Talijanska estetika iz ranijih perioda - na moju radost i veselje - još uvijek je vidljiva. Nije mi trebalo dugo da u prvoj jutarnjoj šetnjici zapazim da su plaže označene brojevima ... onako, kao kućni broj. Osim toga, imaju i svoje ime. Ipak, najoriginalniji dio ove nomenklature je ... well, hajdemo to zvati logotip. U rasponu od jednostavne grafike do "ulja na platnu" - znak, sličica ili vinjetica koja predstavlja plažu. Dovoljno da mi potakne interes, da ja to još malo ispregledam ... što znači da se još malo dalje prošetam cestom između hotela i plaža. Uz interes za logotipe sa plaža, razvio se i nagli interes za doručak. Okej, nisam očekivao bogtepitašta od talijanskog fruštuka - empirijski, dabome - al uvijek me nanovo iznenade škrtošću. Dječja radost i tri zdjele zrnevlja! Radost dječici a zrnevlje golubovima ... jel ima išta za zdravu populaciju? Gdje je pržena slanina, pečena jajca, one male hrenovčice, plata sireva ... ah, padne mi pogled na tacnu sa parizerom i sirom, tak tanko narezanima da sam se morao tri puta prošetavati. Ajde, nakrkam se te podriguše i gumenog sira, i još malo dječje radosti i teraj van. Gdje ću, kam ću ... idem na sjevernu stranu, na tu stranu brojevi plaža bivaju niži. Cesta je također jednosmjerna na tu stranu, pa da vidim. Koju stotinu metara dalje cesta ode nekamo, nastavljam širokom stazom ... dvije koncertne bine, opet plaže, opet suncobrani, opet sladoledi. Kanal, petnaestak metara širok, brodice parkirane malo dalje sa strane, prelaza nema. Zapravo ima, nazirem most daleko niz kanal, al barem je kilometar do njega. Trenutak kontemplacije ... ma nije moguće da nema načina da se začas prebacim na drugu stranu. Vidim da su i na drugoj strani kanala hoteli, pripadajuća cesta i baterija suncobrana ... sve se lijepo razabire sa malo povišenog betoniranog ušća od kanala (to je zapravo rječica Uso, skužio sam kasnije). Plus toga, to tamo više i nije Igea Marina, nego Bellaria - ona ista Bellaria po kojoj je mala firma iz obližnjeg Riminija davne 1990. nazvala jedan svoj uradak. Uradak prilično netipičan za tu firmu, poznat i pod imenom YB9.

Ovako ujutro sve to neloše izgleda. Još uvijek ima nekog reda u tom silnom šarenilu - automobili još nisu parkirani po desnoj traci, muzika iz kafića i slastičarni još nije nepodnošljivo glasna, Sunce i pijani tinejdžeri još nisu podivljali.

Sedam je sati ujutro, hotelski doručak još je pola sata daleko. Izlatim u jutarnji đir. Ima još aktivnih ... poravnavaju ležaljke na plažama, mijenjaju vrećice u kantama za smeće, polijevaju vodu i peru prostor ispred dućana. Prvi gosti u kafićima piju espresso i listaju novine. Sunce je na rubu da već postane neugodno. Igea Marina, gradić na obali Jadranskog mora, petnaestak km sjeverozapadno od Riminija. Izgleda ovako: linija sa hotelima; cesta; linija sa sitnim radnjicama, kafićima i sladoledarima; linija sa osam redova suncobrana sa pripadajućim ležaljkama; linija plaže bez suncobrana; ultraplitko more pješčanog dna; lukobran od kamenih gromada; musava i hladna strana Jadranskog mora. Sve to tako kilometrima, periodički presječeno kojekakvim sadržajima zabavnog karaktera ... BTW, jesu na istočnoj strani Jadrana ugostitelji otkrili kafiće na plaži sa velikim madracima? Ukratko, hoteli sa nategnute tri zvjezdice - poneki imaju i piscine - gdje široki slojevi dolaze na godišnji. Praktično i za sve druge koji se nisu došli pacati u slanoj vodi, nego su ovdje iz sasvim drugih razloga. BTW 2 ... nemali broj osoba, uglavnom starije životne dobi, stoje u vodi do koljena, bulje u pješčano dno, tu i tamo bućnu rukom do dna i nešto pokupe i prebace u kanticu. Nešto skupljaju, očito ... šta to, nemam ideju ... ziher nešta što će završiti ili u loncu ili na tavi.

