Ajoj ... malo sam zaboravio na blagi kaos koji vlada na toj cesti u određeno doba dana - moguće i cijeli dan, ne znam zasigurno - što uz onaj raskašikani asfalt opasno nagriza volju za nastavkom puta. Brzo mislim ... i sjetim se da bih tu negdje mogao presjeći prema Erdeviku. I stvarno, vrlo brzo skužim putokazić, palim desni žmigavac i nedugo zatim živahnim tempom jurcam ravnim putem do Čalme. Prolazim skretanje prema Divošu - tu bih skrenuo da sam opet u pohodu na Frušku goru - prolazim Bingulu i evo Erdevika. Drugo skretanje na lijevo ubacuje me na novu dijagonalu, sličnu onoj od Laćarka do Čalme, koja me dovodi usred Kukujevaca, desetak km od Šida. Kako sam ovaj puta išao sa istoka na zapad, potrefilo se da sam na laganom usponu prije samog centra krajičkom oka primjetio jedno mjesto za kojim sam se već prije ogledao, ali nikako da stanem i na miru ga potražim i ispregledam - galeriju slika Save Šumanovića. Opuštanje u ugodnoj atmosferi - što zbog pariškog dijela njegovog opusa, što zbog hladovine stare kuće debelih zidova - fino mi je dalo energiju da bez većih napora stignem doma ... a po glavi mi još uvijek drnda ona stvar od jutros. ... Now the country song for ever lost its soul when the guitar player turned to rock and roll ...

...

Nešto manje od pola sata kasnije, izašao sam na Savu. Najprije uz nasip po Mačvanskoj Mitrovci - onoliko koliko je to moguće, jer dio nasipa od centra prema istoku nije uređen - a potom na most i skroz okolo u Sremsku Mitrovicu. Prošle godine sam se ovdje malo duže zadržao tako da sada radim samo krug po gradu - na nasip izlazim samo da bacim pogled na plažu - i krećem prema izlazu na autoput. Srećom, odmah se i predomislim ... zašto odmah na brzu cestu kad nisam u žurbi. Tek je tri sata popodne, ništa ozbiljnije ne miriši na kišu, idem ja lokalnom cestom dok mi se bude dalo. Pravac Laćarak. ...