Ima i drugih situacija.
Pre par godina krenem od kuće i posle bukvalno 50 metara setim se da sam zaboravio dokumenta. Mogao sam i tu da ostavim motor i vratim se pešice, ali ja odmah u polukruzno. Ko malo poznaje Paraćin zna kolika je raskrsnica kod crkve, kao aerodrom! Situcija čista, nigde vozila na vidiku, čak ni pešake na trotoaru nisam registrovao. Odjednom, meni proklizava ceo motor, i prednji i zadnji kraj! Motor pade a ja se dočekam na sve četiri! Još se nisam ispravio, vidim neke noge u crnim cipelama. Podignem glavu a ono neki mlađi a doobro krupan pandur! I tad kreće haos:
"Govori ko te oborio!?"
"Niko, sam sam pao!"
"Govori..."
"Čoveče, nije niko, ako hoćeš pomogni da podignem ovih 300 kila..."
"Ne lazi, govori ko te oborio!!!"
U momentu, prođe mi kroz glavu svašta da mu objasnim ko laze. Ali, vlast je vlast, ne treba se kačiti previše a pogotovo što sam u trenutku zaboravio koliko mi je godina i da moze unuk da mi bude. Shvatim da je verovatno došao sa strane na neku akciju inače bi po motoru znao da taj ispod kacige ne laze. Brzo skinem kacigu, on vide potpuno sedog čoveka, samo splasnu, sede u kola i odeeee! Niti me pita jesam li povređen, da pozove hitnu-ništa, samo ode!!!
Trotoar već pun radoznalaca, oni što me znaju počinju horski da me zezaju, prilaze, ja obećevam pivo, podizemo motor!
Zašto sam proklizao: Još hladne gume, nagazio na metalni poklopac šahta a pešački ofarban dan pre. Glavni razlog je što nisam bio skoncentrisan na voznju!
Zaključak: Ne čekaj da te neko drugi čuva, nije dzaba ono-ko se čuva i bog ga čuva!