Spavao sam tu noc kao beba sto se kaze, kumovi rade i ostavljaju mi upute sa alarmom i kljuc ovo ono pa da se snalazim solo sto mi nekako i pase cisto malo da razbistrim misli, al ne lezi vraze eto ti kumine sestre po mene kaze spremaj se ides kod mene pa ces prespavati. Ma ok nije frka kad sam vec tu jelte , odemo usput i do Njemacke u shoping posto oni zive na samoj granici u Rafzu, nakupuje se svega i svacega i zabava je mogla da pocne, a evo i jedna slicica. Dobro dve slike Aj moze i treca jebje

Razlog zbog kojeg sam se uputio prema Zurichu je jednostavan, imam tamo kumove i prijatelje pa planiram da prenocim koji dan kod njih i da se malo opustim i odmorim. Elem, nastavljam voznju veoma kvalitetnim putevima, fantasticnim krivinama i prizorima koje se samo redjaju kao na filmskoj traci. Uputio sam se prema Zemezu pa cu presjeci prema Davosu, Chur, Bad Ragaz i proci iznad Ciriskog jezera, uci u sami centar jer kumovi zive kod glavne zeljeznicke. Negdje oko Chura sam ogladnio pa nailazim na usputne preskupe restorane i narucujem samo lignje kalamare koje su mi bile dovoljan obrokcic da se prebijem do odredista. Poslije klope mora se malo i prileci. Kratka pauzica i put se nastavlja, kako se priblizavam gradu tako se i guzva povecava, navigacija me u jednom momentu baca na po meni autoput, ali to su njihove brze ceste sa 4 trake i fizicki odvojene izmedju, ogranicenje 100 pa se to i postuje, nakon 30-tak kilometara takve voznje put se odvaja lijevo i vec upadam na prve semafore i guzvu jer ljudi idu sposla kuci dragane i zaboli njih sto ti prvi put vozis motor po centru ciriha i po sinama koje su klizave jbga. Kreni, stani, kreni, stani i tako jedno desetak kilometara vucaranja po centru i semaforima pa mi afrika opet zakucava u crveno i pali ventilator. Srecom navigacija i sjecanje od prijasnjih posjeta mi je pomoglo da bez problema nadjem ulicu u kojoj cu malo boraviti. Docek je izgledao ovako nekako.

Nastavljam veceras, obaveze ovo ono

Nekako se covjek osjeca posebno u tom trenutku, u najmanju ruku ponosno sto je ostvario tako dalek projekat koji cuci odavno u glavi. Vidno su ssvi nasmijani i razmjenjujemo osmijehe i pozdrave jedni sa drugima, jer nije mala stvar popeti se starom ragom na 2870 metara i osvojiti jedan od 10 najopasnijih puteva na svijetu(kako top gear navodi u svojoj emisiji). Baterije one ljudske i emocionalne su napunjene na maksimum, kupujem suvenircice, osvjezavam se u lokalnom baru, ljubim se sa Stelviom i nastavljam dalje put Zuricha. Cim se krene spustati niz Stelvio ima put koji se odvaja desno u Umbrailpass i ulazi u Svicarsku, naravno nidje ni naznake da sam usao u svicu osim sto me mobilni operater obavjestava da je od sada sve skuplje jelte Dobrim putem nailazim dalje na zaledjeno jezero, stajanje i slikanje brzinsko, ne mogu nikako da se nadivim prirodi i okruzenju.

Ljudi moji kako je mene iznenadio taj pogled i taj miris i ostar vazduh koji sijece pa to je neopisivo. Nastavljam pentranje, ima svakojakih motora i motorista, uglavnom su zujalice, sportaci i GS-ovi najzastupljeniji. Jedini sam bio u to vrijeme na tom putu za Afrikom i bas mi je drago. Preticu, zuje, prde, deru se, vriste, sve su to nase masine koje imaju samo jedan cilj, da zadovolje svog gospodara. I ide taj dugo ocekivani vrh Stelvia, vidim ga, tu je na dohvat ruke cini mi se, jos par jakih krivina i dolazim na destinaciju zivota cini mi se u tom momentu. STELVIO PASS, parkiram motor fatam se telefona i slikanje moze da pocne.

