se isplatilo pokretanje teme! Hvala ti, zlata vrijedna info. Samo sta je rjesenje problema onda? Turski sim ili e-sim? Kako to prakticno izgleda, dodjem pred tursku granicu i aktiviram e-sim, ili nesto grijesim?

Dzaba, znam da je malo dana, uvujek je, al nema vise nazalost. Imaju dani kad se vozi i tad je ho-ruk, npr. drugi dan Zg-sofija, 3.dan sofija-canakkale... Tad se nista ne obilazi, sve je podrdjeno nabiranju kilometara

@ftp nisam te bas najbolje razumio, mislio sam da pricas o kreditnoj ili debitnoj kartici kao nacinu placanja putarine, a ti ustvari pricas o kartici koja je neka vrsta tag uredjaja. Jel tako?

@ftp Ne treba više. Najbolje kartica To je nesto novo? Svi do sada spominju HGS...Jesu li skupi njihovi autoputevi uopste? To sa karticom bi bilo jednostavnije nego da ganjam uplate, poste, kupovinu kartice.. Zavisi koliko muzeja se obiđe. Nema cjenkanja. Sve elektronički. Ma tu sam negdje-ovo sto sam planirao izadje cca 185 eur, a Museum Card je 165. Ako bih nesto preskocio iz bilo kog razloga, ne bih nista "ustedio". Razmisljam da kupim Capadoccia Card za 65Eur,a ovo ostalo pokusam uz neke Turke uci ili na neku foru. Ako mozea, ako ne ide-placam ulaznicu i OK. Nisi prvi koji je rekao za Troyu, tako da ona vjerovatno otpada. Pergamon i Assklepos izgledaju odlicno i dobra im je prica. Pogotovo sto nebismo motali ostavljati motore. Kako sam procitao Pergamon, Crvena bazilika i Asklepos su udaljeni 2-3km

@ftp @andrej. Definitivno e-sim. Turski broj mi ne treba, pa ne treba da uzimam njihov sim tipa Turkcell, Avea... Moje pitanje za e-sim je- jel svi operateri koriste iste resurse, tj jel mi svugdje jednako dobar/los internet zavisno od toga gdje se nalazim ili ima boljih i losijih. Planiram pogledati ponude raznih ponudjaca tipa, sto @andrej. predlozi, Nomad, Lyncell, itd

Pozdrav bajkeri, kum i ja krajem oktobra idemo na vožnju iz snova – Passau – Kapadokija – Passau cca 7000km. Nešto malo sam Vam najavio u prethodom putopisu iz Italije (Nenašminkana Italija i ludilo juga). Ruta nam je okvirno ovako zamišljena po danima: dan: Passau – Zagreb (tu stižem kod kuma 23.10., mjenjam gume na oba motora, čekam kuma da zavrsi sa poslom i ujutro se kreće) dan: Zagreb – Sofija dan: Sofija – Çanakkale (Dardaneli) dan: Çanakkale – Efes (Kuća Djevice Marije, Troja usput) dan: Efes – Pammukale (plan je ujutro u 8:00biti u Efesu 3-4h obilaziti i pravac Pamukale. Ostaje nam cca 3h za obilazak) dan: Pamukkale-Kapadokija (usput posjetiti Ihlara dolinu) dan je rezervisan obilazak Kapadokije i njenih znamenitosti, planiramo motorima ici u obilaske, tako da nemamo problem transporta Kapadokija – Istanbul (preko Tuz Gölü, Ankara…) dan: Istanbul – Sofija dan: Sofija – Zagreb dan: Zagreb – Passau Motori: Suzuki V-Strom 1000 (2014) i Suzuki V-Strom 650 (2019). Imamo more pitanja i trebali bi savjete od ekipe koja je već prošla ovim putevima: koja tel kartica je najbolja za Tursku? Ja imam njemačku i bosansku, Kum hrvatsku i bosansku karticu. Ne bježimo da kupimo neku drugu karticu ako je bolja opcija. Treba nam net stalno – navigacija, hoteli, komunikacija, možda i koja objava na forum/fb. HGS putarina – šta, kako, gdje to riješiti i da li odmah na granici? hoteli – koristite li booking ili je bolje ići na lice mjesta i tražiti smještaj (zasad smo rezervisali samo Sofiju i Kapadokiju)? parking u gradovima, kod atrakcija i kod hotela – kakva su iskustva, ima li sigurnih opcija? ulaznice za znamenitosti – da li uzeti odmah onu Museum Card (oko 165 eura) ili kupovati pojedinačno na licu mjesta (oko 185 eura)? ima li prostora za cjenkanje i „foliranje“ ili to ne prolazi? Kontam ako nešto od planiranog propustimo, taman smo na cijeni Museum Card-a. Pokušali smo naći Turke koji bi nam dali svoje kartuce jer je za njihove državljane dosta jeftinije, ali kažu da su kontrole česte, pa se boje posljedica. oprema – planirana temp. je od 10 do 25°C, vozimo u kompletnim moto odijelima i moto farmerkama, pododijelima.. šta bi još vrijedilo posjetiti osim onoga što smo stavili u plan: Dardaneli vidikovci, Çanakkale konj, Troja, Kuća Djevice Marije, Efes, Pamukkale, Ihlara dolina, Derinkuyu, Kapadokija znamenitosti, Tuz Gölü... ima li još nešto što ne smijemo propustiti? razno – svaka sugestija i iskustvo dobro dođe (gorivo, hrana, putevi, običaji, šta izbjegavati, šta obavezno probati). Okvirno se planiramo držati plana puta, ali naravno postoje uvijek nepredvidjene stvari, pa nije strasno ako završimo vožnju sat prije, a sutra vozimo sat duže. Uglavnom, sunce zalazi oko 19:30 u tom periodu. Planiramo vožnje i obilaske do 19h, da izbjegnemo eventualne probleme zbog noćne vožnje, a i da stignemo po koju pivu naveče. Ako je neko vozio ovu rutu ili njen dio, svaka informacija će nam dobro doći. Znam da je bilo dosta savjeta, preporuka i putopisa za Tursku, pročitao sam ih dosta, ali sve novo što saznamo neće škoditi. Bili smo više puta u Turskoj, dosta dobro poznajemo kako tamo hodaju stvari, ali svakako vrijedi poslušati i iskusrva drugih. Sretni vam putevi, hladne pive i do čitanja... Papa und Kum

