Hvala ti puno na ovako toplim riječima, baš mi značile. Drago mi je da je stil „legao“ i da je tekst probudio nešto više od puke informacije – to mi je i bio cilj. Zanimljivo mi je to što si spomenuo "Gomoru" – baš sam imao sličnu sliku pre puta. Ali Napulj ima neku čudnu energiju, sirovost, kontraste... Ne možeš ostati ravnodušan. Drago mi je ako je moj ugao bacio novo svjetlo na grad. Biće mi drago da se ukrste putevi negde – možda baš tamo! Pozdrav i još jednom – hvala ti!

Hvala druze, Smijes naravno, Papa del Camino- tata na putu. Otac na sluzbenom putu..

Orbetello-Pisa-Cinque Terre-Parma Jutro, pola 6, budim se naspavan. Kakav danak neiskustvu što sam se komirao s prvim mrakom. Đe ću sad jbt, ne mogu ni kafu popiti... Spremam šator i krećem. Prva pumpa – kafa i neki kolačić. Odličan početak dana. Danas je cilj da stignem do Parme, tu me čekaju Beba i Hasko. Žive već 30 godina u Italiji. Kod njih gostujem večeras i veselim se što ću ih vidjeti. Između jutra i Parme predveče, planiram posjetiti Cinque Terre – jedno od najfotografisanijih mjesta u Italiji. Uz kafu tabirim put i vidim da prolazim pored Pise – šteta ne “potklocati” onaj toranj i tako se uslikati. Vidim da je grad uz autocestu i da mi je lako doći do tornja, pa ubacujem i Pisu u današnji plan. Nastavljam put kroz Toskanu. Ljudi, stvarno je kao goblen. Sva je kao nacrtana. I miriše, al’ baš. Pravac me vodi prema Livornu, nedugo nakon toga se odvajam za Pisu. Ulazim u grad, nije prevelika gužva, brzo stižem do centra. Navigacija, tj. Google Maps, me vodi samo njoj znanim putevima. Odjednom – rampa. Ustvari dvije rampe, u svakoj traci po jedna. Pošto mi govori da idem pravo, nekako se provlačim između i nastavljam. Neke stare zgrade, ljudi hodaju po sredini ceste... Odjednom piše Pediatria, pa Ortopedia... Jbt, ja sam u bolnici.I ovi ljudi sto hodaju sredinom "ceste" u bijelim mantilima su sad logicni . Pa đe si me dovela, jadna ti Italija... Kaže da parkiram kod nekog prolaza. Ostavljam motor i prolazim kroz njega da vidim gdje se nalazim. Pa ja sam u šetališnoj zoni!! Samo 5 metara dalje mi je motor u bolnici ispod nekog drveta u hladu. Zvuči odlično. Okrenem se oko sebe – umalo se ne sudarih s tornjem. Ja sam 30 metara od trga gdje se nalazi katedrala i toranj. Krivi toranj je inače pripadajući zvonik kojeg su majstori pravili da bude ravan. Kad su skontali da je toranj kriv, bilo im je glupo da priznaju grešku, pa su folirali da su baš to htjeli i da će kroz par stotina godina dolaziti gulpi turisti da se slikaju kako “pridržavaju” toranj i da će grad od toga profitirati... Naravno, ovo je moje viđenje istorije, ali to nema veze sa istinom. Toranj-zvonik se iskrivio zbog loše podloge koja nije mogla izdržati težinu kamena. Prekinuli su s gradnjom na stotinjak godina zbog ratova, političkih previranja i kuge i ostalih "zabimljivosti" tog doba. U tih 100 godina se tlo sleglo, pa su ga završili sa nagibom od 5,5 stepeni. Nedavno su inženjeri uspjeli nagib smanjiti na “samo” 4 stepena, pa je toranj i dalje u funkciji i kriv, na opšte zadovoljstvo hiljada ljudi koji vrijedno pridržavaju da ne padne. Salijeću me Senegalci da mi prodaju plastičnog slona koji nosi lava u korpi na leđima. I neku narukvicu u bojama senegalske zastave. Jbt, jaro, pa kakve veze ima slon i toranj, kako si se samo sjetio to prodavati u podnožju tornja? Il’ su fakat ljudi pobudalili, pa i to kupuju? Standardno pitanje: “Where are you from?” Moj odgovor “From China” mu govori da nisam mušterija za slona. Odlazi od mene, a odlazim i ja prema motoru. Malo sam razočaran prvom greškom puta. Toranj – ok, katedrala – ok, ali ovo mi sve izgleda previše jednostavno i glupo. Dođeš, držiš ruku kao da podbočiš toranj, neko te uslika i eto ga... Nisam ja za tih vrsta turizma. Sjedam na motor i kroz bolnicu izlazim iz centra. Razmišljam kako ja ustvari Pisi nisam ni dao pravu šansu, kako sam zaista malo znao o njoj prije nego što sam došao, i krivim sebe. Ustvari, istina je da me razočaralo to što se sve svodi na sliku, utjecaj influensera, šta li? Onda se tu plastični slon što nosi lava na leđima baš uklapa. Ni ne zaslužuju bolje. Izvlačim se iz Pise i vozim autocestom prema La Speziji. Tu se ulazi na mali poluotok koji čini kompleks od pet sela – zato se i zove Cinque Terre. Moj plan je da prvo odem do Portovenerea, koji se nalazi na samom špicu tog poluotočića. Dolazim u grad – lijep, ali tipično turistički. Ljudi piju kafe i Aperol Spritz, šetaju usporeno kao da ih sunce hipnotiše. Meni tu nema ništa posebno. Pogled jeste lijep, ali me ne zadržava. Nastavljam dalje, prema Riomaggioreu i Manaroli. Cesta ide preko brda i to je prava poslastica za voziti motorom – serpentine, miris borova, sunce koje se provlači kroz granje. Spuštam se prema Riomaggioreu, pravim nekoliko brzinskih fotografija i krećem dalje za Manarolu – koja je, kažu, najfotografisanija od svih pet sela. Sva su ta sela kao prilijepljena za stijene. Svaka kuća obojena je u neku pastelnu boju, a cijela scena izgleda kao akvarel naslikan laganom rukom nekog putujućeg slikara. Spuštam se cestom do Manarole, ali nailazim na rampu. Čovjek koji tamo radi objašnjava da se dalje ne može motorom – u cijelom mjestu je zabranjen saobraćaj za vozila. Parkiram motor uz cestu, nedaleko od rampe, i pješke krećem niz strmu stazu prema gradu. Manarola izgleda staro, strmo i iskreno – kao da je život ovdje težak, ali miran. Ne podsjeća na rimski stari grad, više liči na ono fino, skromno ribarsko mjesto gdje ljudi žive tiho i jednostavno, između mora i kamena. Nakon deset minuta spuštanja niz stepenice i serpentine, počinje me hvatati panika – kako ću se uopšte vratiti do motora? Te nizbrdice su sad moj budući uspon, a ja sam u moto farmerkama, jakni, cipelama, s ruksakom na leđima. Sunce udara nemilosrdno, a znoj mi se sliva niz leđa. Dolazim do samog centra. Centar Manarole je zapravo jedna ulica širine pet-šest metara, sa zgradama od po četiri sprata s obje strane. To je najniža tačka mjesta, a sve ostalo se penje iznad. Kuće iznad počinju tamo gdje se završavaju krovovi ovih ispod. Zanimljivo je da su ispred tih kuća parkirani čamci – na suhom. More je udaljeno pedesetak metara, ali čamci kao da čekaju neku poplavu ili samo čuvaju