E pa drugi put i hocemo :-)

Voznja do Bleda traje prekratko, sto zbog brzine, sto zbog ludjaka za volanom, sto zbog prekrasnih cesta i pejzaza. Stvarno stvoreno za motore. U apartmanu se skidamo, i nakon prolivanja cijelog kupatila , izlazimo opet, ovaj put na slavnu Velika, ukusna i skupa za popizdit. Okus-5 Velicina-5 Usluga-2 Nevjerojatno, ali i ovdje su stranci uvazeni gosti, a mi domaci bas i ne. I onda nam se cude kad dodju u Dalmaciju.Hm... Kave s toplin, krempite , ogled na jezero i mladjahnu djevojku za stolom lijevo, te lagana setnjica oko jezera bude glad. Ni ovaj put nema slike, jer se jednostavno ne sjecam gdje smo jeli. Ipak je meni 50-a ,a ovo je bilo prije 3 mjeseca. Nakon noci pune seksa i ljubavi, ja opet na obavjestajni razgovor kod Crnogorke u pekari, a onda pozdrav s domacinom i na put. Odlucujemo se za autoput. Zasto, pita vec umorni citatelj? Zato sto je ovaj motor stvoren za to, nismo bili nego jednom dosad, i zato. Aj sad pitaj ako smijes. Izlazimo negdje blizu Kopera, jer tamo nisam bio od 1988.. Fini grad, totalno drugacicji od mog sjecanja, s brdo nekih semafora. Nalazimo more, i naravno parkiramo se ispred kafica, u nadi da prometni redari jos spavaju. Ali ne spava nervozna gosca kafica koja prijateljici ispod glasa komentira bezobrazne bajkere sto nemaju kulture. Duso, u ovom trenu me ne interesiras ti, vec konobar koji donosi kave s toplin, i kaze nam da smo ok, ako redari i dodju, da nece bit problem. I bome, poslije smo vidjeli da redari stvarno postoje , i reguliraju zbunjene turiste u vozilima. Sto mi nismo bili, jer ja se mogu izgubit, ali zasto bi me to zbunilo? To je normalna situacija za mene. A vidi , pa kako nes parkirat tu? Nakon kave, idemo prema HR, i dalje nekim autoputem, dok odjednom ja ne bljesnem od super ideje, da idemo u Motovun. Oh, zasto, zasto, pita se dehidrirana citateljica? Zato sto mogu, zato sto nisam nikad bio, i zato sto svi kenjaju da je tamo super. 4 brda, 73 desne i 37 lijevih okuka kasnije, nu: Warning/Achtung/Upozorenje Nakon sto platite ulaz na parking 10kn ( preracunato u 462 angolanske Kwanze), imate se pravo popeti motorom. Gdje? Do groblja, i onda se nakeljite pred sam ulaz. Zasto? Zato sto je tu vec par motora i ne moze dalje, a lokalci su rekli da je to OK. A onda slijedi uspon na Mt. Motovun, dusa mi je ispala tri puta do vrha, i jos jednom na spustanju. Gradic je fantastican, brdo suvenir shopova, restorana, i slicno, ali je brate uzbrdo cudo jedno. Dodjemo do vrha, i onda vidimo da su stavili rampe, i moras platit da obidjes sam vrh, koji je ukrug otprilike 32metra. Cicija kakav jesam, reko, jebo ti ovo, ajmo jest. Nu rampe: Spustamo se, tj. kotrljamo nizbrdo, i nadjemo krasan restorancic, sa super pogledom, i jos boljom hranom. Ja kakav jesam, zapocnem zezu sa konobarima i vlasnikom, sto je rezultiralo testiranjem svih rakija u