Poštovani skupe,
Pošto sam ubeđena da ste vi svi ovde stariji od mene (izvinjavam se unapred ako grešim), želim da vam dam uvid u perspektivu jednog "deteta devedesetih".
Znači, bila u pelenama početkom, u osnovnoj školi kad ste skidali Slobu, na fakultetu kad je ova stoka došla na vlast.
Mene i moje vršnjake je vazda boleo ćošak za politiku. Bilo nam je muka od slušanja matoraca kako se raspravljaju, kad nam predizborna kampanja prekine crtaće i serije, gledanja jednih te istih faca bukvalno od kad znamo za sebe kako se vrte u krug.
E SAD
Studenti su naša mladja braća i sestre, ili čak deca naših starijih sestara i braće. Probudili su nas i pokrenuli nas. Kod mene na poslu je košnica, rukovodstvo su ćaciji ali ne smeju da pisnu.
Mislim da lično poznajem jednu neutralnu personu, i cela dva ćacija koji dele jedan prosečan IQ.
Po prvi put, slušam svoju generaciju kako zuji, kako se organizuje, vidjam ih po protestima, u redu za potpisivanje liste, kako je uzbuđena zbog izbora. Eeeeej, uzbuđena zbog izbora!!!
Da ne tupim mnogo, poenta je da će izlaznost biti veća nego ranije, da smo spremniji da branimo svoje glasove, da smo besniji nego ikada (mada za moje pojmove i dalje ne dovoljno, ali polako).
Biće mučno, biće krvi, suzavca i frke. Ali prevagnućemo jer MORAMO. Ako dozvolimo da nas opet prejebe, onda zaista zaslužujemo da nas jaše do kraja života.
Srbija ili mafija.
Studenti POBEDJUJU!