svoje mjesto. Možda ih samo navlače kad zatreba, ko zna... U blizini je i čuveni Canal d'Amour, a stazicom izlazim na vidikovac odakle svi prave one čuvene fotografije. Klik – klik. To je to. E, haj’ sad nazad, majstore. Penjem se nazad uz stepenice. Prolazim pored turista koji već liče na brodolomce – isplaženih jezika, mokrih leđa, neki su sjeli nasred stepenica kao da je to kraj puta za njih. A mene hvata sumnja – šta će mi ovo, kraj onakvve Italije koju sam obisao u prethodna 4 dana? Sve više osjećam da ova destinacija nije za mene. Cinque Terre je možda lijep za oko, ali prenapuhan. Ili sam ja previše vezan za jug, koji je nenašminkan, autentičan, sirov i živ, pa mi ovo izgleda kao kulisa. Turističko selo za starije turiste koji uzmu dan da se spuste do sela, ručaju, popiju aperol, uslikaju se i predvečer se polako popnu do magistrale, uz 15tak pauza za sladoled i kafu, gdje ih čeka bus za hotel. Ne dira me ovo mjesto. Fino je – al’ se ne bih vratio. Hvala, Ciao! Sjedam na motor, podešavam navigaciju prema Parmi. Oko 200 kilometara. Odabirem cestu koja prelazi planinu što dijeli tih pet sela. Ne postoji direktna veza među njima, sve ide preko brda. Put se penje skoro do vrha. Pogled puca na more i na mala sela ispod mene. To je ono što vrijedi – ta tišina visoko iznad mora, dok vjetar miriše na borove, so i nešto gorko što podsjeća na kadulju. Spuštam se i uključujem na autoput. Poslije 150 kilometara približavam se Parmi. Dolazim pred zgradu. Hasko me čeka ispred, pokazuje mi gdje da parkiram motor u garažu i penjemo se u stan. Espresso. Pa hladna piva. Pa opet espresso. Polako dolazim sebi od vrućine i one dušmanske uzbrdice iz Manarole. Ljudi koje susrećem – čestiti, skromni, čvrsto stoje na zemlji. Po djeci se vidi kakvi su roditelji. Stariji sin živi u Belgiji i magistrira nutricionizam. Amra završava francuski, italijanski, engleski i još neki jezik koji sam zaboravio – ostalo joj je još nekoliko ispita do kraja. Beba – za ovih 30 godina u Italiji – postala je pravi ajatolah italijanske kuhinje. Šta god da probaš, odmah te zove da uzmeš još. I zove, i nudi, i brine da nisi ostao gladan. Nažalost, ponestaje mjesta za još. U smijehu, šali i priči vrijeme proleti. Spremamo se za spavanje. Večeras se prvi put nakon više dana navikavam na krevet. Nema šuštanja šatorskog platna, nema kamenčića pod leđima, nema ranog sunca koje me budi – samo udobnost i mir. Danasnja ruta – 520 kilometara. Cestarine – užas. (O tome posebno na kraju.)

Pompeji-Rim-Chitavechhia-Orbetello (kamp) Jutro u Pompejima počinje rano. Ustajem u 7, lagano pakujem stvari i sklapam šator, pomalo me tuga hvata što napuštam ovaj kamp – ali vrijeme je za nastavak puta. Na recepciji završavam plaćanje – dvije noći, 40 eura, sasvim pošteno. Već u 8 sati sjedim u obližnjem kafiću na brzoj kafi i oproštajnoj sfogliatelli. Lijepa bašta, talijanski jutarnji žamor, miris espressa... Pijem gotovo na brzinu, ne zadržavam se. Čeka me Rim. Plan za Rim je jasan: brzinski obilazak od 3-4 sata, bez traženja parkinga, bez čekanja u redovima, bez ulaznica. Naravno da Rim zaslužuje više – mnogo više. Ali ovo je samo usputni pozdrav, simbolično stajanje, da ne prođem pokraj jednog od najvažnijih gradova svijeta, a da ne svratim makar na kratko. Krećem iz Pompeja, izlazim na autoput kod Napulja i vozim prema Rimu. Oko 200 kilometara puta, negdje na sredini prelazim iz regije Kampanije u Lazio. Krajolik se polako mijenja. Postaje zeleniji, pitomiji, nekako kontinentalniji – iako sam i dalje blizu mora. Manje maslina, više čempresa, niže brda i sve gušće naseljeni predjeli. Ulazim u Rim – i odmah nalijećem na gužvu. Prva stanica mi je nešto što većina turista preskoči: Piramida Cestia i ostaci Aurelijevih zidina. Rimska piramida možda zvuči kao šala, ali ona tu stoji od 12. godine prije nove ere, sagrađena kao grobnica za rimskog pretora Gaja Cestija. U njenoj blizini pružaju se ostaci nekadašnjeg Aurelijevog bedema – masivni zid koji je štitio Rim od upada barbara u 3. vijeku. Nakon toga se penjem na Aventin brdo, u Park narandži. U sjeni drveća tražim predah od sunca koje već peče. Pogled s vidikovca na Rim djeluje kao iz bajke – ali mutna izmaglica zbog vrućine ne dozvoljava da napravim pravu fotografiju. Ne skontah dje mu dodju tih 7 brežuljaka. Nedaleko odatle nalazi se poznata "rupa" Malteških vitezova – pogled kroz ključanicu na tri države u jednoj slici: vrata Malteškog reda, italijanski vrt i kupolu Bazilike Svetog Petra u Vatikanu, sve savršeno poravnano. To je Rim u jednoj slici – neočekivan, slojevit, vječan.(Slika nije uspjela, pa je ni ne stavljam).. Spuštam se prema Circo Massimu – nekadašnjoj trkaćoj stazi za kočije koja je mogla primiti i do 250.000 gledalaca. Danas je to prostrana zelena livada, ali duh antičkog spektakla se i dalje osjeti u zraku. Vožnja dalje vodi prema Koloseumu. Ali Rim mi ne dopušta da se zaustavim – gužve, kolone, vrelina, nervozni skuteraši... Nemam gdje stati, sve je zakrčeno. Prolazim pored Koloseuma, slavoluka Konstantina, rimskog foruma... ali sve samo u prolazu. Osjećam razočarenje. Ali ne odustajem. Vozim krug od dvadesetak minuta – što u rimskoj vrevi i žegi nije nimalo lak zadatak – i vraćam se. Pronalazim mjesto pored ceste i, na zaprepaštenje talijanskih vozača koji su navikli na brzinu i kaos, zaustavljam se. Izvlačim telefon i slikam – Koloseum i moja Suzana, rame uz rame. Za uspomenu. Jer makar i kratko, Rim se mora dokumentovati. Dalje nastavljam kroz dio grada Trastevere, možda najautentičniji dio Rima. Ulice su uske, kamene, prožete mirisima hrane, vinom i lavandom s prozora. Svuda oko mene zuji žamor – jezici se miješaju, ali sve odiše Rimom. Ulični svirači stvaraju ugođaj kao da sam u nekoj filmskoj sceni iz pedesetih. Ovdje, između stolova malih trattoria i rimskih balkona, Rim najjasnije diše. Bez pompe, bez monumentalnosti – samo srž. Mislim da se baš ovdje najbolje osjeti duh Rima – ona životna opuštenost, sloboda i neka urođena ljepota koja ne mora da se trudi da bi postojala. Nastavljam u pravcu Vatikana, ali moj telefon me izdaje. Ugrijo se jadnik. I kako i ne bi, kad termometar na satu pokazuje četrdeset stepeni C. Sve se to dešava pored neke fontane, pa nalazim hlad(ne znam joj ime) , presvlačim