ponudi. Teranino je zakon. Za sve rakije. Sto se men' tice. Lipotica se smjeska i trusi rakijice ko da je neka baba sa Sandzaka (ne znam zasto Sandzak, tako mi stoji u glavi). E sad daj malo tjestenine s bijelim tartufima, pa malo sa crnim, pa kolac od jabuke sa tartufima, u svakom slucaju svaki hurac ima tartufe u sebi, ne mos nista narucit bez njih. A nama dragi. Kolaci. I tartufi. Spiza fantasticna, a kolac vrhunski (i skup - 40kn, tj 450 Butanskih Ngultruma). Nakon sto ste izguglali da li ove dvije valute stvarno postoje (postoje), ajmo dalje: Nakon vina, pive i jela, i rakije, teturamo do motora, koji je srecom u hladu, i krecemo na put prema Medulinu, gdje nas cekaju prijatelji. Restoran se zove ili Pod Napun ili Pod voltom, pod necim je svakako. Motovun-preporuka za posjetiti. GPS teti smo rekli da izbjegava autoputeve, sto znaci da se davimo po nekim lokalnim cesticama, i napokon stizemo pred Pulu, gdje nas znakovi za Medulin totalno zbunjuju. Teta GPS uporno ponavlja: ignoriraj znakove, slusaj mene", a ja naravno uporno slusam nikog. Pa ni sebe. Ulazimo u Medulin, ali nema mora. Vec smo apsolvirali (absorbirali?) da se Dalmosi mogu orijentirat jedino ako vide more, a ovaj Dalmos i svjetski putnik ni tada, i ne znamo di dalje. Zasto? Zato sto nemam pojma gdje nam prijatelji zive, nismo nikad bili, a nisam ni pitao adresu. Ja. Tipicni ja. Odlucujem pratiti dvoje svaba na motorima u japankama, jer kontam ovi se idu kupat, pa cemo barem nac more i onda cemo zvat priku iz kafica. Tamo di su me svabe proveli ja ne bih inace ni romobilom prosao. Ja zivim u malom mjestu na otoku, sa uskim ulicicama, ali ovo je bilo preludo. Jedva. Moras skinut kofere i dignut ih iznad glave da prodjes. Kad gle, ukazuje se poznata plavost mora ispred nas, mi na glavnu cestu i ravno na ...prijatelja koji prolazi motorom. Pogleda u nas, vrati pogled na cestu, opet u nas i skoro se istrese ispred kombija. Sretni sto smo dosli, sljedecih par dana provodimo u kupanju i razgledavanju, i montiranju pricalica iz Louisa. Nakon sto sam ih spario u cijelih 67 minuta posla, uzivamo u bezbriznom cavrljanju pri velikim brzinama. I vrijeme je za povratak doma. Krecemo rano, kave s toplin i kroasani s cokoladom na Vratima Jadrana. Pa autoput. i sve je dobro do Ravne gore, gdje upadamo u takvu maglustinu i smrzotinu, ja jedno sat vremena vozim uz sami desni rub trake na autoputu, jer me strah da nas odzada ne zdimi kakav umorni poljak, hebga, sprijeda imam 5 svjetala, ali straga samo jedno... Nakon Bosiljeva se ipak sunce pojavljuje, brzina se dize sa bijednih 100 na ugodnih 150, i dok si reko cvrcvi, cvrci cvrce na cvoru crne smrce, eto nas doma. Suma sumarrum: Dana: 5 Zemalja posjecenih 4 (heben ti Neum i granice) Trosak: 3 prosjecne HR place Kredit: Lipotica i Zvijer Obi Van Due ce da zavrsi, men' dosta. Hvala na citanju i komentarima.

