Sunce nam je konačno zaželjelo dobro jutro. Dan je bio kao naručen, bez oblaka na nebu.Odvezli smo se, nigdje se nam nije žurilo. Do cilja je bilo samo još 240km. Drveča nije bilo više,samo nepregledna ravnica. Pili smo kavu i gledali sjeverne jelene. Očito su bila tri mladunčeta još posebno puni igrivosti.Njihovo stado je u blizini paslo. Oni su se odlučili, da se igraju sa vozačima na cesti. Skakali su uz cestu i lovili jedan drugoga. Kad se je auto približavao, su skočili na cestu i čekali, da se auto zaustavi. Polako i onako ležerno su se makli, nigdje se ne žuri. Najprije smo pomislili da je to slučajnost. Poslje trečeg pokušaja smo shvatili, da se jelenčiči igraju sa vozačima. Ravnica je bila duga i vozači su ih bez probleba brzo opazili. Tolerancija vozača je tu drugačija, nitko nije trubio ili bjesnio. Mislim, da se u našim krajevima nebi dugo igrali. Ubrzo bi se našao netko, ko bi ih bjesno potjerao ili nesavjesno pogazio. Odvezli smo se dalje i cesta se je ubrzo spustila ka moru.Dan je bio dug, cilj blizu.Više puta smo se zaustavili i uživali u prekrasnom krajoliku.Nevjerovatne količine granita su se rastezale daleko, da im nisi vidjeo kraja. Svjetlucao se je na suncu, kao da je posut sa dijamantima. Obala je bila puna života, kormorani, galebovi s crnim krilima, patke plivaju u moru. Kavu smo si priuštili u laponskom naselju. Naselje su postavili kao nekakav muzej na otvorenom o njihovom nekadašnjem životu. U razgovoru sa domačinima smo doznali, da je to njihov ljetni kamp. Marta, kad tu još puno snjega, se krdo sjevernih jelena seli na sjever. Prate ih na motorrnim sanjkama. Presele se u taj ljetni kamp i tamo čekaju jesen, kad opet zapadne snjeg. Tada se njegovo krdo koje btw broji više od 3000 jelena vrača nazad na jug u Karasjok, gdje su u ogradi i brine za njih cjelu zimu.To je njihov način života več stolječa koji se je očuvao do danas.Promjenile su se samo sanjke. Nekad su ih vukli psi, danas "konji" na benzin. Kao odlični slušaoci smo zaradili još jednu kavu i vafel sa domačom marmeladom na račun domačina. Dok čekaju na svoja stada i zimu, zarade po koju krunu sa turizmom kao što je taj kamp. Iznenadila nas je činjenica, da je djedica unatoč starosti, po izgledu dosta preko sedamdeset, govorio tečno engleski a govori još norveški i laponski. Njihov narod ima poseban status i s time so jedni od rjetkih, prvobitnih starosjedioca, koji imaju svoja prava i zakone unutar država u kojima žive.