majicu i bukvalno guram glavu u vodu. Plaćam danak rimskoj vrućini i saobraćajnoj gužvi. Ležem na neki zidić u hladu, napola pijem vodu, napola je polijevam po sebi. Nakon nekog vremena dolazim sebi – i ja, i telefon – pa nastavljamo prema Vatikanu. Brzinska fotografija ispred, taman koliko da se dokumentuje prisustvo, i bježim iz Rima što prije. Kako se približavam izlazu iz grada, promet jenjava, a sve izgleda lakše, prozračnije. Vozim u pravcu Civitavecchie, približavam se moru i već se taj miris slanog zraka osjeti u nosnicama. Vrućina ne popušta, skidam jaknu i vozim samo u majici kratkih rukava i bermudama. Znam da će me većina kritikovati – ali po ovoj vrućini stvarno nije humano. Nemam izbora, moram nastaviti put. Negdje u tom dijelu prelazim iz provincije Lazio u Toskanu. I odmah – sve izgleda kao naslikano. Ne znam da li da uživam u pogledu, u mirisu, u bojama, formama ili u oblicima okolnog pejzaža, ali jedno je jasno – Toskana je nevjerovatna. Lagani brežuljci, maslinjaci, čempresa u savršeni sklad… sve kao sa razglednice, samo što sada nije slika – nego stvarnost. Prolazim kroz gradić Orbetello i nakon nekoliko kilometara stajem u jedan od brojnih kampova u okolini. Kamp je smješten u šumi s neobičnim borovima – stablima bez grana prvih trideset metara, a onda visoko iznad formiraju gustu krošnju kroz koju se nebo jedva nazire. Podižem šator, polako se umirujem, a misli mi još uvijek lete kroz Trastevere, preko Koloseuma, pa sve do mora koje se osjeća u zraku. Nakon što sam raspremio motor i stvari, krecem do lokalnog marketa. Plan je jasan: piva i nešto jednostavno za pojesti. Već sada mi je jasno da nakon kupanja u moru, neću imati ni trunke snage za potragu po restoranima. Pašteta i paradajz — klasični bajkerski obrok. Lagan, efikasan. I uz to se — nasmiješ. Vraćam se u kamp. Hladovina pod borovima je najdeblja koju sam u životu video — gusta i zaštitnička. Temperatura savršena. Brzo se presvlačim i pravac plaža. Ponovo onaj sitni pesak, onaj što se uvuče svuda. Mrzim ga, al’ šta ćeš — nema boljeg izbora. Ulazim u more — (Ligurijsko, čini mi se?) — i hladan talas me presiječe taman kako treba. Osvježavam se i divim se svojoj "domišljatosti" što sam ponio jednu pivu sa sobom na plažu. Savršeno. Ležim i sabiram utiske iz Rima. Teško je ne praviti poređenja — Rim i Napoli su dva svijeta. Rim ima aristokratski mir, oseća se autoritet u svakom kamenu. Sve je uređeno, moćno i s mjerom. Dok Napoli… Napoli ti se nasmije, poludi s tobom i nestane iza ćoška. Razmišljam o Rimljanima. Gde god da živiš u Rimu, istorija ti je pod prozorom. Hodaš do trafike, a pored tebe — stubovi, terme, sjenke vjekova. To nije grad, to je vrijeme koje još traje. Večera jednostavna, pivo hladno, umor taman. Ležem u šator. Najbolja stvar kod mog šatora? Crn je kao noć i svjetlost ne ulazi ni kroz šavove. Temperatura unutra savršena. Tjelo se smiruje, mozak tone. Zaspivam. Danasnja ruta cca 440km

Hvala ti puno na ovako lijepom komentaru! Iako sam i sam relativno nov u južnoj Italiji, Napuli me odavno zaintrigirao i nekako mi je već bio "poznat" iz filmova, priča, muzike… pa sam pokušao da prenesem tu energiju, bez šminke i bez filtera. Prilikom pripreme puta sam, kao i svi mi vjerovatno, provukao gomilu tuđih putopisa, iskustava, starih članaka, Gugl mapa i komentara. Onda sam sve to podredio nekoj svojoj viziji – malo impulsa, malo haosa, malo emocije, Maradona… i eto Napulja. Mislim da svako, kad planira rutu, treba da se vodi time šta ga zaista pokreće – da li je to arhitektura, haos, tišina, more, brda, hrana… Ja recimo naginjem jugu Italije, ima neku sirovu energiju, srce i mirise koji ti se upišu pod kožu. I da, slažem se – zabilježiti redoslijed mjesta i doći do tačnih naziva usput zna da bude ozbiljna logistika. Btw, sačuvao sam onaj flayer od busa, gde pišu stanice i imena znamenitosti. Čuvam i svoje zapise gdje sam bilježio adrese, lokacije i kratku istoriju... Vidjet ces kasnije u putopisu da znam biti i kritičan prema mjestima koja su turistički dosta izrekamirana. Pozdrav druže

NAPOLI kako ga ja vidjeh i doživjeh: ... Star i dostojanstven, ali nikad umoran. Grad koji ne glumi Italiju – on jest nešto drugo. Kaotičan, sirov, nefiltriran. Lijep kao Sophia Loren kad kaže: „Ja nisam Italijanka. Ja sam Napolitanka. To je nešto sasvim drugo.” I zaista jeste. Ludilo ovdje nije poremećaj – to je ritam grada. Divlji, življi, snažniji. U jednom kadru – opera stara 400 godina, savršeno očuvana, i tik do nje zgrada iz 70-ih koja se raspada pod težinom vremena i nebrige. Španska četvrt: veš visi između prozora, stolice ispred ulaza, ljudi viču s balkona, smiju se, žive, dišu. Mirisi hrane što udara u nosnice – jaka, konkretna, masna. Pizza s maslinovim uljem koja nema konkurenciju. Napulj nije samo grad, to je ljubav. Ljubav prema fudbalu, prema klubu što je više od igre – Napoli je simbol otpora. Otpor siromaštvu, otpor bogatašima sa sjevera Italije koji su oduvek gledali na Napulj sa podsmjehom. U tom otporu je i Maradona, nesto više od ljudskog bica za njih, onaj koji je na terenu davao srce za svaki kvart, za svaku ulicu, za dušu grada. Njegov lik visi na svakom ćošku, u muralima, u šaptu ulica. Diego nije bio samo fudbaler, bio je spasitelj, heroj, božanstvo. Ljudi ovde ne samo da ga poštuju, oni ga obožavaju, jer je on sa njima dijelio borbu i snove, kao jedan od njih. Grad urliče sirovošću,energijom, ali u toj galami ima duše. Ovo nije turistička razglednica. Ovo je puls, kolektivno ludilo. Grad koji te izuje iz cipela, ali te ne pušta da zaboraviš gde si stajao. Ovdje ću vratiti. 100%

