Danas sam cijeli dan pod utiskom jednog doživljaja od jutros. Kako već pisah vremenom su se u društvenom mulju u kom se krećem počeli izdvajati normalni ljudi koji više vole čašicu razgovora ili neku nenovčanu pomoć drugima. Takav je i jedan Zdravko. Čovjek koji na svaki način gleda da svima pomogne, ubrza stvari bez ikakvog mita i sl.
Od prvog dana smo otvorili nekoliko tema kao da smo stari znanci. On bivši fudbaler zeničkog Čelika, poslije i fudbalski sudija a generacija iz mog matorog koji je takođe svojevremeno igrao za Glasinac pa su se u priči ispreplitali razni zajednički likovi i događaji.
Drugi dolazak kod njega a on onako pročitah ga sa praga, ima nešto za reći. Skloni deklaracije i cemeerove u stranu i krenu..."znaš ono kad smo pričali oko suđenja, e neke godine poslije rata sudio sam utakmicu gdje se odlučivalo o opstanku Glasinca u prvoj ligi i varao sam. Nisam sudio ofsajd za ekipu iz federacije kad su dali pobjednički gol i Glasinac je ispao. Nikad se gore nisam osjećao kao poslije te utakmice kad je kapiten Glasinca prišao da čestita na fer suđenju i da mene posebno pohvali kao najpoštenijeg sudju u ligi"
I tako jutros dođem do kancelarije kad ono TUP..vrata zaključana..zovem ga ne javlja se, na viberu bio nekad rano jutros onlajn...
Sad kad ga već poznajem malo bolje od običnog poznanika znam i da je to jedno odgovorno lice koje nema šanse da se ne javi...svašta mi se premota po glavi..prvo iznad vrata kancelarije vidjeh staklo te ispružim ruku i snimin telefonom unutrašnjost kancelarije. Ah dobro je, nije unutra..ponovo pozovem par puta nista...pošaljem zajedničkom prijatelju poruku da li se čuo sa njim i šta li je sa njim..
U isto vrijeme stiže odgovor da je kod doktora na pregledu i poziv od Zdravka. Stiže ubrzo i sjedosmo da on sredi te "papire" pa da bježim. Onako naizgled smiren okrenu se i reče "izvini što si čekao, ne brini brzo ćemo srediti ovo da možeš ići. Znaš imam kancer pa sam bio u bolnici a telefon ostavljam u autu."
Nekako me to potrese pa u momentu ostadoh bez teksta. On se na sve još sa nekom sjetom osmjehnu i doda "znaš to nije najgore". Ma bježi Zdravko šta pričaš. "E pa znaš kad sam se razbolio žena je dobila moždani udar i ostala nepokretna pa umjesto da ona meni pomaže moram ja i oko nje.."
I takav se čovjek izvinjava meni koji čekam tu te neke papirčine i koji se sekiram da li ću stići uhvatiti carinika i slične nebitnosti...
Napisah ovo jer mi je još tu a i da neko kao i ja danas kad misli da mu je teško se sjeti kakve ljudi probleme imaju i kakvi borci hodaju među nama...
