Zelve Open Museum Zelve je impozantno selo u kojem su ljudi živjeli sve do pedesetih godina prošlog vijeka. Dolazimo na parking i, po već ustaljenom kapadokijskom receptu, parkiramo „na foru“, praktično na samom ulazu. Niko nas ne opominje, niko se ne buni. Kao da ovdje još uvijek važe neka druga, starija, po bikere ljudskija pravila. Već na prvi pogled Zelve izgleda wow. Žućkaste, skoro zlatne stijene iz kojih je doslovno izdubljeno cijelo naselje. Selo se sastoji od tri doline, odnosno tri duboka usjeka u stijenama, između kojih se prostiru plodne ravnice. Te ravnice su vijekovima hranile zajednicu koja je ovdje živjela, obrađivala zemlju, čuvala stoku i opstajala u uslovima koji danas djeluju gotovo nezamislivo. Po liticama oko dolina nalaze se crkve, džamija, kuće, skladišta, vinarije u kojima se pravilo i čuvalo vino, javni mlinovi u kojima su se mljela žita, kao i bezbroj malih prostorija čija je namjena bila prilagođena zajedničkom životu. Sve je planski rađeno, bez arhitekata u današnjem smislu riječi, ali s nevjerovatnim razumijevanjem prostora, klime i prirode. Kapadokija nije nastajala na papiru, nego u glavi i rukama ljudi koji su morali preživjeti. Zelve je kroz istoriju bio važno monaško i civilno naselje. Još od ranohrišćanskog perioda, kada su prvi hrišćani bježali od progona Rimskog carstva, Kapadokija postaje njihovo utočište. Ovdje su nastajale zajednice koje su živjele u potpunoj izolaciji, ali i međusobnoj solidarnosti. U Zelveu su hrišćani i muslimani stoljećima živjeli jedni pored drugih, koristeći iste staze, iste izvore vode i iste zajedničke prostore. Džamija uklesana u stijenu stoji svega nekoliko desetina metara od crkava, što je danas rijedak, ali snažan podsjetnik na jedan drugačiji oblik suživota. Crkve u Zelveu su jednostavne, ali autentične. Freske su skromnije nego u Göremeu, ali baš u toj skromnosti leži njihova snaga. Scene iz Biblije su oslikane zemljanim pigmentima, bez zlata i raskoši, ali s jasnom porukom vjere i istrajnosti. Neke su toliko visoko u stijeni da se pitaš kako su ljudi uopšte dolazili do njih, a kamoli ih gradili i koristili. Posebno fasciniraju stambeni prostori. Kuće su imale više spratova, povezane tunelima i stepenicama koje su danas izlizane od vjekovnog korištenja. Unutra su prostorije za spavanje, kuhanje, skladištenje hrane, pa čak i posebni prostori za stoku. Dimnjaci i ventilacioni kanali su pažljivo planirani kako bi dim izlazio, a unutra ostajala toplina. Ljeti je unutra svježe, zimi toplo — prirodna klimatizacija koja radi i danas. Zelve je bio naseljen sve do 1950-ih, kada su vlasti odlučile da je život u stijenama postao previše opasan zbog erozije i odrona. Stanovnici su preseljeni u obližnja sela, a Zelve je ostao kao svojevrsni muzej na otvorenom. Ljudi su otišli, ali su njihovi tragovi ostali urezani u kamen. Ovdje nema vitrina ni stakla između tebe i prošlosti — hodaš direktno kroz nju. Dok šetamo ovim dolinama, hodamo po istoriji, a da umor uopšte ne osjećamo. Iako smo na nogama od ranog jutra, kao navijeni, sve je i dalje zanimljivo. Bez obzira na sve što smo danas već vidjeli, Zelve nas ponovo fascinira. Snalažljivost, upornost i snaga ljudi koji su ovdje živjeli ostavljaju snažan utisak. Ovo nisu bile bogate civilizacije s obiljem resursa — ovo su bili ljudi koji su znali iskoristiti ono što imaju i prilagoditi se surovoj, ali lijepoj prirodi. Na trenutke zastanemo i samo šutimo. Gledaš te stijene, ulaze u kuće, prozore bez stakla, stepenice koje nigdje ne vode i shvatiš koliko je malo potrebno čovjeku da preživi, a koliko smo mi danas daleko od toga. Zelve nije samo turistička atrakcija — to je lekcija iz skromnosti, zajedništva i prilagođavanja. Na crvene stijene ovaj put ne idemo. Noć se već polako spušta, a i realno – crvene stijene su u Kapadokiji svuda oko tebe. Gdje god da se okreneš, vidiš ih kako mijenjaju boju u zavisnosti od svjetla, doba dana i ugla pod kojim ih gledaš. Nema osjećaja da nešto propuštamo. Idemo u hotel, plan je sat odmora i malo kupanja, pa onda večera. Put nas svakako vodi kroz Göreme i usput primjećujemo jedan restoran koji izgleda ozbiljno već na prvi pogled. Veliki, osvijetljen, pun ljudi. Kasnije u sobi, iz radoznalosti, bacamo pogled na recenzije i vidimo da ih ima preko 15.000 – i skoro sve su odlične. Tu dileme više nema. Večera je riješena. Restoran je ogroman, prostire se na tri etaže, ali ono što odmah primijetiš je organizacija. Konobari ne trče bezglavo, nema galame, sve djeluje uhodano. Prvo dolazi glavni konobar, čovjek koji očigledno zna posao. Razgovara s gostima, pita odakle smo, objašnjava jelovnik, savjetuje. Uzima narudžbu za piće i meze, prenosi je pomoćniku, a onda se vraća da detaljno objasni glavna jela. Narudžba pada na roštilj, ali i na jedno jelo koje nam posebno zapinje za oko – meso u glinenom ćupu, hermetički zatvorenom komadom tijesta, koje se ispeče kako se jelo kuha-Testi kebab. Juneće meso, malo paprike, luk, paradajz, začini… nešto između gulaša i kebaba. Sve se to dugo krčka na vatri i uglju, u vlastitim sokovima. Posluživanje tog jela je pravi mali performans. Prvo se začuje zvonjava, kao najava. Zatim dolazi konobar s vrelim ćupom, uzima nož i preciznim udarcima razbija gornji dio posude. Para izlazi van, miris udara u nosnice, a onda sa dvije viljuške, jer se ćup ne može ni dotaknuti rukom, istresa meso na limeni tanjir. U tom trenutku jelo je servirano. Od tog trenutka treba možda minut da se sav onaj saft, koji se služi uz somun, potpuno „počisti“. Još pola minute kasnije, nema ni mesa. Nevjerovatno ukusno. Jedan od boljih kebaba koje sam jeo u Turskoj, bez ikakvog pretjerivanja. I ostatak večere prolazi u istom tonu – uživanje bez žurbe. Vrhunac večeri, naravno, dolazi na kraju. Kunefe. Onaj desert zbog kojeg je kum prethodne dvije večeri bio na svojevrsnoj apstinenciji. Ljubav se večeras definitivno vraća. Vidim mu onaj poznati, pomalo ludjački sjaj u očima, ali nećemo sad o toj vrsti ovisnosti. Nakon večere još kratka šetnja kroz mjesto. Göreme noću ima neku posebnu, tihu energiju. Stijene su obasjane diskretnim svjetlom, ljudi se polako razilaze, a dan se lagano zatvara. Ipak, naše misli su već u hotelu, na pivi koja se hladi u frižideru u sobi. Plan za sutra je ozbiljan. Ustajanje u 5 ujutro, prije zore, i odlazak na neku dominantnu poziciju da gledamo ono po čemu je Kapadokija najpoznatija – stotine balona na vrući zrak kako se u tišini dižu iznad dolina. Ako nam vrijeme dozvoli, biće to prizor koji se pamti cijeli život. Poslije toga dorucak oko 8-9h i pokret preko Tuz Golu (slano jezero) - Ankare do gradića Gebze (predgradje Istanbula)

