Hvala druze! Vidimo se u nedjelju!

Zao mi je da ovo citam. Znas, vidim da imas i osmijeh kada spominjes voznju, drzi se toga. Pobjeda i oporavak zavisi najvise od mentalnog stanja i stava! Zelim ti sto bolji oporavak i sto laksi put prema boljim danima! Cesta, gas, kocnica i auspuh - 4 elementa za srecu. Jer uradi i utiči na ono na sta mozes, to ce ti pomoci da prevazidjes i prihvatis stvari na koje nemas uticaja. Porodica, drustvo i svojih 5 minuta cuda cine! Ostani pozitivan koliko god da mozes, a kada bude tesko odrzati pozitivu, motor i gas! A ako treba, javi se da pricamo, rado cu te saslusati i pomoci koliko mogu! Sretno kolega!

Hvala lijepo na toplim rijecima! Sustina zivota je da se bude pozitivan i da se to siri dalje, sve drugo je besmisleno, barem za mene! Ziv bio i pozz!

Trudio sam se da prikazem realnost zivota, kako onih lijepih, tako i losih dogadjaja. Hvala i pozz!

Hvala na podrsci kolega! Da, trudim se da budem vise orijentisan na zdravlje, hocu da uradim sve sto je u mojoj moci. Motor nece na prodaju sve dok ga mogu voziti, pa makar 2x godisnje. Bas kako i kazes, motor je najbolja terapija, dosta losih stvari sam predeverao bas upravo cuvajuci psihu voznjama Pozz!

Hahahaah! Eh bas tacno tako! Hvala! Sent from my iPhone using Tapatalk

Hvala kolega! I moram reci vrlo uspjesan reset! Sent from my iPhone using Tapatalk

Ja mislim da se nikad nece desiti da ne nabacim kez kad startam ovaj motor! Hvala na komplimentu! Torbe naprijed su u sustini zamjena za frunk koji sam imao na NC-u, ali i moja preferenca! Drago mi je da imamo i razlicite ukuse ali da mozemo i dalje da cijenimo tudji ukus! Da, motor je 2021., nije adventure nego obicni ali u rallye paketu (adv gume, zicane felge i jos neke stvari). Rezervoar 20l i imao je onaj mali standardni vizir pa sam ja stavio ovaj veliki. Jedino bih ja jos volio da ima zlatne felge umjesto crnih, ali i to se da rijesiti

Hvala puno kolega na podrsci! Da, sada se sve poprilicno sleglo, nema dalje, sta je tu je a drugacije nemoze. Nakon konsultacija sa doktoricom, jedino nemoguce ce biti da idem na Mont everest, a sve ostalo dokle god sam u civilizaciji, moze se sve organizovati To sto kazes za prijatelja, da to je jedna od vrste dijalize (ukupno su 3 varijante), tek treba da odlucim koja je bolja za mene Nema depresije apaolutno, nema razloga tome Da nije sve 100% ok ali necu jos uvijek na onaj svijet a i da hocu, evo 41 godina, dozivio toliko toga i toliko sretan da u sustini nema mjesta negativnom na mojoj dusi. Zivot je lijep jako, samo nekad zahtjeva bolju organizaciju! Ima da namontiram dijalizni aparat na gs-a, ipak je to krme od motora, pa se konektujem i vozi miske pravo na Nordkapp! Ziv i zdrav bio digitalni prijatelju!