Ujutro smo popili kavu skupa i pozdravili se . Prepustili smo im naš šator i samonapuhljive podloge.Kasnije nam je bilo žao. U tom trenutku smo mislili, uz takvo vrijeme i hladnoču šator stvarno ne trebamo. Odvezli smo se prema Alti. Poznat krajolik nas je pratio. Sve manje naselja. Kuče su sa strane imale velike drvene sušione na kojima su sušili bakalar. Dignuli smo se preko visokog prelaza i na vrhu se zaustavili u laponskom kampu. U šatorima se je kuhala kava i juha na otvorenoj vatri. Puno je suvenira, koža i rogova sjevernog jelena. Laponci su obučeni u svoje tradicionalne nošnje, šarene, plave i crvene boje. Ženske su nosile šarene, višeslojne duge suknje. Potpuna suprotnost od krajolika, sivocrnih nijansi kamena, tamno zelenih fleki trave, maha i lišaja, na kojima su se pasla velika stada sjevernih jelenova.To nas više nije fasciniralo, kad smo ih sreli.Svuda oko nas ih je puno. Puno puta smo morali stati, kad su polako prelazili cestu.Vozili smo i nadali se, da če nam uspjeti stiči do Alte. Zadnje tankanje je bilo več daleko iza nas poslje nije bilo ni jedne benzinske više. Trebali bi dodatnu rezervnu posudu za benzin. Malo 1,5lit bi bila dosta. Gledali smo ju u Louisu, prije nego smo krenuli. Onda smo bili uvjereni, da ju nečemo trebati.Mirnije bi se vozili. Odvalio mi se kamen sa srca, kad smo pred sobom ugledali tablu Alta. Napojili smo našega konjiča do vrha. Naporan dan je bio iza nas.Potražili smo najbliži kamp na karti i upisali ga u Garmina. Sreča naša da smo imali Garmina!!!Dovezao nas je na dvorište velike drvene dvokatnice. Očito seosko imanje, na kojem se bave obradom drveta. Dvorište je bilo puno balvana i traktora namjenjenih za prevoz drva. Bravo za Garmina.Domačini su nas sa prozora čudno gledali, mi smo se, brzo kao što smo došli, još brže okrenuli i odvezli nazad. Na ulazu u gradič smo vidjeli table za kampove u blizini. Ne za jednoga, za tri kampa. Tako ti je to kad vjeruješ Garminu i ne paziš na cestu i table.Jedva smo dobili praznu kučicu.Puno putnika nas je preteklo, več je bilo 21:30, nismo ni opazili.Poslje večere smo odšetali do ograde, u kojoj su se odmarali sjeverni jelenovi. Kupili smo razglednice i sjeli na klupicu. Sjedili smo i slušali neobičnu tišinu.Falilo nam je nešto. Nismo čuli pjevanja ptica i zujanja insekata.Stvarno smo več bili visoko na sjeveru. Več je bilo ponoč, mi smo uživali na suncu. Irenca me je slikala i moju duuuuuuugu sjenu.

Dovezli smo se do granice polarnog kruga.Zaustavili smo uz zgradu u kojoj prodavaju suvenire, kavu...tu se kupi certifikat. Tu je ledenik pokraj kojeg si prolaznici putnici postavljaju kamenje kao obilježje.Neki, koji su više puta prelazili granicu sjevernog pola, su si izradili male ploče iz kamena sa napisanim datumima prelaza. Zanimljivo! Uz samo parkiralište je postavljen spomenik spomenik palim borcima i prognanicima iz Jugoslavije u drugom svjetskom ratu.Vračali smo se k motoru i ugledali mladi par, koji nam se smješkao uz naš motor.Tek dada smo opazili, da smo parkirali uz auto ljubljanskih tablica. Narodno veselje!!!U ovim krajevima je to stvarno rjetkost i izuzetak.Izmjenili smo si par rječi i utisaka i svako po svoje odvezli dalje. Jedva smo se odvezli, kad smo prvi put sreli sjeverne jelene. Baš one koji vuku sanjke djeda Mraza. Sjevere jelene!!!! Jeeeeeee! Tada još nismo znali, da čemo ih ubrzo morati sa ceste tjerati.Zaustavili smo se i tako se topili pri pogledu na stado, koje je u blizini paslo.Priuštili smo si nekoliko čarobnih trenutaka. Cesta se je spustla ka moru.Da nije bilo tako hladno, bi pomislio, da sam negdje na nekom jadranskom otočiču. Šljunčane plaže, nisko grmlje, more biserno čisto.Na odmaralištu je bilo puno turista sa najrazličitijim vozilima. Neki od njih su se dovezli biciklima. Bravo carevi! Cesta E6 nas je sve skupa vodila u istom pravcu ka istom cilju NORDKAPP. Uzbuđenje je sve više raslo. Tako daleko smo još a opet tako blizu. Čeka nas još cca 1000km, puno ali i malo, prevozili smo 3800km.Ceste je najdnom bio kraj i nastavak puta je bio moguč samo po moru. Za dlaku smo uhvatili trajekt za nastavak ceste.Kad smo se dovezli, posada je več počela dizati most. Nije im bilo teško zaustaviti, most su ponovno spustili, da smo se ukrcali.Nevjerovatno! Opet smo sreli naše nove poznanike iz Ivančne Gorice, Vesnu i Mareta, Bili su več na trajektu.Puni smo utisaka i puni priča. Dogovorili smo se za kamp, gdje čemo prenočiti, pardon, predaniti i skupa popiti poneko pivce.Još kava na kopnu i svako za sebe idemo dalje. Dovezli smo se do zadnjeg večeg naseljenog mjesta na tom području, Narvik. Na jednoj strani zaljeva rafinerija i tanker, na drugoj strani krasno ribarsko naselje, ljude na cesti skoro i da nema.Cesta se je iz fjorda opet maknula u unutrašnjost, breko brda u fjord na drugoj strani.Na vrhu smo ostali bez riječi pri pogledu na sljedeči fjord.Približavali smo se dogovorenom kampu. Vesna i Mare su nas več čekali. Prvi su prispjeli i za nas rezervirali kučicu. Kao što smo več navikli cjeli put do kampa nas je pralo. No nama to više nije smetalo.U toplim kučicama smo si ispričali događaje i isprazni poveču količinu Hainekena, kupljenih jeftino na trajektu Švedska Danska. E to ti je prednost kad ideš autom.

