nastavak?

hvala!

svaka Vam čast, odlična ruta i odlično napisan putopis! jel može neki ukupan okvirni trošak? može i u privatnoj poruci...

sad već predugo čekamo...

sličnu rutu, samo u obrnutom smjeru planiram i ja nagodinu... pratim dalje...

vrhunski putopis! evo dokaza da se može i bez puno slika...

svaka čast!

hvala svima na čitanju i komentarima!

i ja tvoje redovito s guštom čitam... hvala!

nakon par kilometara se popravilo samo od sebe i dalje bez problema... izgleda da je trebalo samo pričekati da se ulje slegne...

kolega kako ste poceli sa putopisima vec vas vidim kao jednog od urednika teme ako moze samo jedna mala sugestija/preporuka : malo manje slika ... izaberi najlepse ili one koje ti se najvise svidjaju, njih okaci a ostale na photobucket ili tako nesto pa ostavi link. Jbg, mislim da je svima problem da otvore jednu stranu na kojoj je ceo putopis sa mnostvom slika... ili ... napises jedan dan , okacis sve slike, a za drugi dan rezervises tj okacis ih na sledecoj strani ... I naravno... samo tako nastavi i cekamo sledece putopise da, nisam obraćao pažnju na to... jbg, sad je tako kako je... isprika svima koji imaju poteškoća...

9. dan, nedjelja 29.08.2010. Nürnberg – Home sweet home Već smo u Austriji... I eto nas u Sloveniji... Dolazak na granicu... Evo tko nam puni proračun... Što reći na kraju? Neću sad detaljizirati nego reći da nam je bilo jako lijepo i dao Bog da se ponovi... Neću sad o planovima za dalje, ali nadam se da će to ipak biti istok, da malo kročimo na azijsko tlo... Pozdrav od...

8. dan, subota 28.08.2010. Maarsbergen – Nürnberg Buđenje i pogled kroz prozor... We are not alone... U dobrom društvu... Povratak je skromno popraćen slikama te smo već u hotelu, u kojem smo već i bili na početku ovog putovanja...

7. dan, petak 27.08.2010. Zuidoostbeemster – Amsterdam – Maarsbergen Kako prethodnog dana nismo imali sreće s vremenom, ovaj dan je bilo sve super... Odjavljujemo se iz hotela, i laganini do Amsterdama... Prvo smo odlučili otići u Artis ZOO, 3. po veličini u europi... Mali dio svega toga pogledajte sami u nekoliko izdvojenih slika... Cijena 18 eura po osobi, nije jeftino... Cijeli ZOO je napravljen kao jedan park, gdje velik broj životinja imaju slobodu kretanja te na taj način možete dolaziti u kontakt s njima... Naravno, zna se koje smiju a koje ne smiju... Nebi bilo zgodno da sretnete npr. krokodila... Princip je isti, sve su ostalo nijanse... I to je to što se tiče ZOO-a... Kad smo došli ispred, nigdje ničega oko nas, a kasnije smo jedva izvukli motor da ne porušimo sve oko sebe... U tom trenutku prilazi nam jedan čovjek i predstavlja se kao nizozemac s makedonskim korijenima... Roditelji su mu iz Makedonije, no on cijeli život živi u Amsterdamu, gdje je i rođen, no svake godine odlazi u posjetu našim krajevima... Oduševio se kad je čuo da putujemo motorom i slušao sve to nekako u nevjerici... Kaže da nikad nebi živio u Makedoniji i u susjednim državama, jer sve je to kao zaostalo... Izdvaja Hrvatsku kao najkulturniju među ostalima (ne znam jel to zbog naše prisutnosti) no nebi ni kod nas... Kaže kako u Nizozemskoj ljudi vode svoje živote te se ne obaziru na druge... Ne žude za žutilom i pompom, kao što je slučaj kod nas... Ne obaziru se na poznate face, kaže kako nije rijetkost da političari dolaze biciklom na posao te da se nitko uopće ni ne obazire na njih... Čest prizor u Nizozemskoj... Glavni trg – Dam Square Pokušava se zaraditi na razne načine... Muzej voštanih figura – Madame Tussaud... Od “one“ ulice možete vidjeti samo dio, jer je zabranjeno slikanje... Ipak, slike u glavi ostaju... Dobra... Ma pusti sad to, recesija je... Zanimljiv muzej... Pogled prema nebu nije baš nešto pa odlučujemo da je vrijeme za polazak... Stanete na semaforu i u sekundi vas opkoli banda biciklista... Tu bi volio raditi... Odlazimo u hotel, u kojem smo spavali i prvu noć kad smo došli u Nizozemsku te s time i završavamo avanturu po Nizozemskoj...

