Ah, ta Tara
Znam da na forumu već postoji dosta putopisa sa Tare, ali eto, ovo je još jedna verzija, moja,
kao i ja sam bio tamo.
Prvobitna ideja je bila da idem na moto skup na Zlatiboru (MK Highlander) preko Tare,
međutim zbog radnih obaveza nisam mogao pre nedelje da krenem tako da je ideja da se u
dva dana obiđu i Tara i Zlatibor, svedena samo na Taru. Na Tari sam zadnji put bio pre ravno
10 godina, ovo je bio prvi put da idem motorom, tako da sam bio prilično uzbuđen i jedva
sam čekao da krenem. U zadnji čas odlučujem da povedem i burazera Marka, koji istini za
volju, i nije neki ljubitelj motora, ali ideji da će provesti dva dana na motoru na Tari, nije
mogao da odoli. E, sad, iako je volja bila jaka ipak sam morao dva puta sve da promislim:
mašina je stara 33 god., ima „samo“ 360 cc, 27 ks, burazer i ja zajedno težimo preko 150kg,
plus stvari koje ćemo poneti.......itd. Kad sam sve ovo uzeo u obzir i stavio na „vagu“,
pomislio sam, ako je sve idealno, pa gde je tu onda avantura, uzbuđenje i neizvesnost koja u
suštini i jeste sastavni deo vožnje motocikla. Elem, svestan sam ja da će ovaj putopis
možda nekome biti smešan, sobzirom da ljudi putuju po celom svetu i u nemogućim
uslovima, ali svako je morao od nečeg početi.
Dakle, ovako je sve počelo,
Jutro je 6h, nedelja, oblačno i magla, preko noći je kiša padala u nekoliko navrata, kao i
obično pred putovanje, slabo spavam, ustao sam oko 5, skuvao kafu za usput u „termos“,
spakovao par sitnica, ostatak stvari spakovao prethodno veče, i tačno u 5 do 6 stiže burazer,
slikamo se pred polazak i krećemo.
Loznica-Banja Koviljača-Mali Zvornik-Ljubovija, pauza za kafu i doručak.
Pauza na Zvorničkom jezeru, samo za fotografisanje... kao što se da primetiti Yamaha
izgleda kao igračka za burazera i njegovih 190cm visine.
Usput izmaglica i prilično sveže, sa povremenim debelim naslagama blata i šljunka koje su
noćašnje kiše sprale sa okolnih brda, ne stajemo do Ljubovije (oko 73 km) gde pravimo prvu
dužu pauzu za doručak i kafu. (negde na forumu sam pročitao frazu „ujutro,kafu piti tek
posle preñenih 60km puta“ moram priznati da je mera prava.
Nastavljamo dalje, Ljubovija-Bajina Bašta-Perućac
Raskrsnica, desno B.Bašta i Perućac, levo za Užice.
Na ulasku u B.Baštu stajemo da dopunimo gorivo jer na samoj Tari nema benzinskih pumpi
,pa bi se za eventualno dopunjavanje gorivom moralo sići ili u B.Baštu ili u Kremnu. Inače
ovaj model Yamahe ima prilično mali rezervoar kapaciteta samo 10 litara tako da mora češće
da se dopunjava.
Naravno na samom ulasku u B.Baštu neizostavno fotografisanje „već mnogo puta viđene“
kuće na Drini.
Ovo je fotografisano sa jedne od mnogobrojnih benzinskih stanica gde sam pokušavao da
pronađem kompresor kako bih proverio pritisak u gumama pre nego što se popnemo na Taru,
ali bezuspešno, s`obzirom da je bila nedelja ni vulkanizeri nisu radili tako da sam
„odokativnom metodom“ utvrdio da je sve u redu i da možemo bez brige da nastavimo put,
što će se kasnije pokazati kao ispravno.
Dakle, nastavljamo prema Perućcu, sunce konačno probija kroz oblake i nagovešatava
odlično vreme tokom dana, što sam ja naravno već znao, jer sam tri dana bez prestanka pratio
sve moguće „online“ vremenske prognoze i sve su se slagale u jednom, biće to duga i topla
dva letnja dana.
Međutim iako su se oblaci podigli iz kanjona Drine, Tara je još uvek stidljivo provirivala sa visine.