Srecom vec sam dan prije iskusio serpentine pod nagibom od 18% i to mi je bio sasvim pristojan trening ovo sto se nadvilo iznad mene. Kako se penjem tako se penje i temperatura motora, sreca pa su Austrijanci mislili na vrjeme ostavili na svakoj krivini prostora za manevrisanje gdje se moze parkirati motor na kratko i ohladiti po potrebi, te i ja stajem nakon paljenja ventilatora na kratko. Pucaju ovakvi pogledi

Veliki pozdrav i postovanje sa moje strane, jer da nije bilo vaseg pisanija o Africi mozda bih i preskocio ovu kategoriju

Pa da nastavim kao sto rekoh, budim se ujutro u tom Coldranu, a srce vec poigrava. Silazim do parkinga vizuelno pregledam motor, provjerim ulje, ipak je to starija damica koja voli da joj se ponekad nesto lijepo i kaze, pomazi itd.(nisam manijak nego ako stane jebo sam jeza u ledja pa prizivam sve moguce bogove i toteme da samo ide). Pali bez problema i skoknem do pumpe sipam 15 litara do cepa-22 evra koje je potrosila za predjenih 350 kilometara. Vracam se nazad do hotela klopnem nesto sasvim privlacno i za nas (zivotnje) mesozdere, ima salamurina, sireva, prsute, voca, peciva, napitaka ma svega stvarno. Sa obzirom na cijenu gorepomenutu tako i treba da bude. Krecem u napad na Stelvio, guzva je na putu ali je odnos auta i motora sada 50/50%, na zadnjem kruznom toku skrece se lijevo i sada je procent vec 80/20% u nasu korist . Put lagano krece ravnim dijelom opusteno kao uvertira u Mocartovom Rekvijemu, obilaze se biciklisti kojih ima stvarno puno i treba obratiti paznju na njih jer sam stvarno vidio kasnije da ljudi popadase po onoj planincugi. I onda krece taj dio za koji sam se psihicki pripremao svo ovo vrijeme, da se razumijemo vozim ja motor dugo godina, ni enduranje, blato, prasina i kamen mi nisu strani, ali malo me nekad ufati i taj pozitivni strah, adrenalin koji te drzi napetim i u isto vrijeme ushicenim i srecnim(naravno osmijeh ne skidam). Pocinje nimalo bezazleno penjanje serpentinama koje su pod nagibom od 16-18 i cak 20%.

Samo da ne bude zabune dok nastavljam sa pisanjem putesestvija, ovo je trajalo od 21.6 do 1.7. 2016.

Pozz, mogu ti reci da pomaze, mozda za sledeci djir sasijem i cant deblje, ovo je od 2 cm spuzve plus konflin sa obe strane pa okreci.

Samo odrzavanje i ljubav.

Hvalaaa

Moze se naci i za 15-ak evra ali u hostelima ispod Stelvia, posto sam solo putnik nisam htio nista rizikovati, stvari ovo ono...

Toliko za danas, nastavak slijedi

Vrijeme je za rucak pa ocajnicki trazim neki hlad uz magistralu koji nije vec zauzet kamperima. Sreca pa naletih na ovaj komadic raja na jezercetu Valdora pored kojeg pravim pauzu i megasendvic. Put se kasnije odvaja desno i otvaraju se visoki vrhovi ispod kojih prolazim, idem dalje i nailazim na prve serpentine i sto cu kasnije skontati, malu uvertiru u ono sto me ceka na Stelviu. Dolazim do prelijepog Jaufenpassa koji se nalazi na 2094 metra nadmorske visine i vec se osjeca malo hladnije visinsko vrijeme te zakopcavam sve luftove na jakni. Poslije silaska sa Jaufenpassa prolazim kroz Merano i ubrzo dolazim i do Coldrana koji se nalazi na 40-tak kilometara od Stelvia. U Coldranu planiram prenociti u bukiranom veoma skupom hotelu za moj dzep, smjestaj sa doruckom 45 evra. Smjestaj je stvarno odlican kao i kontinentalni dorucak ukljucen u cijenu, wifi je free. Klasika, tusiranje, raspakivanje stvari i odlazim do prodavnice koja radi do 19-00 da natankam ladne pive u minibar sobe i polako se spremam za tekmu koja je to vece bila na tv, cini mi se Italija je igrala sa nekim. U podsvijesti mi je cijelo vrijeme sutrasnji atak na Stelviopass, slike i video putopisi sa youtuba koje sam cini mi se sve pregledao. Vrijeme je za onesvjestiti se u krevet.