Hvala puno kolega! Da, obavezno odem tamo kada sam u Sloveniji

17./18.10.2024 Povratak otpisanih Krecem ujutro oko 9. Spavanje veceras sam bukirao u nekom "hotelu" koji je izmedju hotela i gasthof-a. Do smjestaja imam nekih 650 kilometara, tako da stizem opusteno na adresu u normalno vrijeme. Cilj mi je bio da ne vozim nakon sto se smrkne, vidljivost je katastrofa kad pada kisa. U Gorici vrijeme oblacno, blaga kisica sipi. Temperatura 17 stepeni, moram sto prije izaci iz grada, skuhat cu se u kisnom odijelu. Moje moto odijelo je vodootporno ali sam sa prethodim odijelom (takodjer Büse) ostao mokar jedne prilike, tako da ne zelim da mi se to ponovi jer imam jos i sutra da vozim poprilicno kilometara. Kisno odijelo imam jos od prije par godina, mama je kupila to kaze da ne budem mokar, a kupila ga u lidlu ili hoferu za nekih 12 eur (pantalone i jaknu). Velicinom extra odgovara da ga obucem preko mog moto odijela. Onako upakovan, isto sam kao medzed jos sa fluorescentnim zelenim detaljima, ma nema sanse da me fulis na cesti Ali ajde, bitno je da sam suh i da je toplo, nismo manekeni nego bikeri. Prvo vozim do hofera, odavno vec praktikujem da ne pravim sendvice za put, nego da jednostavno kupim kad krenem. Veliki sendvic tzv soferski, kosta svega 1.2 eur, meni za cijeli dan i vise nego dovoljno da imam 4 sendvica. Dok ja kupim sve sta mi treba za sedvic, pa sjedi i pravi sendvice, motaj, ode i vrijeme a nije vala nista jeftinije. (Ovo naravno praktikujem kada idem iz Slo, kada idem iz Njemacke, obicno pravim jer je jeftinije praviti a i ukusnije.) Na parkingu kod hofera, okrece se covjek sa nekom starom toyotom lad cruiser, pravo na mene. Sreca, zalupao sam na zadnju sajbu na vrijeme i covjek stade u zadnji tren. Izasao, izvinjava se, nije me vidio. Ok, pogresno sam i ja stao, na ne predvidjeno mjesto, nije nista nikom srecom bilo, pozdravimo se i to je to. Dalje vozim za Dobravlje, obavezna kafica sa sestrom i pogotovo sestricnama, ne smije ujko otici a da se ne pozdravimo. Nakon kratke kafice pozdravljamo se i gas. Vrijeme me sluzi dobro, nema puno prometa, prolazim brzo kroz Austriju i prvu vecu pauzu pravim na stajalistu pored jezera Chiemsee. Tu odmaram neko vrijeme, jedem i uzivam u suncu. Nakon Austrije, vrijeme se razvedrilo i sunce grije kao ludo. Na tom predjelu, pa sve do Minhena su obicno velike guzve, cak i kada se vozi u svih 5 traka (zaustavnu traku otvore za normalno koristenje kao dio autoputa). Usput pravim pauze sto za toalet, sto za gorivo ili kopu. Nista pametno niti interesantno, autoput kao autoput, dosadan i prav. Na vecerasnju destinaciju stizem oko 18:00, raspakujem se, tusiranje i setnja po lokalnom selu. Vecerat cu u tom Hotelu, klopa je odlicno mirisala kada sam se prijavljivao. Nocenje je 65 eur i ukljucen dorucak, a soba cista i topla. Dolazim nazad na veceru, narucim neke medaljone sa gljivama, speclama i uz to salata 19,50eur. Uz veceru odlicno i zasluzeno veliko hladno pivo, cini mi se da bi 4.5 eur nisam vise siguran. Inace ne pijem pivo uopste, ali ovo je leglo kao budali samar. 20 eur vecere: Pivce za zivce: unutrasnjost hotela: restoran u hotelu: soba sa kupatilom: Noc je bila mirna i spavao sam kao top, vjerovatno od hrane i pive. Budim se ujutro, kafa i dorucak, razne salame, hljeb, razni sirevi, malo paradajza i krastavaca, svega sam natrpao na tanjir. Jedem ja jedem kad eto ti neke fine gospodje, pita kako zelim jaja za dorucak? Mislim se pomilovana, ali odgovorim da zelim kajgana i tako sam ih i dobio. Najedoh se kako treba, jos jedna brza kafa i gas. Do Hamburga imam nekih 650 km, vozim normalno (za njemacke pojmove) i izuzetno sam zadovoljam svojom avanturom. Zadovoljan sam sto sam vidio porodicu, sto sam dozivio toliko predivne predjele i prirodne ljepote, a vecinom su to bila mjesta koja do sada nisam posjetio. Prezadovoljan sam motorom, apsolutno sve mi se svidja na motoru. Dugo vremena sam zelio da mijenjam NC za afriku, ali GS mi je bio neki finalni cilj, neka ultimativna zelja. Srecom, karte su se tako slozile da sam uspio da ostvarim to sebi. U Hamburg stizem nesto prije 19:00, slikam motor i sat za kilometrazu. To je to, presao sam 3500 kilometara na novom motoru. Mislim da smo se dobro upoznali, navikli jedan na drugog i vjerujem da ce ta zajednica trajati dugo, duze nego sa Hondom. Zahvaljujem se svima koji su procitali ovaj putopis, a posebno na vasoj podrsci i zeljama za ozdravljenje, cijenim to i ponosan sam sto sam dio bjb zajednice. Nadam se da sam uspio da vam docaram sva svoja osjecanja i utiske. Vjeruem da ce se mnogima od nas putevi sresti, a svako koga put nanese u Hamburg ili blizu okolinu, volio bih da mi se javite da se vidimo. Budite mi sretni i zdravi, neka vam ova 2025ta donese zdravlje, radost i puno puno lijepih momenata sto na motoru sto mimo motora! Pozdrav za sve vas iz hladnog i tmurnog Hamburga.

Da, slazem se, put je poprilicno los, vjerovatno od uzbudzenja nisam toliko osjetio odnosno registrovao, ali gledajuci avoje klipove vidim koliko motor skakuce. Sent from my iPhone using Tapatalk

Da! Zaboravih da napisem, Predil pass, kakva cesta covjece!!!! Ima na klipu na ytb sam oznacio Lago Predil pozz Sent from my iPhone using Tapatalk

Drage moje kolege, toliko sam ponosan na vas da vam ne mogu opisati! Tako bih volio da mogu da vam se pridruzim, bijesan sam kako se pojedinci odnose prema studentima koji protestuju. Na zalost ja sam 1500 km daleko ali evo makar ovako daljem svoju virtuelnu podrsku! Samo naprijed, jako i pametno! Pozz iz Hamburga!