Aj skidaj se sa foruma, sad se osjecam ko pichkica pored vas dvoje :-) Salim se, ovo je nesto sto ja nikad ne bih napravio (jer ne bi mog'o), tako da skidam kapu, i samo pisi i objavljuj dalje. Evala

Hvala Obi Van Due. May the force be with you... Nakon sto smo Jeger izgustirali, na opce nezadovoljstvo mladih roditelja (vidi ove prljave nindze kako piju, a poslije ce ludirat po cesti), pita lipotica : a gdje ono nisi bio prosle godine? Vjerni citatelj i drazesna citateljica ce se sjetiti da prosle godine nisam uspio doci do Edelweispitze vrha, jer smo se smrzli ko piletina u zamrzivacu i pokisli kao ja u Norveskoj. Dok se dogovorama, odlucjemo da teba ipak posjetiti i sve besplatne muzeje i izlozbe (hurac besplatne, 26 evrica ja to platio) I naravno jos malo budalisati turisticki (ovaj Franz sam ja) Ove broj 48 su moje Ovaj put je vrijeme ipak malo manje vjetrovito i ima manje kise, pa napustamo Franciku i idemo kroz Hochter tunel na Edelweis spicu. Jer tamo treba biti i pokazati se. Kao i na svakoj spici. Ovo je dio Grossa koji obozavam, cesta je fantasticna, brza, okuke taman kakve trebaju biti da se ostruzu gume sa strane, i uz zvuke Thin lizzy , eto nas na spici. Parkiram i zakljucujem da to bas i nije to sto sam vidio na Panomax kameri https://edelweissspitze.panomax.com/ Iskusnim pogledom prema gore shvacam da do gore ima jos malo ceste. A onda shvacam da je pojam "cesta" rastezljiv. Vrlo. Jebenih par stotina metara po super klizavom makadamu, dok lipotica razmislja da li nastaviti voznju, ili se iskrcati pa u moto cizmama prohodati do vrha. Ipak je njena vjera u zvijer pobijedila, iako mi se cinilo na par okuka (koje su fino oznacene znakovima) da cujem njezno i umilno " o majko mila sto ja trpim s ovom budalom"... I eto nas. Oblaci se razmicu pred nemilosrdnim pobjednicima i ovog alpskog vrha, pa je cak bilo i sunca na trenutke Uzivamo u pogledu na livade, konje i motore, i dok si reko ichliebeedelweisspitze, eto nas na spustanju. Kaze lipotica: di je onaj veliki blok snijega sto smo ga prosli? Ja: zasto? Lipotica: Zato. Kako sam davno naucio da ne pitam previse , obaram BMW-a sto brze i dublje mogu, ona cici od zadovoljstva i zaustavljam se ispred velikog bloka snijega sa strane ceste. Desne. I dok se ja namjestam za superselfie Ne znam da je ona napravila pakleni plan Ma vidi je samo, dok se ja okrenuh, ona vec isarala svoje ime i sad se pravi luda Vec je lagano popodne, sto znaci da kasnimo na rucak, jer svi znaju da Dalmosi jedu obid u podne. Ona: a di cemo jest? Ja: u Lidlu, kao i svi pravi bajkeri. Ona: koluta ocima Ja: strepim od kazne Ona: a ima li tamo hrane di smo pili kavu? Ja: Hm, ne znam bas...Je l' u Heiligen blutu, najskupljem restoranu na vidikovcu? Ona nasmijeseno: e taj, taj... Ja: !$#@%@&^ idemo, duso. I u cas posla skotrljamo se sa planine, na malo nizu planinu, i cirimo po susjednim stolovima sto dobro izgleda. BMW naravno, uredno parkiran u centru sela. Dalmatinskoseljackibajkerskoispravno :-) Wiener schnitzel i hamburger - jedan od boljih koje sam ikad jeo- a vani sunce, a nama toplo, aaaa Slika hrane evo vidim nema...sorry Nakon rucka i jos jedne, tj. dvije s toplin, idemo nizbrdo, i stajemo kraj vodopada uz cestu. Stajemo je relativan pojam koji je potrajao, dok ja sevrljam svih nasih 600kg po sljunku na parkingu... a sve radi ove slike Evo jos malo slika I idemo prema Bledu...

Ja znam slikat samo da je jedna stvar u fokusu- to je moj umjetnicki doseg. U ovom slucaju je glecer bio vazniji da se dobro vidi. Jeger ionako svi mi alkosi znamo kako izgleda. Obi Van Due, cekam te :-)

Kakav sad mrak u 20h u 8. mjesecu ?