6. dan, četvrtak 26.08.2010. Ovaj i sljedeći dan su bili namijenjem obilasku Amsterdama i okolice... Nakon buđenja, pogled kroz prozor i kao što se vidi, nije obećavajuće... Ajde barem imamo doručak u hotelu pa se spuštamo do kuhinje... Nakon “obilnog“ doručka, vraćamo se u sobu te pregovaramo što ćemo s današnjim danom... Slažemo se da nema smisla nikud ići, budući da kiša dosta jako pada te odlučujemo ostati u hotelu dok se vrijeme malo ne smiri... I tako čekamo, čekamo i opet čekamo... Tko čeka i dočeka pa tako i mi, nažalost prekasno... Kiša je stala tek u predvečer pa smo, nakon ljenčarenja barem malo otišli u šetnju... Pitamo na recepciji gdje možemo otići prošetati i nešto pojesti te nas upućuju u mali gradić po imenu Purmerend, koji je udaljen svega 200-tinjak metara od našeg hotela... Tako i bi, prvo Zuidoostbeemster, zgodno malo i mirno mjestašce, sa kućicama ko iz bajke... Pa Purmerend... Prazne ulice, isprane od cjelodnevne kiše... Pa klopica... A pogled kroz prozor je i dalje bio tmuran... Nakon klope još malo šetnje i natrag do hotela... Kako smo cijeli dan spavali, odlučujemo se za još jednu šetnju do grada i po još klope, budući da se nismo baš nešto najeli... Hebate, izgleda da smo samo jeli... New york pizza i lasagne... I gotovo za taj dan... Nismo se baš proslavili ovaj dan, ali što se može...

5. dan, srijeda 25.08. Rotterdam – Den Haag – Zuidoostbeemster – Scheveningen – Zuidoostbeemster Polazak... Prvo u Haag... Za sljedeću sliku smo se morali dobro pomučiti... Pitali smo nekoliko prolaznika gdje se nalazi međunarodni sud, no nitko nas nije kužio, kao da tražimo ne znam kaj... Uglavnom, svatko od njih se potrudio objasniti nam i svatko nas je dobro izvozao po gradu, dok nismo sasvim slučajno naletjeli na njega... International Court of Justice... ADO DEN HAAG... Nakon Haag-a, odlučujemo potražiti hotel, kako bi ostavili stvari jer sljedeća destinacija je Scheveningen i najveća pješčana plaža u Nizozemskoj... Hotel tražimo u blizini Amsterdama, jer u njemu mislimo ostati dvije noći, kako bi obišli nizozemsku metropolu... Tražilica nas vodi u De Nieuwe Tuinbouw hotel, u mjestu Zuidoostbeemster, 15-ak km od Amsterdama... Schiphol aerodrom, 20-ak km prije Amsterdama... Zanimljivo je to što avioni prelaze preko ceste nadvožnjakom do piste, no nismo imali te sreće da to i vidimo... Dolazimo u hotel, rezerviramo sobu, ostavljamo stvari i brzo natrag u Scheveningen... Soba – 70 eura s doručkom... I evo nas, sad uživajte... Pa smo se spustili na plažu... S namjerom da umočimo barem nožni palac u vodu... No, val je naišao a o temperaturi vode, svjedoče sljedeće dvije slike... Baywatch... Ali nigdje Pamele... I onda malo klopice u Grčkom restoranu... I ono što me najviše smetalo, a nailazili smo na to skoro u svakom restoranu... Ostavite tamo 30-ak eura za klopu i onda još morate platiti 1 euro za pišanje... Sjedamo na motor i natrag u hotel... Odmor do sutra...