Na onoj video prezentaciji puta, meni izgleda kao da ce od Antalije na sjever preko Konye (1100-1300 m/Nv u februaru)

E svaka čast majstore! Pa valja samo nabrojati ove zemlje, kroz koje planiraš, a kamo li provoziti.. Kad pogledam tvoj plan, ova moja vozikanja dodju kao "do pekare". Sretno

No name poljana pored puta-Avonos- Love Valley Iz Göreme open air muzeja nastavljamo prema gradiću Avanos, nekih desetak kilometara od samog Göremea. Usput primjećujemo savršeno mjesto za provozati se po pijesku, napraviti nekoliko slika i videa. Jednostavno nas je privuklo da skrenemo s puta. Kapadokija je jedna ogromna kulisa za film, prava prirodna scenografija koja izgleda nestvarno. Pod visokim stijenama, u kojima su prije više od hiljadu godina uklesane nastambe ranih monaha, provodimo čitav sat i po. Glupiramo se na motorima, isprobavamo off-road vožnju — iako imamo obične Pirelli Scorpion cestovne gume — pa gdje zapnemo, guramo, gdje možemo, prođemo. Smijeh ne prestaje, ko djeca smo bezbrižni. Ne uspjevamo pasti iako smo se svestrdno trudili, a nebi ni bilo čudo kraj toliko glupiranja. Mimoilazimo se povremeno s turistima koji jašu prekrasne konje arapskih pasmina. Niži rastom, sjajne dlake. Iz svakog pokreta izbija elegancija. Te životinje djeluju kao da su dio ovog pejzaža, kao da oduvijek pripadaju ovoj mješavini pijeska, stjena i tišine. Sjajan prizor koji te nakratko vrati u neka starija vremena. Kapadokija-Zemlja lijepih konja u potpunosti opravdava svoje ime. Jedva se odvajamo od te pješčane poljane, mjesta koje vjerovatno ni nema topografski naziv. Ali tješi nas što se odatle odlično vide Crvene stijene — prirodni fenomen koji izgleda moćno i gotovo mistično. Te stijene mijenjaju boju od vrećkasto-smeđe, preko tanke rozkaste nijanse, pa sve do duboko crvene, zavisno od toga kako sunčeva svjetlost pada na njih. Na fotografijama se jasno vidi taj kontrast: dio u sjeni je potpuno drugačije boje od dijela koji je obasjan suncem. U stvarnosti su iste boje, ali svjetlost ih transformiše kao da je neko naslikao pejzaž u dva različita dana. Nastavljamo glavnom cestom prema Avanosu. Lijep, tihi grad na rijeci Kızılırmak, s čaršijom koja neodoljivo podsjeća na sarajevsku Baščaršiju: uske uličice, radionice, ručno izrađeni suveniri, bakar, keramika, minerali iz lokalnih brda i vulkanskih naslaga — stvari čije ime ne znam, ali izgledaju fascinantno. Kupujemo poklone za svoje najmilije. U jednoj radnji čovjek mi pokazuje vulkanski kamen — kaže da je nastao iz drevnih erupcija koje su potpuno oblikovale Kapadokiju. Drži ga u ruci i vodi me prema vratima. Pod neonskim svjetlom kamen izgleda medasto-smeđe boje, gotovo jantarno. Ali kako se približavamo sunčevoj svjetlosti, kamen u nekoliko koraka postaje roze, zatim crven, pa na kraju dobije neku zeleno-plavu nijansu. Savršena demonstracija kako i Crvene stijene “rade” — sve je igra svjetlosti, hemije i vulkanskog pepela koji je s vremenom očvrsnuo. U Avanosu se zadržavamo do oko 15 sati s pauzom za kafu. Inače — ja više ni ne pijem kafu otkad sam došao u Tursku. Navukao sam se na njihov crni čaj. Taj čaj ima neku svoju čvrstinu, oporost i aromu koja te brzo “kupuje”. Sam ritual ispijanja je nevjerovatno sličan načinu na koji se u Bosni pije kafa: polahko, s merakom, uz razgovor. Često vidim ljude kako zagrizu kocku šećera, pa preko nje popiju gutljaj čaja — potpuno isto kao stari ljudi kod nas. Pričao mi je jedan Turčin prije nekoliko godina da su nekad Turci više pili kafu, ali kad je Atatürk došao na vlast, shvatio je da kafa predstavlja luksuz koji narod teško priušti, a u suštini sadrži isto što i čaj — kofein, odnosno tein. Preporučio je narodu da pije čaj, jeftiniji i zdraviji. Otad je čaj postao nacionalno piće Turske. I mogu reći — nije loša ideja da i ja tako nastavim. Napustamo Avanos i vozimo prema Love Valley — Dolini ljubavi. Dobili su taj naziv po neobičnim stijenama koje podsjećaju na muški polni organ. Ali kad si tu, to uopšte ne djeluje vulgarno — cijeli pejzaž izgleda mistično, gotovo bajkovito. Mekani pijesak, visoke stijene, uske pukotine, pećine koje su kroz vijekove nastanjivali monasi, putnici, različiti narodi koji su prolazili ovim krajem — a danas uglavnom golubovi koji prave gnijezda u malim udubljenjima. Golubovi su ovdje oduvijek bili “domaći”: njihova đubriva koristila su se za đubrenje bašti, a zato su ljudi i pravili posebne kućice za golubove po cijeloj Kapadokiji. Dolina ljubavi je također mjesto gdje se mladenci često fotografišu. Prema jednoj lokalnoj legendi, posjeta ovoj dolini donosi plodnost i sreću u braku. Naravno, niko ne zna je li to istina, ali mjesto ima neku svoju energiju koja se teško opisuje. Sljedeća destinacija je Zelve open air museum, udaljen svega nekoliko kilometara. Zelve je nekada bio jedan od najvećih monaških kompleksa Kapadokije, mjesto gdje su ljudi živjeli u pećinama sve do 1950-ih godina. Danas su to tri doline povezane stazama, sa starim kućama, tunelima, ostavama, crkvama i skladištima uklesanim u stijene. Kad hodaš kroz Zelve, imaš osjećaj kao da si se vratio hiljadama godina unazad. (nazalost, nemamo slika iz Avonosa, vise sam snimao kamerom, pa sam morao sa interneta skinuti neke da dočaram. Uzeo sam samo one kadrove koje sam lič0no vidio i mogao uslikati. Ovo na kameri ostavljam za kasnije, kad se nakanim da editujem, a prethodno kupim bolji laptop..Inače imam oko 5h video materijala na kartici)

Goreme open air museum Putem prema Göreme open-air muzeju nailazimo na nekoliko deva koje stoje pored puta, ukrašene šarenim sedlima i ćilimima. Turisti se slikaju, a i mi se naravno zaustavljamo – ambijent izgleda potpuno pustinjski, pijesak, prašina, toplo jutarnje sunce i u daljini stožaste stijene Kapadokije. Nekako kao da smo na granici sa Jordanom ili u pustinji Wadi Rum, a ne u centralnoj Turskoj. Pada nekoliko obaveznih fotografija i kratki video, atmosfera se savršeno uklapa u našu moto priču. Dolazimo do rampe muzeja i parkinga, ali odlučujemo da parkiramo sa strane, besplatno, uz tri Africe twin, motore francuskih registracija. Izgleda da su i oni “ušli na sporedna vrata”. Zatvaramo kofere, provjeravamo kacige i krećemo prema ulazu u jedan od najvažnijih i najposjećenijih lokaliteta ne samo Kapadokije nego i cijele Anatolije. Göreme open-air muzej je ušao na UNESCO listu još 1985. godine i s razlogom. Ovo nije samo muzej na otvorenom – ovo je cijeli monaški kompleks uklesan u stijene, svojevrsna “dolina manastira”. Ovdje su još od 4. vijeka n. e. živjeli prvi hrišćanski pustinjaci, a kasnije i organizovane monaške