Reka Vrelo i istoimeni restoran koji „leži“ na njenom kratkom slivu. Opet, i restoran i reka su
već nadaleko opisani i poznati ali, evo par kratkih informacija i slika, „Vrelo, koju zovu još i
,,Reka godina" jer je duga 365 m, onoliko koliko ima i dana u godini. Reka Vrelo je
najkraća reka Evrope i jedna od retkih reka koja svoj tok završava vodopadom. Na ušću
Vrela u Drinu, iznad samog vodopada izgrađena je terasa restorana, gde gosti mogu
uživati u žuborenju Vrela. Visina vodopada je 10 m. Iako je kratka, obiluje vodom jer
nastaje od jakog kraškog vrela na visini od 234 m, u podnožju planine Tare. Vrelo je
poribljeno kalifornijskom pastrmkom.Na Vrelu je 1927. godine puštena u rad mini
hidrolelektrana, instalisane snage 60kw sa prosečnom godišnjom proizvodnjom od 300000
kwh.” Preuzeto sa http://www.discoverserbia.org/sr/jugozapadna-srbija/vodopad-vrelo
Na parkingu nailazimo na neke „kolege“ bajkere, verovatno u povratku sa moto skupa na
Zlatiboru.
Prošetali smo do samog izvora udaljenog par stotina metara od restorana, a u samoj reci se
mogu videti „ogromne“ pastrmke, ih da mi je moja ribolovačka oprema pri ruci....
Čitav tok i samo ušće i restoran se nalaze u "debeloj" ladovini, tako da veoma prijatno za
vreme velikih vrućina, međutim sama buka od vode, mnogobrojnih kaskada i samog
vodopada, posle određenog vremena počinje da smeta, tako da gotovo nemoguće razgovarati
za stolom, ne prostaje ti drugo nego da u ćutanju i „puštanju misli na pašu“ posrčeš kafu,
ručaš ...itd i da šibaš dalje. Popili smo kaficu, malo se odmorili pa pravac Perućac i HE
B.Bašta.
HE B.Bašta , ukratko ovo je reverzibilna hidro elektrana visine 90m, kapaciteta 600 GWh
godišnje, opširnije na http://www.eps.rs/onama/he_bbasta_r.htm
Posle par kilometara uspona iznad Perućca, pravimo pauzu na stajalištu pored puta sa
odličnim vidikovcem. Yamaha se ne predaje i nervozno čeka nastavak, kao da kaže „zar je to
sve, a ja sam mislila biće teško“, ha ha ha ha ha nije ni svesna šta je kasnije čeka, a kad bolje razmislim nisam bio ni ja.
Stižemo na Mitrovac, ali se ne zadržavamo, tragajući na „netu“ za mestima koje treba obići
na Tari, kao „neizostavno“ se nametnuo vidikovac Banjska Stena, odmah produžavamo,
prateći putokaze, u samom centru Mitrovca na putokazu piše 1,5km, makadam, pa dobro
nije strašno, lokalci kažu dobar je put, nastavljamo bez razmišljanja, put je međutim u
prilično lošem stanju, zbog kiše koja je prethodnu noć padala, ima dosta blata i bara celom
dužinom, mi smo prilično natovareni a i motor i nije baš „offroad“ varijanta, put se račva na nekoliko mesta, iako postoje putokazi, na jednoj raskrsnici promašujemo skretanje, odnosno odlazimo u pogrešnom pravcu, iako u početku nismo sumnjali da smo na pravom putu,
uskoro, posle pređenih gotovo 6 km makadama koji je postajao sve gori, stajemo da
preispitamo čitavu stvar, ostavljamo motor i pešice pokušavamo da utvrdimo da se slučajno
vidikovac ne nalazi baš iza „ove krivine“, bilo bi glupo sad da se vratimo, međutim ni posle nekoliko stotina metara „šetnje“ ne nalazimo nikakav nov putokaz ili „nekoga“, rešili smo da se vratimo.
Izmučena, zasluženo odmara...
Burazer u izvidnici.
Dok ja uživam u prirodi.
Vraćamo se do zadnje raskrsnice gde smo pogrešno skrenuli i tek onda shvatamo gde je bila
greška, naime put koji vodi do Banjske Stene se iz pravca iz kojeg smo mi došli uopšte i ne
vidi, šuma je gusta a put se od same raskrsnice strmo spušta niz šumu tako da je teško
uočljiv, elem, kad smo se namučili nećemo sad da odustanemo, produžavamo, sada „pravim“
putem i posle nekoliko stotina metara stižemo do cilja, što će se kasnije ispostaviti kao jedan od najboljih doživljaja čitavog putešestvija.