4. dan, utorak 24.08. Breda – Gorinchem – Breda – Goes – Vlissingen - Middelburg – Veere – Vlardingen – Rotterdam Kako smo hotel trebali napustiti do 11 sati, odlučili smo da stvari ostavljamo tamo i odemo na jedan đir pa se vratimo po njih i nastavljamo dalje... Plan je bio Gorinchem i vožnja brodom... Jutro je obećavalo lijepo vrijeme za taj dan... Ako se poželite voditi prema vjetrenjačama, zaboravite, činit će vam se da se stalno vozite u krug, ima ih posvuda... Gorinchem, jako zgodan gradić, isprepleten kanalima... Tipično... Izlet brodom iz Gorinchema, pod nazivom de Vesting3hoek, obuhvaća obilazak 3 utvrda i polja gdje su nizozemci namamili engleze u ratu pa onda pustili vodu i poplavili ih... Na taj način bi ih potopili ili zadržavali u vodi, gdje su ovi najčešće obolijevali i umirali (za tu priču nisam siguran, tako sam čuo)... No sreće ipak nismo imali, nikakvog broda nigdje na vidiku, nikoga za upitati... Od vožnje ništa... Vremena imamo pa odlučujemo malo prošetati obalom i nabaciti neki foto session... Tipično žensko... Tužan pogled u daljinu i ispraćaj oca i supruga... Opet prazne ulice, samo poneki bicikl... I kako je vrijeme odmicalo, morali smo lagano prema motoru i natrag u hotel... E to su pravi bikeri! Dolazak u hotel, brzinska odjava, tovarimo stvari i pičimo dalje na jugozapad zemlje... Ne dirajte mi ravnicu... Goes, poznat po svom TV tornju koji svijetli po noći, no mi smo ga vidjeli samo po danu... I Goes ima svoju vjetrenjaču... ...kanale... ...i neizostavne bicikle... Nastavljamo dalje i ulazimo u Middelburg, gdje radimo kratku pauzu... City hall iliti gradska viječnica... Pa ručak... Ustvari sad je ručak... Neko pecivo, kuhana šunka i pomfrit, sa cugom ukupno 20-ak eura... Opet punog trbuha (opet moš' misliti) pičimo dalje... Most, koji se rotira u trenutku kad nailazi brod... Sad dalje cestom prema Sjevernom moru... Ova tamna boja djeluje zastrašujuće... Dio koji smo upravo prošli je trebao biti svojevrstan gušt... Na kraju se ispostavilo da je to bilo ništa drugo nego mučenje, vjetar je bio toliko jak da sam jedva održavao ravnotežu... Prilikom slikanja smo jednom rukom morali pridržavati motor, inače bi ga morali dizati s poda... Bilo nam je dosta za danas, odlučujemo potražiti hotel u Rotterdamu i odmoriti... Nakon što smo bezuspješno obišli par hotela, u kojima nismo uspjeli naći sobu, nalazimo ju u hotelu na Rotterdamskom aerodromu... Hotel je luksuzan, no i cijena je u skladu s tim, noćenje 90 eura... Nismo više imali snage ni živaca tražiti dalje pa pristajemo, samo da se čim prije dočepamo tuša i kreveta... Soba s pogledom na aerodrom...

3. dan, ponedjeljak 23.08. Maarsbergen – Utrecht – Houten – Culemborg – Gorinchem – Breda – Schiedam – Kinderdijk - Breda Dan D, to se tak veli, kaj ne? Dan kad smo ga trebali upoznati, barem ja, Njoj je bilo svejedno... Ruta koja je bila planirana za ovaj dan, bila je potpuno podređena tome... On je Branimir Štulić, čiji sam veliki fan i živi u malom gradiću po imenu Houten, kraj Utrechta... Prije samog odlaska na put, kontaktirao sam razne medije po Hrvatskoj, Bosni i Srbiji te njegove bivše kolege iz Azre Leinera i Pađena. Nitko od navedenih nije bio od pomoći, nitko kao nema pojma... Al' ajde, nada umire zadnja... Cijelo vrijeme bio sam u kontaktu sa jednom curom koja živi u Groningenu, a putem maila je kominicirala sa jednim nogometnim klubom iz Culemborga, u kojem je Johnny svojevremeno igrao i trenirao. Oni su odbijali dati njegovu adresu, navodeći razlog kako on ne prima nikoga, koga ne poznaje osobno. Htio sam da to daju njemu na izbor te da nam ustupe adresu, no bezuspješno. Uputili smo se prema Culemborgu, kako bi osobno zatražili adresu u gore navedenom nogometnom klubu... Dosta za uvod, pali pilu... Houten... Pa prema Culemborgu... Sve podređeno biciklistima, auti se mimoilaze vozeći po stazi za bicikliste... Do Clemborga morate skelom, cijena 80 centi... Marina... Nadalje slijede slike samog grada... Obratite pozornost na puste ulice... Bilo je oko 9 sati a sve zatvoreno i tu i tamo poneki čovjek na ulici, svi valjda još spavaju... Naviknuo bi se na takav život... Tajna vitkosti je u? Ili u radnom vremenu? I kad nađete nekaj otvoreno, za jesti dobijete ovo, nešto kao mini pizza, koja košta skoro ko jumbo kod nas... Nakon što smo malo razgledali grad i napunili trbuhe (moš' misliti), krećemo dalje u svoju misiju, pronaći gore spomenuti nogometni klub... Nažalost, baš u tom trenu smo se osobno uvjerili u to da se vrijeme u Nizozemskoj promijeni u trenu... Kiša se spustila da se nismo ni snašli, vjetar je počeo puhati tako jako da nije bilo moguće voziti i zaklon smo potražili pod jednim drvetom... Kako nam to nije bila neka zaštita, našli smo neki kafić (valjda jedini koji je radio) i sklonili se unutra... Bilo je prekasno jer smo bili mokri do kože... Iznervirani vremenom donosimo odluku da odustajemo od potrage za nogometnim klubom i tražimo hotel, kako bi se mogli presvući i osušiti... Tražilica nas upućuje u 80-ak km udaljeni grad Bredu, budući da nam je glavni kriterij za odabir hotela bila cijena i osiguran parking za motor... U Culemborg ćemo se vratiti kasnije ili koji drugi dan, kad obiđemo jug zemlje, mislili smo... Nakon pola sata provedenih u kafiću, vani sunce, kao da kiša nikad nije ni padala... No, mokri smo i ipak odlučujemo prvo do hotela... Da smo bili sigurni da ćemo doći do adrese, riskirali bi i još se vozikali po Culemborgu, no to nam nitko nije mogao garantirati i ovo nam se činilo kao jedino suvislo rješenje... Odlazak iz SUNČANOG Culemborga, samo pola sata nakon nevremena... Susret sa prvom od mnogobrojnih vjetrenjača... Dok smo čekali skelu za odlazak iz grada, iz auta iza nas izlazi čovjek i obilazi oko motora, pozdravlja nas i pokazuje istetoviran znak Honde na ruci te krene u priču... Bio je nekoliko puta poslovno u Hrvatskoj, sviđa mu se zemlja kaže... Upozorava nas na visoke novčane kazne i stroge zakone, gdje nema popuštanja te kao primjer navodi da se za 15 km/h prekoračenja ostaje bez vozačke (mislim 6 mjeseci) i naravno pozamašna svota eurića... On vozi fireblade i kad mu se divlja, ode u Njemačku na autoput i gas... Pozdravljamo se s njim i nastavljamo dalje... Nakon cca pola sata stižemo do hotela Campanille... Soba... Cijena noćenja je bila 54 eura, no po našem mišljenju, daleko precijenjena... Kako nam se nije baš boravilo u sobi, ostavili smo stvari te izašli malo prošetati... Pogled prema nebu nije bio obećavajući... Autosalon Jaguar odmah kraj hotela... Ništa bez... Kiša, sunce, kiša, sunce... I tako stalno... Gledamo kroz prozor sobe i razmišljamo što ćemo... Odlučujemo se za još malo vožnje, dugo je još do noći... Krećemo prema gradiću Schiedam, u kojem se nalazi najveća vjetrenjača na svijetu – De Noord, visine 33,3 m... De Noord, u podnožju restoran... I nakon Schiedama odlazimo u Kinderdijk, poznat po? Vjetrenjačama... Ribič... Vrijeme je i za večeru... I još đir po Bredi prije spavanja... Pa ti nađi koji je tvoj nakon par piva... I to je to za ovaj dan...