Kupio upravo taj na Amazonu prije 2 sezone, tj ovo mu je 2.sezona. Nesto vise od 20 000 km. Zadovoljan 100%. Jednom preventivno htio da zategnem sarafe ploce na koju se kaci top case, ni mrdnuli nisu. Moj je od 65l jer u njega stanu 2 flip up-flip back kacige i preko njih jedna jakna. Ovaj od 65l je dimenzijama 95% jednak kao givi ili oni brend koferi u koje staju dvije kacige. Gledao sam nedavno na Temu li Ali express-u, meni se cini da su to isti koferi, samo sa malo nizom cijenom. Doduse ja sam platio 220 Eur na njemackom amazonu, prije 2 god

Moje iskustvo sa flip back kacigama.. prije 10mj kupio Scorpion Exo-Tech Evo. Dvoumio se izmedju LS2 i Scorpion, probao obje i odlucio se. Presao 10000 km sa njom. Sto se tice funkcionalnosti - odlicna, ne mislim mjenjati sistem jer mi je odlicno da mogu voziti vecinu vremena sa spustenim vizirom 10/10. Komfor kad je brada nazad 10/10, kad je zatvorena brada 7/10. Idalje malo stisce. Slusalice od komunikacije imaju leziste sa federom tako da se malo uvuku u skoljku kacige tj tapacirunga 9/10. Mehanizam se malo teze spusta, ali se lako dize unazad 8/10. Obzirom da vecinu vremena vozim sa bradom podignutom nazad i spustenim vizirom, jako sam zadovoljan jer su mi sinusi u tom slucaju zasticeni, sto mi je i bio motiv kupovine ove kacige. Sad ono sto je lose... Iako se vidi po detaljima da je kaciga premium ili visoka srednja klasa, nakon 6mj mi je ruckica sa kojom se spusta tamni suncani vizir pukla, pa sad moram prstima povlaciti. Nakon 8mj koristenja mi je otpao onaj granicnik na viziru koji drzi pin lock naspanovanim. Napominjem-kaciga mi nikad nije ispala, niti bilo sta sto bi moglo unistiti te dijelove. Jednostavno je puklo. Reklamirao sam kacigu shopu kod kojeg sam kupio i vratit ce mi pare. Planiram kupiti isti sistem - flip back. Mislim da je LS2 prva opcija, ali cu svakako razmotriti sve prijedloge. Zivim vani, pa mi je lako dostupno sve sto je na trzistu kaciga

@Jovan Ristic @GunnerHan hvala majstori, pisat cu opet. Drago mi je da vam se svidja. Uskoro cu iznijeti plan puta za oktobarsku Kapadokiju,doduse vise zbog skupljanja informacija, al zanimljive su te pripreme puta..

@misa-pei hvala majstore, takodjer! Želim ti krivudave ceste, dobre ljude uz put, jeftin benzin i hladnu pivu. Ostalo se samo ponamješta

