1. maj - praznik rada. U Srba, dan za kotliće, prasiće i piće.
Pošto na dogovorenom mestu kotlić kasni reših da se prepustim Gočkim putevima. Silazak i povratak na asfalt delilo je 2 sata. Verovali ili ne, 2 sata borbe da se vratim u civilizaciju. Bio sam izgubljen bez ikakve mape i bez ikakve slike u glavi kako ti putevi na mapi izgledaju.
Prva zebnja nastupa kada shvatam da sam odavno trebao doći do hotela Dobre vode, ali isti mi se nekako dobro skrivao. No, nije frka - rekoh sebi i produži. E tu beše greška. Put se pretvori u Minotaurev lavirint pun raznoraznih prepreka i raskršća. Sam Minotaur je poprimio druge oblike, ali je pak snagu zadržao. Od useka, klanaca, velikih, skoro nesavladivih nagiba, staza je išla i preko potoka, rečica do nekoliko odvratnih i dubokih kaljuga. U početku fino nasut makadam koje se kilometrima dalje prosto gubio pod šibljem, stenama, blatom pa čak i pod finom travom. Takodje, ovde šuma nije onakva kakvu je čovek inače zamišlja. Ova je tako mračna, gusta i visoka. Samo jednom u tih 30ak kilometara sam stao ne bih li pozvao nekog da mi da bilo kakvu instrukciju (signala na telefonu naravno niikad kada zatreba) i prosto se prepao te hladne tišine. Naravno, nisam stajao više, već samo gaaaaaaaas i tutanj. ;D
Pre no što ponovo kročih na asfalt obećah sebi da ću isti izljubiti ko brata kad ga ponovo ugledam. No, put me spusti baš u samo grotlo izletničko-prvomajskog slavlja tako da ispunjenje preskočih do nekog sledećeg vidjenja.
Šta da Vam kažem. Super mi je bilo. Nivo adrenalina je verovatno bio u crvenoj zoni.
I da... u šumu više nikad bez razradjenog plana i iščitane karte.
Aparat nisam imao kod sebe, a verovatno mi ni na pamet ne bi palo da stanem i slikam okolo. Ovu sliku sam našao na netu i baš je slikana u jednom delu gore pomenute šumetine.