Ostavljamo mašinu da se malo ohladi, i posle pentranja po šumi nekih stotinjak metara po
veoma teškoj stazi,strmoj, prepunoj oštrog kamena koji štrči iz zemlje, stižemo do verovatno nejlepših prizora koje sam doživeo, pogled „puca“ kilometrima, smenjuju se brda i doline, jezero vijuga izmeñu njih sa svojom nestvarnom tirkiznom bojom, 1062m nadmorske visine, vazduh čist, ispunjen mirsima četinara i planinske trave koja gusto prekriva stene, na momente fenomenalna tišina, narušena posetiocima , koji su za kratko vreme počeli da
naviru , litice su izuzetno strme i prilično se mora balansirati stazom da se ne bi kojim slučajem okliznuli, ko zna gde bi se zaustavili.
S obzirom da dosta vremena provodim radeći na računaru, trebalo je vremena оčima da se
naviknu na ovu daljinu ......
Evo jedna fotka za Samsung .
Dok smo se spuštali stazom sa vidikovca sretali smo usput dosta turista koji su takođe krenuli
da posete ovo fenomanalno mesto, ali ljudi, kakve su nas sve gluposti pitali od standardnog
„koliko još ima da se pešači?“, a kao što rekoh cela staza ima oko 100m, pa do „ima li šta
gore da se popije?“, „imaju li stolovi i stolice?“, „jel ima restoran gore?“, pa mislim se jbt,
malo pre si digo guzicu iz restorana u hotelu, došao si kolima skoro do vidikovca, prepešačio
100m i on bi opet u restoran, katastrofa.
Elem, posle neverovatnog doživljaja Banjske Stene, napunjenih „baterija“, odmorni i orni,
krećemo nazad put Mitrovca. Stajemo u centru da se dogovorimo za dalje.
Burazer i ja smo kao klinci u dva navrata „gostovali“ na Mitrovcu sa obdaništem , par
uspomena je samo još ostalo, a jedna od njih je Tepih Livada. U to vreme, kao detetu, sam
doživljaj tepih livade bio je magičan, lagano pomeranje i „gibanje“ zemlje pod nogama,
hodanje sa blagim propadanjem. Burazer je još više bio uzbuđen što će ponovo posetiti to
„magično“ mesto, tako da nisam imao izbora nego da mu uslišim želje
E, sad, nešto što sam primetio i što nikako nije slučajnost jeste da su na svim putokazima
„turistički“ „smanjene“ metraže iliti kilometraže, tako da na putokazu za tepih livadu piše
150m, a u stvari ima oko 450m, a najgora „krađa“ je ubedljivo vidikovac Crnjeskovo na
čijem putokazu piše 100m, a zapravo se radi o nevervatnih 600-800m prilično naporne
šumske staze, ali o tom potom, kad dođe na red.
Staza koja vodi do tako blizu (150m) a tako daleke (450m-najmanje) tepih livade....
Ovako se čuva ovo „čudo“ prirode, neprestanom i kontrolisanom levitacijom.... , a evo
ukratko i nekih informacija –„Tepih livadom se naziva lokalitet u okviru strogo zaštićenog
rezervata prirode "Crveni potok" na Mitrovcu. U vegetacijskom smislu " Crveni potok"
predstavlja prašumski tip šumotresave sa izuzetno retkom stenoendemičnom vrstom
Pančićeve omorike. Spada u red retkih prirodnih fenomena, gde se na nadmorskoj visini
od 1080. metara zajedno sreću Pančcićeva omorika, smrča, jela, planinski javor, jarebika
ali i crna joha i druge hidrofilne vrste.
Tepih livada je tresetište, koje ostavlja utisak omanjeg proplanka sa finom mekom travom.
Šetnja po ovoj travi stvara prijatan osećaj hoda po tepihu, dok zemljište pod nogama
lagano vibrira.”
I tako posle nekih 15-20 min. „gacanja“ po tepihu, pardon, livadi, jedva uspevam da ubedim
burazera da treba da krenemo dalje, ima se još šta videti. Nevoljno kreće. Vraćamo se do
„mašine“ i odlučujemo da krenemo dalje do Zaovinskog jezera. Do jezera put vodi preko
naselja Krnja jela, koje se nalazi na dugačkoj livadi smeštenoj izmešu dva brega prekrivena
gustom četinarskom šumom.