15.10.2024. Meraklija, ćejfer i motorista, sve u jednom. Dan nakon planine, neprospavane noci, odvozio sam do Dobravlja, tamo sestra zivi, odselila iz Gorice kada su kupili zemlju i sagradili kucu. Dobravlje je malo mjesto, ajmo reci selo koje je odlicno pozicionirano. Lokalna cesta je odlcna, krivudava, ogranicenje je 90 vecim dijelom, idealno za motorisanje. Taj dan vozim polako i opusteno, odlucio sam da u Trst idem sutra a da danas idemo familijano na tzv osmice. To je nesto specijalno za taj kraj (mozda i sire, ne znam) ali u sustini i ukratko, to je period kada svako gazdinstvo ima pravo da prodaje domace proizvode i sprema domaca tradicionalna jela. Ne znam tacno sve detalje i nemojte me drzati 100% za rijec, ako neko od clanova zna da pojasni, zamolio bih da to i uradi. U glavnom to znaci savrsentsvo od hrane, domaceg vina i klopa za bogove. Cesta, vrijeme i krajolik su fantasticni, moze se reci jedan od najboljih odmor dana. Dok sam lezao u bolnici u septembru, doktor mi je rekao da trebam da prestanem da pusim, a ako bas imam problem sa tim, da je bolje da uzmem vape jer je hiljadu puta zdraviji od cigara, jer nema kancerogena sredstva u sebi, mada je i on jako jako stetan. Vape sam imao i prije nego ssto sam prestao da pusim, tako da sam odlucio da ga ponesem sa sobom na put. Veliki dio ćejfa na moto turi jer onaj momenat "eh sad bi vala mog'o zapalit jednu". Merak mi je bio da pusim, volio sam to strasno. Jednostavno je pusenje bilo neizostavni dio svakog putovanja i poseban merak na pumpama dok bih pravio pauzu, bilo da putujem motorom, autom ili busom. Nko sto sam prestao da pusim, vape sam koristio ponekad u nekim rijetkom trenutcima kada bi mi bas falilo ono da zapalim da upotpunim uzitak. Tog jutra, 15.10., uz kafu odlucih da malo i pusim vape, nisam odavno. Spustam vape na sto, uzimam kafu i soljom obaram vape na pod. Staklena posuda sa tekucinom se razbija i nemam vise sta da pusim. *ebiga, nista od mog ćejfa i meraka. Popijem tu kafu i pocinjem da guglam gdje ima vape shop da kupim novu posudu za tekucinu. I gle ljepote, dobar vape shop se nalazi bas u Trstu. Taman, ovaj motorista je svakako danas planirao da ide u Trst, a sada ce kafa uz more da bude jos veci merak jer cu moci da ćejfim uz vape! Sjedam na motor, civilna oprema na meni jer je Trst skoro pa lokalno, a civilna oprema je slijedeca: moto tene (polu duboke), moto jeans farmerke od aramida i jeans-a, protektori na koljenima i kukovima, jakna moja standardna buse od moto odijela. Palim motor i gas. Vozim preko granice, ulazim u Italiju i znanim putem vozim prema Sistian-i, pa cu daje uz obalu da vozim u Trst. Dionica uz obalu me podsjeca na jadransku magistralu kroz hrvatsko primorje, gdje do sada nisam imao priliku da vozim motor, a zelja mi je od malih nogu. To je jedan od glavnih razloga zaso uopste idem da posjetim Trst, nisu farmerke. Cesta je sa savrsenim asfaltom, duge krivine i ogranicenje 80, nema saobracaja jer je sezona gotova i moze jako lijepo da se vozi. Shvatam da mikrofon za kameru ne funkcionise kako treba i da ce snimci biti ocajni. uz obalu prema Trstu: Moj sistem za snimanje videa je slijedeci: Imam malu kamericu na njusci od kacige (DJI Action 4) i mana te kamere (kao i svih tih malih kamerica) je ta sto zvuk nije dobar, pogotovo ako se vozi. Vjetar toliko ometa integrisani mikrofon da je audio neupotrebljiv. Zato sam je uzeo eksterni mikrofon, DJI mic2, koji se putem bluetooth-a konektuje sa kamerom, i kamera onda snima zvuk od tog mikrofona direktno na video. Taj mikrofon ima dead cat th onu pufnastu zasitu od vjetra i mikrofon obicno stavim u zadnji dzep od jakne, na desnu stranu da bude blizu auspuha. Iz nekog razloga, kamera i mikrogon nece da se konektuju danas ama bas nikako. Rresetovao sam sve na fabricke postavke, obrisao postojece konekcije, nece pa nece. Sam prilaz Trstu je lako lijep, vozi se cijelim putem uz more, a kada se udje u grad, pored zeljeznicke stanice i dublje prema gradu, moze se vidjet speciificna arhitektura, saobracajno ludilo, mali prdavci i vespice zuje na sve strane i sve mirise na more. Nalazim svoj vape shop, parkiram se balkansko-talijanski i naravno, covjek u radnji ne prica engleski. Zna samo talijanski. Ja znam engleski, nesto malo njemacki ali od talijanskog znam ćao, espreso, kapućino gracie partidzano i to je to. Uspjevamo se sporazumit rukama i signalima i ja kupujem stam i treba, a gratis dobijam neku tekucinu za vape sa ukusom limuna. Sav sretan sjedam na motor i krecem nazad u potrazi nekog zgodnog mjesta gdje mogu uz samu plazu da pijem kafu i da uzivam u toplom oktobarskom suncu. balkansko-talijansko parkiranje: Pronalazim mali kafic, savrsen za moje potrebe. Parkiram motor, prelazim ulicu i sjedam da uzivam. Kafa i kisela, sa malo hladnog mlijeka. Suncane naocale i uzivaj sine kad mozes. Vrijeme je dovoljno toplo da ima ljudi koji se kupaju u moru. Na zalost, nisam ponio kupaci, inace bih se i ja rado bucno u more. Kafa je odlicnog ukusa, vape ponovo radi uzivam u potpunosti. Znas onaj osjecaj kada si sretan, kada je sve savrseno a ti imas onu blagu dozu sjete u sebi. Sjete jer znas da vec prekosutra moras nazad i odmor je gotov. Ide zima, hladno, vlazno i tmurno vrijeme, nece proci sve do maja mjeseca. merak, ćejf: Nakon kafe i nakon sto sam odcejfio, vracam se nazad istim putem kojim sam i dosao. Usput sam stao na jedan parking da slikam i dalje uzivam u voznji do Gorice. Iduci dan provodim sa familijom, a dan iza toga krecem nazad za Hamburg. Plan je da vozim od Nove Gorice preko Ljubljane i Austrije pa sve Sindersdorf-a (malo prije Nuremberga) u Njemackoj gdje nocim, pa onda dalje direktno za Hamburg.

