Nece bre niko da zabatali okupljanja Medjutim, tacno je da ne moze svako da jurca za Kepom i nekolicinom koji znaju znanje sto se tice offroad voznje. Ja prob`o prosle godine na Kepijadi. I islo mi je sjajno do pred brdo grad i onda sam omastio k`o nikad. Tako mi i treba kad sam poverovao da znam da vozim. Sreca pa se nisam ozbiljnije ozledio, ali sam se olupao posteno, polomio fuzaster i polugu zadnje kocnice i bio primoran da se vratim u kamp. Dobro sam i prosao. Ko zna sta bi bilo da sam stigao dalje, pa se olupao na neki mnogo zajebaniji nacin.
Elem, sve ove voznje su takve da nacin voznje, kao i sami clanovi ekipe zavise iskljucivo od licnih afiniteta i ISKUSTVA u voznji. Onaj ko vozi pa vozi, naravno da ima da se smori u ekipi od 20 motora. Tesko da sva dvadesetorica voze priblizno isto, te da se grupa nece vuci, raspadati i sacekivati. Sve ovo, naravno, itekako smeta iskusnijim vozacima i drasticno im kvari ugodjaj zbog kog su zapravo i posli na voznju i to im niko ne bi smeo zameriti. Zato i treba da postoji mnogo MANJIH grupa. 5-6, max 10 motora i to je to. Svi se mi medjusobno sada vec jako dobro poznajemo i znamo kako ko vozi. Shodno tome, biramo i sa kime cemo da se vozimo.
Meni licno ni malo ne pada na teret da se provozam i sa totalnim pocetnicima. I ja sam nekada bio pocetnik i prvi put silazio sa asfalta. Stvar je u tome sto je to bilo bas i ne tako davno i sto se jako dobro secam kolike su mi bile oci tada od uzbudjenja! EEee, da nije bilo nikoga pored mene da me bodri, kurazi i isprati, izvuce motor iz blata (Kepo, Popsy, i da ne zaboravim nikoga, HVALA VAM!), kur moj bih ja danas dao sve na svetu za jos jednu posetu Kosjericu, Valjevu, Kraljevu....... bilo kojoj planini. Verovatno bih se smorio i nikad vise ne bih vozio offroad. Ovako sam se primio ko nenormalan i sve, ali SVE na svetu dajem za voznju vise.
Zato, moje misljenje je da treba uvek da se zna neka hijerarhija u ovoj nasoj enduro ekipi. Zna se ko vozi, pa vozi, taj je vec dovoljno svog vremena proveo u "skolovanju" novajlija koji su stasali koliko-toliko i sada oni trebaju da preuzmu ulogu dadilje. Mi koji vozimo prosecno, treba da se potrudimo da totalnim pocetnicima u enduro svetu pomognemo koliko god je to u nasoj moci. Neko od njih ce da odustane, a vecina ce se "primiti". Posle sezone ili dve, taj ko je tek stasao, treba da se dalje bavi novopridoslima, a mi mozemo da se malo opustimo od toga i damo sebi oduska, vozeci za svoju dusu u manjim grupama.
Svaki drugi nacin deljenja ce neminovno dovesti do raslojavanja i grupa "za sebe" i smanjiti broj novajlija... A meni je jako drago sto se ova enduro groznica ovako lepo siri i treba da se siri... sto vise!