Dalje usput nailazimo na česmu sa izvorskom vodom. Koristimo priliku da se malo osvežimo
i dopunimo flaše sa svežom vodom. Česmu su podigli graditelji puta Mitrovac-Zaovine 1958.
godine u čast palih boraca NOB-a.
Spuštamo se još nekih 200mnv. Put nas vodi na branu Lazići i zapravo i najširi deo jezera
odakle se mogu najbolje doživeti njegove lepote. Sama brana je u sastavu drinsko-limske
hidrolektrane, visina 130m, dužina 318m. Jezero izgleda fantastično, opet ta neka plavo-
zelena kombinacija boja. Ljudi se kupaju, a nas dvojica u jaknama. Nadmorska visina
881,5m. Još uvek neaklimatizovani. Još kao klinac, uvek sam bio više fasciniran planinama, nego na primer morem, pogled sa neke uzvišene tačke donosio bi mi mnogo više
zadovoljstva od brčkanja u slanoj vodi i pečenja na suncu sa gomilom ostalih turista .
Na samoj brani nalazi se fenomenalan proplanak, sa gustom planinskom travom, odličan za
kampovanje. Ali prvo, vreme je za ručak. Posle 10 sati vožnje, pentranja po planinama i
šumama, ništa tako dobro ne okrepljuje izmoreni organizam kao porcija „domaćeg“
kupovnog, konzerviranog pasulja sa slaninom .
Imali smo još samo jednog „komšiju“, sa kamp prikolicom( u pozadini).
Nakon obilnog ručka čoveku ne preostaje ništa drugo nego da malo prilegne i u tišini, na
blagom planinskom suncu, laganom povetarcu čistog , kiseonikom obogaćenom, vazduha,
malo odmori......... na jedno 5 minuta jer ,hej, treba malo obići ovo mesto, upoznati ga bolje i
istražiti. Prvo, donosimo odluku da se danas više nećemo voziti, ovde je isuviše dobro,
sumnjam da bi našli neko bolje mesto za kamp. Drugo, odmah podižemo šator, ubacujemo
stvari u njega, i idemo da prošetamo. Treće, ....hmmm.....zaboravio sam .... .
Pogled na jezero Spajići i istoimeno naselje u podnožju brane Lazići.
Na ovom mestu je 1875. godine srpski botaničar dr. Josif Pančić pronašao novu vrstu
omorike danas poznatu kao Pančićeva omorika. Tabla se nalazi na samoj brani, a u pozadini
u kanjonu mogu se videti i reprezentativni primerci Pančićeve omorike.
Nedaleko od brane na nekih 200-300m nalazi se prodavnica, oskudno opremljena, sa cenama
do 40% višim, ali i jedina u kraju tako da i nemaš baš puno izbora. Stižemo pred zatvaranje i
kupujemo par sitnica, izmeñu ostalog i PIVO . Večeras će biti fešta. U povratku pravim još
nekoliko fotografija jezera sa suncem u zalasku.
Kako je sunce polako počelo da se spušta tako je i temperatura počela da opada. Blagi vetar
je duvao i za svaki slučaj odlučujemo da premestimo šator i stvari iza prirodnog zaklona. Na
istom mestu već je postojalo ložište i gomila drva , koju ćemo na opštu radost položiti. Imali smo malih problema da zapalimo vatru jer su i drva i sav papir koji smo uspeli da pronađemo
bili vlažni, ali ko što reče burazer „nije to ništa što malo benzina ne može rešiti“ . I tako
dok su i poslednji kupači otišli sa plaže, vatrica je polako poprimala svoj oblik, tišina,
pucketanje vatre, nigde nikoga ( ako zanemarimo komšiju sa kamp prikolicom), svež
planinski vazduh i najbolji prijatelj kog čovek u tim trenutcima može poželeti „Jelen Pivo“.
Tranzistor lagano svira (jedinu stanicu koju smo mogli da „navatamo“), zagledani u vatru,
premotavamo film od prethodnog dana i kujemo planove za sutra. I kako je ispijena i
poslednja kap piva i položen zadnji komad drveta, vučemo se lagano u šator i spremamo za
zasluženi odmor. Nisam ni pretpostavljao da me očekuje NOĆNA MORA. !!!