Kiša nas je pratila dalje. Više smo bili, hladnije je bilo.Krajolik je postajao drugačiji, više divlji. Počeli smo se voziti iz fjorda u fjord. Neke smo provozili uz obalu, opet druge cesta obiđe preko prelaza kroz unutrašnjost te se opet spusti u sljedeči fjord.Tu su fjordovi potpuno drugačiji nego na jugu. Okružuju ih visoke planine, pune snjega, koji seže sve do mora.Snjeg se topi i stvara krasne vodopade, koji se sljevaju u more. Čovjeku zastane dah, kad se vozi kroz sve to. Tek tu nam je postalo jasno, šta znači obožavati fjordove.Ljudi je jako malo, tu i tamo maleno ribarsko selo sa par drvenih kučica i uz kučice malene ribarske brodice parkirane kao auti. Počeli smo paziti na benzin. Prvo veče mjesto je bio Mosjoen. Ne smijemo zaboraviti benzin, ovdje bi vrlo lako ostali bez.Benzinske stanice so u svim večim mjestima, ali su od Trondheima ta mjesta rijetka. Do Trondheima nije bilo problema i malo smo se navikli na to. Malo me je počelo stiskati u želudcu, kad smo konačno stigli u Mosjoen.Bez razmišljanja smo skrenuli na benzinsku i konačno napojili našeg konjiča. Bilo je hladno. Sjeli smo na klupicu te se grijali sa domačom kavom koju smo ponjeli. Irenci je bilo tako hladno, da je izvukla kapu iz kufera i stavila na glavu. Na susjednu klupicu su sjele dve lokalne gospođice i jele sladoled. Ništa neobično, da nisu imale na sebi bajce bez rukava i naravno tangice zjevaju ispod hlača, pa ljeto je zar ne. Irenca je na brzinu skinula kapu i dobro ju sakrila. Čak i kiša je prestala padati, odvezli smo se dalje. Dovezli smo se do malog mjesta Mo i Rana i tu prenočili. Hrabro smo se sljedeče jutro odvezli bez kišnih odjela, a smo se morali brzo zaustaviti. Več smo pomislili, da nas je kiša zaboravila. Brzo nas je uhvatila. Gledali smo kuče uz cestu, koje su svaka za sebe nešto posebno. Večina ih je drvenih sa pokojom barakicom sa strane, jednake boje.Vrtovi nemaju cvječa i salate, imaju travu i poneki grm.Skoro svaki vrt ima trampolin, ljuljačku za djecu i konja. Baš svaka bi mogla biti Vila Pipi Dugačarapa.Breze uz cestu postaju sve tanje i manje, a vode koliko ti srce zaželi. Več duže vremena nismo opazili neku vočku. Ni u naseljima ih nema.