Dan za pamcenje u mojoj skromnoj moto karijeri. Nakon sto smo otkazali balkan turu zbog raznih razloga, odluka je pala da se voze alpski prevoji. Plan je da se vozi Austrija, Svicarska i Italija ukupno 10 dana. Medjutim na taj put nisam isao jer sam u tom periodu trebaoa da budem u Sloveniji (sa autom) da pomognem oko terapije za mamu. Cinjenica da sam to propustio me je poprilicno rastuzila, ali sta je tu je, zivot ima svoj neki tok i tako valjda mora da bude. Gorko je bilo gledati slike i gdje sve moji motoristi voze. Proveli smo par vikenda planirajuci turu, trazili smjestaj, naravno uz jako puno smijeha i sjecanja na turu za Dansku i Norvesku. Nema dana da mi ne salju slike i poruke "we miss you bro, next year we go together". Donijeli su mi i majicu sa Stelvia, jer nam je dogovor da cemo na svakoj turi kupiti po majicu kao trofej za avanture. To smo uradili i u Norveskoj. Planinski prevoji, serpentine, penjanje na velike visine i 180 stepeni okuke, za mene je to nesto o cemu sam uvijek sanjao. Pored odlaska na Jadran, planinski prevoji su posebna zelja da dozivim to sve. Da testiram svoje moto vjestine na uzbrdicama i lakat krivinama, kontra uzbrdo, da vidim koliko vjerujem motoru, gumama i svojoj vjestini. Covjek je sam svoj najveci kriticar, zelio sam da sebi nesto dokazem. Novonastala situcija je na samom pocetku za mene znacila da se to nikada nece vise moci desiti. Necu nikad vise moci da vozim tako ture i avanture. Tada nisam imao sve informacije oko dijalize i mogucnosti oko istog. Iz tog razloga, kada sam vec u Sloveniji, odlucim da odem makar na Mangart. Eto makar to da imam pod svojim moto pojasom. 13.10.2024. Budim se rano, kafa i neobavezno cavrljanje sa mamom uz istu. Spremam se polako, mati pita gdje cu. Odo majko snove svoje da ispunim. Ona ne zna kolika je ozbiljnost mog stanja, nisam sve rekao, ne cu da je sekiram, ima ona i prevse na svom tanjiru da nosi. Zna da su nalazi losi, i sama je u problemima sa bubrezima, tako otprilike zna sta je ali cuti. Ja ne govorim previse, kazem da nije idealno ali ajde vidjet cemo. Kaze pa moj sine treba glavu da izgubis na planini? Vidi bolan, kisa taman stala, klizavo, gdje ces bolan? *ebo te konj i onaj ko ti dade i motor i vozacku. Za nju sam ja jos uvijek njen mali sin a ne krme od 41. godinu. Kaze vozi motor kad ja umrem *ebo li te motor pa sve me ljubi i grli. Majka k'o majka.. Dron spakovan. Prvi put cu da koristim dron na nekoj moto turi. Kamera puna, rezervne baterije tu, stativ tu. Full oprema, pritisak u gumama dobar, rezervoar pun. 10:45 krecem! Vozim prema Tolminu, uz rijeku Soču, usput srecem jako puno motora iako je vrijeme oblacno. temperatura je ugodna, opustena voznja i kilometri idu lagano i dobro. Prije kruznog toka prema mjestu Bovec, sipam gorivo jer ne znam kakva je situacija dalje sa pumpama, ja sam ostao na trecini rezervoara. Dosipam gorivo, pravim malu pauzu na pumpi i krecem dalje. Nakon kruznog toka, cesta postaje zanimljivija i vec pocinje uspon, krajolik je predivan i divlji, prolazim kroz razna mjesta i sela i prva dionica sa makadamom jer su neki radovi. Nemam nesto puno iskustva sa takvom podlogom, automatski postajem svjestan tezine GS-a (iako je to samo moj mozak i strah u kombinaciji, nista se nije realno promijenilo), usporavam i vozim kao po j*jima. Odlicno, prosao sam cijelu duzinu a nisam kliznuo! Bravo ja! kako cu kliznuti na ravnom kad vozim jedva 30 km/h ali ajde, eto prvi offroad Dolazim do mjesta Log pod Mangartom, morao sam da stanem da slikam. Kucice pored ceste, dolina oko mene i u daljini visoke planine, jednostavno sam morao da stanem i da upijem svu tu ljepotu kao i da napravim par slika. Vec skoro 10 godina zivim na sjeveru Njemacke, ovdje nema brda ni za lijek da ti treba, sve je ravno i siroko. Ja sam dijete sa brdovitog balkana, odrastao medju planinama, a sada sam opet medju brdima i to jos na motoru pa jos i na GS-u!!! Nastavljam dalje, put me vodi kroz predivne sumske predjele, saobracaja gotovo da i nema, uzivam u