zajednice. U vrijeme kada su hrišćani bježali od progona, Kapadokija je bila savršeno skrovište: meka vulkanska stijena je omogućavala da se cijeli život preseli pod zemlju ili u stijene – crkve, spavaonice, trezorije, kuhinje i skladišta. Ulazimo u kompleks i osjećaj je kao da si u vremenskoj kapsuli. Sve oko tebe izgleda isto kao prije hiljadu i više godina – staze kroz pješčani tuf, crkve uklesane u stijene, poluotvoreni tuneli, fasade koje su nekad bile i po četiri sprata visoke. Najpoznatije crkve su Karanlık Kilise, Crkva svete Katarine i Tokalı Kilise, koje čuvaju neke od najljepših ranohrišćanskih freski u Anatoliji. Freske su posebna priča: žive boje, iznenađujuće dobro očuvane, prikazi Hrista, apostola, prizori iz Biblije. Ono što je zanimljivo jeste da su neke crkve iz perioda ikonoklazma pa su im freske namjerno ogrebane ili prekrivane, dok su druge rađene nakon tog perioda i zato su puno detaljnije. Za stručnjake je ovo jedan od najvažnijih centara ranohrišćanske umjetnosti, a za običnog posjetioca fascinacija i tišina. Muzej je kroz historiju bio i mjesto gdje su boravili učenjaci i hodočasnici. Kažu da je sveti Bazilije Veliki, jedan od najvažnijih teologa ranog kršćanstva, baš ovdje formirao koncept organizovanog monaškog života. U nekim zapisima se navodi da je lično boravio u dolini Göreme i propovijedao u jednoj od stijenskih crkava. Zanimljiv je i podatak da su tokom 11. i 12. stoljeća ove doline bile svojevrsni „univerziteti“ – mjesta gdje su se proučavale teologija, ikonografija i prepisivale rukopisne knjige. Monasi su ovdje živjeli skromno, u malim ćelijama uklesanim pored crkava. . U neke od tih ćelija se i danas može zaviriti – jednostavne kamene prostorije sa nišama za lampe, malim krevetima i izdubljenim policama. Kada se popneš malo iznad staza i pogledaš dolje, vidi se cijeli sistem: crkva do crkve, mala dvorišta, prolazi, ostaci zidova koji su nekada činili zatvorene dvorišne komplekse. Sve je savršeno uklopljeno u prirodni teren. To što je ovo sve i dalje uspravno nakon više od 1500 godina samo govori koliko je vulkanski tuf zahvalan materijal, ali i koliko je ova zajednica bila organizirana. Dok prolazimo kroz sjenovite ulaze u crkve, nailazimo na turiste iz svih krajeva svijeta, ali i na vodiče koji prepričavaju priče o skrivenim tunelima, ikonama koje su preživjele ratove i zemljotrese, o tome kako su se nekad zvona pravila od udaraca o kamen jer metala nije bilo. U jednoj od crkava vodič spominje i nešto što većina turista ne zna: mnoge od freski u Göremeu su oslikavali lokalni majstori koji su, vjeruje se, došli iz područja današnje Sirije i Palestine, pa se zato vide specifični stilovi i neobične kombinacije boja. Šetamo polako, prelazimo sa jedne crkve na drugu. Svaki ulaz vodi u neki drugi svijet, u malu tamnu prostoriju s neobjašnjivo toplom atmosferom. Iznad nas se uzdižu stijene koje su nekada bile ispunjene molitvama, pjesmama, zvukovima rada, a danas tišinom i šuštanjem turista koji pokušavaju govoriti što tiše. Nakon obilaska, sjedamo malo u hlad da predahnemo. Sunce već postaje jače, a nama je tek pola dana prošlo. Sljedeća stanica je Avanos, grad poznat po grnčariji, crvenoj glini i jednoj od najstarijih zanatskih tradicija u Anatoliji.

Uchisar tvrđava Od hotela na oko kilometar i po udaljenosti nalazi se dvorac Uçhisar. Prethodno lutamo uskim ulicicama, malo se gubimo, malo pravimo slike i videa panorame Kapadokije. Stajemo na jednoj maloj terasi opet zbog slika – kum je već na pethiljaditom selfiju, a ja ostavljam kameru na sic dok stavljam kacigu. Penjemo se strmim sokacima, motori poskakuju po kaldrmi, ali se ipak probijamo i pronalazimo put do dvorca. Parkiramo se u podnožju na dvadesetak metara od ulaza. Niko ništa ne prigovara, a nama je cilj da se što prije udaljimo od motora da ne privučemo pažnju. Skidam kacigu, otvaram zadnji kofer – kamera nije unutra. Nema je ni na nosaču na kormanu. U sekundi mi se vrti u glavi da sam je ostavio na onom zidiću na terasi gdje smo se slikali. Krećem da se vraćam na motor, a onda krajičkom oka vidim ručku selfie stapa kako viri između rukohvata za suvozača i auspuha. Nevjerovatno. U trenu me preplavi olakšanje zajedno sa kapima znoja koje se slijevaju niz leđa. Bila bi ogromna šteta izgubiti novu DJI Osmo 5 kameru, korištenu samo jednom na putu za Italiju i sad na ovom putovanju koje još traje. Smirujem se i zahvaljujem Bogu, nebu, Titi, partiji i svima redom. Vrijeme je da počnemo s dvorcem. Uçhisar Castle je zapravo čitava monumentalna stijena, najveći prirodni “dvorac” u Kapadokiji. Turci kažu da je to najviša prirodna tvrđava u pokrajini i to se odmah osjeti – dominira čitavim krajolikom. Još u antičko vrijeme, a naročito tokom bizantijskog perioda, ovdje je bilo vojno uporište i osmatračnica. To ima i logike: iz ovog jednog mjesta vidi se sve, ulaz u doline, putevi, prilazi, karavanske rute. U vrijeme puta svile baš kroz ove krajeve su prolazile trgovinske kolone, a Uçhisar je bio savršena tačka odakle se moglo kontrolisati ko ulazi i ko izlazi iz Kapadokije. Ulazimo u samu stijenu, a unutrašnjost izgleda kao ogromno pčelinje saće – desetine tunela, prostorija, uspona i prolaza uklesanih u meku vulkansku stijenu. Nekada su tu bile sobe, skloništa, magacini za hranu i cijeli mali “vertikalni” grad. Mnogo prolaza je danas zatvoreno ili urušeno, ali se još osjeća kako se nekad živjelo u ovim prirodnim kulama. U prošlosti, stanovnici bi se u slučaju napada povlačili duboko u ove tunele koji se lako brane, jer su uski i samo jedna osoba može proći u isto vrijeme. To je bio prirodni štit ovog kraja. Penjemo se sve više i više, a pogledi se otvaraju na male doline, na čunaste stijene, na cijelu Kapadokiju kao na mapu razvučenu pred nama. Na vrhu je prava nagrada – pogled od 360 stepeni. Jasno se vidi ulaz u doline, putevi koji vijugaju kroz tuf, sela Goreme, Avanos, Ortahisar. Razmišljam o osvajačima koji su kroz historiju stajali ovdje, o bizantskim stražarima koji su danima posmatrali horizont tražeći prašinu karavana. U mašti vidim i karavane puta svile, deve natovarene svillom, začinima i keramikom kako polako nestaju u daljini. Vjetar na vrhu je jak, ali prijatan, nosi miris suhe vulkanske prašine i nekog posebnog prostranstva. Tišina je velika, iako stojiš iznad živog turističkog mjesta. Kao da je vrijeme ovdje sporije. Završavamo polako posjetu dvorcu, prepuni utisaka i zadovoljni što smo doživjeli jednu od najljepših tačaka u čitavoj Kapadokiji. Vraćamo se do motora i nastavljamo dalje prema Goreme open-air muzeju, koji je sljedeća velika stanica našeg dana.