Sljedeči dan smo si uzeli za upoznavanje olimpijskog grada Lillehamer. Prijatan mali grad, u kojem nas je spasio lokalni fotograf, koji nam je preneso slike sa kartice(2Gb) na CD.Moja Irenca napuni karticu u tren oka. U četri dana putovanja joj je uspio taj podvig. Od tu dalje se je počela cesta uspinjati preko prelaza Dovre. Pokraj velikog Trola skoro na vrhu prelaza nismo mogli proči. Zvao nas je u svoju kuču pod zemljom, prava zemlja Trolova.Puno zanimljivih trgovina ali još više turista. Zemlja Trolova če biti tu neče pobječi cilj me je vukao ksebi jače. Kako smo se približavali vrhu, krajolik oko nas se je sve više mjenjao.Sve manje drveča i na vrhu pogled puca po visoravni, porasloj sa niskom travom, mahom i lišajevima. Tu i tamo se je zabljesnulo kakvo jezerce. Uz cestu se bili znakovi "oprez ovce na cesti". Stvarno smo ih sreli, polako i oprezno smo vozili pokraj začuđenih ovaca. Postalo je hladno i za dodatak opet je počela kiša.Več smo se bili ponadali, da če nas ta kiša preskočiti pa ništa od toga. Zima se nam je zarila u kosti. Kad smo se spustili niže, smo si na kiši priuštili šalicu vručeg čaja i čašu Cedevite. U kiši smo ze dovezli do grada Trondheim. Gledali smo ljude oko nas i ništa nam nije bilo jasno.Skoro niko nije imao kišobran.Jednostavno su išli po svom putu, kao da sija sunce i da ih to ni najmanje ne smeta.Njihova životna filozofija mi je jako bliska. Kažu "kiša je samo vrijeme". Ne mare za slabo ili dobro vrijeme. Provezli smo se kroz grad i malo si ga priuštila kao prava turista.Zanimljiv grad, pun malih morskih kanala, prekrasne katedrale, brodovi i brodice u zaljevu. Uz cestu ve večina kuča drvenih, jedino su stara ribarska skladišta izgrađena iz crvene cigle. Preuredili su ih u restorane, trgovine, kafiče i pubove, ispred kojih je prijatno malo posjediti uz piče.Terasu griju sa grijačima, vrlo sličnim onim kod nas, koje ugostitelji koriste po zimi.Sjeli smo na terasu jednog od tih simpatičnih barova i opazili pokraj mlađe društvo, u majcama bez rukava, djevojke u miničima, pa ljeto je zar ne. Mi smo se držali kompletne moto opreme, hebeš ljeto. Ispod grijača smo se tresli od zime od samog pogleda na veselo društvance i na račun za dva mala piva(talijančka 2dcl) 12€. Pa ipak priuštili smo si ih, kad je beg bio cicija. U obližnjoj trgovini večeru i opet na put. Ubrzo nas je stigao umor stali smo u kampu u blizini Trondheima.Cijena za puno slabije opremljenu kučicu je bila dvaput viša nego smo do tada plačali.Odvezli smo se dalje i poslje dobrih 50km našli dvaput jeftiniji kamp.Opet smo zaključili, da su kampovi udaljeniji od večih gradova puno jeftiniji nego oni u samoj blizini. Pomogla nam je knjižica, u kojoj su bili upisani svi kampovi i njihove cjene. Dobije ju đabe u svakom malo bolje opremljenom kampu. Na naše iznenađenje je u kampu bilo puno putnika. Da smo došli sat kasnije, u njemu nebi više bilo praznih kučica.Pokušali smo pogledati utakmicu svjetskog nogometnog prvenstva između Turske i Njemačke. Na zajedničkoj televiziji naravno, gdje su se skupili svi gosti kampa u tom trenutku.Unatoč našem oduševljenju nismo izdržali dugo. Umor, grijan i prijatan prostor su učinili svoje. Oči su nam se počele same zatvarati. Ovaj put nam je unatoč danu, koji se ovdje ništa ne mjenja u noč, uspjelo zaspati bez naših zavjesa-moto jakni.

