prelepa je ova naša srbija. čim se siđe s autostrade i zađe na country roads, uske krivudave puteve kroz polja i šume postane jasna rečenica iz kremanskog proročanstva da "Ljudi će omrznuti vazduh i ovaj božji dah i svu božju ljepotu, pa će bježati u smrad."
na usponu na debelo brdo napao me snop uvezanih mirisa. žalfije, majčine dušice, pčelinjeg voska, meda, slame, kravlje balege, mokrog oblaka. snop koji probije direktno do možga i razbudi sve senzore a sve nijanse zelene i žute počnu plesati sa bljeskavim sunčevim zracima koji prže rupe u oblacima. izmenjivala sam svih sedam litara vazduha u plućima na svakih deset sekundi dok mi se nije zavrtelo u glavi i uši zaglušile pa u onom ujednačenom ritmu brujanja iz motora prestaneš da postojiš a ostanu samo mirisi, valcer zemlje i sunca i zajednička skoncentrisana energija u crnoj niti od trinaest motora koja sitno štepa sve to u jedan trenutak za koji vredi živeti.
i onda se iz te arije doživljaja i hipersenzitivnosti potpuno neočekivano zaustaviš na "bini" pred gromoglasnom publikom mališana koja te oduševljeno dočeka ogromnim aplauzom! ostaneš zatečen, zbunjen, preplavljen emocijama, knegla ti je u grlu.....
i sve to munjevitom brzinom razbije gomila dečijih pitanja .... koncentracija opet u fullu i možda za nijansu jača nego na okrpljenim putevima jer, ne znam zašto , ti putevi odjednom postanu peace of cake naspram ovog cunamija koji nas je preplavio . klinci su nas istresli iz gaća i nakon sat dva nestali. ostavili su nas da se priberemo, da probamo da shvatimo šta nas je snašlo a onda su nam opet dali boost aplauzom i ovacijama sa svih prozora hotela beli bor.
nisam nikad videla da tako veliki broj ljudi tiho uživa u sofri kao ova ekipa istruckanih i čardžovanih bajkera.
put od užica do takova je priča za sebe....