I...evo me nazad. Bio 5 dana u HR, kao radio. A ustvari sa lipoticon zapalio na Jablanicu na janjetinu. Hehe. I onda zapeo na otoku zbog nevremena s jedne (nema trajekta) i pozara s druge (nema ceste) strane. Zivaca istresao vise nego sto bi ijedan doktor dozvolio. I sad sam nazad u NOR, grijanje je upaljeno, kisa pada, petak je i ajmo dalje prema Grossu... Kava s toplin popijena, i krece penjanje prema Grossu. Lipotica zadovoljna, nista se ne zali, a i ja uzivam u laganoj voznji. Naplatne kucice, 26e i ja onako tiho pitam: moze li malo brze? Lipotica mase rukom da moze, i to je znak da probudimo ergelu od 160 konjica, i ja po prvi put cujem kako motor zvuci na 7 ipo iljada osamsto okretaja...usro se ziv.Sve dotad BMW je bio njezna , ali odlucna dama, a sad se razgoropadio i ujterao mi strah u kosti. Lipotica bez reakcija. Ne mos bilivit. Prosjek voznje: Preteknuto 17 automobila, 23 motora, 3 kampera, i 4 autobusa. Nacin voznje: Dalmatinski bezobrazno i seljacki. Brzina voznje: Tajna. Zato sto me bilo strah pogledat na brzinomjer. A GPS ionako ignoriram. Isto kao i ona mene. Stajemo naravno kraj prvog vodopada i slikamo me : Jer se Lipotica bas i ne voli slikat. Ispod vodopada. Mene nije briga di se slikam. Jos nekih par minuta provodimo tu, gledajuci lica djecice sto pokazuju na moje rogove i njenu palmicu, i njihovih roditelja , koji ih odvlace dalje od nas, bezobraznih bajkera. I opasnih. I cudnih. Sljedece 3 minute letimo do Kaiser Franz-Josefs-Höhe, i parkiramo ispred Francike (Franz-Jozo-Hohe od milja). Ja raspremam motor vrlo vrlo polako, tako da sto vise turista vidi tko vozi tu mocnu masinu. A lipotica vec visi na ogradi i vice : a vidi ovo, a vidi ono, a vidi led, a vidi zicaru, a vidi ...pi.ku maternu... Za to vrijeme, najljepsi motori se parkiraju do najljepseg motora Shvacam polako da ovaj put setnja nece biti kratka kao prosli put (od parkinga do ograde, pa market i nazad na parking - sve skupa 146 koraka i dva misja skoka), pa se onako u svoj opremi penjemo kozjim stazama...Te do vidikovca 1, pa vidikovca 2, pa Swarowski vidikovac ( Swarwskom nije dosta sto sam dosad potrosio bar soma eura na prstenje i lancice, jos me tjera da se pentram po brdima)... Aj evo malo slika - White and black ninja - 1.dio Zasto? zato sto je puhalo. I zato sto je ovo jedini nacin da nosis potkapu a ne zaradis metak. I zato sto smo Dalmosi pa nam je zima, cim je ispod 27Celzijevskih. Opasni pogled broj 1. Ovaj put sam skuzio da tu negdje zive oni Mrmoti iz Milka reklame ( prosli put ih nije bilo) , i cak smo ih 3 ugledali kako mirno pasu travu, jedu gliste i spretno izbjegavaju kamencice kojima smo ih nudili, na opce nezadovoljstvo kulturnije publike. A evo i tog Swarowskog, nakon sto smo obisli 7 uspuhanih penzionera iz Bavarske (kenjam, nemam pojma jesu li penzici ili ne ) Eto, vidite da djecu u panici odvlace od nas. jos jedan Ninja Kodak moment i spustamo se prema marketu Opasni pogled 2. Jeste vid'li taj strasniji i opasniji pogled, a ? Cini mi se da je na ledenjaku manje leda nego prosle godine, ali na zicari je jos uvijek ista guzva. Ja dzentlmenski nudim voznju istom, a lipotica gleda nizbrdo, i pita: jesu one tockice dole ljudi? Jesu , duso moja. A ona: Jeb'la te zicara onda, ne pada mi na pamet setat toliko. Led k'o led. Ko sam ja da se ne slozim sa ljubavlju svog zivota? Nitko. Stoga u market i ovo je rezultat trgovanja: Budala Mrmot Budala Or'o Gleda ona moje pinove (znacke) i kaze i ja bi takve. Pa joj kupim Gross znacku i odma je zabodem na njenu jaknu. Moze onaj na kasi i tako skenirat. Sve skupa s kesicom. I tako napokon dolazimo do slike koju svi cekate:

Steta sto je tako kratko trajalo, ali lipo napisano i poslikano. Za popravak svaka cast

Ja sad vec ponizno pitam: a citao sam da imate i uslugu montiranja ovih pricalica u kcaige? Kaze Fata da je istina, ali da cura koja to radi , ne radi to ljeti , nego samo zimi, kad je manje posla. E jeb ga, 4 godine strojarstva ce se morat probudit iz dubokog sna...Ali ne danas. Danas se ide na Gross. Kutije s pricalicama idu u centralni kofer, a mi na sjedala. Dok AC/DC sa zvucnika lagano rasturaju idilu austrijskih sela, mi, a pogotovo lipotica, uzivamo u pogledu. I cesti. I dok si reko : "ich liebe GrossGlockner und apfelstrudeln mit banane" , eto nas u Heiligen blutu. Dio puta do njega sam sav sretan pokazivao lipotici: " tu smo spavali, tu smo piskili, tu smo tocili gorivo", jer sam ipak prepoznao di sam bio prosle godine. Ali tad nisam stao u Heiligen blutu. A sad jesam. Seljacki ispravno, nasred trga, do prvog stola u restoranu. I eto nas na kavi s toplin. Uzivamo u pogledu, kavi i prekrasnim sanitarnim prostorima restorana. Ko da piskis u lovackom domu. A nisi lovac. Nego ribolovac. Mladi. Nu Louis Nu Heiligen blut Nu nas na jedinoj strani ceste na koju K1600 pripada