Dan 7. Kapadokija (Uhcisar-Gireme-Avonos) 28.10.2025 Ujutro ustajemo u 7h. Danas nema one jurnjave, jer baloni ne lete – najavljuju loše vrijeme u zoru, pa je civilna avijacija zabranila polijetanje. Šteta… ali nada ostaje da će se sutra nebo otvoriti. To nam je zadnja prilika da vidimo onu veličanstvenu sliku koju Kapadokija čuva kao svoje najveće blago – stotine balona koji se uzdižu iznad dolina, kao da neko prosipa šarene lampione nad pejzažem iz bajke. Ako sutra ne uspije, propalo je. A baš smo se tome radovali. Kafa i doručak u 8 h. Na krovu hotela, gdje je sala za doručak, docekuje nas švedski sto u rangu hotela sa 5 zvjezdica. Nama većina stvari nova, pa bi sve da probamo. Tanjiri nam izgledaju kao kod pravih seljačina, pretrpani do zadnjeg milimetra. Treba jos na to dodati i navalentnu ženu iz kuhinje koja dolazi po informaciju kakva i koliko jaja želimo, iritantno nasmijanog konobara koji nam donosi neko tijesto sa sirom tek iz rerne i krajnje drsku ženu koja na kraju donosi šerpu punu netom pečenih krofni sa čokoladom sa namjerom da mi ne mrdnemo nigdje iz hotela jer ne možemo ustati od stola. Stvarno je nevjerovatna ljubaznost ljudi koje srećemo od ulaska u Tursku. Nije ovo ona Turska koju ja znam iz Istanbula i Antalije. Posljednji put provjeravamo današnji plan – zgusnut jeste, ali izvodiv. Puno je lakše otkako smo Derinkuyu "završili" jučer, pa se danas nećemo voziti do tamo. Plan za današnji dan izgleda ovako: Uçhisar Castle – dvorac, odnosno golema stijena, najviša tačka cijele Kapadokije. Sa svojih 1.350 metara nadmorske visine, to je prirodna tvrđava koju su ljudi kroz vijekove pretvorili u mrežu komora, tunela i vidikovaca. S vrha se vidi cijela Kapadokija kao na dlanu – Goreme, doline, kamene gljive, tragovi vulkana… kao da gledaš svijet iz nekog drugog vremena. Göreme Open-Air Museum – srce Kapadokije. Kompleks pećinskih crkava, manastira i kapela, većina iz 10–12. stoljeća. To je mjesto gdje su rani hrišćani, monasi i pustinjski asketi živjeli, molili se i slikama ostavili svoje tragove. Freske su vrhunske – prizori iz Evanđelja, scene iz života Isusa, sveti ratnici. Fascinira koliko je sve sačuvano, pogotovo kad pomisliš da je sve uklesano ručno u meki vulkanski tuf. Avanos – grad na obali crvene rijeke Kızılırmak. Poznat po grnčarstvu još od Hetita, dakle 3.500 godina tradicije. Tu se i danas radi na isti način – nožna pedala, spor točak, glina iz rijeke, a majstori koji oblikuju kao da je dio njihove duše u tom pokretu. Avanos je poznat i po turskim tepisima, zanatskim radnjama, pa ćemo vjerovatno prošetati i malo predahnuti. Love Valley – Dolina ljubavi Njene čuvene formacije, te “kamene figure” koje se izdižu ka nebu, nastale su dugotrajnim erozijama. Priroda se malo našalila sa njihovim oblikom, pa je dolina postala jedna od najpoznatijih u cijeloj Kapadokiji, naročito među parovima. Najljepša je predveče, ali mi ćemo je obići usput – jer do zalaska imamo druge planove. Zelve Open-Air Museum Napušteno selo uklesano u stijene. Nekad je ovdje živjela miješana zajednica muslimana i hrišćana, a ljudi su se konačno iselili tek 1950-ih zbog opasnosti od urušavanja. I danas izgleda kao grad duhova – tišina, prazne prostorije, ostaci mlina, džamije, crkava i kuća. Jedno od najautentičnijih mjesta u Kapadokiji. Red Valley – Crvena dolina pred zalazak sunca.To je finale dana.Kad sunce padne blizu horizonta, stijene se zapale u bojama – od narandžaste do roze i bakarno crvene. Kao da neko pali reflektore u prirodnom amfiteatru. Nema boljeg mjesta za završiti dan u Kapadokiji. Poslije zalaska – polako nazad u hotel. Tuširanje, kratki odmor, pa odlazak u Göreme na večeru. U Kapadokiji je sve blizu, sve povezano, ali svaki kutak ima svoju posebnu priču. Ako baloni budu letjeli sutra – biće to šlag na tortu. Ako ne – svakako neko iskustvo koje se pamti. DALJE NASTAVLJAM PO PLANU, MJESTO PO MJESTO, KAKO BI SE LAKŠE SNALAZILI SA SLIKAMA

Ja sam u Njemackoj, sa njemackog Amazona sam kupio taj kineski X kofer. Nikad me niko nije pitao

Dan 6. Pamukkale-Konya-Derinkuyu-Uchisar (Kapadokia) 27.10.2025 680km Danas nije najuzbudljiviji dan po atrakcijama, ali ima onu posebnu, tihu ljepotu dana u kojem se prelazi veliki komad zemlje, u kojem se put mijenja brže nego ritam misli, i u kojem svako novo jutro vodi korak bliže cilju – Kapadokiji. Budimo se oko pola sedam. Još pomalo umorni, tijelo osjeća jučerašnje penjanje po bijelim stijenama Pamukkala, ali kafa brzo vraća prisebnost. Dok iznosimo stvari do recepcije, gazdarica nas dočekuje sa osmijehom koji izgleda kao da joj je prvi put neko ušao u pansion. Priprema nam doručak, nudi još i još, bez ikakve glume, bez „ugostiteljske maske“ – jednostavno topla, iskrena žena. Jaja, pekmezi, ayran, med, povrće, sir – sve servirano s tolikom pažnjom da se osjećamo kao da smo usred nečije porodične kuće. Ovakva mjesta ne osvajaju ljepotom sobe, nego dušom ljudi koji ih vode. I zato vam od srca preporučujem ovaj skromni pansion: Paradise Guest House, Pamukkale. Poslije pozdrava sjedamo na motore i krećemo prema Kapadokiji. Nedugo nakon izlaska iz Pamukkala počinje lagani uspon – 1.200, 1.300 metara nadmorske visine. I odjednom, pred nama se otvara Anadolija. Prostranstvo koje upija pogled, ravnice koje se pružaju do horizonta kao da su bez kraja. Vozimo, vozimo, pa naiđemo na klanac i tri sela, pa opet sto kilometara ničega. I tako pet–šest puta. Vjetar duva s juga, topao i uporan. Sa obje strane puta nepregledna polja krompira i repe. Jedino drveće koje vidimo jesu plantaže badema – a baš ovdje, u ovoj suhoj, oštroj zemlji, bademi rađaju najbolje. Ima u tome nešto gotovo lirsko, podsjeti me na onu staru sevdalinku o Anadoliji koju je pjevao Himzo Polovina… i kao da mu tek sada shvatam slike i mirise. "Oj devojko Anadolko budi moja ti ja cu tebi sevdalinke pjesme pjevati Hranicu te bademima da mi mirises pojicu te djul serbetom da mi sevdises Ruse kose curo imas zalis li ih ti aj ruse kose curo imas zalis li ih ti -Aman da ih zalim ne bih ti ih dala da ih mrsis ti" Tek na ovakvim putevima čovjek osjeti kolika je Turska i koliko se krećemo kroz njene dubine. Dok vozimo, pred očima mi prolaze karavane Puta svile, konji natovareni svilom i začinima, ratnici i osvajači svih epoha – Hetiti, Perzijanci, Aleksandar Makedonski, Rimljani, Seldžuci, Arapi, Osmanlije. Koliko vojski, trgovaca, hodočasnika i izbjeglica je kroz vijekove ostavilo trag na ovom tlu… Prolazimo Konyu, jedan od najmističnijih gradova Turske, dom Mevlane i derviša koji svojim plesom ulaze u stanje transa. Nažalost, vremena nemamo – ali tješimo se da ćemo