Za kraj... Nakon što ste pročitali moj putopis, želim reći par stvari o samom putu. Dionicu od Njemačke do Sarajeva neću posebno opisivati – to vozim pet-šest puta godišnje i nije mi više zanimljivo za prepričavanje. Ovdje se fokusiram isključivo na Italiju, u koju sam stigao trajektom iz albanske luke Drač. Trajekt kreće u 22 sata navečer i stiže u Bari u 8 ujutro. Cijena vožnje – 85 eura. Pronašao sam na internetu najjeftiniju kartu za 79 eura i napravio snimak ekrana, čisto da imam dokaz. Kad sam stigao u luku i pitao u agenciji, prva ponuda je bila 125 eura. Pokazao sam im sliku, pa su malo “kopali” i našli mi kartu po 85 eura. Dobra taktika. Od Barija do Napulja vozio sam se brzom cestom, tzv. superstradom, gdje je ograničenje 110–120 km/h. Od Napulja do Parme ipak sam uzeo autoput – i to smatram najvećom greškom, jer je preskup. Otprilike 9 eura na 100 km – ludilo! To sigurno ne bih ponovio, pogotovo nakon što sam vidio kako izgleda dionica Parma – Garmisch-Partenkirchen. Fenomenalna vožnja, čista uživancija. Zato moja preporuka svima koji putuju kroz Italiju: što dalje od autoputa, osim kad baš morate. Italija… zemlja s dva lica. Sjever i jug. Sjever mi liči na starijeg brata – odlikaš, sve na vrijeme, škola, fakultet, ženidba, djeca, red, rad i disciplina. Jug, pak, podsjeća na mlađeg brata – baraba, dane i noći provodi po kafanama, u društvu probisvjeta i žena sumnjivog morala. Spava do podne, a kad se probudi, cilj mu je udovoljiti svojim strastima i prohtjevima. Planovi za budućnost ne idu dalje od dva sata unaprijed. Tako sam ja doživio razliku. Sjever se nekako stidi juga, podcjenjuje ga i opravdava se pred svima: “Mi nismo kao ti divljaci dolje.” A jug se bori srcem, energijom i ludilom da dokaže da vrijedi – i ako koga ne uvjeri, briga ga. Uvijek će imati sljedbenike koji prepoznaju njegov kreativni haos. I sam sam među onima koji obožavaju jug i ne trebaju mu objašnjenja – osjećam ga baš takvog kakav jeste. Od mjesta koja sam obišao, Cinque Terre bih vjerojatno preskočio da sam znao… Došao sam sa juga, gdje svako drugo selo ima šarene kuće na stijenama, pa mi Cinque Terre nije ostavilo neki “wow” efekt. Više bih volio da sam se vozio po provinciji Toskane – bajkovito, senzacionalno. Žao mi je i što nisam više vremena proveo na jugu, među ljudima opuštenog, ležernog mentaliteta, potpuno drugačijima od one slike Talijana iz filmova, s kariranom košuljom, crvenim okvirom naočala i mokasinama. Rim – ne mogu puno reći o gradu u kojem sam proveo četiri sata, ali to je aristokratski grad, potpuno druga priča od Napulja. Utegnut, lijep, star, svjestan svoje važnosti u svjetskoj povijesti – od umjetnosti do vojnih osvajanja. Sljedeći put ću mu posvetiti barem 2–3 dana. A Napulj… teško je objasniti što me privuklo, ali ispunio je sva moja očekivanja i dao još više. Za mene – glavni grad Italije. Sigurno mu se vraćam, da obiđem Amalfijsku obalu, Pompeje, Vezuv… I da opet osjetim ludilo tog grada. Sljedeći put možda idem i dalje – prema Siciliji, a mjerkam i trajekt za Tunis. Na ovom putovanju htio sam isprobati novi šator. Nisam baš previše spavao u njemu – ukupno tri noći u kampu. Cijena kampa: oko 20 eura po noći. Kampovanje daje slobodu – vozim dokle god ima dana, ne brinem o smještaju ni parkingu. Za mene je to opcija samo ljeti, a za mlađe – uvijek. Hranu sam birao domaću, tipičnu za kraj kroz koji prolazim. Probao sam i vina – toskanski Montepulciano je moj favorit. Suzana je izdržala put bez ikakvih problema. Uložio sam u nju samo dvije provjere pritiska u gumama i jedno pranje vizira. Benzin u Italiji plaćao sam od 1,75 do 2 eura po litru. Ukupno sam prešao 3.581 km. Prosječna potrošnja – 4,9 l/100 km. Eto, dragi ljudi, to je bilo moje putovanje po Italiji. Hvala vam što ste čitali, hvala na komentarima i podršci. Mnogo mi znači i motivira me da nastavim. Ako negdje griješim – ne zamjerite. Ako vas nešto zanima – pitajte, rado ću podijeliti kako sam ja to vidio i doživio. Možda nekome bude od koristi. Pozdrav dobri ljudi do sljedećeg čitanja. Sretni vam putevi, uživajte, probajte, osjetite i družite se tamo gdje idete. Papa del Camino

@DraganNS @mali_zmaj Hvala drugari bikeri, motiviše me da vam se svidja ovo sto pišem. Zadnji put sam ovako nešto pisao u srednjoj školi, a otad se puno mora nalilo rijekama .