svakoj krivini, metru i kilometru. Miris vlazne zemlje puni kacigu, cistoca zraka koji udisem je melem za moja pluca. Ne znam gdje prije da se fokusiram, na ispravnu liniju u krivini, da pazim na brzinu ili da blejim u okolinu jer ne mogu da se nagledam te ljepote. Krajolik prelazi iz zelenih u smedje tonove kako se penjem i eto me stizem na parking kod Mangarta. Na moje opste zaprepastenje, pise na znaku da je Mangart sedlo zatvoreno. Nevjerica, razocarenje. Stojim gledam u natpis, razmisljam da li sam zakasnio? Jel prosla sezona pa se ne moze vise gore? 13ti je oktobar, mozda sam i fulio sezonu. Sranje. Ipak odlucim da prodjem dalje cestom, barem da vidim kako izgleda, kada sam vec tu, glupo mi je bilo da se samo okrenem i odem. Ignorisem saobracajni znak zabrane i vozim uskom cestom prema Mangartu. Stajem da slikam, montiram stativ, mobitel na stativ i eto donekle uspjesna slika! Pakujem svoju skalameriju od polu-uspjesnog slikanja i krecem dalje uzbrdo. Prije nego cu preci preko malog mostica, vidim u susret mi ide kombi i ponadah se da je Mangart apravo otvoren i da je znak pogresno vrtio poruku na displeju. Cesta, odnosno puteljak koji vodi do rampe je tako divan i uzbudljiv da uz veliku nadu da ja ipak prolaz otvoren, dolazim do rampe u roku od jako brzo i nazalost, rampa je spustena, semafor crven i kucara za naplatu prolaza je zatvorena. Nista, polukrug i strasno razocaran se vracam nazad. Usput stajem kod tog mostica i snimam dronom par snimaka. Toliko sam u fazonu planina i moto ture, da nemam strpljenja da smireno podesim stvari za dron i da mogu da ga dignem dovoljno visoko. Prihvatam da nemam strpljenja, snimam kako mogu i picim dalje. Prije nego sto cu krenuti na put, procitao sam da vrijedi posjetiti i jezero Jasna koje nije toliko udaljeno. Ajde, vozim tamo pa cu taman nesto da pojedem i nazad za Goricu. Cesta prema jezeru Jasna je k'o iz bajke, krivine, usponi, pogled preko branika na masivne planine, pa ljudi moji dragi da li je ovo moguce ovako? Stvarno je prelijepo, uzivam u svemu i zahvalan sam sto imam mogucnot da sve to dozivim. Prolazim pored restorana Jezero gdje cu se vratiti da jedem, idem da obidjem krug oko jezera. Okrecem se malo nakon restorana jer gubim iz vida vodu, tako da kapiram da je to i kraj jezera te odlucujem da idem da klopam. Skrecem na parking i vidim natpis da je parking za motore besplatan, odlicno! Parkiram se i prije nego sto cu sjesti, prosetam okolo da vidim sta ima i da napravim par slika. Nakon sto sam dosetao nazad do stolova, imam sta vidjet, nigdje mjseta za sjest, sve se popunilo! Pridjem jednom momku koji je sam sjedio da pitam jel slobodno, on mi kaze da ceka ostale, ali da mogu da sjednem i popijem kafu dok oni ne dodju. Zahvaljujem se i prihvatam ponudu. Kafa ce mi dobro doci, taman da rezimiram gdje sam i sta sam. Kafa se pije, njegova ekipa je dosla, pricamo svi redom, oni zive u Slo ali su iz Bosne, kako zivot u Njemackoj a kako u Sloveniji i tako. Oni mi preporucuju da odem na Vršič pass, kazu divno je i nije daleko odavde. Prihvatam prijedlog, ne jedem nego brze bolje krecem da vidim taj famozni Vršić. Put krivuda, cesta je uska i fantasticna i u cijelom tom zanosu, uspijevam da fulim rusku kapelicu. Citao sam da je vrijedi posjetiti i kada sam vidio znak, htio sam da svratim ali sam uspio da fulim i totalno zaboravim na nju. Ubrzo krajolik postaje obojen bojama kasne jeseni, lakat krivine jedna iza druge, cesta dosta neravna a svaka krivina je od malih kockica tj kao kaldrma. Cesta i suma kroz koju se vozi su magicni, htio sam da stanem da slikam, ali nisam nasao zgodno mjesto i racunam da svakako snimam kamerom sve. Ni jedna slika niti video, nemogu docarati kako to izgleda. Nadmorska visina raste, nekad prvom ali pretezno drugom brzinom se penjem prema vrhu. Nema auta skoro do pred sam vrh, a pri vrhu nailazim na neku malu tojotu koja vozi sporije nego sto bih ja vozio, ali vozi dovoljno brzo da nemam bas prilike da je zaobidjem. Na jednoj od krivina se pruza magican