Mislim da je sustina u ovome. Ja sam polozio sa 36. Vrlo sam rano poceo da vozim automobile, jer su moji bili trgovci jos od onda kada placeva nije bilo, tacnije 30-tak godina. Tako sam zavoleo "benzin". Moji su se motora "plasili", prvi skut sam sam kupio od zaradjenih para, jer su oni bili protiv. Tako se ta ljubav radjala. Onda je dosla porodica na red, i tek sada mogu da se posvetim sebi i od ove bedne plate izdvojim novac.
Da se vratim na sustinu. I ako sam kao vozac "B" kategorije, i trgovacki putnik, presao X km, nikada se nisam opustio, i kada mi se spavalo, makar 15km od kuce, stao sam i odmorio. Covek misli da nesto zna, kad udje u rutinu (a to je vrlo brzo), tada su najvece i greske. Kada neko zaista zna, on uziva u voznji. Procitaj samo ove divne putopise. Niko ne opisuje kako je sa velikom brzinom usao u rizicnu situaciju, vec lepote koje je prelazio uzivajuci u voznji
Skoro sam gledao lika koji planira-planirao da ide u Japan motorom. Ima x km i godina voznje iza sebe i kaze da se plasi brzine i motocikla. (Razmotri ovo zadnje)
U ostalom, niko nije poginuo od brze voznje, vec od naglog zaustavljanja