Linija B Hop On Hop Off busa u Napulju pruža savršenu panoramsku vožnju koja vodi duž impresivne obale i kroz najpoznatije delove grada. Kreće od Castel dell’Ovo, najstarije utvrde na napuljskoj obali, i prati šarmantnu obalnu liniju prema zapadu, pružajući zapanjujuće poglede na Napuljski zaliv i vulkan Vezuv u pozadini. Ruta vodi kroz elegantne četvrti poput Posillipo, poznate po luksuznim vilama i prelepim vidikovcima, a zatim se spušta prema istorijskom centru grada, prolazeći pored znamenitosti poput Molo Beverello, glavnog trajektnog terminala, i Lungomare Caracciolo, šetališta koje odiše mediteranskim šarmom. Ovaj panoramski krug je odličan izbor za one koji žele da upiju ljepotu Napulja iz svih uglova, ali i da uživaju u ležernoj vožnji bez žurbe. Tokom vožnje, audio vodič priča zanimljive priče i anegdote o lokalnoj istoriji, kulturi i legendama koje čine ovaj grad posebnim. Posebno je zanimljivo videti kako se grad prostire od vreve užurbanih ulica do mirnih, zelenih padina koje se nadvijaju nad morem. Vožnja linijom B nudi savršen balans između prirodnih ljepota i urbanog života. Ukratko, linija B je pravi užitak za oči i dušu - spoj istorije, prirode i živopisnog gradskog života, sve u jednom panoramskom krugu. Bus me iskrcava nakon 1,5h spektakularnih pogleda – Napuljski zaliv u zlatu zalaska, Vezuv kao umorni džin na horizontu, more koje miriše na so i prošlost… I taman kad sam pomislio da sam video sve – sjetim se. Pizza! Ali ne bilo kakva. Majka svih pizza. Upisujem u Google Maps: "Pizzeria Da Michele". To nije pizza, to je institucija. Od 1870. godine – dok su neki imperatori još razmišljali kako da osvoje svet, porodica Da Michele već je znala kako da napravi savršeno tanko i mekano tjesto, bogat sos i sir, a da sve zajedno miriše do samog Vezuva. Ljudi ovde ne jedu u elegantnim restoranima – ovde se jede na ulici, iz kartonskih kutija, na stepenicama, usred užurbanosti grada. To je deo čari i autentičnosti napolitanske hrane: brzo, strastveno, s puno energije. Legenda kaže da je pizza Margarita nastala baš ovde, u Napulju, kao počast kraljici Margheriti od Savoje, kojoj je 1889. godine majstor pizza Paolo Esposito napravio pizzu u bojama italijanske zastave – zelenu (bosiljak), bijelu (mozzarella) i crvenu (paradajz). Margherita se oduševla, pa je tako nastala najslavnija pizza na svetu. Nikada nisu mjenjali recepturu. Ista peć na drva, isti kvalitetni sastojci, isti jednostavan, ali savršen ukus. Ništa dodatno, ništa nepotrebno. Samo tradicija. Među onima koji su uživali u ovoj pizzi su slavne ličnosti kao što su Pablo Neruda, John Steinbeck, pa čak i Winston Churchill, koji su Napulj posećivali i slavili ovu jednostavnu ali genijalnu kombinaciju ukusa. Dolazim pred lokal – mali, neugledan, ali red ko da džaba dijele. Lokalci, turisti, porodice, svi čekaju dve jedine pizze koje ovde postoje: Margherita – paradajz, mocarela, bosiljak Marinara – paradajz, beli luk, origano (bez sira, ali prava bomba ukusa) Cijena? Šest eura! Bez “ananas pizze”, bez bezglutenskih gluosti. Samo čista klasika. Ako tražiš kečap, dobićeš pogled pun razočaranja. Gledam red-jedno 150 dusa čeka, gleda onaj semafor sa brojevima da vide kad je njihova narudžba gotova, ko u opštini… Ne da mi se čekati. Nije da nisam gladan, ali arancini i ona bomba od pohovanog sira iz kioska još mi stoje u želudcu kao da sam 4 puta jeo. Slikam lokal. “Za drugi put,” kažem sebi dok lagano idem prema motoru kroz uličice koje izgledaju kao da scenografiju prave ljudi sa budžetom od 12 eura. Zapuštene fasade, jedan napušten skuter, nekakve neonske reklame koje više trepću nego sijaju... Mislim se – ovo je ona strana Napulja o kojoj vodiči ne pričaju. Stižem do motora – a tamo me čeka druga priča. Onaj što je čuvao motor sad je postao najljubazniji čovjek u Italiji. Osmijeh od uha do uha, pita me odakle sam, čime se bavim... Dajem mu koji euro baksisa Krećem prema kampu. Zaustavljam se na pumpi da naspem benzina Suzi i sebi kupujem pivu Peronni za pred spavanje. Greškom stajem na pogresan aparat za točenje (u Italiji aparati najbliži kucici-Shopu su rezervisani za one koji će platiti malo skuplju cijenu goriva, al im pumpadžija natoči da oni ne prljaju ruke). E ja baš na taj.! Litar malo jače od 2 Eura. Ma samo bahato, jednom se živi Vraćam se u kamp, tuširanje i brzo na spavanje, sutra me čeka Rim. Plan je da samo malo "zagrebem" Rim. Idem tamo gdje se ne čekaju redovi, ne plaća ulaznica i parking. Želim vidjeti što više, osjetiti, prohodati i da pri tme ne gubim puno vremena jer planiram voziti jos nekih 200-300km uz more, pa negde prespavati uz more kako bih se mogao okupati. Ipak je Rim ozbiljna čaršija, zaslužuje malo više od jednog dana (i to usput)...

Qartieri Spagnoli - Maradona D10S Još uvijek sjedim u busu, ali misli mi bježe. Vožnja je trajala sat i nesto vremena, kroz vrevu i haos napuljskih ulica. Zadnjih deset minuta kao da mi neko prebira po stomaku—ne od nervoze, nego od nečega što mi je teško imenovati. Možda je to taj osjećaj susreta sa legendom? Sillazim. Zadovoljstvo što konačno istežem noge, ali i poriv – gotovo nalik pozivu – da hodam dalje, dublje. Koračam ulicom Toledo, probijam se kroz rijeku ljudi i šarenilo izloga. Ispred mene, Španska četvrt-Quartieri Spagnoli.. Zove se tako zbog toga sto su je osnovali i tu su živjeli španski vojnici koji su službovali u Napulju i štitii grad od neprijatelja. Španska četvrt zaslužuje posebno poglavlje u ovom putopisu. Ne, poglavlje nije dovoljno—ona je puls Napulja, njegova duša, krvotok što pumpa kroz kamene vene ovog grada. Samo dvije sedmice prije mog dolaska, Napoli je slavio – četvrti scudetto, titulu prvaka Italije. Grad još uvijek bruji od slavlja. Baloni, zastave, plavi konfeti, sve okačeno, obješeno, zalijepljeno na fasade koje i same izgledaju kao da slave. Ulazim u uske uličice Quartieri—zidovi se naginju ka meni kao da žele šapnuti svoju priču. Vespa se probija kroz gomilu. Neko viče s prozora, neko kuha, neko pjeva. Ludilo? Možda. Ali živo. Autentično. Potpuno. A onda… On. Sve je podređeno jednom čovjeku. Hmm... čovjeku? U ovom kvartu, malo tko bi se složio s tim. Ovdje je Dios. Diego. D10S. Sveto trojstvo spakovano u jedan broj. Njegovo lice na svakoj zgradi. Murali, ikone, naljepnice, grafiti. Svetišta pod prozorima, između rublja i cvijeća. Oči Diega gledaju s visina, s vlažnih zidova i plastificiranih fotografija. Na vrhu kvarta, gotovo kao hodočašće – slavni mural poznat cijelom svijetu. Ljudi čekaju red za sliku. Pored mural – Museo Maradona. U njemu vrijeme staje. Originalni dresovi, fotografije, poruke, kipovi, privjesci. Kupujem repliku legendarnog plavog dresa iz ’87 – godine kada je donio Napulju prvu titulu. Svaki metar kvarta vrišti jedno ime. Diego. Diego. Diego. I ne – ovdje nije riječ o nogometu. Ovo je religija. Ovo je način života. Ovdje nije Diego bio samo igrač. Bio je ono