Svedjanke Knot llover and Llarge Hilld su nam potrosile svu toplu vodu, ali nisu uspjele opet slomiti slavinu. Onu ultra tech iz gornjeg posta. Svo to kupanje se isplatilo, jer duplo je duplo, makar bilo i od Ferrera. Ujutro se budimo negdje na podu, Knot i Llarge su nam skuvale kavicu prije nego su odleprsale dalje po Balkanu, i mi uzivamo u pogledu: Ovo balonarenje mora biti ludje od motoranja. Iako mislim da bih ja sa svojim strahom od visina, vikao, plakao, kumio (jos jedan izraz koji ne razumijem sto znaci) i molio da me spuste. Dan je suncan, ali iskusni bajker kao ja zna da je Gross nepredvidiv, stoga pakujem kisna odijela. I odlazim u lokalnu pekaru po dorucak. Dok ja brljam na slovenskom : prosim lepo, ena kifla, jos ena kifla (jer ne znam kako se kaze dvije kifle na slovenskom), prodavacica bujnog poprsja kao iz Amarcorda me gleda blijedo, i na krasnom crnogorskom kaze: aj ti prijatelju reci sta oces, nemam ja cijelo jutro za zajebavat se sa tobom. Vidno olaksane duse, narucujem sve i svasta, i jos pod dojmom njene silhuete se vracam u Vilu. Pojeli, popili jos jednu kavu, obukli 16kg moto odjece i idemo. Pravac tunel Karavanke... Sunce nam grije ledja, uzivamo u bregima sa strane i zelenilu (isto sa strane)...Gusti su gusti Evo tunela I zelenila x 2 Tunel kosta nesto sitno eura, sto lipotica rjesava sa otprilike 72 novcica - sve sitno eura sto smo imali od Uskrsa u Grazu. (nebitan podatak- jer smo ustvari bili uMadjarskoj ,a u Graz isli na izlet) Ja koristim tunelsku akustiku, tako kad prodje auto iz suprotnog smjera, zavidam gas do crvenog, i onda se ovih 160 konjica lijepo cuje...a vozaci mi veselo blinkaju sa sva 4 zmigavca, odusevljeni performansom. Pogotovo poljaci sa 2.djece, sto voze od sinoc prema HR. Prelazimo bivsu granicu (God bless EU), i tek sad u Austriji, lipotica kaze, znas da je ovdje fino, ljepse nego kod nas,i uredjenije, i zelenije, i ceste su za 5. Moj mozak tumara bespucima sjecanja dok pokusavam shvatit da li je ovo prava cesta, i da li sam tu bio prosle godine, ali iz drugog smjera. To ti je kao zguza, ne moras ni znat kako izgleda... A znam i da moja GPS laze ponekad, pa joj ne vjerujem bas. Sve su one iste... Nakon nekih 7 min stizemo u Villach, i ja predlazem kratku kavu blizu Louisa - takticki. To je onaj restoran s motorom na fasadi, za koji ja uvijek mislim da je Louis. Nakon kave s toplin, ipak setamo do Louisa, gdje ja na perfektnom engleskom trazim Sena komunikaciju duo pack, iz kataloga, na snizenju. Skrtost smo obradili u prijasnjem postu, ne kenjajte mi sad :-) Nadje nam zena to , i lipotica kupi jos par sitnica, i ja se odlucim za kisnu jaknu (na snizenju), jer sam prosli put kupio samo kisne hlace. I onda shvatio da je moja stara jakna premala, nakon stotina i stotina tisuca kilograma podignutih u teretanama sirom svijeta, i brda smedjeg proteinskog praha (ukus cokolade). Na kasi me pita za karticu lojalnosti, koja naravno sretno spava u pretincu za rukavice u nasem autu, nekih 700km juznije. Ja kazem da je nemam, ali da znam broj ( znaci-nisam u stanju sjetit se uzet karticu, ali sam u stanju memorirat 16-znamenkasti broj kartice koju koristim jednom godisnje-mozda). Upise zena broj , i krasnim bosnskim naglaskom kaze, evo sve je u redu. Lipotica puca od smijeha, ja se kao ne sramim. Reko pa sto me nisi prekinula na ulazu, kad si me skuzila? Kaze ona, ja te skuzila, al' ti poceo na engleskom, ja nastavila. Ha ha. Louis 1: Kapo 0

