Jos jedan tuzan i prazan dan prolazi a mojeg Nikolice nema da me obraduje svojim smehom i samo njemu svojstvenom smislu za humor.
Danas sam proveo dosta vremena na groblju sa majstorima ili kako se vec zovu,pocela je montaza spomenika.
Film se polako odmotavao,od rodjenja,odrastanja,decijih nestasluka,skolovanja,vojske....
Sedim,stojim,setam,razmisljam,nesto mi nije jasno,nije mi jasno da svom detetu podizem,postavljam spomenik umesto on meni, a sto i on meni kada su mi zivi roditelji,valjda bi trebalo da ide po redu,ali nema reda,nema pravila,neko gore izvlaci brojeve i igra se sa nama.
Zovu me drugari svaki dan da se vozimo,kako da se vozim bez Nidze,ne mogu,mnogo smo zajednickih voznji imali,upalim nase motore,okrenem neki krug i parkiram u garazu.
Malo mi je lakse kada sa vama delim svoju tugu i muku.
A imao je samo 23 (dvadesettri godine). :'( :'( :'(