pogled na stijene, i bas tu biva zastoj u saobracaju i ja to koristim da pravim selfie: pozdrav sa 1600mnv: Na ovakvim predjelima sam bio po Svicarskoj ali nikada motorom, ovo je ljudi ostvarenje sna! I ako mi je zao da nisam vozio ljetos prevoje, sto je Mangart bio zatvoren, ovo je otklonilo svu tugu i razocarenje iz mene. Vrlo brzo stizem i na sam vrh prelaza, desno je odvajanje za suvenirnicu. Bez imalo oklijevanja idem motorom bas tu i iza suvenirnice dolazim na mali kao plato. Parkiram motor i osjecam se kao James Bond, samo mi fali snimak iz helikoptera da kruzi oko mene, a ja onako pobjednicki, drzim obje ruke u zraku. Naravno, dron mi nije ni na kraj pameti, toliko sam impresioniran okolinom i samom cinjenicom da sam dosao ovdje, da sam apsolutno zaboravio da imam dron u top boxu. Uskoro nakon par slika i mini klipova uradjenih mobiteolm, shvatam da je vrijeme da krenem polako nazad, tacnije naprijed pa do Nove Gorice. Kakav poduhvat, kakav dozivljaj, kakav uspijeh! Spustanje sa Vršića je magicno, toliko krivina nisam cini mi se nikad u zivotu odvozio u jednom komadu. Dalje put prema Gorici me vodi uz rijeku, toliko je sve to divno da ako budem mogao zbog zdravlja, dolazim opet da vozim ovdje, a treba i Mangart vidjeti zar ne Stizem nazad u Goricu sav sretan i uzbudjen. Prepricavam svojima sta je i kako je, pokazujem slike i hvalim kako je to jedan od najboljih momenata u mom zivotu. Ubrzo ce to da se pretvori u ogroman strah i uzas, cak za nekoliko sati ali na kraju ima dobar zavrsetak, slusajte sad ovo (pricam onako kako ja sve to dozivljavam): Vecera gotova, sjedam u fotelju da gledamo neki film mama i ja. Mene pomalo pocinje da boli ispod rebara, donji dio a iznad kukova. Nije stomak, nisu pluca. Pocinje da boli sve jace i jace. Mene vec hladan znoj obljeva, pomisljam pa nije valjda da ce me sada pocet bubrezi da bole? Danije kamenacu bubrezima? Jesam li sta povrijedio dok sam vozio motor? Bol postaje sve jaca, uzimam tabletu protiv bolova i nadam se da ce proci. Medjutim, bol ne prolazi, postaje sve gora, ne mogu da nadje poziciju u kojoj me ne boli. Kazem mami da odoh da legnem, sutra planiram da idem u Italiju da posjetim Trst, pa reko da se odmorim. Lijezem, ali bol ne prestaje, sve je jaca. Sada vec nakon 2 sata pokusavanja da lezim, bol je gotovo nepodnosljiva. Razmisljam da idem u hitnu koliko me boli. Ustajem iz kreveta, trljam telefon da skrenem misli, i gle cuda, bol polako nestaje. Olaksanje, odlicno! Idem da legnem. Kako sam legao, tako me je pocelo boljet ponovo da sam skocio iz kreveta. Reko idem u hitnu, nema druge. Medjutim, dok stojim, bol se opet smanji i nestane. Dok stojim ne boli. Onda razmisljam, ako sam dosao motorom 1300km i nije me nista bolilo, nema logike da me boli od motora. Pokusam i opet legnem i trudim se da polako osjetim sve sta se desava u mom tijelu. Kako bol ponovo dolazi, shvatam slijedece: bol nije od bubrega nego je zapravo upala misica, ne znam koji su to misici, ali ih koristim kad hocu da stisnem stomak i ledja, kao kada guras zrak kad se deres pa stisces stomak. Kako me pocinje boliti, sve se vise grcim a sto se vise grcim, sve me vise me boli, jer me bole misici kojim se grcim! Shvatam da sam u kruznom toku pakla, i ne mogu da natjeram svoje tijelo da se opusti. Smijao bih se ali i plakao jer ljudi stvarno boli! Ali sam sretan jer shvatam da nisu bubrezi, nego, jel'te, vrhunski i fizicki spreman motorista koji je bio toliko zgrcen u stomaku dok se pentrao na Vršić da je zaradio upalu misica!!!! Pa reko ne mogu da vjerujem Uspjevam nekako da se opustim i da zaspem oko 4 ujutro. Sutra se budim, boli i dalje ali jedno 20% od onog sto je bilo sinoc. Eto dragi moji, ne znam da li ste vi imali takve prepade i situacije, ali ja sam se posteno bio us*o jer odma mislim sta cu sa motorom, kako cu nazad u Hamburg, znate vec ono sve neke besmislene brige Nasa izreka kaze, klin se klinom izbija i ja zato odlucujem da ipak vozim do Trsta, i da ce mi kafa na moru pomoci da se opustim.