Dakle, idemo dalje nakon Bukowskog Nakon ne tako uspjesne vecere, setnja kraj jezera, i dok zamisljeno hranimo labudove sitnim sljunkom, pogledi skrecu prema najblizem marketu i policama punim vina. A ne promaknuse nam ni dvije MILF poljakinje, koje se poluglasno dive mojim nabreklim...misicima, i lipoticinim nabreklim...zivcima. Nakon sto ih je lipotica umilno pogledala, brzo su skrenule na drugu stranu ceste. Ja se tjesim da ce nas barem posjetit susjede u Vili, 2 blizanke iz Svedske, glamping around Balkans. Evo ovako sam ih slikao prije mraka Nakon dolaska u Vilu, provjeravamo alarm na motoru. Deranje susjeda nam potvrdjuje da alarm radi. Super. Cuo sam i nesto sto nisam zapamtio, pa rekoh sad sebi - ajd proguglaj. I evo sto mi izbaci: Krempite nisam zaboravio. Samo ih jos nismo ni narucili u ovom putomotopisu.

Obi Van Due, ne samo da si dobar i drag gost, nego si me shebo skroz s pisanjem...sve moram 5 puta procitat da pohvatam :-) Salim se, hvala na sudjelovanju, this is fun...i no pressure, meni je u Norveskoj vec zima, pa imam kad (naravno, dok sam na poslu), a ti laganini, vrag odni prisu., Veliki pozdrav

Bome i ja sam. Evala mestre

Ribe ste pogodili. Valjda. Nemam pojma sto je Vucic. Ali vjerujem. I believe. Krempite stizu nakon tamne strane

Vidi se da sam skrtac i po tome sto koristim M8 matice umjesto olova...

@Jupiter, ne volim oruzje ni lov na bespomocne zivotinje. To je za nase politicare. Ja samo lovim i papim bespomocne ribice Ajd pogodite sta je sta