što je Napoli želio biti – sirov, talentovan, buntovan, neukrotiv... božanski. Ali Diego i dalje daje Napulju. Čak i danas. Ovaj kvart je turistički epicentar grada. U muzej se čeka kao da je Vatikanski. Ljudi hodaju sa suzama, s osmijehom, s nevjericom. Slikam sve što nosi njegov trag. Svaki put kad pritisnem dugme kamere, imam osjećaj da mu odajem počast. Napoli je lud kao Diego. I Napoli je Diego. Takvu fascinaciju, takvu privrženost jednom čovjeku... teško da igdje na svijetu postoji nešto slično. Nastavljam dalje, s jasnim ciljem – želim probati što više lokalnih specijaliteta. Naravno, pizza je svetinja, ali Napoli nudi daleko više od toga. Ulice mirišu na more, na prženo, na tijesto, na tradiciju. Iako nisam uspio sve probati, istraživao sam šta se sve smatra autentičnom napuljskom hranom: Pizza fritta – pržena pizza, punjena ricottom, salamom i sirom, zatvorena poput ogromnog prženog raviola. Hrana siromašnih, danas kultna ulična užina. Cuoppo napoletano – štapićasto poslužen prženi miks morskih plodova i povrća, serviran u papirnom tuljku, savršen za šetnju. Spaghetti alle vongole – špageti sa školjkama, jednostavno, ali nevjerovatno ukusno, uz bijelo vino, peršun i bijeli luk. Arancini – pržene kugle od riže punjene mesom, sirom ili graškom. Babà al rum – kolač natopljen rumom, ponekad punjen kremom ili voćem. U jednom malom, lokalnom fast foodu, daleko od šarenih menija za turiste, nalazim savršeno mesto da započnem svoj napuljski gastronomski pohod. Na meniju: arancini s patlidžanom – hrskava kugla punjena rižom, sosom i komadićima patlidžana, i pohovani provolone sir posut italijanskim začinskim biljem. Sve domaće. Sve miriše na "još". I onda – kardinalna greška. Pojeo sam oboje. I to je toliko zasitno da imam osjecaj da sam pojeo 5 obroka. Napulj me još zove, mirisi prže nozdrve na svakom ćošku, ali ja – pun k'o brod, mogu samo da gledam. Srce bi još, ali stomak stavlja veto. Idem dalje, zedan sam, pije mi se kafa. Sjedam u kafić, naručujem espresso i Aperol Spritz. Espresso 1,13 €, Aperol Spritz – čaša od 2 dcl – samo 2 eura! Aperol ovde nije piće, on je način života. Kao Turcima čaj, kao nama kafa... Tvrdim da ne postoji grad u kojem se više pije to piće, i da je pritom jeftinije. Ljudi ga ispijaju uz smijeh, uz galamu, uz život koji se dešava na ulici. Jedni drugima dobacuju, komentarišu sve i svašta, uz Aperol u ruci kao produžetak svoje ličnosti. Dok pijem, posmatram. Sve ovde vrvi – stariji u odijelima, mladi na skuterima, turisti u japankama i šeširima. Svi imaju neku svoju brzinu, ali se u istom trenutku sve odvija kao jedna ogromna koreografija haosa. Ali lijepog haosa. Sit napuštam Špansku četvrt i idem pravcu busa da obijem panoramsku rutu sa Hop On-Hop. Off

NAPOLI Pola sedam – budim se u šatoru. Mrak svuda oko mene. Bacim pogled kroz mali prozorčić – svanulo jeste, ali kiša pada. Ma vrati se, bolan, gdje ćeš po ovom vremenu. I tako, okrenem se i nastavim sa spavanjem, čekajući „prirodno buđenje“. Ali nećeš, majčin sine! U osam se pojavljuje Martin – sav ozbiljan, kao i uvijek. Kaže, zvali ga iz servisa – stigla mu elektronika za motor. Ima termin odmah. Spakovao se za 10 minuta i kreće. „Donio si mi sreću“, kaže mi. Gledam ga, očekujem makar trunku euforije, neki ispad sreće, uzdah olakšanja – ništa. Martin je hladan kao špricer. Idi, dobri čovječe. I daj ubaci zrno emocije, bit će ti zanimljivije. Ispraćam Martina i idem do prvog restorana – zove se Tourist, ali uz to piše „Non solo per turisti" Valjda da i Talijani navrate. Naručujem espreso. Pa. Kapućino. Jeste li znali da u Italiji nije kulturno naruciti kapućino poslije 11h? Nije da ti ga neće dati, samo nije „kulturno“. Uz kapućino – sfogliatella. E to je čudo! Sfogliatella – klasik među napolitanskim slasticama. Izvana hrskava školjka, sloj preko sloja finog lisnatog tijesta. A iznutra – topla, nježna, aromatična punjenja od ricotte, griza, kandirane narandže i cimeta. To nije kolač, to je sudar tekstura i emocija. Eksplozija okusa. Nije bez razloga simbol Napulja. I dok ja upijam sve te okuse i ispijam jedno četiri kafe, kiša i dalje neumorno pada. U nekom trenutku odlučujem – dosta je. Oblačim kišno odijelo i krećem prema Napulju. Bez obzira na sve. Od Pompeja do Napulja ima 35 km, znači pola sata vožnje. Kroz gustu kišu, negdje pred ulazak u grad – čudo! Kiša jenjava, cesta se suši. Kao da me grad dočekuje s olakšanjem.Ulazak u Napulj ne liči ni na šta što sam ranije doživio. Prometna žila kucavica grada pulsira u ritmu trubljenja, naglih kočenja i nepredvidivih skretanja. Svako vozi kao da se sa skutera ne može pasti, ali u toj zbrci postoji neka vrsta harmonije koju samo Talijani razumiju. Fasciniran sam. Iz svakog mogućeg ugla, s pločnika, između autobusa, iz suprotne trake – izranjaju skuteri i Vespe kao da su programirani da se provuku kroz pukotine u vremenu i prostoru. Voze ih djevojke u ljetnim haljinama bez kacige, momci s cigaretom u ustima, stariji ljudi s vrećicama iz prodavnice – svi kao da su rođeni na dva točka. Talijani voze motocikle s takvom sigurnošću i ležernošću da to više nije samo prevozno sredstvo – to je stil života, gotovo umjetnost, naravno uz dozu ludosti. Stajem na proširenju uz obalu da sinem kisno odjelo – panoramski pogled na Vezuv i napuljski zaljev. Spektakl uživo. Kratka pauza da upijem prizor, pa nastavljam do garaže koju sam ranije zabilježio na Google mapama. Dolazim – garaža podzemna, radi neki Rumun, traži da mu ostavim ključ od motora da ga može pomjerati po potrebi. Ma jaro, lakše ćeš mi bubreg izvaditi nego ključ od motora dobiti. Ma vozdra. Tražim dalje. Prolazim pored luke, nalazim ograđeni parking s čuvarima. Lica... čudna. Ne bih ih vodio kući na ručak, ali ne traže ključ. Dogovorim 10 eura do večeras, parkiram motor. Unutra – Vespe s poljskim tablicama, hrpa njih, dje mi nece biti sumnjivi. Malo ih foliram, glumim da snimam vlog – kamerom slikam motor, njih, cjenovnik. Ne znam – čini mi se pametno, a i dobro dođe ako šta zatreba kao dokaz. Preko puta parkinga – zgrada kao iz horora. Oronula stambena zgrada, pored nje – javna kuhinja. Policija parkirana ispred, a ispred njih – likovi koje ne želiš sresti po noći. Tipičan napuljski haos. Kilometar dalje – potpuno drugi