Svanuo je pomalo tmuran dan, mi smo spremni za pokret a mestani su vec uveliko na svojim poljima. Imamo stotinak kilometara do granice sa Laosom.
Potrebno je natociti gorivo, pumpe su jako zanimljive u ovim krajevima. Sve na jednom mestu, dnevna soba, spavaca soba, kupatilo, garaza, prodaja ulja i benzina. Davno nije obrisana prasina ali Boze moj imaju ljudi pametnijeg posla. Prosetasmo mi ljudima kroz stan, niko se nije bunio.
Posto je vikend dolazimo do marketa koji se prostire po sred glavne ulice. Ima svasta nesto u ponudi ali nismo bas imali vremena da stajemo. Treba biti pazljiv i izbegavati brojne pesake i motore.
Eh sta ti je zemlja, radove na putu izvode zene. Izgleda su se izborile za jednakost polova... pa sada u sebi psuju.
Stizemo do granice gde nas cekaju problemi, nista novo za ovakve zemlje. U Bozinom pasosu je stavljena nalepnica za vizu ali nije udaren pecat. Gubimo 5-6 sati u mestu. Vec nas polako ali sigurno stize umor, svako nalazi najbolje mesto za odmor.
Kasno uvece napokon nas pustaju u Laos, gladni i pospani. Jedna kratka pauza za nudle.
A na kraju spektakl, rezervisani smestaj nas ceka. Steta sto nismo napravili vise slike jer smo se smejali kao ludi. Ovo nigde nisam video , jedno neponovljivo iskustvo. Znaci obucen sa sve kacigom ne bi legao u taj krevet. Sobe napravljene od kupatila, vlaga, memla, mravinjaci. Kaze covek a sta bi vi za 5$??? U pravu je, spavacemo na deponiji... cistije je.
Na kraju nadjosmo malo normalnije sobe, vise nismo imali snage za slikanje. Ovo je bio bas dugacak dan.