Bilo je užitak čitati i gledati ovaj putopis i hvala ti što si ga podijelio s nama.
Najteza je "ta prva" posjeta ....ulazak u grad, pogled na skolu, vrtic, park. Dosta toga se promijenilo i nove zgrade izgradile, ali vrlo lako pronalazis svoju ulicu - kao da si na auto-pilot. Sve je nekako manje nego sto pamtis, puteljak do parka je uzi, drvece po kojima si se pentrao kao klinac je sada nize.
Nazire se u daljini i krov tvoje zgrade, i sto se vise blizis to srce kuca jace. Kad odjednom, stigao si. Ispred tebe je tvoja zgrada. Tu su i novi grafiti i neki novi klinci se igraju u neposrednoj blizni, ali ti ne obracas paznju.... kao da je vrijeme stalo.
Trenutke srece preliva tuga i tako naizmjenice. Cudan osjecaj... ali opet, shvatas u tom trenutku nista ne moze skinuti osmijeh sa tvog lica. Niti sretan niti tuzan...jednostavno,smiren.To je tvoj grad i uvijek ce biti, ali vrijeme je da se krene doma, tamo gdje te znaju po imenu.
Nastavi sa pisanjem - tu smo.