Hvala za ispravku! Sent from my iPhone using Tapatalk

Hvala kolega! Sent from my iPhone using Tapatalk

Hvala kolega! Sent from my iPhone using Tapatalk

Hvala puno kolega!

Iduci dan, vrijeme i dalje savrseno za motor. Sta li ja radim i zivim u kisnom Hamburgu... ali ajde, tako sam odlucio prije 10 godina, izabrao sam Hamburg umjesto Ljubljane kada sam odlazio iz Sarajeva, ovdje sam stvorio novi zivot, nova prijateljstva. Previse sam star da bih startao opet zivot od nule ako bih sad selio u Sloveniju. Razmisljam ovako svaki put kada odem u Sloveniju ne bi nama niko mogao ugoditi, garantujem ja to. Da sam dole, zalio bih se na vrucine, da nema toliko posla u IT-u kao u Njemackoj, vazda bi nesta zuljalo siguran sam u to Sjedam na motor, odluka je da opet idem na obalu, more je blizu Novoj Gorici, savrsena udaljenost da uziva covjek u voznji i da ode na kafu na primorje. Idem u Portrož. Put me vodi kroz Italiju, prema Sisitana-i, meni vec dobro znana ruta. Uzivanje na maksimum, cempresi se nizu pored ceste i igraju se sa sjenama, muzika sa dobrim beat-om, asfalt savrsen, preticanje auta ide izuzetno lagano, ipak je to jak motor. Na svako odvrtanje gasa, motor polijece i jos uvijek me iznenadjuje kako povlaci i sa kojom lakocom dosezem 150 km/h. Opustena voznja, uzivanje na maximum, zznam krivine tako da uzivanju nema kraja. Igram se sa quickshifterom, idem iz 6-te u 3-cu, samo da cujem kako motor sam izjednacuje obrtaje prema brzini okretanja tocka, downshift i autoblip je tako zarazna stvar. Onda nabijam gas i saltam ponovo do 6te brzine, sve ide bez kvacila i sve je apsolutno savrseno glatko. Dugo mi je trebalo da to naucim i uvjezbam da radim ispravno na hondi NC, sada to motor radi sam od sebe Na kruznom toku gdje je odvajanje za Portrož, docekuje me ovakav pogled: Onda slijedi spustanje u sam Portrož, serpentine, borovina, ljudi i auta, zivo je usput bas kako treba da bude! Ulazak u sam grad, parkiram motor tacno pored kafica Cacao, ovaj put ima obiljezeno za motore i srecom ima mjesta. Osjecaj dolaska tacno na taj dio, setnja sa kacigom u ruci do plaze, ispijanje kafe i obavezno kolac, pa ima li ista ljepse ljudi moji dragi! Kada sam prvi put u zivotu bio u Portrožu, dobio sam zelju da dodjem tacno tu, tacno na taj parking, na GS-u, i da popijem kafu. Dio tog sna, kao i svakog drugog uzivanje je ukljucivalo i da zapalim jednu, pa onako s merakom da uzivam u kafi, ali da vama kazem i priznam, daleko je ljepse bez cigara. Lijepo je uzivat u punom mirisu jadrana, kao nekad kada sam bio klinac i ljetovao u Hrvatskoj. Vracam se do motora, ostavljam kacigu i jaknu u top case, i idem da jedem. Prosetat cu uz plazu i pojest odlicnu pizzu. Interesantno i za mene vrlo dobro, ovjde ge sam se slikao, postoji jedan od rijetkih dog beach barova. Uvijek mi je zao da ne mogu da pustim svog psa da pliva i uziva u moru jer su psi cesto zzabranjeni na plazama ovdje (kao i u Hrvatskoj). Jedna od ideja je da dodjem ponovo ovdje na more da ljetujem, s tim da bih isao autom tako da idemo svi, djevojka, pas i ja. Apsolutno fantasticna pizza! Svi vi koji imate pse ili generalno kucne ljlubimce, znate kako se to zavoli. Moram da podijelim sa vama sliku mog uvazenog gospodina. Ime mu je Badem jer je smedje boje. E pa drage moje kolege po tockovima, upaznajte Badema: Nakon setnje i klope, sretan i zadovoljan, vracam se nazad u NG. Sutra je novi dan i definitivno jedan od najboljiih koje sam odzivio do sada putujuci na motoru.

Naredni dan sam odlucio da se vozim bez nekog posebnog cilja i pravca. Odluka je bila da idem uz rijeku Soču, pa gdje stignem - stignem. Zelja mi je bila da vozim uz Soču, popijem kafu u Pizzeria Jezero, provozama se malo dalje i nazad u Goricu. Vrijeme savrseno, motor savrsen, moje vozne sposobnosti ne bas savrsene ali uzivam do maksimuma. Ne razmisljam ni o poslu, ni o zdravlju, nista ne postoji osim fantasticne ceste i zvuka motora koji me vodi, cesto preko dozvoljene brzine ali ne previse [emoji846] Usput bih stajao i slikao (snimam svakako sve sa kamericom) svako 10 minuta, priroda je toliko lijepa, toliko je sve jos uvijek zeleno i jednostavno ostajem bez daha. Soča nazalost nije toliko lijepe glacier bijelo-plave boje kao inace, dosta je mutna i siva, jos se nije stalozila nakon obinih padavinna i poplava. Puno motorista usput, dozivljaj je za cistu 10! kod mjesta Cerkno uz Idrijca rijeku most na Soči: Plan je bio da napravim kao neki krug, misleci da ce me put odvesti nazad u Novu Goricu. Vozim, uzivam, divim se predjelima, navigacija je namjestena da ide prema Novoj Gorici, tako da ocekujem da ce se svakog trenutka prekalkulisati i poceti da me navigira tim mojim zamisljenim putem, koji ce na kraju da zavrsi u NG. Vrijeme prolazi, trebao bih se vec vratiti nazad radi drugih obaveza, ali vrijeme dolaska u NG se stalno produzuje umjesto da se smanjuje, jelte posto sam ja na tom putu koje ce se kruzno vratiti u NG. Stanem ja konacno da vidim sta se desava, zasto me navigacija vraca nazad i predlaze da se okrenem polukruzno... imam sta vidjet, taj moj krug zapravo ne postoji. Ja sam nekad nekako skontao da ako vozim uz Soču, prodjem pored pizzerie Jezero i nastavim dalje, da cu nekako sa druge strane doci nazad u goricu. Ocigledno je da necu, nista moj pametni vrli putnice, okreci se za 180 stepeni i brze bolje vozi nazad. Tako i uradim i vratim se sada vec znanim putem [emoji3]