se u Tursku sigurno vratiti. Konya zaslužuje poseban dan, ne samo usputno zaustavljanje. Nastavljamo prema Aksarayu. Malo prije grada nalazi se Sultanhani, jedan od najvećih i najljepših karavansaraja na ruti Puta svile. U doba Seldžuka bio je to han u kojem su putnici noćili, konji se odmarali, a trgovci razmjenjivali vijesti i robu. Danas bi ekvivalent bio hotel uz benzinsku pumpu, ali sa mnogo više duha i historije. Prolazimo ga i iskreno mi je žao što nismo skrenuli – samo par kilometara od glavnog puta, a prava mala vremenska kapsula. Negdje iza Aksaraya stajemo na ogromno parkiralište za kamione s restoranom. Pauza za kafu i kratki odmor dobro dođe. Tu definitivno odlučujemo da ne idemo u Ihlara dolinu. Prekrasan kanjon, dugačak četiri–pet kilometara, sa preko stotinu i četrdeset uklesanih crkvica i malom rijekom na dnu – ali 300 stepenica do dolje i isto toliko nazad, plus dužina staze, jednostavno bi nam pojeli previše vremena. A Derinkuyu ne smije pasti drugi dan. Ako ga preskočimo danas, moraćemo ga juriti sutra iz Kapadokije, što bi pokvarilo naš savršeno složeni plan obilaska. Zato – pravac Derinkuyu. Pod nama bruji motor, ispred nas otvara se još jedan dugi, ravni komad Anadolije, i osjećamo da se približavamo srcu putovanja. Od grada Aksaraya krajolik se naglo mijenja. Nepregledne, doslovno beskrajne ravnice Anadolije polako ostaju iza nas, a pred nama se počinju dizati tamne vulkanske stijene. Kao da smo ušli u neki drugi svijet. Ovdje, na prostoru gdje su se nekada podizali gigantski vulkani Hasan Dağı i Erciyes, priroda je prije milionima godina izbacila tone pepela, lave i tuf kamena. Vjetar i kiša su onda hiljadama godina klesali ove stijene i ostavili za sobom fantastične forme – znak da se Kapadokiji približavamo. Derinkuyu podzemni grad Nakon još dvadesetak minuta vožnje stižemo do Derinkuyua, najčuvenijeg od svih podzemnih gradova Kapadokije. Na prvi pogled, samo običan anatolski gradić. Ali ispod njega – svijet koji je generacijama bio spas, sklonište i dom. Derinkuyu nije samo rupa u zemlji. To je podzemni grad dubok više od 85 metara, sa svojom kompletnom infrastrukturom: kuhinjama, štalama, crkvama, vinskim podrumima, školama, zajedničkim prostorijama, pa čak i – što je nevjerovatno – prostorijom za vjenčanja. Otkriven je sasvim slučajno 1963. godine, kada je jedan stanovnik rušeći zid u svojoj kući otvorio prolaz u nepoznati prostor. Od tada do danas arheolozi su istražili oko 20% kompleksa. Ostalo i dalje čeka svoje vrijeme. Ovaj grad su vjerovatno počeli kopati Frigijci još u 8. stoljeću p.n.e., a kasnije ga proširuju Heleni, Rimljani i najviše rani hrišćani koji su pred rimskim progonom bježali u sigurnost podzemlja. Kasnije su ga koristili i Bizantinci, pa čak i lokalno stanovništvo u srednjem vijeku kad bi se pojavile pljačkaške bande ili ratovi. Šta je zanimljivo kod podzemnog grada! Temperatura je tokom cijele godine ista – oko 13-15°C, bilo da je vani +40 ili –10. Podzemni grad je imao vlastitu ventilaciju preko više od 50 okomitih kanala. Najveći ventilacioni otvor dubok je preko 50 metara. Čitav sistem ima više od 600 ulaza, od kojih su neki sakriveni unutar kuća. Tunele su mogli zatvarati gigantskim kružnim kamenim “vratima” teškim i do 500 kg, koja su se mogla zatvoriti iznutra jednim potezom. Derinkuyu je tunelima povezan sa drugim podzemnim gradovima, posebno sa Kaymaklijem, udaljenim oko 10 km – nevjerovatna mreža “podzemnih autoputeva” iz antičkog doba.Negdje sam pročitao podatak da je mreža tunela dugačka preko 200km. Mi se zadržavamo oko sat i po. Dovoljno da čovjek osjeti i strahopoštovanje i nelagodu. Meni je, iskreno, bilo malo klaustrofobično, pogotovo u dijelovima gdje se prolazi kroz dugačke, uske hodnike. Ili smo mi malo preveliki – ja posebno. Dogodi se da zapnem u tunelu, pa ne mogu ni naprijed ni nazad. Jadni japanski turisti strpljivo stoje iza mene i čekaju da se “riješi zastoj”. Hodam presavijen u struku, ramenima grebem zidove, a glavu sam opalio o strop jedno sedam-osam puta. Okrećem se prema kumu: – Kume, hajmo u hotel na pivu. I vidim u njegovim očima da mu moj poziv odgovara. Nakon Derinkuyua, još pola sata vožnje po mraku i stižemo u Kapadokiju. Garmin nas voza ko da je izgubio kompas, potpuno suprotno od mojih kontrolnih Google mapa na telefonu. Očito se i on umorio. Lutajući, nailazimo na fantastično osvijetljene stijene – kao stvorene za slikanje. Idealna kulisa da se javimo svojima: “Evo nas, stigli smo!” Tek kad smo od Garmina odustali i poklonili povjerenje Googleu, dolazimo do hotela. I odmah – oduševljenje. Soba 45 kvadrata, jacuzzi na sredini prostorije, zidovi obloženi kamenom, ogromno kupatilo. Sve izgleda kao da smo u boutique hotelu negdje u Švicarskoj, a ne u sred Anadolije. Na recepciji nas dočekuje ljubazan momak, pomaže da parkiramo motore doslovno ispred prozora recepcije, objašnjava sve oko doručka i pravila hotela. Smješteni smo u Uçhisaru – mjestu koje gleda na cijeli region Goreme. Kapadokija je kao jedan veliki “lavor” – Goreme je u sredini, a oko njega se dižu sve stijene i doline. Uçhisar je tiši i mirniji, a mi ga nismo birali zbog toga, nego isključivo zbog parkinga. Hoteli u centru Goreme su mali, uklesani u stijene, ali prostora za motor – nigdje. Nakon tuširanja, ponovo sjedamo na motore i kratko se spuštamo do grada da pojedemo nešto i pronađemo – naravno – pivo za laku noć. Na kraju biramo jedan mali porodični restoran. Specijalitet kuće je Cig Kofte, jelo od sirovog goveđeg mesa koje se mijesi s bulgurom, kimom, crvenim i bijelim lukom i začinima, porijeklom iz Urfe u istočnoj Anadoliji. Nakon što se dobro umijesi, oblikuje se dlanovima u duguljaste porcije. Mi naručujemo pola kilograma čig kofti “za mezu”, dvije porcije donera, supe, salate, cole (pive nema), ayran i deserte. Donose nam ogromne tanjire – lepinje,pola glavice kupusa, sosove, limun, paradajz, krastavce, luk, peršun... Gledamo u konobara. Jasno mu je da naši pogledi traže uputstvo. “Evo ovako”, objašnjava nam on. Lepinja – kupus – čig kofta – sve što ti padne na pamet – limun preko. I to je to. I stvarno je fantastično. Ali smo se precijenili. Nakon pola kilograma čig kofti, nismo siti – mi smo pretrpani. A tek tada stiže ostalo. Nema smisla da ostane, pa navaljujemo kao da smo poreska inspekcija. Ne znam kako smo ustali od stola, a mislim da nije ni njima jasno. Stol je ostao potpuno prazan, samo je nešto kupusa preživjelo. Račun – 23 eura. Usput kupujemo pive i vodu i vraćamo se u hotel. Ujutro ustajanje u 7, doručak u 8, pa pokret. Sutra nas čeka “Dan Kapadokije” – najposebniji dio cijelog putovanja.

