Motor sam poceo da vozim relativno kasno....sa nekih 28 godina. Inace o motoru sam mastao jos iz srednjoskolskih dana. Niko u mojoj porodici a ni okruzenju se nije bavio motociklizmom i zbog toga sam uvek smatran "crnom ovcom". Ni dan danas nemam podrsku kada je motor u pitanju. Tu doduse, izuzetak predstavlja moja lepsa polovina koja je uz mene zavolela motore i vrlo cesto se vozimo zajedno. Ponekad se zapitam ko vise voli motore ona ili ja Verovatno cu u nekom periodu zivota morati da se rastanem od svog ljubimca zbog obaveza, porodice (dece) i nedostatka vremena ali se isto tako nadam da cu opet u nekoj daljoj buducnosti doci do nekog drugog primerka i da cu opet moci da uzivam u svojoj "drogi". Nisam pristalica ideje da ljudi voze svoju decu na motorima... ipak smatram to vrlo rizicnom aktivnoscu. A ako jednog dana moje dete izrazi zelju za motorom? Hm... kao sto Pablo rece, uz dosta razgovora cu ga uvesti u jedan od najlepsih hobija na svetu. Ali o tom potom.
I da umalo da zaboravim. Ideja o osiguranju je odlicna ali stvarno sumnjam da to funkcionise u zemlji Srbiji. Neko rece da je suludo da se bojis a da sedas na motor i da se vozis. Mislim da je to potpuno netacno. Treba se zapitati sta se to desava sa covekom kad je prestao da se boji? Strah je stvar koja nas odrzava u zivotu i drzi nas daleko od ostre ivice kosaca u crnoj odori. Uvek, ali uvek treba imati dozu straha. Onog trenutka kad budem prestao da se bojim bicu siguran da sam zavrsio sa svojom moto karijerom.