Hvala puno kolega na pojasnjenju i informaciji gdje je zapravo parking za motor! Vodio sam se istom logikom - vidjeh parkirane skutere i motore bas na trotoaru, tacno ispred kafica, pa kontam nece valjda ni mene kazniti a i da hoce, i to je ok, platim kaznu i cao. Parkirah na kraju uz veliki reklamni stub, tacno pored aparata za naplatu parkinga Da, apsolutno se slazem, nije fer za automobile, ipak je nama lakse na 2 tocka naci parking nego autu. Zato sam se i neckao da li da budem š*pak i parkiram na mjesto za auto i platim, ili da pomjerim motor (doduse parking je bio pretezno prazan, vidi se na klipu gore). Ponekad, na primjer u Norveskoj kada sam bio gore na turi, parkiraju ljudi motore tako da idu 2 motora na jedno mjesto, prema instrukcijama parkinga i znakovima i isto tako 2 motora placaju jedno mjesto. Vise sam nego siguran da cu dolaziti opet u Kopar, takodjer vjerovatno sa motorom, javim se svakako da pijemo kafu/pivu i da bacimo neku voznju! Hvala jos jednom za info!

Prva mini avantura je posjeta gradu Kopru. Sestricna je igrala kosarkasku utakmicu, red je da je ujko bodri i navija. Naravno, nije ujki mrsko a ni tesko da vozi motor do Kopra. Dan je bio suncan i topao, temperatura vrlo ugodna. Buduci da smo zurili svi familijarno na utakmicu, isli smo auto-putem, ja na motoru, damilija u autu. Kopar svakako nije daleko, moze se uvijek skoknut na kafu nekad kasnije lokalnim cestama. Nakon uspjesne utakmice (sestricin tim je pobjedio), ponosno smo otisli da proslavimo pobjedu uz rucak u kineskom restoranu i predobrim kolacima u kaficu Kapitanija. parking na sam rubu parkinga, restoran je bas pun. Interesantno je da nema toliko kineskih restorana (generalno u Slo), a vlasnik ovog restorana je kinez, i ima smisla za humor: ovo je originalno u restoranu ovako, nije rezervacija nego lezelvacija. Nakon dobre klope, treba necim i da se zasladi pobjeda. Za mene je to znacilo da cu da pridjem moru i divim se plavetnilu jadrana, da vozim uz more makar eto tih 500 metara. Buduci da sam zbog zdravlja bacio cigare, po prvi put u zadnjih 25 godina ponovo osjetim miris mora i soli u zraku. Taj miris, toplina sunca koje mi grije lice kroz otvoren vizir kacige, zvuk boxer motora od GS-a, buka i zvukovi okoline, galebovi, graja ljudi.. kakav dozivljaj covjece. Pa stvarno treba stati i uzivati u ovakvim trenutcima, ne samo uzeti ih zdravo za gotovo. Prilikom voznje prema parkingu, odlucujem da pridjem motorom do same zgrade kapetanije i da uslikam motor: njemacki pozer: Nakon slikanja, dolazim do parkinga koji je odmah tu iza zgrade kapetanije. Bio sam zbunjen kako i gdje da ostavim motor. U Njemackoj, ako parkiram motor na mjesto za auto, dobijem kaznu (tako mi rece policija jednom kada sam parkirao u ulici ispred jedne stambene zgrade) jer je predvidjeno mjesto za parkiranje auta a ne motora. Kada je slucaj da je ovako veliki parking a ne parkiranje na ulici, nisam siguran kakva su pravila, nikad ne parkiram motor u njemackoj na takvim mjestima. Parkiranje je jednostavno, ako ne ometas pjesake, bicikliste, ulaz ili prolaz, niko ne dira motor niti pisu kazne (iako parkiram na trotaru). Na ovom parkingu u Kopru, zet je primjetio da sam parkirao na mjesto za auto (imao sam namjeru da platim parking uredno), ali mi rece da misli da ne smijem da parkiram tu. Onda sam ostavio motor prvo na "ostrvu" pa onda preparkirao na trotoar uz banderu jer ne smijem ni na ostrvu da parkiram. Nije bilo nikakvih kazni, ali nemogu ni da tvrdim da se tako parkira u Slo kao i u njemackoj. Ovim putm bih zamolio kolege iz Slovenije da me upute da bih znao sta i kako ide u Slo :-). Odmah preko puta parkinga su kafici i restorani, a mi smo odlucli da sjednemo u Kavarnu Kapitanija, odlicna usluga, dobra kafa i odlicni kolaci. Nakon kafe i kolaca, prosetali smo okolo da se malo slegnu kolaci i vratili se nazad u Novu Goricu. Naredni dan cu voziti za Veneciju, vozim rodjaka na aerodrom, vraca se za Australiju. Isli smo autom naravno, ali zelja mi je da idem GS-om u Veneciju. Bio sam 2020-te sa hondom, red je da se ode i sa GS-om Ali to ce biti neki drugi put kad odem u Sloveniju ponovo.

Hvala puno kolga!