U prvi mah čini mi se da sam odmah zaspao, kasnije mi je izgledalo kao tren, budim se,
izgubljen u vremenu i prostoru, nemam pojma koliko je sati, jedino što znam je da burazer
pored mene spava kao top i pride uz to NENORMALNO HRČE !!! Pokušavam da ga
povratim iz te „đavolje rabote“ ali bezuspešno, pauza par sekundi a onda opet kao da se ništa
nije dogodilo, prevrćem se, okrećem se, nameštam se, nema šanse da se spava uz ovo
„groktanje“ .....tražim telefon, gledam na sat, 3:15, prevrćem se još malo, ponovo gledam
na sat, 4:20, ŠTA!!!, ne mogu više, izlazim iz šatora, tumaram po livadi, pokušavam da se
udaljim od „buke“, ne vredi, celo jezero odjekuje, au brate, pomislih, sledeći put ne da
nećemo spavati u istom šatoru nego nećemo spavati ni u istom kampu . Vraćam se u šator,
uzimam parče WC papira, rolam ga tvrdo, i nabijam u uši, ležem i pokušavam da
spavam........................budim se, burazer više ne hrče, ali i svanulo je, gledam na sat 6 i nešto,
jebeš više ležanje, što sam spavao, spavao sam. Pristavljam kafu.
U međuvremenu i burazer ustaje, kaže „al sam nešto loše spavao, stalno sam se nešto budio,
nikako nisam mogao da se namestim“, pa ja sam te budio, ne bi li prestao da hrčeš oka nisam sklopio .........itd., objasnim ja njemu ukratko celu stvar, smejali smo se do suza ;D. Jutro,
maglovito, Tara je u oblacima, sveže je ali nije hladno.
Ispijamo kafu, spremamo doručak, pakujemo stvari i pozdravljamo se sa jezerom. Na posao
dolaze i dvojica radnika na brani, raspitujemo se kod njih kako je najbolje do Kaluđerskih
bara, kažu preko Mitrovca, asfalt, mada ima varijanta i makadam, koju ovaj put preskačemo.
Dakle nazad odakle smo i došli, izgleda da svi putevi na Tari vode preko Mitrovca.
S obzirom da je ponedeljak, radni dan, na dosta mesta srećemo blokirane puteve radnim
mašinama koje izvlače drvo.........
Put od Mitrovca do K.Bara je prilično loš i na dosta mesta oštećen, u krivinama ima dosta
nanosa zemlje i kamena, tako da sam morao prilično oprezno da vozim. Tek pred same
K.Bare situacija se malo popravlja, jer put izlazi iz šume i vožnja proplancima postaje malo
opuštenija.
Još na Mitrovcu, svraćam u info centar Nacionalnog parka, gde kupujem detaljnu kartu Tare
(dobro će mi doći kad sledeći put budem dolazio), a od radnice u info centru saznajemo šta
još od zanimljivosti možemo posetiti na Tari, između ostalog preporučuje nam da posetimo
vidikovac Crnjeskovo, ergelu konja i još par znamenitosti uglavnom na K.Barama. Stižemo
do skretanja za hotel „Beli bor“, na čijem pravcu se nalaze sva mesta koja nameravamo da
posetimo.
Na Info tabli koja se nalazi sa leve strane na ovoj raskrsnici, prikazani su lokaliteti od značaja
kao i pešačke staze sa daljinomerom. Pored memorijalnog spomenika „Borovo brdo“,
arheološkog nalazišta „Gradina“,Manastira Srpskih Svetitelja, Etno sela, vidikovca Crnjeskovo i ergele konja, odlučujemo se za dva zadnja, jer nemožemo stići sve, a i nek
ostane nešto i za drugi put.