Ma ne stane ništa,dzaba bi se patio. Sto je najgore, kad pogledas montirane na motoru, to izgleda da ima pristora. Al samo izgleda

Pamukkale - Hierapolis Oko 14 sati stižemo u Pamukkale i dogovaramo se da prvo odemo do našeg pansiona da rastovarimo motore i malo se osvježimo prije obilaska termalnih izvora i antičkog grada Hierapolisa, koji se nalazi na samom vrhu brda, iznad bijelih terasa. Dočekuje nas izuzetno ljubazna vlasnica pansiona, sitna žena blagih očiju, koja nam odmah nudi vodu i mapu grada. Pokazuje nam najkraći put do ulaza i objašnjava da smo udaljeni oko kilometar od bijelih stijena, ali i da postoji nekoliko ulaza pa se udaljenost razlikuje. Cijelo vrijeme nas odmjerava onim pogledom koji nema veze sa znatiželjom, nego više nekim tihim saosjećanjem. Kao da vidi koliko smo umorni od puta, koliko nas je sunce iscrpilo, pa nekako majčinskim tonom kaže da je naša soba nešto manja i nudi nam veću, četverokrevetnu, bez ikakve doplate. Prihvatamo zahvalno – prava domaćinska gesta koja nam odmah daje osjećaj da smo dobrodošli. Presvlačimo se u kupaće gaće i lagane šorceve; temperatura je blizu 30°C i želja da se okupamo u toploj, svijetloj vodi Pamukkalea postaje još jača. Krenuli smo stazom koja vodi prema snježno bijelim terasama, koje zapravo nisu snijeg, već kalcijum-karbonat taložen hiljadama godina. Penjemo se bosi, kako pravila nalažu, kroz mlake prirodne bazene koji se spuštaju niz brdo poput zaleđenih slapova. Voda je mliječnoplava, mekana na dodir, i ostavlja osjećaj kao da hodaš kroz neku tihu, mekanu, živu stijenu. Kako se penjemo sve više, otvaraju se široki pogledi – dolina Pamukkalea pod nama, a iznad nas plato na kojem se prostire Hierapolis. Ovaj nekadašnji termalni grad, osnovan u 2. vijeku p.n.e., bio je poznat po svojim ljekovitim vodama i rimskim kupatilima. Na vrh stižemo pred sami kraj radnog vremena muzeja, pa uspijevamo samo kratko pogledati zbirku: raskošne sarkofage, reljefe, ostatke kolonada i predmete iz rimskog perioda. Sve je to svjedočanstvo vremena kada je Hierapolis bio mondeno lječilište carstva, grad gdje su se sastajali bogati Rimljani, liječili, trgovali i živjeli u sjenci termalnih izvora. Afroditin bazen, poznat i kao Kleopatrina kupka, ostaje zatvoren – stigli smo prekasno. Na površini bazena i danas leže rimski stubovi koji su se srušili nakon nekog davnog zemljotresa, a gosti plivaju među njima. Mi to ostavljamo za neki sljedeći put; možda je tako i bolje, jer svaki put treba imati barem jednu stvar koja vas zove da se vratite. Dok sunce polako pada iza brda, vraćamo se stazom natrag prema pansionu. Voda pod nogama postaje hladnija, svjetlost mekša, a bijele terase mijenjaju boje od zlatne do blago rozkaste boje. Grupa turista se spušta u našem smjeru, mnogi umorni, neki glasni, ali sve to djeluje daleko – kao da nas obavija neki mir koji dolazi iz same stijene. Zanimljivo je da je voda prelaskom preko stijena nekako blago nazubila iste, tako da kad se hoda po njima uopšte nije klizavo ni uzbrdo, a ni nizbrdo. Ti zubići na podlozi, uopšte nisu neugodni za hodanje, čak sta vise gode. Danas nismo uspjeli sve što smo planirali, falilo nam je 1-2h, ali ono što jesmo doživjeli bilo je dovoljno da ovaj dan ostane upisan kao jedan od posebnih. Dosad najbolji! Vraćamo se u hotel, a vlasnica nas ponovo dočekuje onako toplo i domaćinski, kao da smo joj dalji rođaci, a ne gosti koji se zadržavaju samo jednu noć. Časti nas kafom i sokom, sjeda s nama i raspituje se odakle dolazimo, kuda idemo, koliko dugo putujemo. Kada pitamo za doručak, kaže da je zvanično u 8, ali da ustaje na sabah-namaz prije šest, pa joj nije nikakav problem da nam pripremi doručak ranije. Nudimo 7 sati ako joj odgovara, a ona samo klimne uz osmijeh – "problem yok". Taj jedan jednostavni gest više vrijedi od svih zvjezdica i ocjena. Ovaj smještaj možda nije najbolji do sada, ali bez ikakve dileme, kada bismo se vraćali u Pamukkale, vratili bismo se baš ovdje. Nadam se da hoćemo, zaboga, kumu je propao selfi u Kleopatrinom bazenu, a danima se radovao i pripremao kao da ide snimati reklamu - regenerator za kosu. Oko 8h izlazimo do grada na večeru. Večeras je na meniju pide – turska verzija pizze, samo u obliku čamca, s hrskavijim tijestom i kombinacijama punjenja koje bi i Talijane ostavile bez komentara. Uzimamo jednu pikantnu sa sirom i sudžukom, i drugu s komadićima piletine i povrćem, a naravno i Adana kebap da se ne desi da zafali. Dok jedemo, primijetim da frizerski salon malo niže niz ulicu još radi, pa pitam majstora može li me ošišati. "Naravno, samo da završim mušteriju." I tako se ja ošišah u 22:30 u Pamukkalama. U povratku kupujemo dvije pive u marketu, za lakši san nakon dugog dana, i lagano se vraćamo u hotel. Pamukkale… sve što kažem biće malo. To mjesto se ne može prepričati – mora se vidjeti, osjetiti pod nogama, udahnuti njegov miris, vidjeti njegovu svjetlost. Nadam se da ovo nije posljednji put da sam ovdje. Vjerujem da nije. (Hotel Paradise Hause sa doruckom 45 Eur)

Hvala druze, nisam znao za taj fact. Zanimljivo. Slobodno protumaci sve sto znas. Ja sam imao milion informacija prije nego sam došao u Efes.. Al kad sam ušao, nisam znao gdje da pogledam. Napadnut mozak sa svih strana slikama i informacijama. Ima dosta vodiča koji turistima tumače, pa malo slusam njih, malo info table proučim..

