Pero, prijatelju, koliko god mi imali utisak da imamo kontrolu nad svojim zivotima, mi ustvari kontrolisemo nebitne sitnice, a one bitne zivotne stvari, deo su sudbine koju ko zna ko pise, ali mi ne sigurno. Razmisljao sam dosta o tome, kako nastaviti zivot bez nekoga ciji zivot nam je vazniji od naseg sopstvenog, kako ljudi prezive, kako nastave dalje. Ne bih da ti solim pamet, ali eto, tako ja to vidim. Prosto, ponekad je odlazak sa ovog sveta bolni nacin zivota da nas podseti koliko je svaki provedeni momenat na ovom svetu prosto dar. U smislu, verujem da bi i tvoj Nikola, moj imenjak i vrsnjak voleo da nastavis dalje, da ga se uvek secas po 28 divnih godina koje ste proveli zajedno, vise nego po bolnoj cinjenici da je otisao tako tuzno i prerano.
Znam da je ovo mnogo lakse reci nego uciniti, ali nazalost, to je jedini svrsishodan nacin, svi saosecamo sa tobom, svi delimo tvoju bol ovde i apsolutno nastavi da delis sa nama kako ti teku dani, kako podnosis...
Zivot ocito ima neki svoj plan, mi tu ne mozemo nista, nazalost, sudbina je htela da Nidza zivi 28 god, a ljudska priroda to tesko moze i ume da prihvati. Ali mora...
Drzi se prijatelju, vidim po tebi da ste imali divan odnos, to je mnogo vece bogatstvo nego sto mnogi imaju za ceo zivot!