Ispred ulaska na ergelu postoji mala borova šumica sa stolovima i klupama i malim
improvizovanim parkingom, tu ostavljamo „mašinu“ i stvari, prvo obilazimo ergelu, na kojoj
zatičemo par „devojčica“ koje jašu (mislim, kako vam ovo zvuči )....... konje, nisam uspeo
da pronađem nijednog zvaničnika ergele od koga bih dobio neke detaljnije informacije, tako
da šibamo dalje prema vidikovcu. E,sad već sam negde na početku pominjao kako se „krade“
na putokazima metraža, ali brate ovde su ga maznuli neviđeno, makadam vodi nekih par
stotina metara u šumu a onda stoji putokaz koji kaže skreni desno, hodaj jedno 100m, i stigao
si, međutim ni posle 15-ak min. spuštanja niz strmu i klizavu šumsku stazu ni traga od
vidikovca, da skratim, posle te poduže šetnje , jedino o čemu sam razmišljao je da treba i da
se popnem nazad. Uglavnom stižemo do vidikovca ali posle Banjske Stene, šta reći, bolje da
smo prvo bili ovde, ali ipak zaslužuje da se poseti.
Kanjon reke Rače, koja se sliva i prolazi pored čuvenog manastira Rača, u samom podnožju
Tare. U kanjonu postoji uzgajalište mrkog medveda.
Pogled na Bajinu Baštu i Drinu........ pa dobro i na Bosnu .
Staza kojom siđeš, moraš i da se popneš.
Vraćamo se nekako do ergele gde smo ostavili stvari i „bajk“, a na toplom planinskom suncu
jedan od vozača „crvenog šlepera sive boje“, odmara u gaćama čitajući novine ! .
Pakujemo se, jedemo ostatke hrane iz kofera, polako se spuštamo u centar Kaluđerskih bara i
skrećemo prema Kremni.
Odličan, širok put, vodi nas prema Kremni, a usput nailazimo na ovo, neznam kako bi ovo
nazvao ali ukratko „kako na jednostavan način da na tuđi račun zaradiš koju kintu“, mislim,
„silovati“ i masovno komrecijalizovati „tamo neke“ Tarabiće i od toga praviti turistički
spektatkl, sa par suvenira i „ko zna koliko“ izdanja i verzija „Kremanskog
proročanstva“...........ko voli nek izvoli.....al......nisam ja za to.
Inače ovaj „mališa“ što sedi i drži ovu knjigu, na kojoj su „lukavo“ domaćini ostavili neku
kintu, kao, posetioci da daruju.....šta, koga, zašto, šta se dobija zauzvrat.....takođe i iza
suvenirnice na nekom šalteru ista priča.....ccc....kad vidim ovo uvek se setim „onog“ sela gde
je neki lik nacrtao kredom krug na sred puta, na obližnjem kiosku napisao „Lekoviti krug,
leči to i to itd“ i tacnu za priloge, dolaze ljudi, stoje satima u krugu i „leče“ se, poneko ostavi
kintu, baja svremena na vreme navrati, pokupi lovu i tako u „krug“ .
Stižemo u Kremnu, zapravo na raskrsnicu, verovatno u centru ovog malog mesta, skrećemo
desno prema Šarganu, i benzinskoj stanici gde se dopunjavamo sa gorivom. Produžavamo
dalje i usput stajemo na železničkoj stanici Šargan. Ćiro se odmara, promašili smo termin za
vožnju tako da i to ostavljamo za sledeći put, malo se „slikamo“ i produžavamo prema
Mokroj Gori i Drvengradu.
Put je dobar, prolazimo tunel a onda spuštanje u Mokru Goru, saobraćaj je prilično gust.
Stižemo i do tog čuvenog „skorojevićkog“ cool mesta Drvengrada, i moram priznati da sam
se duboko razočarao, prvo uopšte nije kako ga „prikazuju“ na tv-u, drugo taj dan je bila
nenormalna gužva, nemaš gde motor parkirati, mini busevi, džipovi, „besna“ kola, na sve
strane, malo ispod teniski tereni, dizalice, bageri, kamioni, celo brdo je u izgradnji, „mali
milion“ ljudi, red na ulazu, ulaz se naplaćuje (bruka).
Stojimo tako i razmišljamo šta da radimo, nekoliko minuta prolazi, gledam na sat, „znaš šta
brate, vreme je ručku, ajmo mi lepo u neku kafanu da jedemo, lakše ćemo punog stomaka
razmišljati“ , par stotina metara niže stajemo pored puta, baka na terasi, „izvinite gospođo,
jel ima neka kafana gde se dobro jede“, „još dole niz put, kod onih „velikih“ zgrada (i
jedinih, trospratnice)“, „hvala,hvala“.
Kafana kod Bojadžije.
Stižemo i do kafane.
Kafana prava Srpska. Karirani stolnjaci, čaše baždarene 2dl, lokalno društvo sedi i ispija
rakiju i kafu, uzavrela atmosfera, prozivke na račun domaćina, gostiju i tako redom.