Efes - Ephesus Stižemo u Efes i parkiramo motore na prostranom parkingu tik uz ulaz. Odmah se osjeti veličina i značaj mjesta – antički grad se proteže niz blagi pad, sa očuvanim ulicama, hramovima, amfiteatrom i trgovima koji još uvijek pričaju priču o životu prije gotovo dvije hiljade godina. Hodamo polako, zadržavamo dah, jer ovdje svaki kamen ima svoju priču, svaki stup podsjeća na moć i bogatstvo drevnog grada. Efes je osnovan u 10. vijeku p.n.e., a tokom svoje historije bio je pod uticajem Lida, Grka, Persijanaca, Rimljana i Vizantinaca. Grad je bio bogat trgovački centar na obali Male Azije, strateški smješten uz Egejsko more. Danas more nije tik uz grad, jer se tokom stoljeća delta rijeke Cayster nagomilala i formirala polje, ali nekadašnji pristani i luka bili su srce trgovine, kroz koju su prolazili mirisi začina, maslinovog ulja i drvenih brodova. Dok šetamo glavnom ulicom, pogled nam privlače raskošne terasaste kuće bogataša, sa očuvanim mozaicima (definitivno su im mozaici bili fetish) i sofisticiranim sistemima ventilacije – otvori u zidovima služili su za strujanje zraka i hlađenje unutrašnjosti. Zamišljamo kako su tu živjele porodice trgovaca i administrativnih službenika, uz vrtove i fontane, sa pogledom na amfiteatar i luku, dok su ulicama kretali robovi i trgovci sa svojim tovarima. Mermerna ulica vodi nas prema nekadašnjoj luci, sa kamenim pločama i kanalima za odvod kišnice. Danas je to polje, ali mozaici i postolja stubova i dalje čuvaju priču o važnosti ovog puta za dolazak dobara i komunikaciju sa svijetom. Hodamo kroz javni toalet, klupa sa 4 strane u kocku, gdje na svakoj strani imaju po 20 otvora za vršenje velike nužde, koji je čuven po tome da su ljudi sjeli jedni kraj drugih, bez ikakvih pregrada – u privatnosti tada se nije pridavala velika pažnja, a to je ujedno i fascinantan uvid u društvene norme antičkog vremena. Obilazimo biblioteku Celsus, impresivnu ne samo arhitektonski nego i po tome što je čuvala više od 12.000 svitaka. Zamišljamo učenike i filozofe kako tamo dolaze da uče, raspravljaju i razmjenjuju ideje. Pažnju privlaci pas lutalica koji se sunča u karakterističnoj pozi (vidi sliku dole) Amfiteatar, smješten na kraju glavne ulice, mogao je primiti 25.000 ljudi, i služio je za gladijatorske borbe, predstave i političke skupove. Pomisao na to kako su stotine glava gledale iste predstave dok se smijeh i uzvici odbijaju od kamenih zidina izaziva jezu i fascinaciju. Na trgu Agore zastajemo, osluškujemo tišinu i povremeni šum vjetra koji prolazi kroz stubove.Kum upravo slika jubilarni 4000-ti selfi u ova 4 dana. Ovdje su se ljudi okupljali da raspravljaju, kupuju, prodaju ili jednostavno druže. Svaki detalj priča o svakodnevnom životu – od malih kipova božanstava do starih fontana koje su davale vodu prolaznicima. Efes je bio i mjesto gdje je Apostol Pavle propovijedao, a prema hrišćanskim izvorima, Djevica Marija je provela posljednje dane svog života u blizini, što dodatno povezuje ovo mjesto sa prethodnom posjetom Kući Marije. Fun fact – amfiteatar je tako savršeno akustički projektovan da se šapat sa scene čuje i na zadnjem redu. Testiramo to, šapat prolazi gotovo neprimjetno, ali nosi se kilometar dalje. Dok šetamo kroz glavnu ulicu, zastajemo kod malih dućana koji su nekada služili zanatlijama i trgovcima. Svugdje se osjete tragovi života – žuto sunce obasjava kamene ploče, lagani povjetarac nosi miris prašine i maslinovih stabala sa okolnih padina. Svaki kutak poziva da se zastane, pogleda iskopine, zaviri u stare hodnike i zamišlja kako je život ovdje tekao prije dva milenija. Odlazimo s osjećajem divljenja, bogatiji za priču o jednom od najvažnijih antičkih gradova svijeta. Efes nije samo ruševina; on je živi svjedok istorije, spoj kulturnih, religijskih i društvenih slojeva koji i danas fascinira svakog posjetitelja koji stane na njegove ulice. Taška srca i prepuni utisaka idemo prema izlazu jer nam valja put Pamukkale. To je nekih malo više od 200 km. Uz put ćemo nesto i jesti, mada je to bliže vremenu ručka negi doručku. Nakon što smo se oprostili od Efesa, došli smo se natrag do motora i krenuli prema Pamukkaleu. Put vodi kroz blage doline, vinograde i maslinike, a sunce lagano prži, obasjavajući pejzaž zlatnim tonovima. Usput smo stali u jednom manjem, tipičnom turskom gradu da pojedemo cop sis – male začinjene kockice jagnjetine i teletine na ražnju, sa salatom i domaćim hlebom. Cijena 50%jeftinije nego sinoć u Selcuku, a za razliku od sinošnjih 8 ražnjića, obvdje je porcija 15 kom. Restoran je bio skroman, ali atmosfera prava, lokalni miris začina i dim sa roštilja upotpunio je doživljaj. Trebam li pisati šta je kum naručio za desert? Nakon kraće pauze nastavili smo vožnju. Magistralni put vijuga kroz planinske prevoje i doline, sa pogledima na rijetke, tradicionalne turske kuće i beskrajna polja maslina. Motor se ritmično kreće, a kilometri prolaze dok se polako približavamo termalnim izvorima. Gradovi i naselja postaju rjeđi, priroda sve dominantnija, a pred nama se naziru bijele terase Pamukkalea, poput snježnih padina usred zelenog pejzaža.

Dan 5. Selcuk-Kuca dj. Marije/Meyrem Ana Evi-Efes-Pamukkale 26.10.2025 200km Jutro je, nešto poslije 6h. Otvaram oči i ne znam šta je jače – želja da ustanem ili osjećaj da bih još spavao. Ali onda se sjetim gdje smo, šta nas danas čeka… i umor više ne postoji. U zraku se osjeti ona posebna jutarnja svježina koja uvijek nagovještava dobar dan. Kum se vrti po sobi, sprema kacigu, nešto mrmlja – i odmah znam: valja mi poć' Ovo više nisu obični obilasci. Danas ulazimo u priče stare dva milenijuma, u mjesta koja su oblikovala vjeru, kulturu i našu predstavu o svijetu. Zato ustajemo rano, da nas dan ne pretekne. Ovo je jedini hotel gdje ne doručkujemo, upravo zbog toga da budemo sto ranije, prije rijeke vjernika i hodočasnika koje pohode našu prvu lokaciju: Kuća Djevice Marije – Mejrem Ana Evi kako je zovu muslimani. Put do tamo ide kroz brda obavijena maglom, miris borovine se lijepi za opremu, a negdje u daljini čuje se ezan pomiješan sa ptičjim cvrkutom. Ne znam zašto, ali svaki put kad se približavam nekom svetom mjestu, osjećam kao da i sam postajem malo tiši, malo manji, malo skromniji. Zanimljivo je da ovo mjesto nije otkriveno slučajno. Otkrila ga je 1891. grupa francuskih svećenika i istraživača, vođena opisima jedne – bolesne mističarke. Nema greške, zvuči nevjerovatno. Augustinska časna sestra Katarina Emmerich, koja nikada u životu nije napustila Njemačku, opisala je u svojim viđenjima izgled, unutrašnjost i položaj kuće gdje je Marija živjela posljednje godine. Godinama nakon njene smrti, istraživači su uzeli njene vizije ozbiljno i krenuli u potragu. Na brdu iznad Efesa, pronašli su upravo ono što je opisala. Arheolozi su potvrdili da kameni temelji potiču iz 1. vijeka, a Vatikan je 1950-ih priznao ovo mjesto kao autentično svetište. Ne kao “dokazano historijski dom”, već kao mjesto vrijedno poštovanja za vjernike. I od tada—od pape Pavla VI. do Johna Paula II. i Benedikta XVI.