Jutro nas je pozdravilo bez kiše. Odvezli smo se i ubrzo napustila teritorij EU. Prešli smo granicu između Švedske i Norveške.Vozili smo se u koloni auta, koji su posječivali trgovinski centar u blizini baš kao mi nekad Ponte Rosso u Trstu. Hrana je v Švedskim trgovinama puno skuplja nego kod nas, u Norveškoj je ista ta hrana još skuplja. Puno Norvežana kupuje u tim trgovinskim centrima uz grancu. Carinik i policajac na granci mašu koloni da požuri, kako nebi nastala još veča gužva. Na pamet im nije došlo, da bi nekome pregledali auto ili dosađivali sa pitanjima "šta je za prijavit i slične magareče fore naših carinika. Mi smo pripremili pasoše i pripremili se na maltretiranje, kao što smo naučeni kod prelaska slovenske granice na putu prema bivšoj YU, a od spomenute dvojice dobili samo blagi tupi pogled br.5 koji izgleda "ajde više šta čekaš koji qrac genijalče nisi sam".Imali smo samo švedske krune i €vre. Skrenuli smo u sljedeči grad do mjenjačnice. Odmah nam je postalo jasno zašto prosječni Šveđani vide Norvežane kao divljake. Centri švedskih gradova su bili u velikoj večini prazni. Tu i tamo nekakav prolaznik. Terase kafiča su bile prazne, tek prema "noči" se je stanje popravilo. Ovdje je slika bila drukčija.Terase pune i žive, oko nas puno ljudi, ukratko konačno se osječamo nekako domače. Osječali smo se puno bolje.Nismo mogli a da ne vidimo dva čistača ulice.Zaključili smo, da su mentalno retardirane osobe sa Dawnovim sindromom. Razgovarali su, se smijali i radili svoj posao i to vrlo dobro. Prolaznici se nisu okretali za njima ili se im podsmijavali, očito su na to naučeni. Nevjerovatno!!!!Kod nas več na komunalce surfere gledamo sa nebeskih visina. Dali si možete zamisliti život bez njih? Na vidiku su se opet počeli skupljati oblaci.Odvezli smo se dalje. Fjordovi se nam, na tom djelu puta nisu činili posebno zanimljivi. Vidjeli smo mi več puno zanimljivijih uvalica i zaljeva. Odpeljala sva se naprej. Opet je počela kiša, put nas je vodio prema Oslu. Prestalo je puhati, na kišu smo več oguglali.Bližamo se gradu Oslo i najprije smo se htjeli zaustaviti, a ipak smo se predomislili. Prevelika gužva i samo probijanje kroz gužvu nam je uzelu svu volju. Ustvari je cilj bio daleko i vukao se je polako više nego smo mi to mislili. Od tu dalje smo konačno napustili autoput i počela je vožnja po unutrašnjosti Norveške. Smreke,borovi i breze su nas pratile svo vrijeme. Šumama nije bilo kraja. Iz Osla do Trondheima vode dve ceste.Brža vodi po dolini i puno je ravnija, druga puno zanimljivija vijuga pokraj jezera Mjosa, pokraj olimpijskog grada Lillehammer te poslje njega se penje na planinski prelaz Dovre. Odlučili smo se za drugu varijantu te smo se zaustavili na obali jezera Mjosa. U toj prekrasnoj divljini smo potražili kamp. U kampu smo bili skoro sami.Mislim, da smo vidjeli samo još jedan par u kamp kučici, kao da tu stanuju. O postavljanju šatora nismo razmišljali više. Odmorili smo se i posušili u prijatnoj drvenoj kučici. Tako kao u večini kampova i u našem novom kampu je bilo sve, od kuhinje sa svom opremom za kuhanje, praonicu sa strojem za pranje i sušenje i naravno kupatilom, u kojoj smo ispali totalni bedaki, dok se nismo naučili sljedeče.Sve je bilo upotrebljivo i udobno, samo plača se, čak i tuš. Poslje našeg peezdenja, kako je to moguče, tuševi ne rade, smo pokraj tuševa našli malenu kutijicu, u koju ubaciš 10 NOK, što je odprilike 2€ i otuširaš se, dok ti ne pofali tople vode. Kasnije u Stockholmu se je taj sistem iskazao za vrlo koristan, unatoč velikoj broju ljudi kod tuševa nije bilo gužve, da ne spominjem racionalnost u potrošnji vode.

Gledaj ovdje imaš moj tel.0038641302020 imam namjeru posjetiti neke prijatelje u Novom Sadu pa ti kako hočeš.