Fenomanalno. To je Srbija, tu ćeš upoznati: seljaka, radnika, rudara, doktora. Sede zajedno i
dele jedan isti momenat u vremenu i kroz humor, hranu i piće, pokušavaju da smanje pritisak
svakodnevnice u siromašnoj provincijskoj Srbiji i preguraju još jedan dan ostatka svojih
života.
Domaćin nas doćekuje kako i dolikuje „domaćinski“. Poručujemo,a šta drugo do roštilj.
Jedemo i uživamo u priči sa susednog stola. Malopre spomenuti lokalni „mangupi“ uporno
prozivaju „domaćina“, koji se u nekoliko navrata izvinjavao zbog kako je rekao „mojih
dobrih prijatelja, budala matorih, al šta će takvi su kakvi su“, kasnije su i oni prilazili našem
stolu i izvinjavali sa zbog domaćina, mi se naravno smejemo, oni majstorski od toga opet
prave nove šale ...itd. Vreme je brzo proletelo i trebalo je odlučiti, idemo li u Drvengrad ili
ne, brzo rešismo da to ostavimo za sledeći put jer ko će se sad ovako punog stomaka i
odličnog raspoloženja, smarati sa „turistima“ u Drvengradu. Poručujemo kafu i još malo
uživamo u „društvu“ mokrogoraca.
Spremamo se za polazak, vreme je da se krene kući.
Pakujemo se, ja za svaki slučaj proveravam količinu ulja, minimum. E jebiga, nemam ulja.
Dosad nije trošio toliko. Brdo, natovaren.....razmišljam naglas.Vraćam se u kafanu „ljudi jel
ima ovde negde da se kupi motornog ulja“, jedina prodavnica već je zatvorena, pokušavaju
da dobiju ženu koja je vlasnica, da dođe da otvori, nedostupna, nastaje čitavo komešanje, svi
pokušavaju da pomognu (to je prava Srbija), okreću se telefoni, dobacuju raznorazni
predlozi.....5-6 km niz put je granica sa Bosnom, odmah preko grane ima da se kupi ulje, da
probam da stignem do Kremne.....itd., na kraju ustaje „čova“, srednjih godina, prosed, na
nogama gumeni opanci, vunene čarape do kolena, bermude, košulja kratki rukav, i kaže „ajd
samnom“, vodi me do svog auta, otvara haubu, pronalazi, u nekom kršu, zaturenu flašu ulja
„Galax 15w40 SAE“ i kaža „drž ovo“, ja se zahvaljujem i tražim da platim, neće ni da čuje
„sipaj i vozi, nek vam je srećan put, ja sam dr.Rade, načelnik odeljenja (nečega) Užičke
bolnice“.
Šta reći, nije to ulje koje mi treba, ali kako odbiti takvog čoveka.
Sipam, bolje ikakvo nego nikakvo.
Pre nego krećemo, još jednom se zahvaljujemo, a doktor pretrčava ulicu i kaže „Gde god da
idete recite ljudima, u Mokroj Gori žive dobri ljudi, nisu Kremanci“
Oduševljen Mokrom Gorom i gostoprimstvom ljudi, pomalo zamišljeno, palim mašinu,
mašem „ekipi“ u kafani i sa mišlju o obaveznom povratku u ovo malo mesto nastavljamo
dalje.
Vraćamo se istim putem.
Kremna-Kaluđerske bare-Bajina Bašta-Ljubovija-M.Zvornik-Loznica
Put je dobar. Od Kaluđerskih bara do Loznice sve je nizbrdo .
Stajemo na par mesta usput da se odmorimo, ali cilj je što pre stići kući.
Stižemo oko 20h.
Umorni, raspakujemo stvari i razilazimo se do sutra kada ćemo uz kaficu, pregledati slike i
prepričavati doživljaje, sa porodicom i prijateljima.
Tara je ostavila utisak odličnog mesta za odmor, prelepe i neponovljive ,divlje,
prirode, još uvek nepokvarene i komercijalizovane, planine koja svakako predstavlja jedan
od bisera, ako ne i onaj naj sjajniji, u turističkoj ponudi Srbije. Vikend za pamćenje, i
preporuka svima da bar jednom godišnje posete ovu planinu, a imaju i zašto.