2. dan, nedjelja 22.08. Nürnberg – Frankfurt – Köln – Düsseldorf – NIZOZEMSKA Arnhem – Maarsbergen Soba uoči polaska... Tovarenje stvari... Možemo dalje... Pije više nego ja... Pa odmor uz kavicu... I zelenilo... S druge strane neka gužvica... Frankfurt airport... I nasuprot njega hotel Hilton u izgradnji... Nakon sunca dolazi? KIŠA! Vidjeli smo neke crne oblake ispred nas no nadali smo se da ćemo ih izbjeći... Ipak nismo... Kiša je padala sve jače i jače pa smo se odlučili malo skloniti ispod jednog od brojnih nadvožnjaka... Odmor i kalkuliranje koliko još do Nizozemske... I evo nas...Nizozemska! Malo “drugačiji“ semafor... I dolazak pred hotel, gdje večeras noćimo... Soba... Kupaona – desna strana... Kupaona – lijeva strana... Cijena noćenja, bez doručka 60 eura... Nakon što smo se malo odmorili, možemo u šetnju... No prije svega... Točena piva, 2 dl... Jedva sam ju popio... Gradić Maarsbergen, u kojem se nalazio naš hotel... Skužili smo da se ustvari cijelo vrijeme šećemo po stazi za bicikliste, ustvari, pješaci ni nemaju kud... Pružni prijelaz posebno za aute, posebno za bicikle... Umjetnička... I to je to za ovaj dan, lagano na spavanje jer sutra počinje avantura... Idemo potražiti Njega, iako adresu još nismo našli... Valjda će biti sreće... Laku noć...