Znaš da na Borovničke pazimo ko na oko u glavi ;D

Ujutro nas je pozdravilo sunce. Doručkovali smo pred šatorom, kad je iz susjednog autohomea do nas došla susjeda i zamolila za cigaretu.Pošto pušim, nije mi bilo teško ponuditi jednu. Htjela je platiti tu jednu cigaru. Pa ženo božja ko je to vidio? Poslje doručka se odvezemo do obližnjeg gradiča Lund, priuštimo si skupu, odvratnu kavu te na banci, da naša NLB kartica kod skandinavaca ne radi dobro.Usprkos tvrdnjama službenice na NLB banci u Ljubljani, da je sa karticom sve uredu, je bila kartica stara i još uvjek bez pametnog čipa. U Skandinaviji su kartice bez čipa potpuno neupotrebljive.Mislim da bi popizdio da sam u Sloveniji. Tu sam sve skupa dostojno i mirno podnjeo, ma nekako čemo se snači u zemlji gdje na glavnom autobusnom kolodvoru, punom ljudi, da ne mislite šta drugo, čuješ tiktakanje zidnog sata i sam postaneš nekako umireno hladan.Vratili smo se u kamp i tamo nas je čekalo iznenađenje. Pred šatorom je stajao čaroban buket cvječa u vazi, a nama još uvjek nije bilo jasno. O, kako ljubazno od naše susjede iz autohomea, koja se je u međuvremenu odvezla dalje.I mi smo polako spakirali i krenuli dalje.Zaustavimo se na benziskoj. Morali smo dalje, tu ne primaju gotovinu.Potražili smo pravu benzinsku pumpu, automehaničarsku radnju ili grill. Svi prodaju benzin, ali možeš ga puniti samo na kartice, a naša ne radi. Sa benzinskim pumpama nije bilo teškoča, u tom djelu Skandinavije ih je puno. Pošto smo napojili našeg konjića, usljedi prvi šok. Prvi put od kad smo se odvezli iz Slovenije, ponestalo mi cigareta.Osam hebenih evra za najjeftiniju kutiju cigareta. Aha, zato onaj buket od susjede.Tu pušače progone ko šugavce. Ne samo, da se nigdje ne smije pušiti , cigarete su pravi luksuz. Mislim, da nikom ne pada na pamet nuditi cigarete okolo.Na benzinskim imaju čak mogučnost kupiti jednu samu cigaretu. Vozili smo se uz zapadnu obalu Švedske, naseljenu sa mnogo ljetovališta i ribarskim selima. Počelo je liti ko iz kabla i puhati tako jako, da nas je vozalo po cesti ljevodesno. Uporno smo vozili dalje, vjetar je iz sata u sat jačao.Skrenuli smo sa ceste na odmaralište, jer je postalo preopasno. Na sreču odmaralište je bilo sakriveno iza brda tako da nam je nudilo zavjetrinu. Irenca je skuhala kavu i u kiosku kupila kekse, malo da se tješimo malo za energiju. Dva simpatična galeba su priletjela potpuno blizu, očito naučeni na blizinu čovjeka. Tako im se žurilo sa gutanjem keksa, da je za nas malo ostalo.Zato smo se dobro nasmijali i zabavljali sa galebovima.Naše društvo nije smetala ni kiša ni vjetar. Vjetar se je malo smirio i polako smo krenuli prema Goteborgu.Kroz dobrih 70km smo se zaustavili u manjem selu, Lykorna. Kamp je biol postavljen na strmom brdu sa mnogo kučica. Premočeni kako smo bili, smo si izabrali jednu od tih kučica. Posušili i odmorili smo se.Kučice su zanimljive, kuhinja sa svom opremom i kupaona. Prestalo je kišiti.Prošetali smo po selu, gdje su nas iza ograde pozdravili konji. Neki između njih su pasli obučeni u posebna pokrivala. Pospremili smo se i još po danu otišli spavat. Ovaj put smo gledali na sat.Na prozore smo okačili jakne, da je bio osječaj noči.

Jutro nas je odvezlo pokraj Hamburga do Danske granice. Mogli smo se odvesti do trajekta koji povezuje Njemačku i Dansku.Samo sat vremena je udaljen od Hamburga i uštedjeli bi 300km.Ali, željeli smo proči tunelom ispod mora i preko najdužeg visečeg mosta, koji povezuje Dansku i Švedsku. Krajolik se je jako malo mjenjao, počeli smo loviti kišne oblake i konačno smo ih ulovili negdje oko Odense.Temperature su bile još uvjek vrlo visoke, tako da nam kiša nije predstavljala neki problem. Irenci je čak odgovaralo.Cijelo vrijeme vožnje po danskim autoputevima je tresla motor sa svojim kihanjem. Hebeni Danci:-) Pojas između ceste so posadili sa ružama, ona je alergična na ruže, stvarno.U Nyborgu nas je avtoput odvezao na more preko visečeg mosta. Brzo smo napustili taj most i stigli do još večeg mosta. Tunel pod morem i iz njega direktno na najduži viseči most nad morem u Europi, iz Danske u Švedsku. Vjetar je bio jak, kiša je padala, bili smo oprezni, spori, ali ipak očarani.Sve oko nas more i brodovi.U daljini su se činile kao čamci a ngdje daleko daleko daleko obala. Dovezli smo se do Švedske.Vozili smo pokraj grada Malmo i u blizini potražili kamp Habo Ljung. Usprkos divovskim komarcima i kiši postavimo šator, uvučemo se u njega i grijemo se toplom juhom.Dok smo večerali prestala je kiša i otišli smo na šetnju po okolici.Oko nas su skakali divlji zečevi i letjeli galebovi, u moru je puno nama nepoznatih, a zanimljivih pataka. Niti slutili nismo koliko je sati, dok nismo pogledali na sat. Čudo...bilo svjetlo, jedva se je nešto kao smračilo a na satu pokazuje 23:00. Od danas moramo početi češče gledati na sat, kažemo sebi, na noč i dan se ne možemo oslanjati.