svijet. Banke, dućani, fasade koje nisu pale. Dolazim do Castel Nuovo – monumentalni srednjovjekovni dvorac koji dominira rivom. Impozantna tvrđava s pet masivnih kula i lukom isklesanom kao slavoluk. Izgrađen u 13. stoljeću, bio je kraljevska rezidencija, a danas je muzej. Zidovi mu mirišu na historiju, a pogled puca prema zaljevu. Pored dvorca – Hop on, hop off crveni bus. Dvije rute – panoramska i historijska. Karta 26 eura, možeš izlaziti i ulaziti kad god hoćeš. Nije loše – obzirom da je već prošlo podne, a kiša najavljena opet za oko 16h. Planiram drugu rutu kad krene kiša. Kupujem kartu, ali još ne ulazim. Prvo želim obići jedan od najpoznatijih trgova Napulja. Piazza del Plebiscito je ogroman, otvoreni trg, srce grada, mjesto susreta istorije i svakodnevice. S jedne strane se nalazi Basilica di San Francesco di Paola – sa svojim impozantnim stubovima podsjeća na rimski Panteon. S druge strane – Palazzo Reale, nekadašnja kraljevska palača. Trg je ogroman, popločan kamenom, a ljudi se šetaju, sjede, prave pauze. Tu, na tom trgu, osjetiš Napulj. Nije savršen – ali ima dušu, ritam, karakter. I miris. Kombinaciju morske soli, kafe i haosa. Na dominantnom mjeatu nalazi se Grand Caffè Gambrinus koji je istorijska i kultna kavana u Napulju, smještena na Piazzi del Plebiscito, jednom od najimpozantnijih trgova u gradu. Osnovan 1860. godine, ovaj kafić nije samo mjesto za ispijanje kafe, već prava institucija italijanske kulture. Enterijer odiše elegancijom i luksuzom – kristalni lusteri, mermerne podloge, pozlaćeni detalji, freske na zidovima i konobari u klasičnim uniformama, bijele rukavice. daju osjećaj da ste zakoračili u drugo vrijeme. Ovdje su sjedili i pisali velikani poput Oscara Wildea, Gabrielea D’Annunzija, Ernesta Hemingwaya i Jeana-Paula Sartrea. Kafa ovdje nije obična. Gambrinus je jedno od rijetkih mjesta gdje se i turisti i lokalci zaustavljaju s istim razlogom – da dožive duh starog Napulja, uz prvu jutarnju kafu ili lagan priču. Vraćam se prema busu, da krenem u ragedavanje historijske rute. Usput nailazim na Galeriu Uberto I. Galerija Umberto I je napolitanski odgovor na Galeriju u Milanu i kao takva je pravi arhitektonski dragulj – raskošna, elegantna i zadivljujuće prostrana. Čim kročiš unutra, obuzima te osjećaj kao da si ušao u svetište posvećeno stilu i svjetlosti. Izgrađena krajem 19. stoljeća, ova galerija je zamišljena kao spoj trgovačkog centra, mjesta za šetnju i društvenog okupljanja. Stakleni krov u obliku križa obasjava čitav prostor prirodnom svjetlošću, dok se ispod nogu prostire prelijepi mozaik od mramora s prikazima znakova zodijaka. Svi se slikaju tako sto nagaze na odredjeni znak. Ja nisam. Zgrade koje omeđuju galeriju odišu neoklasičnom elegancijom, sa stubovima, balkonima i ornamentima koje bi i sam Versaj pozavidio. U Galeriji se nalaze butici, kafići i pozorišta, a u zraku se osjeća duh vremena kada su Napolitanci ovdje dolazili da pokažu novu šešir ili popiju espresso u društvu gradske elite. Ulazak u Galeriju Umberto I nije samo ulazak u zgradu – to je šetnja kroz vrijeme, kroz sjaj i ponos jednog Napulja koji se nije bojao da sanja veliko. Ispred impozantnog Castel Nuovo sjedam na Hop-on Hop-off autobus. Zadužujem slušalice i zauzimam mjesto na gornjoj palubi. Kroz uličnu vrevu čuje se glas naratora koji nas vodi na putovanje kroz istoriju Napulja. Prva stanica je Piazza Municipio – prostrani trg koji dominira s dva simbola: Castel Nuovo i zgrada Gradske vijećnice. Trg je žarište gradskih događanja, često prepun prolaznika, turista i užurbanih lokalaca. U blizini se nalaze i pristaništa za trajekte prema otocima, pa je ovdje stalna gužva i energija. Nastavljamo dalje i prolazimo pored Teatro di San Carlo, najstarije još aktivne opere u Evropi, otvorene 1737. godine. Zgrada je prava barokna ljepotica, s raskošnim interijerom i impresivnom akustikom – svojevremeno kulturno središte čitavog juga Italije. Na red dolazi Chiesa del Gesù Nuovo – crkva s neobičnom, gotovo mističnom fasadom koja izgleda kao zid nekog zamka. Unutrašnjost je potpuno druga priča: bogato ukrašena freskama, mramorom i zlatom, mjesto je duhovne tišine i vizuelnog obilja. Via Toledo je sledeća – glavna trgovačka arterija Napulja. Ulica je živa, raznovrsna, šarena. Sa svake strane nižu se dućani, pekare, barovi, a atmosfera podsjeća na neki beskrajni praznik. Stižemo do Museo Archeologico Nazionale – jednog od najvažnijih arheoloških muzeja u Evropi. Čuva neprocjenjiva blaga iz Pompeje i Herkulaneuma, uključujući mozaike, skulpture i predmete svakodnevnog života iz doba Rimskog carstva. Autobus se penje prema Capodimonte – uzvišici s koje puca pogled na čitav Napulj. Ovdje se nalazi i muzej smješten u nekadašnjoj kraljevskoj palati, poznat po kolekciji umjetnina: Rafael, Tizian, Karavađo – svi su tu. Spuštamo se do Cattedrale di San Gennaro, posvećene gradskom svecu zaštitniku. U crkvi se čuva relikvija s njegovom krvlju koja se, prema vjerovanju, čudesno pretvara iz krutog u tekuće stanje – događaj koji Napolitanci s nestrpljenjem prate. Na kraju, prolazimo pored San Lorenzo Maggiore – kompleksa koji objedinjuje crkvu, podzemne arheološke ostatke i srednjovjekovne zidine. Mjesto je pravi vremenski lift – iznad gotički plafoni, ispod ostaci rimskog tržišta. Dok autobus klizi kroz uske ulice, iz slušalica upijam price i legende, činjenice i duh prošlih epoha. Osjećam kako me grad uvlači u svoj haotični, ali neodoljivi ritam. U autobusu sam, zavaljen na sjedište, gledam kako slike Napulja klize pored mene – brda, grafiti, haos saobraćaja, skuteri što zuje kao pčele bez pravila. Sat vremena vožnje kroz pulsirajući grad mi ne ostavlja prostora za dosadu, ali tijelo traži kretanje, a duša promjenu ritma. Izlazim kod Piazza Trieste e Trento, pa nogama dalje – spuštam se Via Toledo, jednom od glavnih arterija Napulja, gdje se moderni butici i stari barovi bore za pažnju prolaznika... sve to me vuče prema njoj. Španska četvrt. Ulazim u nju kao u drugu dimenziju – odjednom sve postaje prisnije, sirovije, gušće. Ulica se sužava, zvuci pojačavaju, mirisi udaraju – od pržene pizze do deterdženta s rublja koje se suši iznad glave. Ušao sam u Napulj kakav se ne prodaje na razglednicama – ali upravo onaj koji se pamti...