Parma-Passau Budim se naspavan oko osam ujutro. Kafa i doručak u Parmi. Hasko je već na poslu, a Beba i ja kafendišemo na balkonu, gledajući kako se grad polako budi. Za danas je planiran povratak u Passau, ali nije nužno da stignem baš danas. Uvijek ostavim jedan dan viška zbog mogućih problema na putu ili zato da se zadržim negdje gdje mi se svidi. Opustio sam se – tek prekosutra radim, pa nema pritiska. Ipak, ovo je najduža etapa cijelog puta – negdje oko 750 kilometara – pa ne smijem pretjerano odugovlačiti. Lijeno uživam u kafi s Bebom do deset, a onda stvarno moram krenuti. Pozdravljamo se, zahvaljujem im se na gostoprimstvu ovih divnih ljudi s kojima bih volio provoditi više vremena, ali ne viđamo se često. Zbog problema s bankovnom karticom – dva puta mi je POS uređaj na naplatnim kućicama odbio karticu, iako je na računu bilo dovoljno novca – i ograničenog budžeta (istrošilo se, šta ćeš), odlučujem da do Austrije vozim bez autoputa, samo po superstradama i bržim magistralnim cestama. A kad smo već kod putarina u Italiji – da kažem koju riječ. Nisu sve dionice jednako skupe; cijena ovisi o firmi koja njima upravlja. Od Napulja do Parme putarina me koštala nešto preko stotinu eura. Skupo, preskupo. To objašnjava zašto je na autoputu tako malo motorista – računica je jasna. Put me vodi kroz živopisna talijanska sela, pored jezera Lago di Garda, prema pravcu Bolzana. Uživam u vožnji, upijam boje i mirise. Uvijek me fascinira kako Talijani paze na svoje okućnice – cvijeće, vrtovi, sve uređeno i s ljubavlju održavano. To ne može postojati samo od sebe; ovdje se radi od jutra do mraka. Negdje kod Trenta, dok jurim superstradom, s nosača mi odleti telefon. Po belaju, na dionici sam s dvije trake u svakom smjeru, gdje auta lete preko stotke. Pogledam retrovizor – nema šanse stati odmah, pa se spuštam nekih 150–200 metara dalje na malo proširenje. Gasim motor, gledam prema nazad i vidim kako auti i kamioni veselo gaze preko mog nesretnog kineskog saputnika. Nema druge – moram se vratiti pješice. Između pravaca dvije bankine, priljubljene jedna uz drugu, hodanje po sredini nemoguće. Jedini put – po ivici desne trake, koja je sada meni lijevo jer se vraćam unazad. A bankina toliko uska da mi pola stopala viri u kolovoz. Kad naiđe auto, još i nekako, ali kad naiđe kamion ili kombi – moram sjesti na bankinu, privući noge i čekati da prođe. Izvana strmo i obraslo, pa ni pomisliti ne mogu da se provučem mimo kolovoza. Svaki korak je mala operacija preživljavanja. Ljudi mi sviraju, mašu, gledaju me kao da sam se izgubio iz filma“Glup i gluplji”. Čujem i psovke – iako ne znam tačno šta znače, siguran sam da mi ne spominju lavandu i peršun. Nakon deset minuta borbe za svaki metar, ugledam telefon – leži između dvije bankine. Čekam trenutak kad nema auta, pretrčavam obje trake i – napokon ga imam u ruci! Vraćam se nazad, ista procedura, samo sad sretan jer sam vratio telefon. Jbt… ovo nije moj telefon!! Umjesto mog crnog Xiaomi Redmija, držim neki svijetloplavi Xiaomi. Gledam u nebo s jednim jedinim pitanjem: “Zašto?” Osjećam se kao da sam u nekom nevidjljivom reality emisiji, gdje redatelj nije neki tajkunski vlasnik televizije-pederčić sa kosicom, nego neka viša sila. Palim cigaretu, sjedam pored motora i tješim se: “Dobro, sad barem znam gdje je moj, a drugi put idem bez jakne, pa neće biti toliko vruće.” I kreće drugi pokušaj – ista ruta, ista cirkuska tačka preskakanja bankine kad naiđe teretnjak. Sad već imam rutinu – hodam autocestom u suprotnom smjeru s mješavinom elegancije i fokusa Oni što prolaze vjerojatno misle da gledaju uhodanog profesionalca u disciplini “preživljavanje u realnom vremenu”. Vidi se da sam utrenirana mašina za šetnju autoputem I eto me, nakon novih petnaest minuta, kod svog telefona. Pregazilo ga je desetak auta, zadnje staklo je popucalo, ali displej – netaknut. Čak šta više naredjuje:“Za 800 metara skrenite lijevo na račvanju.” Sjedam na motor, a adrenalin mi još uvijek bruji u ušima. Na prvoj pumpi – espresso i cola. Razmišljam: ako je ovo jedina loša stvar koja mi se dogodila na putu, dobro je. Da mi je neko prije polaska ponudio ovakav “danak” u zamjenu za bezbrižno putovanje – prihvatio bih objeručke. Nek je sva šteta u tome. Bacam pogled na kineskog dušmana – nosač telefona s Aliexpressa, kopija Quad Locka za sedam eura. Obećavam mu brzu smrt u kontejneru. Mrko ga gledam i zamišljam trenutak kad ga, nakon povratka kući, demontiram i bacim u kantu. A onda si u glavi okrećem priču na svjetliju stranu: “Vidi ljepote oko sebe, dobar put cijelo vrijeme, svašta si vidio i doživio, još te čeka lijepih predjela…” I kao da mi nebo vraća osmijeh – nakon Bolzana cesta se penje na Passo Pennes, 2211 metara nadmorske visine. Nikad nisam vozio one slavne prevoje poput Stelvia ili Grossglocknera; mislio sam da to nije za mene-masovni moto turizam. Ali ovdje, s ovim pogledom, osjećam da sam se prevario. Ljepota bez kraja – imam osjećaj da odavde vidim sve do Švedske. Uživam u pogledu još malo, motoristi stalno pristižu.. Spuštam se u Innsbruck, pa prema Garmischu – grad kao iz slikovnice. Čekaš samo da izađe Heidi i pozove djeda s drugog brda. Odatle autoput za München, dalje za Passau. Nista spektakularbo, al mora se odvozuti. U svoj privremeni dom ulazim oko deset navečer. Drago mi je što sam stigao. Zavolio sam Passau i njegove ljude; zna da ga poštujem jer mi je dao priliku da upoznam drugačiji mentalitet od onoga na koji sam navikao. Mangup stari mi vraća s lijepim poznanstvima, događajima i prijateljstvima. Parkiram Suzanu u garažu, tradicionalno zagrlim rezervoar u znak zahvalnosti za sigurnu avanturu. Raspakujem kofere. Sutra će možda dobiti pranje – ili će to prepustiti kiši, za sreću. Ovim zatvaram zvanični trening za predstojeću oktobarsku vožnju u “zemlju lijepih konja” – Kapadokiju. Kume, ja sam spreman! Današnja ruta 750km.

