Iskreno, jos uvek ne znam ni kako se zovem, totalni haos u glavi. Dolazak, deca (ima tu i 40-togodisnjaka, ali su sve to deca), skacu na mene, cestitaju mi novu godinu, kazu "sve najbolje", ja im kazem: "i vama sve najbolje", ne znam da li da se smejem, ili da placem, srce mi se steglo, znam da vecina pati od neizlecivih poremecaja. Grle me, ljube, znam da mi niko iskrenije nece cestitati novu godinu, oni su najcistije dusice, ne umeju da lazu, pokazuju ljubav otvoreno, svim srcem, onako kako samo oni to znaju. Trudim se da izgledam veselo, pa ja sam deda mraz, dosao sam ovde da ih oraspolozim. Pitaju za motor, kacigu, odakle sam ja, a odakle motor. Ciste decije duse, pitam se koja je njihova krivica, zasto su bas oni kaznjeni....i nemam odgovor...tesko je to...a slatki ko medici, na mnogima se i ne primecuje da pate od bilo kakvog poremecaja. Odlazimo u svecanu salu, deca zauzela svoja mesta, cekaju da predstava pocne. Odlazemo paketice, podelice im kasnije, ne smeju svima davati isto. Kasnije shvatam i zasto; posto sam u svom rancu nosio slatkise i delio deci, primetih da neka ne znaju da skinu celofan sa kesica, vec sve stavljaju u usta, to je razlog zasto im ne smeju direktno deliti paketice. KUD izvodi svoju plesnu tacku, sa jedne strane zdrava, lepa deca, sa druge lepa, ali bolesna...svi se raduju i smeju...aplaudiraju...ja beskrajno radostan za taj smeh i beskrajno tuzan u isti mah. Kraj predstave, slikamo se sa klincima, pitaju kad cu da im donesem slike."Cim fotograf napravi", obecavam ja. Hvale se da su isli u Bosnu, igraju kosarku i fudbal, obecam da cu doci da igramo fudbal, da ih treniram, da pravimo turnir. Raduju se, ne daju se oni tako lako, bore se da izvuku i vise od maksimuma koji im je dat, hvataju se za slamku... :'( :'( :'( Izlazimo, delim slatkise maloj decici...deda mrazevi pale masine i krecu...deca se skupila oko menei pruzaju rukice...kao mali andjelcici...vaspitaci ih upozoravaju da deda mraz mora da ide, odose mu drugi deda mrazovi...a meni se iskreno ostaje jos...vec sam sve ispraznio i krecem...deca masu, trce za mnom, radosna su njihova srca, napunili smo ih ljubavlju...koje oni imaju tako mnogo za svakoga. Obecavam i njima i sebi da cu se vratiti...uskoro...obecao sam im, a vera je njihova jaka...na neki nacin im zavidim... :'( :-* :'( i proklinjem ljude koji su ih ostavili zauvek....