Nizozemska je bila samo jedna od ideja, koja nije imala previše šanse za ostvarenje, no presudilo je nekoliko faktora, ili tek pusta sreća... Moja želja je bila Grčka ili Turska, no Turska je odmah izbačena s popisa jer se mojoj nadređenoj to nije nimalo dopadalo. Grčka? Stalno neki neredi, negodovanje, nestašica benzina, bla bla... Ok, kaj još imamo? Alpe, kažem ja! Čitam arhivirane putopise i guštam, filam nju sa slikama i pričama nebi li se i njoj dopalo i uspio sam... Alpe su naša destinacija ove godine... Evo i nekih novih putopisa sa Alpa no nisu baš obećavajući, ovdje kiša, ovdje snijeg, ovdje zatvorena cesta, ovdje ovo, ondje ono... Mjesec dana do polaska a veliki upitnik iznad glava... Idemo ili ne? Riskirati ili ne? Drž nedaj, vamo tamo... Nejdemo, konačan dogovor... A di ćemo sad?! Nizozemska, pita ona? Možeeeee... Vozi Miškoooo!!! E sad, kaj imamo u Nizozemskoj? Znam za tulipane, vjetrenjače, ulicu crvenih lampi i Njega! Zvuči super! Ajmo nać neki putopis i neke informacije o Nizozemskoj... Vremena nema previše... Nekih putopisa baš i nema, informacija imam samo sa turističkih stranica ali ništa iz prve ruke, nekoga tko je bio tamo i tko će mi dati informacije koje me zanimaju... I da, paralelno s time, tražim okolo po raznim medijima Njegovu adresu, zasad ništa... Na raspolaganju nam je ukupno 9 dana, s time da ćemo 4 potrošiti na put do tamo i natrag, a 5 dana na samu Nizozemsku. Do Njegove adrese još uvijek nisam došao, mada sam sad već alarmirao i posalo upite svima za koga mislim da bi mi mogao dati neku korisnu informaciju... Čak sam došao i do nekih osoba koje žive u Nizozemskoj, no pomoći od nikuda... No, cut the crap's, ajmo na put... 1. Dan, subota 21.08. Plan za taj dan je doći do Nürnberga, otprilike do pola puta... Petkov breg – SLOVENIJA Maribor – AUSTRIJA Graz – Wels – NJEMAČKA Passau – Regensburg – Nürnberg Planirani polazak je bio zakazan za 7:00, no pogađate, krenuli smo kasnije, oko pola 10... Tko je “krivac“? Ne smijem javno reći... Vrijeme je bilo sunčano i toplo pa nismo morali navlačiti na sebe svu opremu jer nam je i ovako bilo vruće... Nije moglo bolje početi... Kroz Sloveniju... Vrijeme je za okrijepu... I ulazak u Austriju... I uz Slovensku, pridodajemo i Austrijsku vinjetu... Malo slika iz Austrije... Predivni krajolici, sunce... Gušt! Lijepo vrijeme mamilo je još zaljubljenika... Ispred nas neka nesreća na cesti pa smo se malo gužvali, no kao što se vidi, prostora za prolazak motora ima dovoljno pa to i koristimo... Malo dalje opet neki zastoj... Kako smo se lagano probijali između auta, prolazimo kraj nekog kamiona cisterne, kad odjednom vozač počinje trubiti i mahati da se vratimo natrag... Onako, praveći se da ga ne kužimo lagano vozimo dalje, no on ne prestaje trubiti i vikati... Mislim si, sigurno je nervozan jer on mora čekati a mi prolazimo pa nam želi očitati lekciju ili sl... Ipak stanemo i čekamo da vidimo što će biti i on nam kaže da je ispred nas tunel, u kojem se desio neki sudar i da je cesta zatvorena te nas usmjerava ne neku sporednu cestu... Hvala mu na tome, jer da smo ušli u tunel, tko zna koliko bi čekali... Inače, kamion je bio austrijskih registarskih oznaka, a vozač je pričao na tečnom hrvatsko/bosanskom jeziku... I dalje Austrija... Treba malo ohladiti gume... ...i okrijepiti se... Ajmo dalje... Tankanje... Sad malo Njemačke, u koju smo ušli a da nismo ni skužili di ni kad... Netko je opet gladan... Nizozemska? Ne, i Njemačka iskorištava svoj vjetar... Nürnberg i traženje unaprijed rezerviranog hotela... I eto ga... Soba izgleda ovako... A kupaonica ovako... Cijena noćenja iznosi 40 eura, bez doručka, što se kasnije pokazalo kao najbolji omjer uloženog i dobivenog... Preporuka! Nakon napornog dana i cca 700 prijeđenih km, jedva čekamo da se bacimo pod tuš i malo odmorimo... Odmor nije trajao previše jer smo htjeli malo prošetati popiti pivicu u gradu prije spavanja... Bilo je oko 21 sat i sve ulice prazne, kafići zatvoreni... Nađemo neku grčku pivnicu i nismo dugo dvojili, piva je piva... Nakon pivice, lagano do hotela i na spavanje... Sutra je opet naporan dan... Laku noć...

putopis je iz 2009. pa nek netko doda u naslovu, ja ne mogu...