Hvala ti puno na ovako toplim riječima, baš mi značile. Drago mi je da je stil „legao“ i da je tekst probudio nešto više od puke informacije – to mi je i bio cilj. Zanimljivo mi je to što si spomenuo "Gomoru" – baš sam imao sličnu sliku pre puta. Ali Napulj ima neku čudnu energiju, sirovost, kontraste... Ne možeš ostati ravnodušan. Drago mi je ako je moj ugao bacio novo svjetlo na grad. Biće mi drago da se ukrste putevi negde – možda baš tamo! Pozdrav i još jednom – hvala ti!

Hvala druze, Smijes naravno, Papa del Camino- tata na putu. Otac na sluzbenom putu..

Orbetello-Pisa-Cinque Terre-Parma Jutro, pola 6, budim se naspavan. Kakav danak neiskustvu što sam se komirao s prvim mrakom. Đe ću sad jbt, ne mogu ni kafu popiti... Spremam šator i krećem. Prva pumpa – kafa i neki kolačić. Odličan početak dana. Danas je cilj da stignem do Parme, tu me čekaju Beba i Hasko. Žive već 30 godina u Italiji. Kod njih gostujem večeras i veselim se što ću ih vidjeti. Između jutra i Parme predveče, planiram posjetiti Cinque Terre – jedno od najfotografisanijih mjesta u Italiji. Uz kafu tabirim put i vidim da prolazim pored Pise – šteta ne “potklocati” onaj toranj i tako se uslikati. Vidim da je grad uz autocestu i da mi je lako doći do tornja, pa ubacujem i Pisu u današnji plan. Nastavljam put kroz Toskanu. Ljudi, stvarno je kao goblen. Sva je kao nacrtana. I miriše, al’ baš. Pravac me vodi prema Livornu, nedugo nakon toga se odvajam za Pisu. Ulazim u grad, nije prevelika gužva, brzo stižem do centra. Navigacija, tj. Google Maps, me vodi samo njoj znanim putevima. Odjednom – rampa. Ustvari dvije rampe, u svakoj traci po jedna. Pošto mi govori da idem pravo, nekako se provlačim između i nastavljam. Neke stare zgrade, ljudi hodaju po sredini ceste... Odjednom piše Pediatria, pa Ortopedia... Jbt, ja sam u bolnici.I ovi ljudi sto hodaju sredinom "ceste" u bijelim mantilima su sad logicni . Pa đe si me dovela, jadna ti Italija... Kaže da parkiram kod nekog prolaza. Ostavljam motor i prolazim kroz njega da vidim gdje se nalazim. Pa ja sam u šetališnoj zoni!! Samo 5 metara dalje mi je motor u bolnici ispod nekog drveta u hladu. Zvuči odlično. Okrenem se oko sebe – umalo se ne sudarih s tornjem. Ja sam 30 metara od trga gdje se nalazi katedrala i toranj. Krivi toranj je inače pripadajući zvonik kojeg su majstori pravili da bude ravan. Kad su skontali da je toranj kriv, bilo im je glupo da priznaju grešku, pa su folirali da su baš to htjeli i da će kroz par stotina godina dolaziti gulpi turisti da se slikaju kako “pridržavaju” toranj i da će grad od toga profitirati... Naravno, ovo je moje viđenje istorije, ali to nema veze sa istinom. Toranj-zvonik se iskrivio zbog loše podloge koja nije mogla izdržati težinu kamena. Prekinuli su s gradnjom na stotinjak godina zbog ratova, političkih previranja i kuge i ostalih "zabimljivosti" tog doba. U tih 100 godina se tlo sleglo, pa su ga završili sa nagibom od 5,5 stepeni. Nedavno su inženjeri uspjeli nagib smanjiti na “samo” 4 stepena, pa je toranj i dalje u funkciji i kriv, na opšte zadovoljstvo hiljada ljudi koji vrijedno pridržavaju da ne padne. Salijeću me Senegalci da mi prodaju plastičnog slona koji nosi lava u korpi na leđima. I neku narukvicu u bojama senegalske zastave. Jbt, jaro, pa kakve veze ima slon i toranj, kako si se samo sjetio to prodavati u podnožju tornja? Il’ su fakat ljudi pobudalili, pa i to kupuju? Standardno pitanje: “Where are you from?” Moj odgovor “From China” mu govori da nisam mušterija za slona. Odlazi od mene, a odlazim i ja prema motoru. Malo sam razočaran prvom greškom puta. Toranj – ok, katedrala – ok, ali ovo mi sve izgleda previše jednostavno i glupo. Dođeš, držiš ruku kao da podbočiš toranj, neko te uslika i eto ga... Nisam ja za tih vrsta turizma. Sjedam na motor i kroz bolnicu izlazim iz centra. Razmišljam kako ja ustvari Pisi nisam ni dao pravu šansu, kako sam zaista malo znao o njoj prije nego što sam došao, i krivim sebe. Ustvari, istina je da me razočaralo to što se sve svodi na sliku, utjecaj influensera, šta li? Onda se tu plastični slon što nosi lava na leđima baš uklapa. Ni ne zaslužuju bolje. Izvlačim se iz Pise i vozim autocestom prema La Speziji. Tu se ulazi na mali poluotok koji čini kompleks od pet sela – zato se i zove Cinque Terre. Moj plan je da prvo odem do Portovenerea, koji se nalazi na samom špicu tog poluotočića. Dolazim u grad – lijep, ali tipično turistički. Ljudi piju kafe i Aperol Spritz, šetaju usporeno kao da ih sunce hipnotiše. Meni tu nema ništa posebno. Pogled jeste lijep, ali me ne zadržava. Nastavljam dalje, prema Riomaggioreu i Manaroli. Cesta ide preko brda i to je prava poslastica za voziti motorom – serpentine, miris borova, sunce koje se provlači kroz granje. Spuštam se prema Riomaggioreu, pravim nekoliko brzinskih fotografija i krećem dalje za Manarolu – koja je, kažu, najfotografisanija od svih pet sela. Sva su ta sela kao prilijepljena za stijene. Svaka kuća obojena je u neku pastelnu boju, a cijela scena izgleda kao akvarel naslikan laganom rukom nekog putujućeg slikara. Spuštam se cestom do Manarole, ali nailazim na rampu. Čovjek koji tamo radi objašnjava da se dalje ne može motorom – u cijelom mjestu je zabranjen saobraćaj za vozila. Parkiram motor uz cestu, nedaleko od rampe, i pješke krećem niz strmu stazu prema gradu. Manarola izgleda staro, strmo i iskreno – kao da je život ovdje težak, ali miran. Ne podsjeća na rimski stari grad, više liči na ono fino, skromno ribarsko mjesto gdje ljudi žive tiho i jednostavno, između mora i kamena. Nakon deset minuta spuštanja niz stepenice i serpentine, počinje me hvatati panika – kako ću se uopšte vratiti do motora? Te nizbrdice su sad moj budući uspon, a ja sam u moto farmerkama, jakni, cipelama, s ruksakom na leđima. Sunce udara nemilosrdno, a znoj mi se sliva niz leđa. Dolazim do samog centra. Centar Manarole je zapravo jedna ulica širine pet-šest metara, sa zgradama od po četiri sprata s obje strane. To je najniža tačka mjesta, a sve ostalo se penje iznad. Kuće iznad počinju tamo gdje se završavaju krovovi ovih ispod. Zanimljivo je da su ispred tih kuća parkirani čamci – na suhom. More je udaljeno pedesetak metara, ali čamci kao da čekaju neku poplavu ili samo čuvaju svoje mjesto. Možda ih samo navlače kad zatreba, ko zna... U blizini je i čuveni Canal d'Amour, a stazicom izlazim na vidikovac odakle svi prave one čuvene fotografije. Klik – klik. To je to. E, haj’ sad nazad, majstore. Penjem se nazad uz stepenice. Prolazim pored turista koji već liče na brodolomce – isplaženih jezika, mokrih leđa, neki su sjeli nasred stepenica kao da je to kraj puta za njih. A mene hvata sumnja – šta će mi ovo, kraj onakvve Italije koju sam obisao u prethodna 4 dana? Sve više osjećam da ova destinacija nije za mene. Cinque Terre je možda lijep za oko, ali prenapuhan. Ili sam ja previše vezan za jug, koji je nenašminkan, autentičan, sirov i živ, pa mi ovo izgleda kao kulisa. Turističko selo za starije turiste koji uzmu dan da se spuste do sela, ručaju, popiju aperol, uslikaju se i predvečer se polako popnu do magistrale, uz 15tak pauza za sladoled i kafu, gdje ih čeka bus za hotel. Ne dira me ovo mjesto. Fino je – al’ se ne bih vratio. Hvala, Ciao! Sjedam na motor, podešavam navigaciju prema Parmi. Oko 200 kilometara. Odabirem cestu koja prelazi planinu što dijeli tih pet sela. Ne postoji direktna veza među njima, sve ide preko brda. Put se penje skoro do vrha. Pogled puca na more i na mala sela ispod mene. To je ono što vrijedi – ta tišina visoko iznad mora, dok vjetar miriše na borove, so i nešto gorko što podsjeća na kadulju. Spuštam se i uključujem na autoput. Poslije 150 kilometara približavam se Parmi. Dolazim pred zgradu. Hasko me čeka ispred, pokazuje mi gdje da parkiram motor u garažu i penjemo se u stan. Espresso. Pa hladna piva. Pa opet espresso. Polako dolazim sebi od vrućine i one dušmanske uzbrdice iz Manarole. Ljudi koje susrećem – čestiti, skromni, čvrsto stoje na zemlji. Po djeci se vidi kakvi su roditelji. Stariji sin živi u Belgiji i magistrira nutricionizam. Amra završava francuski, italijanski, engleski i još neki jezik koji sam zaboravio – ostalo joj je još nekoliko ispita do kraja. Beba – za ovih 30 godina u Italiji – postala je pravi ajatolah italijanske kuhinje. Šta god da probaš, odmah te zove da uzmeš još. I zove, i nudi, i brine da nisi ostao gladan. Nažalost, ponestaje mjesta za još. U smijehu, šali i priči vrijeme proleti. Spremamo se za spavanje. Večeras se prvi put nakon više dana navikavam na krevet. Nema šuštanja šatorskog platna, nema kamenčića pod leđima, nema ranog sunca koje me budi – samo udobnost i mir. Danasnja ruta – 520 kilometara. Cestarine – užas. (O tome posebno na kraju.)

