Kontraminski sistem Petrovaradinske tvrđave predstavlja fortifikacijsko unapređenje starije utvrde na Petrovaradinu. Na mestu stareugarske tvrđave iz 13. veka Austrijanci su u dve faze 1692—1728. i 1754—1780. sagradili tvrđavu po tadašnjim najmodernijim principima i dotadašnjem vojnom iskustvu.
Austrijski inženjerski major A. Hajnrih Šreder predložio je Ratnom savetu u Beču svoj plan izgradnje kontraminskog sistema ispod Petrovaradinske tvrđave. Plan je bio odmah prihvaćem, ali se sa radovima krenulo tek sledeće godine. Sećanje na opsadu Petrovaradina 1526. godine kada su Turci zauzeli tvrđavu minskim napadom kao i minski napadi tokom opsade 1694. i 1716. godine takođe su ubrzavali potrebu za izgradnjom kontraminskog sistema.
Šrederov plan je predviđao izgradnju četiri odbrambena položaja. Preko 400 minera radilo je na izgradnji podzemlja sve do 1776. godine. Za to vreme prokopano je 16.000 metara podzemnih galerija (magistralne, komunikacione, envelopne, vezne i prislušne), kao i prostorije za smeštaj baruta i alata za kopanje.
Svaka minska galerija imala oznaku za položaj (I-IV), broj hodnika (1-527), njegovu namenu (Kom., Horch, Horch gallerie, H.G., Verbindungs, Abgang, Ausgang...), ime koji je dobio po nekom austrijskom caru ili plemiću (Jozefu(Josefs Mine), Leopoldu (Leopold Mine), Karlu (Karls Mine), Rudolfu (Rudolf Mine), princu Eugenu (Prinz Eugen Mine), Stefanu (Stefans Mine), Kaiser Mine...).
O velikom zalaganju majora Šredera ali i Bečkog dvora za izgradnjom podzemlja govori četiri posete prestolonaslednika, a kasnije i cara Josifa II i to 1768, 1783, 1786. i 1788. godine. Prilikom prve posete, tada prestolonaslednik, prisustvovao je demonstraciji minskog napada i odbrane jednog bastiona koji je za tu priliku izgrađen između dva pojasa Kaprarinih šančeva.
U prisustvu prestolonaslednika, najviših vojnih starešina i građana Petrovaradina, vazduh je prolomila strahovita eksplozija minskog punjenja koja je raznela bastion. Oduševljen demonstracijom prestolonaslednik je unapredio Šredera u čin generala i naredio mu da se sa radovima još brže nastavi.
Tokom obilaska tvrđave, prestolonaslednik je posetio i podzemlje tvrđave gde je iskopan bunar dubok 39 metara. O tom događaju svedoči i mermerna tabla na kojoj je uklesano da je 21. maja 1768. godine, Josif II iz ovog bunara pio vode u pratnji komandanta minerskog korpusa A. H. Šredera i minerskog kapetana Ludviga fon Mikovinija.
Petrovaradinska tvrđava je pored podzemnih galerija dobila i oko 1,500 puškarnica koja je većina građena u kontraeskarpnim zidovima pri samom dnu rova, kaponire i kazamate sa preko 155 otvora za dejstvo artiljerijskom vatrom.
Kada su završeni radovi na kontraminskom sistemu on je bio treći po veličini u Evropi odmah iza tvrđave Josifov i Luksemburg.
Izgrađeno je 10 barutana. Pet na tvrđavi, jedan u mostobranu i četiri u bližoj okolini. Tokom rata tvrđava bi mogla primiti 10000 vojnika i 4000 centi baruta. Podzemlje je moglo da primi 6000 ljudi, ali bi problem predstavljao nedostatak prostora za potrebnu hranu i municiju za preko 400 artiljerijskih oruđa različitog kalibra koliko je tvrđava imala.
U toku rata garnizon Petrovaradinske tvrđave sačinjavali su 64 oficira, 8134 pešadinaca, 120 konjanika, 863 artiljerca, 21 lagumar i 93 inženjera i minera.
Ovo sam na brzinu skinu info o hiodnicima i njihovoj nameni.
Prava i najbitnija stvar u izgradnji Petrovaradinske tvrđave je ta da se zaustavi napredovanje Osmanskog carstva (turaka) dalje ka zapadu,da se zaštiti Hrišćanstvo.