—svaki papa koji je posjetio Tursku došao je upravo ovdje. Dolazak do kuce dj Marije-Mejrem djeluje pomalo nestvarno - visoko na brdu, okružena gustom vegetacijom, stoji jednostavna kamena građevina za koju vjernici vjeruju da je posljednje prebivalište Marije, majke Isusa (Isa a. s.). Hodočasnici svih religija dolaze ovdje, i kršćani i muslimani, jer u islamu Marija - Mejrem zauzima posebno, iznimno poštovano mjesto. U Kur’anu je spomenuta češće nego u Bibliji, a cijelo jedno poglavlje nosi njeno ime i jedina je žena spomenuta u Kur'anu. Zanimljiva simbolika: dvije vjere, ali jedna žena koja ih spaja. Vejruje se po predanju, da je apostol Ivan/Jovan nakon raspeća Isusa vodio brigu o Mariji. Obzirom da je on živio u obližnjem Efesu, sasvim je logična lokacija gdje se Marija/Mejrem naselila bježeći od carskog progona. Polako hodamo prema kući. Nema gužve. To je najveći luksuz. U ovo vrijeme dan još nije otpočeo za većinu svijeta koji će danas doći ovdje. Kada ulazimo u kompleks Kuće Djevice Marije, čudno je gledati koliko je sve skromno. Mali kameni objekt, bez ijednog suvišnog detalja, a opet ima težinu koju osjetiš čim prekoračiš prag. Na ulazu kum dobija kompliment za brkove "turkish style" od žene koja stoji na ulazu i pazi na red. Okrećem se prema njemu i prijekornim pogledom - "ništa ti nije sveto magarče".. Pucamo od smijeha, a nije mjesto za smijati se. Btw, ja sam svoje obrijo noć prije, ne mogu više trpiti, nenaviknut.. Unutra je polumrak, svijeće, tišina. Fotografisanje je zabranjeno, pa sve izgleda kao scena koju moraš zapamtiti, ne snimiti. Ali u meni proradi onaj mali bunt putnika koji želi ponijeti nešto više od sjećanja. U jednom kratkom, tihom trenutku, pravim fotografiju i jos 2-3 "sa kuka" – ne iz nepoštovanja, nego iz straha da će mi ovaj osjećaj jednog dana izblijedjeti, a i da Vama dragi bikeri mogu zakačiti slike. Meni na dušu, ako je grijeh. Na izlazu iz kuće je mjesto gdje se pale svijeće, limene kućice sa pjeskom gdje se svijeća ubode. (Ne znam kako se to tačno zove). Palimo i mi po svijeću. Od kuće vodi kamena staza prema izvoru. Kažu da su ovdje tri razlicita izvora. Stvarno. Imaju 3 česme– jedna za zdravlje, jedna za sreću i jedna za blagostanje u porodici. Vjekovima ljudi stoje ovdje, piju, umivaju se, nose flašice kući kao da nose dio svetosti. Mi uzimamo gutljaj; hladna je, čista, jednostavna. I to je možda najveća čar – ništa glamurozno, ništa teatralno. Samo voda i vjerovanje staro dvije hiljade godina. Sipam i ja flašicu vode za ponijeti a u pozadini čujem amerikanku kako pita nekoga "jel ovo sveta voda?"-eh Bože ko ti vlada svijetom... Ispod izvora nalazi se zid prepun bijelih papirića. Nekad su bile krpice, pa se tradicija pretvorila u male papire, ali smisao je isti: ostaviti želju, molbu, zahvalnost. Vjetar prolazi kroz na stotine tih malih poruka i stvara gotovo šuštanje, kao da zid govori. Bez obzira na vjeru, ljudi osjećaju neku smirenost na ovom mjestu. Možda zbog položaja kuće, možda zbog tišine, možda zbog vjerovanja miliona ljudi prije nas… Ali ima nešto u toj atmosferi — kao da vrijeme uspori. Rijetko gdje na svijetu postoji ovakvo mješanje religija i naroda oko jedne ličnosti. Nakon što obiđemo sve, sjedamo ponovo na motore i spuštamo se niz planinu. Kako silazimo, otvara se pogled prema širokoj dolini gdje leži Efes. Nekada luka na Egeju, danas najimpresivniji antički grad u Turskoj. I dok se sunce penje, jasno je da nas čeka dan u kome se historija i putovanje preklapaju u najboljem mogućem trenutku. Pred nama je Efes – grad biblioteka, trgovaca, bogova i carica – a mi stižemo taman na vrijeme da ga dočekamo prije najvećih gužvi. Savršen početak dana.

Selcuk Nakon obilaska Asklepiona, spuštamo se nazad do grada i nastavljamo prema jugu. Cesta nas lagano izvodi iz Bergame, a onda se spajamo na široki autoput koji vodi prema Izmiru. Cesta se širi prvo na 3, pa na 4, i na 5 traka. Izmir, treći najveći grad u Turskoj, ima 4,5 miliona stanovnika. Star, velik, značajan, lijep prema onome što sam vidio na slikama i čitajući o njemu, ali nažalost za njega nemamo vremena ovaj put. Prilazimo autocestom i ne vjerujemo kolika je to gradusina. Kad pomislimo “poslije onog brda što se vozimo prema njemu nema više”, tek onda nikne Izmir i nove zgrade i tako 1-1,5h. Tu se polako smrkava, što je rezultat izgubljenog sata u Troyi. Pridržavamo se satnice zadržavanja po atrakcijama, sve kako bi završili vožnju prije 19h svaki dan, obzirom da se u Turskoj smrkava u ovom periodu oko 7h-pola 8. Po mraku stižemo u Selçuk, naše idredište gdje ćemo prenociti i sutra posjetiti Kuću Djevice Marije i Efes, najbolje očuvani antički grad na svijetu. Hotel mali, duguljasta polukružna građevina na sprat. U sredini dominira bazen koji i krajem oktobra privlači da se okupamo. Osvijetljen u neku plavo-zelenu boju i zaista mjestu daje poseban šarm. Vlasnik nas je dočekao, ljubazan i nasmijan stari roker, sa sijedom kosom vezanom u rep i nekim bikersko-rockerskim kožnim prslukom. Soba onako, ništa specijalno, ali nama bolje ni ne treba. Uopšte, ovo je jedini hotel gdje nemamo doručak, ali nam to i odgovara jer želimo već u 7h biti u Kući Dj Marije/Meyrem, kako bi izbjegli more hodočasnika koji svakodnevno dolaze na ovo mjesto, pa ćemo poslije posjete negdje u grad na doručak. Uglavnom, mjesto Selçuk je poznato po Çöp Şiş Kebapu, to su male kockice začinjene janjetine na štapiću koje se peku na roštilju. Nakon smještanja u sobu i tuširanja, sjedamo na motore i odlazimo u grad na večeru. Naručujemo mezu, 2 porcije Çöp Şişa, janjeće kotlete sa roštilja, salatu i kola (restoran ne služi pivu, poštujemo. Snaćit ćemo se poslije večere). Poslije večere potvrdjuju se mije sumnje, kum dobija dijagnozu! Definitivno se navukao na Künefe! Nije mu prvi put u Turskoj! Kunefe je desert koji liči na naš kadaif, sa tim da je u sredini sir koji se razvlaci kao žvaka kad želiš da odvojiš komad od mase. Služi se u vrelom limenom tanjiru koji je netom iz peći. Jede se vruće, ima milion kalorija i ubija kako je dobro. Ja uzimam malo, a on jede ostalo, sa onim nekim čudnim sjajem – da ne kažem ludjačkim . Poslije večere krećemo prema hotelu bez namjere da idemo ugdje dalje. Umorni, najeli se, samo da se dobacimo do kreveta. Stajemo samo da kum kupi vodu u nekom marketu. Dok čekam na motoru, primjećujem reklamu: Efes! Piva! Sama se ruka paši diže – može dvije, silazim. Konobarica donosi pive, a kum ugledavši mene u kaficu za stolom, sjeda kao da smo se samo to dogovarali čitav dan.Zaledjene čaše, svidja mi se Selcuk! Jebeš karakter ako nije labilan . Nakon vitamina B blago odumirem. Vozimo u hotel, parkiram motor na najvišoj tački parkinga, zbog moje jutarnje ritualne gimnastike – paljenja motora. Inace, paljenje se produžilo na već respektabilno grananje inodgurivanje, na parkinzima, pumpama i slično. Upali on, al treba ga malo pomjerati. To malo postaje sve više i više. Laku noć. Hotel u Selcuk - Atillas Getaway 32,40Eur (cijena za obojicu!)