6. dan, nedjelja 20. rujna Kavadarci – Negotino – Veleš – Kumanovo – SRBIJA Vranje – Niš – Beograd – HRVATSKA Slavonski brod – Zagreb – Petkov breg Dan povratka... Kraj oko Kavadarca je poznat po? Stižemo u Kumanovo, nalazimo se s našim domaćinima te odlazimo do grada na kavicu... Nakon ispijene kavice, vrijeme je da se krene... Prate nas do granice te se pozdravljamo s njima i Makedonijom... Na ulasku u Srbiju je bila mala gužvica, no ništa strašno... Samo ravno... I nakon 365 km stižemo u... Moramo i cestarinu platit... Kroz Beograd smo samo prošli, nismo se nigdje zadržavali jer smo htjeli čim prije doći doma... Evo par slika u vožnji kroz grad... Imamo još dosta jahanja do doma... Nebi im htio biti u koži... Pozdravljamo se sa... Svugdje je lijepo ali... I nakon dosadne vožnje autoputom, stižemo u Zagreb pa produžujemo do svojih domova... Ukupna kilometraža... That's all folks!

5. dan, subota 19. rujna Kumanovo – Skopje – Tetovo – Gostivar – Kićevo – Ohrid – Resen – Bitola – Demir Hisar – Kruševo – Prilep – Kavadarci Danas je u planu vidjeti Ohridsko jezero, vjerojatno nezaobilazna destinacija svih turista u Makedoniji. Došlo je do male zamjene između mene i našeg domaćina... Cesta do Ohrida je odlićna; dugački zavoji, dobar asfalt, slab promet, lijepa priroda... Što još čovjek može poželjeti? Prekrasan pogled... Ima li još puno papa štrumf? Još malo... I evo nas... Glavna cesta kroz grad... I nakon što smo skrenuli na cestu prema jezeru, počeli su nas opsjedati biciklisti, nudeći nam apartmane, sobe... Voze se kraj vas i pomalo idu na nerve... Ali ništa prestrašno, ljudi od tog žive... Parkiramo i odmah do nas dolazi čovjek sa bijelom mornarskom kapicom na glavi i nudi nam turističku vožnju čamcem po jezeru... To je i bio plan pa odmah krećemo u pregovore oko cijene i dogovorimo vožnju od cca 40 min (a koja je na kraju trajala i duže) za 10 € iako je kasnije rekao da nas nebi vozio za manje od 20 € ali popustio je jer smo hrvati. Navodno naš narod čovjek jako voli... Vjerojatno to govori svima ali nebitno... Ulazimo u čamac i krećemo, sad neću puno pisati, uživajte u slikama... Kaže barba; daj fotoaparat da ti poslikam nešto... I slikao šišmiše... Nađe se još i pokoji kupač/ica... Šetnica uz obalu... Čuo sam legendu da je došao pecati dok je imao 16 godina... Uporan je... Hm... A kud sad? Malo smo i ogladnili pa sjeli da nešto pojedemo... Naručil smo piletinu punjenu sa sirom, pomfrit, salata i colu (sve duplo)... Sve ukupno cca 70 kn... Evo kak to izgleda... Nakon ručka brzo smo morali dalje jer dug je još put pred nama a i neki crni oblaci se nadvili nad nas... Slijedeća postaja je Kruševo, pogađate zašto... Uredno složeno... Par kilometara od Ohrida počela je dosta jaka kiša i temperatura je bila malo niža, čak bi rekao i malo se smrzli... Nakon kratkog odmora u Bitoli kiša je i dalje padala ali nešto slabije nego prije toga... Onako bezvoljni zbog dosadne kiše stižemo u Kruševo... Kruševo... Kruševo je smješteno na jednom brdu a cesta do vrha je ispunjena zavojima u obliku slova U... Krećemo prema vrhu, vozeći se par metara iza jednog auta... Da bi se savladao zavoj, mora se ići vanjskim rubom ceste, što je vozač auta i radio. Sve bi bilo ok da iz drugog smjera nije naišao drugi auto, pa je ovaj ispred mene kočio i krenuo u rikverc, ja stajem i tom trenutku motor krene unatrag... 200 kg + 4 torbe + cura + kiša i nikako ga nisam mogao zadržati, držim prednju kočnicu no on i dalje klizi, htio sam nekako zaobići ovaj auto ispred sebe no motor mi se ugasio i to je bilo sve što sam mogao... Pali smo no posljedice su minimalne, ja i cura skočili s njega i prošli bez ogrebotine, dok je motor malo nastradao... Zgreban auspuh... i puknuta ručica prednje kočnice... Nakon što smo digli motor i krenuli dalje u brijeg, osjećam da se motor jako teško šalta, mijenjam brzine na silu... Malo smo se rastužili zbog nesretnog događaja, no kad smo vidjeli ono po što smo i došli, tuga je bila nemjerljivo veća... Jedan, po meni jako kvalitetan vokal, koji je nažalost prebrzo skončao karijeru na tragičan način... Toše, počivao u miru... Krećemo dalje, no mjenjač i dalje ide teško... Kako su kilometri prolazili, stanje se popravljalo te potrebe za intervencijom ipak nije bilo... Stižemo u Kavadarce, večeramo i na spavanje...