A evo malo i Bleda

Evo dok cekamo moju tamnu stranu-alter ego... @nikvuksa, hvala puno. Konkurencija ovdje je hebena...Moram lagat sve vise i vise da ostanem na vrhu. Za Bled - To je lipotica negdje procitala da se ne smije slikat, jer da se tako unistava njihovo pravo na reklamiranje...Po meni je vise za rubriku "vjerovali ili ne", tko se tog sjeca. Legenda kaze da je nekad postojao Dalmos rodjen bez dispeta. Ja u to ne vjerujem. Ukratko, nakon sto smo pretovarili svih 1.5kg njene i 43,9 kg moje prtljage u penthouse ( je's mi lijepo rec penthouse, odma' sam vazan sam sebi), otvaramo sve ladice da nadjemo vadicep. Jest mozemo i prstima, ali vino se mora otvorit kako treba. Naravno, vadicepa nema, muski ponos mi ne dozvoljava da pitam Janija, rec ce covjek kakav je ovo papak, zgodan motor, zgodna zena, a on ovakav, bez vadicepa. Letherman nozic (kao onaj svicarski sto ga Obi Van Due spominje, samo americki) rjesava stvar. Otvoris ga, izvuces nozic (jedan od 72 komada alata u njemu), zabodes noz u pluteni cep, okrenes i izvadis. Ha! (op.aut-sve vise zvucim sam sebi kao onaj mali Alf svemirac). Nakon prve case vine, odlucim potrositi par hektolitara tople slovenske vode na ovo isklesano tijelo, i naravno, iscupam super-ultra-extra moderno dugme za toplu vodu. Nakon samo 43 min popravka, tus je spreman za lipoticu. Koja je dotad stresla jos koju casicu vinceka. Sto znaci da pjevanje pod tusem nema kraja. Naravno da je u kupatilu 4 vrste sampona za nju, i komad sapuna od prosle godine, Saponia Osijek, proizveden 1988, za mene. Sta cu kad ima sentimentalnu vrijednost. Mozda i senilnu vrijednost, jer ga se ne sjetim izvadit iz kufera. Nikad. Jani preporucuje lokalni restoran u centru, do kojeg je oko 420 seckundi setnje. Setamo Bledom, i slikamo se ko blesavi. Jer je kao zabranjeno. Lokalci nas izbjegavaju, a mi pricamo na norveskom, tako da misle da smo nekulturni vikinzi, a ne fini i pripitomljeni, te lagano manjevrijedni hrvati. Nakon soka od cijena koje vidjamo po reklamama, sjedamo i u taj 'fini' restoran. Evo ga, 11 od 9 restorana u Bledu. Pogledajte slike hrane i sve ce vam biti jasno. Studentica prava na prvoj godini kuha bolje. https://www.tripadvisor.rs/Restaurant_Review-g274863-d1078659-Reviews-Ostarija_Peglez_n-Bled_Upper_Carniola_Region.html Dakle, ja sam stvarno svjetski putnik, koliko god se gubio po svijetu, i navikao sam i na dobro, i na lose, ali najgore mi je kad je lose reklamirano kao dobro. Savjet za putnike: kad vam netko nepoznat savjetuje gdje da jedete, pa kaze da mu prijatelj radi tamo, sjedite u birc preko puta. Ovaj objekt je star. Vrlo. Mozda se to sad zove retro, ali moja generacija to zove staro. Stolice su miks drvenih, limenih, kartonskih...stilovi idu od rokokoa do nove moderne. Ko da je vlasnik uredio pola, a zena drugo pola. Ali dio po dio. Ja cu ovu stolicu, ona ce onu. Ja cu ovaj stol okrugli, ona trokutasti. Ja cu plavo. Ona zeleno. Naravno da se stol treba rezervirati barem 47 sati unaprijed, sto smo fino izignorirali, i najnjeznijim dubokim basom rekli: prika, stvori stol, ili od ove ljetne terase pravim plazu. Gosti objekta su mix dosadnih amerikanaca - wow this, wow that, and then he said, and i said, and he was like wow, and i was like WTF... Cijelo to vrijeme ja sam interno bio : Shut a fu.k up already.... Dosadnih i zbunjenih kineza: 網站有中、英文版本，也有繁、簡體版，可通過每頁左上角的連結隨時調整。 A ja sam interno: 冥 Indijaca sa malom djecom : Sarvē mānavāḥ svatantrāḥ samutpannāḥ vartantē api ca, gauravadr̥śā adhikāradr̥śā ca samānāḥ ēva vartantē A ja : अदेइम Kako je Jani preporucio jadranske lignje, naravno da smo narucili nesto drugo. Na zalost, @Ćale, to nije vrijedilo niti jednog piksela na nasim kamerama. Ali evo nas, romanticno uslikani od indijca koji zivi u Americi. I koji je pri odlasku zaboravio kameru. I mladje dijete. Kameru smo mu vratili. Dijete su usvojili kinezi s kisobranima.

Vozio sam tim putem, ali ne skroz do Beograda. Samo do blizu granice. Ja sam jedan od rijetkih koji preferira autoput :-) Kroz SLO je OK, ali kroz HR je ubitacno, previse malih sela i ogranicenja brzine. Krapina do Koprivnice relativno u redu, a onda davez...Posto ti se zuri , neces razgledavat, ali neces ni brzo vozit. A i malo previse saobracajnih nesreca u zadnjih par mjeseci na ovoj HR ruti... S obzirom da zelis u jedan dan, i 600km, hmmm...good luck

Aha evo ih... Obi Van Due, dosta pretvaranja da radis...tebe je red :-) But, no pressure...

Ajmo malo komentara, dosadno mi vako...