Pompeji-Rim-Chitavechhia-Orbetello (kamp) Jutro u Pompejima počinje rano. Ustajem u 7, lagano pakujem stvari i sklapam šator, pomalo me tuga hvata što napuštam ovaj kamp – ali vrijeme je za nastavak puta. Na recepciji završavam plaćanje – dvije noći, 40 eura, sasvim pošteno. Već u 8 sati sjedim u obližnjem kafiću na brzoj kafi i oproštajnoj sfogliatelli. Lijepa bašta, talijanski jutarnji žamor, miris espressa... Pijem gotovo na brzinu, ne zadržavam se. Čeka me Rim. Plan za Rim je jasan: brzinski obilazak od 3-4 sata, bez traženja parkinga, bez čekanja u redovima, bez ulaznica. Naravno da Rim zaslužuje više – mnogo više. Ali ovo je samo usputni pozdrav, simbolično stajanje, da ne prođem pokraj jednog od najvažnijih gradova svijeta, a da ne svratim makar na kratko. Krećem iz Pompeja, izlazim na autoput kod Napulja i vozim prema Rimu. Oko 200 kilometara puta, negdje na sredini prelazim iz regije Kampanije u Lazio. Krajolik se polako mijenja. Postaje zeleniji, pitomiji, nekako kontinentalniji – iako sam i dalje blizu mora. Manje maslina, više čempresa, niže brda i sve gušće naseljeni predjeli. Ulazim u Rim – i odmah nalijećem na gužvu. Prva stanica mi je nešto što većina turista preskoči: Piramida Cestia i ostaci Aurelijevih zidina. Rimska piramida možda zvuči kao šala, ali ona tu stoji od 12. godine prije nove ere, sagrađena kao grobnica za rimskog pretora Gaja Cestija. U njenoj blizini pružaju se ostaci nekadašnjeg Aurelijevog bedema – masivni zid koji je štitio Rim od upada barbara u 3. vijeku. Nakon toga se penjem na Aventin brdo, u Park narandži. U sjeni drveća tražim predah od sunca koje već peče. Pogled s vidikovca na Rim djeluje kao iz bajke – ali mutna izmaglica zbog vrućine ne dozvoljava da napravim pravu fotografiju. Ne skontah dje mu dodju tih 7 brežuljaka. Nedaleko odatle nalazi se poznata "rupa" Malteških vitezova – pogled kroz ključanicu na tri države u jednoj slici: vrata Malteškog reda, italijanski vrt i kupolu Bazilike Svetog Petra u Vatikanu, sve savršeno poravnano. To je Rim u jednoj slici – neočekivan, slojevit, vječan.(Slika nije uspjela, pa je ni ne stavljam).. Spuštam se prema Circo Massimu – nekadašnjoj trkaćoj stazi za kočije koja je mogla primiti i do 250.000 gledalaca. Danas je to prostrana zelena livada, ali duh antičkog spektakla se i dalje osjeti u zraku. Vožnja dalje vodi prema Koloseumu. Ali Rim mi ne dopušta da se zaustavim – gužve, kolone, vrelina, nervozni skuteraši... Nemam gdje stati, sve je zakrčeno. Prolazim pored Koloseuma, slavoluka Konstantina, rimskog foruma... ali sve samo u prolazu. Osjećam razočarenje. Ali ne odustajem. Vozim krug od dvadesetak minuta – što u rimskoj vrevi i žegi nije nimalo lak zadatak – i vraćam se. Pronalazim mjesto pored ceste i, na zaprepaštenje talijanskih vozača koji su navikli na brzinu i kaos, zaustavljam se. Izvlačim telefon i slikam – Koloseum i moja Suzana, rame uz rame. Za uspomenu. Jer makar i kratko, Rim se mora dokumentovati. Dalje nastavljam kroz dio grada Trastevere, možda najautentičniji dio Rima. Ulice su uske, kamene, prožete mirisima hrane, vinom i lavandom s prozora. Svuda oko mene zuji žamor – jezici se miješaju, ali sve odiše Rimom. Ulični svirači stvaraju ugođaj kao da sam u nekoj filmskoj sceni iz pedesetih. Ovdje, između stolova malih trattoria i rimskih balkona, Rim najjasnije diše. Bez pompe, bez monumentalnosti – samo srž. Mislim da se baš ovdje najbolje osjeti duh Rima – ona životna opuštenost, sloboda i neka urođena ljepota koja ne mora da se trudi da bi postojala. Nastavljam u pravcu Vatikana, ali moj telefon me izdaje. Ugrijo se jadnik. I kako i ne bi, kad termometar na satu pokazuje četrdeset stepeni C. Sve se to dešava pored neke fontane, pa nalazim hlad(ne znam joj ime) , presvlačim majicu i bukvalno guram glavu u vodu. Plaćam danak rimskoj vrućini i saobraćajnoj gužvi. Ležem na neki zidić u hladu, napola pijem vodu, napola je polijevam po sebi. Nakon nekog vremena dolazim sebi – i ja, i telefon – pa nastavljamo prema Vatikanu. Brzinska fotografija ispred, taman koliko da se dokumentuje prisustvo, i bježim iz Rima što prije. Kako se približavam izlazu iz grada, promet jenjava, a sve izgleda lakše, prozračnije. Vozim u pravcu Civitavecchie, približavam se moru i već se taj miris slanog zraka osjeti u nosnicama. Vrućina ne popušta, skidam jaknu i vozim samo u majici kratkih rukava i bermudama. Znam da će me većina kritikovati – ali po ovoj vrućini stvarno nije humano. Nemam izbora, moram nastaviti put. Negdje u tom dijelu prelazim iz provincije Lazio u Toskanu. I odmah – sve izgleda kao naslikano. Ne znam da li da uživam u pogledu, u mirisu, u bojama, formama ili u oblicima okolnog pejzaža, ali jedno je jasno – Toskana je nevjerovatna. Lagani brežuljci, maslinjaci, čempresa u savršeni sklad… sve kao sa razglednice, samo što sada nije slika – nego stvarnost. Prolazim kroz gradić Orbetello i nakon nekoliko kilometara stajem u jedan od brojnih kampova u okolini. Kamp je smješten u šumi s neobičnim borovima – stablima bez grana prvih trideset metara, a onda visoko iznad formiraju gustu krošnju kroz koju se nebo jedva nazire. Podižem šator, polako se umirujem, a misli mi još uvijek lete kroz Trastevere, preko Koloseuma, pa sve do mora koje se osjeća u zraku. Nakon što sam raspremio motor i stvari, krecem do lokalnog marketa. Plan je jasan: piva i nešto jednostavno za pojesti. Već sada mi je jasno da nakon kupanja u moru, neću imati ni trunke snage za potragu po restoranima. Pašteta i paradajz — klasični bajkerski obrok. Lagan, efikasan. I uz to se — nasmiješ. Vraćam se u kamp. Hladovina pod borovima je najdeblja koju sam u životu video — gusta i zaštitnička. Temperatura savršena. Brzo se presvlačim i pravac plaža. Ponovo onaj sitni pesak, onaj što se uvuče svuda. Mrzim ga, al’ šta ćeš — nema boljeg izbora. Ulazim u more — (Ligurijsko, čini mi se?) — i hladan talas me presiječe taman kako treba. Osvježavam se i divim se svojoj "domišljatosti" što sam ponio jednu pivu sa sobom na plažu. Savršeno. Ležim i sabiram utiske iz Rima. Teško je ne praviti poređenja — Rim i Napoli su dva svijeta. Rim ima aristokratski mir, oseća se autoritet u svakom kamenu. Sve je uređeno, moćno i s mjerom. Dok Napoli… Napoli ti se nasmije, poludi s tobom i nestane iza ćoška. Razmišljam o Rimljanima. Gde god da živiš u Rimu, istorija ti je pod prozorom. Hodaš do trafike, a pored tebe — stubovi, terme, sjenke vjekova. To nije grad, to je vrijeme koje još traje. Večera jednostavna, pivo hladno, umor taman. Ležem u šator. Najbolja stvar kod mog šatora? Crn je kao noć i svjetlost ne ulazi ni kroz šavove. Temperatura unutra savršena. Tjelo se smiruje, mozak tone. Zaspivam. Danasnja ruta cca 440km

