Dobra tema,sve sto ste rekli je na mestu.Nema tu pametnog saveta.Sve je kako se zivot namesti.Ja i Duca pocesmo zajednicko putesestvije na motociklu jos u srednjoj skoli,Nikad nisam bio nesto fanatican,ako imam bajk imam,ako nemam nemam.Napravili smo pauzu dok su klinci porasli malko,jer jednostavno nismo imali ni vremena za motociklizam(oboje radili u McDonaldsu)smene ludilo...Kad klinci dodjose do 10-tak godina,poceli smo opet,i to traje do danas.Znate svi da je Duca,moja supruga takodje ljubitelj voznji,i da mi je bajk uvek setapovan za dvoje. Sin mi takodje vozi od svoje 15-te,i sad je sa svojih 20 vec na ozbiljnoj 650-ici.Uvek mora da mi se javi telefonom da je stigao,i u gradskoj voznji,naucen je da vozi krajnje obazrivo,pogotovo sto je uvek na motoru sa devojkom(kojoj sad biramo motocikl).Ali uvek imam strah za njega,i to jednostavno nikad nece proci.Imao je udes ne svojom krivicom,i operaciju nakon toga,i samo mi znamo kako nam je bilo.Ali smatram da je normalna,oprezna osoba,zdravorazumna,uvek u full opremi,i postovaoc saobracajnih propisa.Ko sam ja da mu zabranim tako nesto.Ja motocikl dozivljavam kao nesto lepo,volim voznje,i najcesce vozim sam sa suprugom,ali od pre par godina i zajednicke bjb voznje,koje su mi naporne,ali zbog dragih ljudi i pored vec ozbiljnog zdravstvenog problema,te voznje nastavlajam.Nije prijatno imati dete motociklistu,zaista,ali i ja sam bio necije dete,pa eto me zivog i zdravog.Kad smo isli supruga i ja,na duzu voznju,javljali smo se klincima bukvalno na pola sata(tu smo,sad smo tu i tu,stigli smo...)jer i oni su se brinuli za nas.A sad umemo svi cetvoro da posedamo,i odemo do Zlatibora gde imamo kucu,i to vam vec ne mogu opisati,tu radost u srcu.Samo kad vozimo nas cetvoro,nikad nisu klinci na motoru zajedno,vec dusan vozi Ducu a ja Anu.I Dusan veoma retko vozi Anu.