Cudno je to što u jednom drustvu koje je razvaljeno u temeljima, u kojem se ne poštuju osnovne vrednosti i red na kojem počiva zajednica, država ulaže u aparat sile kojim će ispravljati anomalije marginalnog značaja. Te anomalije najčešće ispravlja preko ledja običnih gradjana koji retko ili slučajno krše zakon. Ljudi često parkiraju kako je to uobičajeno u toj sredini, pritom nikome ne smetaju, kao kolega koji parkira ispred svoje zgrade, ili jednostavno ne mogu drugačije jer za tako nešto nema uslova. Lako je reći zakon treba da se poštuje, ali zakon pre svega treba da je u skladu sa životom i da je na korist većini. Takve zakone bi i poštovala većina. Ne može biti normalno da policija kažnjava za parkiranje pored pijace na pijačni dan ako na tom istom mestu ne postoji uredjen parking sa dovoljnim brojem mesta ili da kažnjava stanare za vozila parkirana ispred zgrade koja nema parking, ako tako parkirana vozila ne smetaju ili ne ugrožavaju saobraćaj. Ovo znači da se od čuvara reda policija pretvara u poreznike koji će svake subote doći do pijace i napisati 100 kazni, ili će svako veče krstariti ulicama i napisati deset hiljada kazni ljudima koji spavaju. Normalno bi bilo da država, pre nego što traži nešto od nas, obezbedi uslove za to što traži pa da onda kažnjava. Nema opravdanja za one koje je za druge briga kao za lanjski sneg pa rade kako im se navije, ali u većini slučajeva radi se o vežbanju prava na najslabijima. Ako u Beogradu ima pola miliona automobila, valjda je razumno da se neko zapita gde će ta kola stajati. Stav "ne znam ali tu ne može, kažnjavam te" normalan čovek ne može da shvati nikako drugačije nego kao zakonito siledžijstvo. Poslato sa MAR-LX1A pomoću Tapatoka