Treba tu jos treninga

Amalfi obala (zamalo) - Pompei Vozeći u pravcu Potenze, krajolik se mijenja – postaje blago brdovit, a koliko god pogled seže, sve žuti od žitarica kojima je prekrivena ova italijanska provincija. Iako temperatura pokazuje 38°C, na horizontu se navlače tamni oblaci. Pomislim: Ma nema šanse, sresam se od pomisli da oblacim kišno odijelo po ovoj vrućini. Deset minuta kasnije – naravno – oblačim kišno odijelo, ali kasno. Mokar sam do kože. Kiša ne da pada – ona plavi cestu. Sipa takvim intenzitetom da pravi mala jezerca na putu, koja s osmijehom na licu (gotovo je, mora sam vec) i bukom pod točkovima prolazim, osjećajući se kao kamion . Mokar sam, ali je toplo, pa nije ni toliko neugodno. Nailazim na neko selo i odlučujem skrenuti s puta da se alo sklone dok ne prodje ovaj kijamet. Selo je napušteno, zaraslo, izgleda sablasno – nigdje nikoga. Apokaliptičan i neugodan osjećaj. Tu ostajem narednih sat vremena, čekajući da se nebo smiri. Shvativši da od Amalfi obale danas neće biti ništa, ukucavam u navigaciju kamp koji sam ranije našao za večeras. Nalazi se odmah uz ogradu arheološkog lokaliteta Pompeji. Bez obzira što sam doslovno 50 metara od jednog od najpoznatijih lokaliteta Italije, ovaj put ih zaobilazim. Jednostavno, ne želim to odraditi u žurbi. Sat vremena nije dovoljno da se razumije Pompeji. To ostaje kao razlog za povratak. I Amalfi također. Ulazim u grad Pompeji, sipam gorivo i kupujem hladan Heineken (ovdje je "veliko" pivo 0.66l, što mi savršeno odgovara). Dolazim u mali kamp, završavam kratku birokratiju i parkiram motor. Tu je još jedan stariji biker sa svojim motorom – kampuje sam. Kamp u kojem završavam dan je tih i djeluje domaće. Nalaze mi mjesto pored nekog zidića, zaklonjeno, taman za mene i moj šator. Dok ga rasklapam, pomaže mi komšija – biker Martin iz Augsburga. Penzioner, vozi Moto Guzzi 850 tt – prelijep, elegantan motor, sa svim talijanskim vrlnama i manama. Martin je ovdje već sedam dana jer mu je motor u kvaru – nešto oko elektronike. Zajedničkim snagama podižemo moj šator. On onda ode do obližnjeg marketa da nam donese hladno pivo, a ja ostajem da raspremim stvari i istuširam se. Inače, šator sam kupio prije par godina u Lidlu, taman pred koronu – koristio ga samo jednom, na kampovanju uz Neretvu. Iglu oblik, ali mu je prednost što ima crnu unutrašnjost koja ne propušta sunčevu svjetlost. Ne bude me prvi zraci sunca – šator ostaje ugodno taman i kad je napolju pakleno. Drugi sloj je vodonepropusan do ne znam koliko milimetara – nisam baš imao volje testirati to ozbiljno. Tuš me vraća u život – od puta, prašine, sunca, kiše... Martin se vraća s pivom, sjedamo ispred njegovog šatora i pijemo Birru Moretti. Kasnije dijelimo i moj Heineken, pola-pola, u dvije čaše. Razmjenjujemo priče. Martin putuje svijetom – naljepnice na njegovim koferima govore više od riječi: Maroko, Turska, Nordkap, Francuska, Portugal...zavidim njemacčkim penzionerima. Nudim mu da mojim motorom skoknemo negdje na pizzu i još jedno pivo. Zahvaljuje se – kaže da ima neko povrće koje upravo planira da pripremi. Vadi plinsko kuhalo, tavu, ulje – i krene lagano da miješa obrok. Raspitujem se za kvar – kaže da su mu rekli „7 do 14 dana“. Mjesa povrće kao da ima svo vrijeme svijeta. Gledam ga i razmišljam – da sam ja u toj situaciji, ne bih zvao servis pet puta na dan, nego bih jedno pet država ispreturao, što sam, što preko prijatelja. A vjerovatno bih i po kampu hodao kao kakav duh u krizi identiteta. Martin? On miješa povrće i pije pivo. Biće šta bude. Divim se toj ravnoteži, mirnoći, disciplini. Zamišlja sebe hospitalizovanog u odgovarajućoj ustanovi... Tako smo razičiti, a dijelimo istu strast. Rastajemo se do jutra i dogovaramo jutarnju kafu. Ja se odlučujem ipak zaputiti do gradića Pompeja – nisam daleko, taman za večeru. Guglam gdje lokalci jedu pizzu. Nalazim pizzeriju naziva Il Maradona della Pizza. Od preko 500 recenzija – sve 5.0. Nemam dilemu. Parkiram na pločniku preko puta i sjedam na terasu. Terasa djeluje kao neka šala – plastični stolovi, PVC mušema, sve nekako nakrivo, kao da je more svaki dan zalije. Naravno, to dodatno pojačava doživljaj. Naručujem pizzu Margherita sa fior di latte bufala mozzarellom, i neko lokalno craft pivo jer Moretti nije dovoljno rashlađeno. Ljudi – to je neopisivo. Inače nisam onaj što slika hranu i pada u nesvijest od odusevljenja. Ali ova pizza... Ova pizza je nešto sasvim drugo. Nakon nje, mogu razumjeti sve – i kečap, i majonezu, i sve moguće varijacije koje ljudi stavljaju kod nas. Jer kad ti je jednom referenca ovo što sam večeras jeo – jasno ti je koliko toga što mi zovemo „pizza“ to uopšte nije. Ne želim podcjenjivati naše restorane,daleko bilo, ali ne mogu sakriti oduševljenje. Vraćam se u kamp, zaspivam trenutno. Sutra – Napulj. Glavni cilj ovog putovanja. Danasnji dan Bari-Alberobelo-Matera-Popei cca 360km

MATERA Nakon tri sata u Alberobellu, izvlačim se iz bajke trullija. Sunce već prži, a ja pod punom moto opremom – jakna, moto farmerke – i već pomalo ludim. Čim se malo odmaknem od grada, stajem na proširenje i ekspresno presvlačim u bermude. Automatski mi postaje mnogo ugodnije. Nastavljam prema Materi, gradu s više hiljada godina dugom istorijom (osnovana u 5. vijeku pne) . Iz pokrajine Puglia prelazim u Basilicatu, jednu od najsiromasnijih regijua Iatalije, poznatu po uzgoju žita. Prolazim pored nepreglednih polja pšenice – izgleda kao scena iz američkog filma o farmerima. Sama Matera se nalazi na nekoj poluplanini; imam dojam da se stalno penjem. Dolazim u grad i idem prema parkingu koji sam prethodno izguglao. Garaža, međutim, ima veliku tablu da ne primaju motocikle, pa se upućujem dalje, prema obodu starog grada. Parkiram motor ispred neke ustanove – možda opština ili tako nesto – ima još skutera, pa zaključujem da je relativno sigurno. Sa druge strane ceste je kafić s velikom baštom i dosta ljudi – dodatni plus za