Naredno jutro mi je bilo najgore u životu,moj put je bio uzaludan,sve što me je vodilo i vuklo da nastavim je nestalo,svi snovi su srušeni,ostade samo školjka od mene..sedoh na motor i uputih se,svaki metar me je boleo,kada sam sišao i počeo da se penjem uz stepenice mislio sam da ću se srušiti,svaki korak je predstavljao problem,kao da je neko trnje posuo..jedva se probih do vrata,nisam imao snage da pokucam,uhvatih za bravu i polako počeh da otvaram vrata...odjednom neka čudna svetlost istrča napolje,cela prostorija je bila okupana nekim neverovatnim plavim sjajem....nisam mogao da poverujem,toliki put,tolika potraga bili su potpuno nepotrebni...plavi cvetić,moj plavi cvetić...sedeo je za stolom..“Dobro mi došao...“ reče..
dobro je to ispisano Sremce, bacaš malo na Desanku Maksimović.