Hvala ti puno na ovako lijepom komentaru! Iako sam i sam relativno nov u južnoj Italiji, Napuli me odavno zaintrigirao i nekako mi je već bio "poznat" iz filmova, priča, muzike… pa sam pokušao da prenesem tu energiju, bez šminke i bez filtera. Prilikom pripreme puta sam, kao i svi mi vjerovatno, provukao gomilu tuđih putopisa, iskustava, starih članaka, Gugl mapa i komentara. Onda sam sve to podredio nekoj svojoj viziji – malo impulsa, malo haosa, malo emocije, Maradona… i eto Napulja. Mislim da svako, kad planira rutu, treba da se vodi time šta ga zaista pokreće – da li je to arhitektura, haos, tišina, more, brda, hrana… Ja recimo naginjem jugu Italije, ima neku sirovu energiju, srce i mirise koji ti se upišu pod kožu. I da, slažem se – zabilježiti redoslijed mjesta i doći do tačnih naziva usput zna da bude ozbiljna logistika. Btw, sačuvao sam onaj flayer od busa, gde pišu stanice i imena znamenitosti. Čuvam i svoje zapise gdje sam bilježio adrese, lokacije i kratku istoriju... Vidjet ces kasnije u putopisu da znam biti i kritičan prema mjestima koja su turistički dosta izrekamirana. Pozdrav druže