Obi Van Due, may the force be with you. Ulaskom na autoput u Sibeniku, prije kojeg smo pretekli sve i svakog, uzimamo karticu, dizemo okretaje na ugodnih 3.000 i pri 150kmh lipotica tone u san... Ja pjevam pod kacigom, jer se i meni spava, toplo je i pretoplo... Kod znaka BP Tifon Dobra 2000m budim lipoticu umilnim podizanjem na zadnje kolo, te skupa dozivlajavamo vizije toplih strudela s visnjama, i kave s toplin. Stariji citatelji i mlade citateljice ce se sjetiti da je to macchiato. Ili nesto tako. Ova pumpa nam je uvijek postaja za odmor, i autom i motorom. Razlog, pitate? Clanska iskaznica HAK daje 10% popusta. Svaka 11. kava je besplatna, a uvijek nam ispecatiraju bar nekoliko pecata vise nego zasluzujemo, pa je tako svaka 3. kava besplatna. A i konobarica je nesto sto izgleda ovako (samo utorkom): A tek kuharica petkom Znam, znam, sad se pitate zasto bogati norvezanin mora bit takva skrtica? Nisam, ali isto ne bacam pare. Osim na skupe motore :-) I jos skuplja putovanja Dok pijemo kavicu, ja proucavam GPS da bih skuzio di uopce idemo. I kako doci do tamo. U tom trenu cujem lipoticin umilni glasic kako me pita: a di cemo spavat duso? Ja : Bled. Ona: Zasto? Ja: krempite Ona:hmmmm Ja: i citali smo u vijestima da su Slovenci zabranili slikanje na Bledu, tj. objavljivanje slika s Bleda na drustvenim mrezama. Ona:Dobro, i? Ja: moje srednje ime je dispet (vidi dolje op.aut.) Ona: a di na Bledu spavamo? Ja: muski vadim mobitel (jedan od dva), otvaram vjernu booking.com app, i strastveno biram prvi apartman koji ima Vila u imenu. Ha! Evo ga : https://www.tripadvisor.com/Hotel_Review-g274863-d3582370-Reviews-Vila_Cvetka_Apartments-Bled_Upper_Carniola_Region.html Nakon kavice i kolaca, obavezan posjet weceju, gdje tiho lupam glavom o hladne plocice na zide dok tiho, tiho toci kap, taj moj mali slap...Zasto lupam? Zasto ne? Plocice su hladne a cesta vruca. Eto Odlucjemo se za prijelaz preko rijeke Dobre u ljetnom periodu, jer se nadamo da Svaba vise nema, i da smo sigurni. Za svaki slucaj pjevusim temu iz filma Walter brani Sarajevo. Neka znaju da sam tu. Da bi dosli do tamo, moramo proci izmedju I dok lipotica urla Goooooooool, granicna policajka nas blijedo gleda. Ja joj znakovnim jezikom objasnjavam da je sve u redu, i su sigurni ako nas puste van, tj. unutra... Kako je GPS nacrtala da ima i autoput do Bleda, sljedecih 120 minuta provodimo vozeci 50kmh po slovenskim bregima, uz lipoticino uzastopno i neprekidno: a di je autoput, a kda ce autoput, a jesi siguran da smo na pravom putu... Kad sam vidio znak Trebnje, rekoh u pichu materinu, nisam siguran nikad a sad pogotovo, opet sam nas doveo u Bosnu. Jer smo iz proslog putopisa naucili da je Trebinje u Bosni. A ne u CG, kako sam ja bio ubjedjen. Sreca da je ona: "stavio bih ruku u vatru" samo uzrecica, tesko bi bilo vozit s jednom opecenom rukom. A mozda i dvije. Slovenci, dragi ste mi, ali izgradite ili ceste ili mijenjajte znakove na njima. Oblaci se skupljaju iznad nas, i kisisca lagano pocinje, a meni se tako ne da stati i vaditi kisna odijela... Kad eto, autoput, cijelih 52 km istog. Sto prelazimo u rekordnom roku lijevom trakom...pssst nemojte nikome reci. I evo nas u Bledu, gradu koji ne smijete slikati... GPS pronalazi Vilu bez problema, samo ja kompliciram dok stojim 3 metra ispred nje, i derem se , pa di je vise, kaze da smo tu. Docekuje nas Jani, vlasnik, i daje besplatan upgrade u cijeli penthouse, jer je nekad jeo lignje na Korculi, sto nas odmah cini najrodjenijima. Salim se , lik je legenda, a Vila mu je mrak. Parkiramo Bembaca ravno na ulazna vrata, jer sto bi se mi gurali izmedju auta kad oni mogu izmedju motora i dovratka. 13 sec nakon ulaska u penthouse, prekrasno uredjen prostor izgleda ovako dišpet (hrvatski jezik) definicija: imenica, muški rod (1.1) (čakavski) strastvena nepopustljivost, tvrdoglavost sinonimi: (1.1) prkos, inat, zločestoća, šteta

Prika, ovo je odlicno poslikano i lipo napisano. Kao i sve tvoje dosad. Svaka cast