4. dan, petak 18. rujna Danas je na repertoaru obilazak Kumanova i okolice... Nakon što smo se probudili, popili kavu, domaćin pita što ćemo za doručak i predloži pravi Makedonski burek, na što mi klimamo sa odobrenjem i veseljem. Fino se najeli i slijedi prijedlog da operemo motore, budući da je moj bio jako prljav od dugog puta... Odmah smo se bacili na posao... (i ja sam prao ali me nije imao tko slikati) Ženski dio smjestio se na balkon i željno iščekivao sexy bike washing, no ostali su uskraćeni za isti... Poslije pranja krenuli smo malo do grada... Naši vodiči kroz Kumanovo... Pa par slika Kumanova... A na ulicama se mogu vidjeti zanimljiva prometala... Jako mi se dopalo to što na semaforima imaju dodatni semaforčić koji odbrojava sekunde do paljenja crvenog/zelenog svjetla... Parkiramo pred jedan jako lijepo uređen Irish pub, smjestimo se i naručujemo pogodite šta? Živjeli! Dok se ženski dio odlučuje za sokiće... Ne smijem zaboraviti spomenuti da su ljudi u Makedoniji izrazito ljubazni te da su nas svi njihovi prijatelji pozdravljali i prihvaćali kao da se znamo već godinama... Stvarno smo se ugodno osjećali i izgubio se osjećaj da smo stranci... Nakon što smo popili nekoliko rundi, bilo je vrijeme za polazak... Dogovor je bio da odemo nekamo na ručak, ali nešto domaće izvorno. Opet naši vodiči i njihov prijatelj (šibenčanin, makedonski zet) na grdosiji o kojoj će biti malo kasnije nešto više riječi... Kud nas to vode? Restoran Etno selo doslovno nas je oduševio, odlićno uređen, uredan, hrpa osoblja, domaća hrana, super ambijent... Evo par slika... Nakon što smo se uvjerili kako sve odlićno izgleda, očekujemo da i hrana bude u skladu s tim. Gledajući jelovnik nisam imao pojma što naručiti pa smo to prepustili našim domaćinima... Birali su nam izvorna domaća jela i mogu reći da je sve bilo fenomenalno... Izredalo se nekoliko jela a ja naravno nisam zapamtio nazive... Paprika punjena sa sirom, pečene pećurke i pečeni sir... Dok nisam probao ovo jelo u sredini, mislio sam da volim jestu ljutu hranu... Ovo me jednostavno dotuklo... Pire krumpir i nekakav umak od ljutih papričica, a da stvar bude gora, naručili smo srednje ljuto... NE, JA NE VOLIM LJUTU HRANU... I na kraju fini desert; palačinka punjena bananom i čokoladom... Ekipa koja je uživala u navedenim blagodatima... I ja iza objektiva... Odlazimo do svojih ljubimaca na parkiralište, makedonski zet pali grdosiju a auto kraj nas počinje urlati... Upalio mu se alarm... A grdosija o kojoj pričam je ovo... Kawasaki Vulcan 2000 Navečer odlazimo još do grada na pivicu... Umorni, vraćamo se kući i uz čašicu razgovora na spavanje...