NAPOLI kako ga ja vidjeh i doživjeh: ... Star i dostojanstven, ali nikad umoran. Grad koji ne glumi Italiju – on jest nešto drugo. Kaotičan, sirov, nefiltriran. Lijep kao Sophia Loren kad kaže: „Ja nisam Italijanka. Ja sam Napolitanka. To je nešto sasvim drugo.” I zaista jeste. Ludilo ovdje nije poremećaj – to je ritam grada. Divlji, življi, snažniji. U jednom kadru – opera stara 400 godina, savršeno očuvana, i tik do nje zgrada iz 70-ih koja se raspada pod težinom vremena i nebrige. Španska četvrt: veš visi između prozora, stolice ispred ulaza, ljudi viču s balkona, smiju se, žive, dišu. Mirisi hrane što udara u nosnice – jaka, konkretna, masna. Pizza s maslinovim uljem koja nema konkurenciju. Napulj nije samo grad, to je ljubav. Ljubav prema fudbalu, prema klubu što je više od igre – Napoli je simbol otpora. Otpor siromaštvu, otpor bogatašima sa sjevera Italije koji su oduvek gledali na Napulj sa podsmjehom. U tom otporu je i Maradona, nesto više od ljudskog bica za njih, onaj koji je na terenu davao srce za svaki kvart, za svaku ulicu, za dušu grada. Njegov lik visi na svakom ćošku, u muralima, u šaptu ulica. Diego nije bio samo fudbaler, bio je spasitelj, heroj, božanstvo. Ljudi ovde ne samo da ga poštuju, oni ga obožavaju, jer je on sa njima dijelio borbu i snove, kao jedan od njih. Grad urliče sirovošću,energijom, ali u toj galami ima duše. Ovo nije turistička razglednica. Ovo je puls, kolektivno ludilo. Grad koji te izuje iz cipela, ali te ne pušta da zaboraviš gde si stajao. Ovdje ću vratiti. 100%