Techno Trip 01: Sa pijeska Riminija na asfalt Misana - World Ducati Week 2014 Sve počinje ovako: četrnaest je sati - alzo, dva popodne - i Sunce piči sve u šesnaest. Kobarid, mjesto u Sloveniji, na desnoj obali Soče, poprište velikih šora između talijana i austrougara u prvom svjetskom ratu. Danas turističko mjesto, baš na finom mjestu gdje Soča siđe sa planina i uđe u mirnu dolinu. Stojim na vidikovcu iznad mjesta, jedva sam uhvatio neku hladovinu, i cjevčim mlaku vodicu iz bočice zaostale u tank torbi. Zvoni telefon. "Bok ... čuj, kum i ja dolazimo po tebe u dva ujutro ... idemo u Misano ..." - ispali moj kolega sve u jednom dahu. "OK, OK ... idem se ja onda počet spremat." Ajde dobro, spremat tu i nema nešta posebno, samo da se najprije dokopam Zagreba ... Tako je počelo. U nastavku ima svašta, a sve fine stvari ... Stay tuned ... the best is yet to come

Iz Zgornje Pohance vraćam se na jug do onog rotora između Brežica i Krškog, te odatle na istok skroz do Bizeljskog. Kafcu i kokakolcu ipak odlučujem odsrkati na domaćem terenu ... odmah preko Sutle, u Klanjcu.

...

Ovom prilikom nisam nastavljao dalje cestom kojom sam došao, već skrećem na jednu drugu koja ide zapadnim rubom Kozjanskog parka. Zavukao sam se na ugodnu šumsku cestu, uz pripadajući potok, te malo prozujao sve do sela Pečice, sve po finih 15% nagiba. Nema baš ni puno alpskih passova da se mogu pohvaliti ovakvim brojkama :-) ...

Kod Zgornje Pohance cesta pravi nagli lijevi zaokret, ubrzo i nagli desni zaokret. Tabla uz cestu daje mi na znanje da ulazim u Zavarovano območje narave Kozjanski park. Odlično, već se vidim kako u nadolazećoj jeseni malčice švrljam ovim Kozjanskim parkom, odavde pa do Sutle (istočni rub Kozjanskog parka je rijeka Sutla, odnosno RH granica). Ajde, nije da nisam tu bio u nekoliko navrata, no uglavnom uz cestu od Bizeljskog pa do Podčetrtka. Budem ove jeseni - uz malo sreće - prošišao po unutrašnjosti ovog područja.

Kamo ide srednja cesta? Poznata situacija: ulazim u Krško sa zagrebačke strane, prođem speedway stadion, skrenem na most preko Save i nastavim ravno do kružnog toka. Prvi odvojak desno odveo bi me nazad u Brežice. Da izađem na skroz "lijevom", sišao bi na onu cestu koja iznad pruge prati Savu skroz do Rajhenburga. A "srednja", ona koja odmah od rotora zagazi uzbrdo ... ničim izazvan odlučio sam pogledati - i provozati - kamo ide srednja cesta. Srednja cesta starta prilično naglo uzbrdo, sve do mjesta Zdole gdje opet malo nizbrdo ... a svuda vinogradi i voćnjaci. Sve lijepo kultivirano i održavano, voćnjaci većinom sa zaštitnim mrežama ... nema kasnije cendranja "joj potuko led, joj ovo, joj ono!"