Naleteh sinoć na ovaj putopis i zaglavih uz njega do dva po ponoći.I ako sam bio svestan da ustajem pre sedam i da me čeka naporan dan u firmi čitao sam sa zadovoljstvom.Samo još jednu stranicu,pa još jednu,verovatno vam je poznat taj osećaj.Pregurah nekako radni dan,došao kući i nastavio da čitam.Evo me sad na dvadesetoj stranici i ne mogu da se otmem utisku da čovek ovo namerno radi.Prošlo je više od dve godine kako je započet putopis.
Desetine moljakanja,hvaljenja,ubeđivanja,a čovek za svo to vreme nije bio kadar da završi započeto.
Možda grešim,ali po meni je to nepoštovanje ljudi koji su odvojili svoje vreme da pročitaju njegovu reč,da ga saslušaju.