Putovanje se je započelo več puno prije. Prije nego je uopče motor zabrundao i nas dvoje odvezao u nepoznato. Putovanje se je započelo u mojoj glavi i potom se preneslo u glav moje žene. Kamo idemo? Šta možemo očekivati? Tražili smo i nabirali informacije, čačkali po internetu, sa prstom prečešljali i prepotovali pot po karti. Očekivanje je iz dana u dan raslo. Vam je poznat nervozan osječaj u želocu? Konačno je došlo jutro odlaska, subota je bila. Toplo junsko sunce nas je pozdravilo i zaželjelo nam sretan put. Cilj je bil daleko.Čekali su nas doživljaji,upoznavanja novih zemalja i ljudi.Krenuli smo u dogovoreno vrijeme.Nervoza u želucu je čudno nestala, samo ja i Irena, motor i puno dobre volje. Ubrzo smo prešli Ljubelj i u Austriji skrenuli na autocesto.Austrijski vrhovi, okupani suncem, su nas pozdravljali dok smo se vozili pokraj njih.Vozili smo se kroz tunele Katschberg i Tauern,gdje se cesta počinje spuštati.Ubrzo smo prešli granicu i več smo bili u Njemačkoj.Prošli smo pokraj jezera Chiemsee, gdje je krajolik bio još zanimljiv. Od tu dalje je počeo onaj dio, kad osječaj, da se nimalo ne mičeš.Vozili smo a sve oko nas je bilo isto, mjenjale su se jedino table sa imenima gradova. Odvezli smo se tako pokraj Munchena, Nurnberga, Fulde… od jedne benzinske pumpe, kave, do sljedeče benzinske... Snage nam je polako nestalo poslje 1225 km odlučili smo da stajemo. Prenočili smo u malom obiteljskom hotelu u predgrađu Hannovera.

Zvrcnite me kada budete blizu Bijeljine, da sprovedemo autobus na paking. VAŠKI BOYSI dolaze na motorima. Naravno!;-) A sljedeči vikend u Umag do Staaarih rokera... Naporno naporno...samo vozi vozi vozi motor:-))))))

Sutra idem motorom u Bjeljinu na winter party. Imam taj dio. Javi do 10:00 petak jer u 11:00 krečem. Mogu ga ubaciti u kufer. Cjena sitnica;-))))

Več sam to jednom radio i kao obično sada poslje par mjeseci zaboravio kako sam to zamjenio. Problem je sljedeči poslje hebeno duge zime danas sam svoju "ljubicu" izvadio iz garaže. Akumulator je bio potpuno prazan i brojčanik iliti multylcd se je resetirao nazad na milje pošto je motor kupljen u GB. Pomagajte drugovi nikako da se sjetim kako sam to več napravio.

@Poison girl : Čuo sam rekao mi moj prijatelj Neno ali meni nikako nije uspjelo doči do šanka.:-)))

Baš je dobar prostor! Armine druge godine zatvorite ulicu postavite par šatora i evo prostora i za nas i motore. Bili ste dobri domačini. Velika hvala svim Coyotima posebno tebi prijatelju. Žao mi je da nisam vidio Pepsija i Braneta. Jebote koja gužva je to bila. Pozdrav od MK VAŠKI BOYSI Domžale Slovenija

Pozdrav svim bajkerima i dobro došli kad budete u prolazu ili na proputovanju. http://www.vaski-boysi.com

Evo sad je malo bolje nego prvi put

http://www.facebook.com/photo.php?pid=229962&id=1628409203