Nesmem da zucnem, praznici su me upropastili i sada vodim tešku borbu sa sobom. Nisam se mnogo umastio nego sam sada na prekretnici sa apetitom pa je pitanje da li će stvar da pretegne na ovu ili onu stranu.
A duša traži, oči vazda alave, vozam taxi i samo njušim gde šta ima da se jede: ovde je Peking pa neću da stanem, u Sarajevskoj Nišlija pa juriš ka američkoj ambasadi, na Autokomadi ulećem što brže u kružni tok jer je tu Stepin vajat... Bežim po ceo dan.
Kod kuće što sam se jabuka najeo to svet nije video...
Kao da je kletva u pitanju, željan sam svega što postoji, lopatom bih jeo...
Sada sebe ubeđujem da mi je lepo kada sam pomalo gladan, prijatno je a ne škodi jer imam krvnu sliku kao dva mamuta... Vidim tako sušeno, dimljeno, špikovano, grilovano... pa kažem sebi OTROV, ne pipaj!
Muka, da nije tako smejao bih se...