3. dan, četvrtak 17. rujna Dubrovnik – CRNA GORA Budva – Podgorica – Morača – Poda – Berane – Rožaje – KOSOVO Peć – Kijevo – Priština – Kačanik – MAKEDONIJA Kumanovo Buđenje u pola 6, ponovno pakiranje stvari i tovarenje na motor. Dok još grad spava, uz tek pokoje svjetlo koje dopire kroz prozore, dvoje hrabrih putnika nastavljaju dalje svoj put. Plan za ovaj dan je doći u Makedoniju, točnije Kumanovo, kod našeg domaćina. Po njegovim riječima, put bi trebali proći kroz cca 14 sati, iako je udaljenost cca 550 km. Činilo mi se to kao jako dugo te da ću ja to odvoziti puno prije. Krenuli smo prema Crnoj gori i onako pospani jedva čekali da prođemo granicu, čisto iz razloga da doživimo to da smo se maknuli preko granice (vauuuu koji pothvat). Čim smo ušli u Crnu goru, bilo je vrijeme za tankiranje goriva. Tankamo i ubrzo nakon toga dolazimo do mokrog dijela ceste, izgleda da je kiša taman prošla ispred nas. Vozeći dalje dolazimo do Kotorskog zaljeva. Odlučujemo da ga ne obilazimo nego da skratimo put trajektom, koji je taman stajao na rampi za ukrcaj. Cijena 1,5 € Izgleda da smo ipak bili prebrzi pa nas je dio do Budve prala kiša. Uz dosta jak pljusak i velike količine vode po cesti, bilo je jako teško voziti pa smo odlučili stati na jednoj benzinskoj i popiti kavicu, nadajući se prestanku ili barem smanjenju intenziteta kiše. Odmor od cca pola sata urodio je plodom, iako i dalje oblačno uz mogućnost da pljusak padne svaki tren, nastavljamo dalje. Pogled prema nebu izgledao je ovako... Jedne od najljepših krajolike na cijelom putu gledali smo upravo na dionici poslije Podgorice. Kanjoni rijeke Morače jednostavno ostavljaju bez daha, stvarno nešto prekrasno. Cesta kojom jednostavno moram opet proći... Od toliko gledanja čovjek pomalo i ogladni. A kaj je bolje od domaćih proizvoda? U Bijelom polju dolazim do jednog čudno obilježenog raskrižja, gdje moram tražiti pomoć mještana da mi pokažu put. Spazim plavi kiosk i na njemu natpis policija. Dođem bliže a kad tamo njih šestorica. Jedan stoji vani s palicom i zaustavlja aute, jedan ispred kioska a unutra njih četvero. Prilazim ovom prvom, no on me uopće ne doživljava, krenem prema drugom, on mi upire prstom na kućicu, otvorim vrata od kućice, prvi do vrata se makne i pozove drugog, a ovaj; A ĐE IĐEŠ? Ja s kartom u rukama i kućica u pozadini... Nakon što nas je usmjerio, vozimo dosta dugačku dionicu a da uopće ne znamo di smo. Samo zavoji, šume... Put u nepoznato... Navodno je to pravac za Kosovo... Bilo je tu i zanimljivih prepreka na cesti... I onda samo odjednom, usred ničega granica Kosovo. Prilazim cariniku, on pregleda putovnice i pita me jesam kupio osiguranje? Ja mu odgovaram da imam osiguranje i guram mu policu pod nos, no ne prolazi. Objašnjava mi da se moram okrenuti i 50-ak metara nazad u jednom kontejneru kupiti osiguranje za ulazak u Kosovo. To vam izgleda ovak, a košta 20 €... Nakon što sam kupio osiguranje, ponovno dolazim na granicu i onda mi prilazi mlađi carinik, koji je bio toliko naporan pitanjima; ima šta za prijavit? Šta ima u ova torba? Šta ima u ona torba? Nakon što mi je otvorio svaku torbu i uvjerio se da nemam ništa, počeo ispitivati kako ide motor i sl... Nakon te gnjavaže krenemo da se poslikamo, no tijekom slikanja jedan od prisutnih počinje nešto galamiti i mahati rukama, no zakasnio je... Nakon toga ubrzano sjedamo na motor i brišemo... Pogled sa vrha prema Kosovu... Spuštanje prema Peću... Bez komentara... Ulaskom u Peć morali smo biti dosta oprezniji, ljudi se voze kao da su sami na cesti. Pješaci pretrčavaju bez pogleda na cestu, biciklisti, zaprežna kola... Nemam konkretne dokaze jer smo oboje bili koncentrirani na vožnju, vjerujte mi na riječ... Evo ipak par slika sa ulica... Nakon Peći vozimo prema Prištini... Na putu prema Prištini smo se uvjerili u brutalnost tamošnjih vozača. Izbjegavao sam 4 frontalna sudara. Ako vide da im se imaš kamo maknuti, pretiču prema tebi. Prva dva puta sam se scimao, no kasnije se navikneš... Prelaskom mjesta Kijevo i približavajući se Prištini, nailazimo na ovo... Nakon mučenja po neprirodnim uvjetima za moj motor, ulazimo u Prištinu... Vozimo kroz grad prateći putokaze prema Skopju. Želimo čim prije doći do Makedonije, a kad ono par semafora ispred... Probao sam se malo gurati između auta, no naišao sam na negodovanje i vozače koji su mi namjerno priječili put. Nakon nekog vremena uspio sam se izvući iz gužve i našao se na malo manje prometnoj cesti... Vozimo dalje kamo nas putokaz vozi i ulazimo u mračne predjele, sličnog krajolika kao prema granici na ulazu u Kosovo. Pala je već noć i bio sam pomalo uplašen i postavljao si pitanje; idem li u dobrom smjeru?! Došavši do jedne benzinske pitao sam radnike koliko je do granice i oni su mi rekli da imam još svega 1 km. Krenem dalje a u mraku ovaj znak... Granicu prelazimo bez problema, a s druge strane naš domaćin... Pozdravljamo se i on nas vodi u svoj dom... Nakon upoznavanja sa ostalim ukućanima i par popijenih rakija dobrodošlice, sjedamo za stol, pričamo o doživljajima na putu i lagano na počinak... Današnja vožnja trajala je skoro 15 sati... End of day 3...