Naravno svracam na brzinu u Louis Megashop u Villachu, nije ga tesko naci ako se konsultujete sa navigacijom, ali obratite paznju da ste vec pregledali na netu sta ste pikirali za kupovinu, jerbo u protivnom od velikog izbora svega i svacega moze se ostati bez evrica u novcaniku. Nije moja mrlja od ulja Poslije posjete Louisu slijedi pravac Italija i Coldrano sledeci booking do cuvenog Passo del Stelvio. Nastavljam put u pravcu Hermagora prije kojeg se nalazi Presseggersee kojem se ne moze prici skroz motorom kao sto mi imamo naviku, vec se placa ulaz tako da odustajem od svracanja, a necu ni slikati jezero iz kaprica. Pici se 111 magistralom, ogranicenje je 70, ali se vozi 90 opusteno. Dolazim do Siliana u kom je granica sa Italijom od koje su ostale samo prazne prostorije, prelaz preko granice je free. Vozim prema Bresanu magistralo i stvarno ona prica da su talijani blentavi vozaci pije vode, to iskace, to izlijece, to pretice, to ulijece, to svira, ma ludlo, ali se vozi prilicno brzo i to mi je OK, malo vise koristiti retrovizore i nema sta.

Tusiranje, setnjica po Kranjskoj Gori i potraga za merkatorom su urodile plodom. Klasika klopanje i po koje pivo tek da se malo misici opuste . Ponio sam sa sobom i mali notebook da mi je lakse bukirati sledeci smjestaj posto sam tako odlucio, traziti smjestaj za sutra tek kad stignem na odrediste. Ujutro ustajem, pogled puca na zelene sumetine koje sire prelijep miris borovine. Baterije napunjene, sto ove ljudske sto androidske, konsultujem se sa navigacijom i osmandom na telefonu i odlazim do pumpe na tankanje, 20 litara za predjenih 45o kilometara po cijeni od 1,18 evra. Provjerim i nivo ulja, dospem zeru cisto da se ne sanjam i vratim se do smjestaja, popakujem stvari na motor i pravac dorucak, spreman za pokret. Dan drugi... Od Kranjske Gore skrecem desno prema Villachu i Louisu, Prelazim preko Wurzenpassa gdje je i granica sa Austrijom, ispred mene tri auta, a granicar mi samo odmahnu rukom i kao da konta sta ti cekas u redu po ovom suncu, propusti me bez ikakve provjere. Odmah poslije granicnog prelaza nailazim na ovaj stari tenk iz WW2

Pozdrav iz Banjaluke... I takooo, bio je zimski period, sta da se radi odakle da se pocne. Odlucim se za taj pokusaj sredjivanja kamile, krave nazovite je kako hocete, ali za mene je to jedna prelijepa curica. Skinem je do gola i odnesem majstoru na pjeskarenje pa na plastificiranje, dok se u glavi radja ideja o potencijalnom odlasku na voznju po Alpima. Odlucujem se i za servisni pregled masine, ali to cu u nekoj drugoj temi. Nakon sredjivanja cura izgleda ovako... Ali to nije tema ovog putopisa, jer prica pocinje jednog suncanog jutra nakon ovih silnih kisurina koje su nas zadesile i ovo proljece, a bogami usle i u ljeto. Noc prije sam popakovao sve stvari natovario na motor, bukirao smjestaj u Kranjskoj Gori, sipao benzin i ujutro krenuo do lokalne pekare na burek pred put. Banjaluka-Kr. Gora 450 kilometara, put kroz Hrvatsku poznat i pomalo dosadan, prva pauza oko Karlovca Presao sam granicu i usao u Sloveniju gdje se vec otvaraju prostranstva i podjubrene njive sa kojih se siri specifican snjuf, zanimljivo ali nema toliko insekata, dal je do sezone ili cega vec ne znam. Naravno ulijecem u samu spicu u Ljubljani tako da mi se i ventilator na kamili pali, stanem na pumpu da se malo osvjezim i koliko toliko izbjegnem udarnu spicu. Dalje se vozi dobrim i kvalitetnim lokalnim putevima (bez rizle), pa koristim priliku u blizini Skofijice da predahnem pored sumice. Vozim dalje prema Bledu gdje se vec otvara pogled na velicanstvene Alpe, naravno osmijeh je razvucen od uveta do uveta, kratka foto pauza pored Save Dolinke tek toliko da oci napasem. Stizem u sasvim pristojan smjestaj, B&B 30 evra sa kupatilom i udobnim krevetom, dorucak ukljucen u cijenu. Vide se snjegoviti vrhovi