bezbrižnost. Pješke krećem prema katedrali Madonna della Bruna, koja zaista dominira na ulazu u stari dio grada. Madonna della Bruna je zastitnica grada. Sasvim slučajno nailazim na jedan od najboljih vidikovaca u Materi – ostajem zatečen prizorom kuća koje su bukvalno uklesane u stijene. Nažalost, slike ne mogu dočarati osjećaj poštovanja i fascinacije koji vas obuzmu dok hodate gradom koji je kontinuirano naseljen više od 2500 godina, a čije porijeklo i tragovi zivita na ovom podrucju seže i do 10.000 godina unazad u paleolit. Inače, Matera je 1950-ih godina bila smatrana sramotom Italije – ljudi su živjeli u pećinama zajedno sa stokom, bez vode, struje i kanalizacije. Djeca su umirala od zaraznih bolesti, a stanovništvo se iseljavalo trbuhom za kruhom. Obnova počinje tek 1980-ih, zahvaljujući pomoći dijaspore i javnim donacijama. Grad se polako vraća u život. Matera stiče dodatnu slavu 1993. godine kada se tu snima kontroverzni film "The Passion of the Christ" Mela Gibsona. Kasnije je lokacija za "Ben-Hur", pa i za posljednjeg Bondov film "No Time to Die". Savršena kulisa za filmove – to je Matera. Otud valjda i preko 120 filmova snimljenih u Materi. Negdje sam prcitao, cini mi se da Wikipedia, da iz Matere porijeklo vode Francis Ford Capolla tvorac legendarnog Kum-a i Nicolas Cage. Nekada "sramota Italije", danas – kamena duša Italije. Nakon tri sata provedenih u ovoj arhaičnoj bajci, sjedam na motor i krećem prema gradu Potenza, preko kojeg ću se spustiti prema Amalfijskoj obali

Dan 2. Bari-Alberobello-Matera-Pompei BARI Buđenje na trajektu sat vremena prije uplovljavanja u luku Bari. Kafa u ruci i pogled prema Italiji. Sunce već počinje da grije, iako je tek sedam ujutro. Tišina jutra polako nestaje – more se umiruje, a talijanska obala postaje sve jasnija. Po pristajanju – iskrcavanje, pasoška kontrola, kratko "Benvenuti!" i eto me – Italija. Bari je ubrzan, tipično talijanski – Talijani stoje s nogu, piju espresso kao da im gori pod petama, svi negdje žure (utorak je), govore brzo, mašu rukama i već su na gasu, a ja zelim da sto prije izadjem iz grada i guzve. Vožnja pored stadiona na kojem je Crvena Zvezda igrala finale Kupa šampiona protiv Marseja – mala fusnota istorije u brzom prolazu. Slikam stadion jaranu Pedji. Kurs postavljam prema Alberobellu. Put vodi kroz maslinike i vinograde – ali ne one sterilne, njemački precizno poredane, već prave mediteranske, niske čokote, uokvirene suhozidima, sve liči na Pelješac. Odatle je Primitivo. I burrata. Puglia. Stajem u nekom selu kojem sam zaboravio ime. Osteria stara barem 100 god, doruckujem burata sir sa paradajzom i malo maslinovog ulja. Umacem hljeb i uzivam. Gledam neke ljude koji sjede na klupi ispred kuce. Niko mobtel ni u dzepu nema. Primjecujem da nemaju ni satove na ruci. Ocito da se ovdje vrijeme ne mjeri minutama i satima, nego danima sunca. Uzivam na maksimalno. ALBEROBELLO Put me dalje vodi prema Alberobellu, selu koje izgleda kao da je iskočilo iz neke bajke. Trulli – tradicionalne kamene kućice sa stožastim krovovima – poredane su duž uskih ulica kao čepovi na boce lokalnog vina. Parkiram motor na ulazu u stari dio grada (ranije sam izguglao siguran parking sa kamerama i rampom) i uzimam par sati da se izgubim među tim neobičnim zdanjima. Alberobello je pod UNESCO zaštitom još od 1996. godine, upravo zbog jedinstvene arhitekture. Trulli kuće su nastajale bez maltera – sve je složeno suhozidom – kako bi se lako mogle rušiti i tako izbjeglo plaćanje poreza. Taktika starih seljaka protiv starih poreznika, koja danas privlači hiljade turista. Zadržavam se oko tri sata. Obilazim, fotografišem, kupujem magnet za moje kcerke, a onda sjedam na kafu ispred malenog trga s neobičnim spomenikom. Po onome što sam pročitao – a i kako sam ja to skontao – spomenik je podignut u čast partizana iz Drugog svjetskog rata. Pomalo neobičan prizor u ovakvom ambijentu, ali dodatno daje na šarmu i dubini mjesta.

Hvala na iscrpnom odgovoru, to se trazi. Probao sam vino od Kirdzije respect. Buru nisam imao prlike, ali sam cuo uvijek pohvale za nju. Za Maru od tebe cujem 1.put,tako da je moje pitanje vec urodilo plodom. Praktikujem svake god. da uzmem od razlicitih vinara istu godinu i isto vino. Npr. pola-pola (polje i Dingac). Nekako mi je to posteno kad ocjenjujem, da svi imaju jedanaku sansu. Ne da od jednog uzmem "polje", a od drugog bariquee. Ne bi bilo posteno. 2 god zaredom nam je, ocjenama skromnog ziria (zena i ja) pobjedu odnijela Skaramuca (doduse stari gazda je bio ziv). Primjetio sam da se kvalitet mijenja, pogotovo za novo vino, so mi je i donekle opravdano. Mada, oni su svi po meni "Liga sampiona" od Grgica, Potomja, Saints Hillsa, Korta Katarine (kazu da ameri imaju najsavrseniju tehnologiju), i kao takvi tjeraju jedni druge na kvalitet. Takodjer mi se dogadjalo da naletim na lose, bas lose. Madirazza podbacio jedne godine, tesko se odlucjem da dam drugu sansu, zbog puno izbora. Svjestan sam makedonskog udjela, ali sve nesto mislim da je to ipak za malo sire trziste i da toga nema kad kupis u vinariji. Prvi moj favorit Skaramucha se prodaje u Konzumu, vjerujem da uzmu vina do makedonaca kad se komercijalizuju ili pogode neku vecu isporuku. Mislim da je tu fora. Nisu oni na Peljscu otkrili mekedonska vina, slovenci to rade vec 30 god. Od Prevlake do Istre sve dingac - plavac, a Dingac, bosanski pojednostavljeno, jedna livada uz more (dobra za provesti motorom i svratiti kod Braenovica, ), ne moze toliko vina dati kad bi radjala svakih mjesec dana. Btw, ona pita na ulaz u Kladanj je jedna od najcuvenijih Bh tajni, a ti si je objavio!

E bas taj, sa bas tim ublazivacem vibracijama .. prije mjesec u Italiji, odleti telefon na brzo cesti. Do tada sve funkcionisalo perfektno. Posto je preslo par auta preko njega, unistili su oklop, pa nisam mogao da vidim sta je uzrok. Vjerujem da se onaj plasticni dio st se lijepi na mobitel istoio od toplote sunca.