”Slabo divanim mađarski dve tri reči i to s greškom tečno govorim rukama i perfektno se služim smeškom Ali mađarski ne umem daj nauči me 'leba ti nisam mog'o da pomislim da će mi tol'ko trebati “ Nekada prije, dok sam bio mlađi, dosadu sam ubijao igrajući fudbal sa društvom ili igrajući igrice na kompu. Kako sam prevazišao igrice, a društvo se rasulo po svijetu, ostalo mi je da pronađem dobar način da se dosada iskorijeni. Kada sam počeo da vozim motor, prije 13 godina, nisam mogao zamisliti da će mi baš to biti najveći saveznik u borbi protiv dosade. Vikend se bližio, a ja nisam imao nikakavu ideju kako da ga provedem. U stanu mi se nije ostajalo. Sjetim se da sam prije par mjeseci pričao sa komšijom o vožnji do Segedina i u sekundi odlučim da će taj grad biti moja sledeća destinacija. Pozovem par drugara da vidim da li su voljni da mi se pridruže, ali neki drugi faktori bili su jači od njihove volje. Bez puno razmišljanja, odlučim da krenem sam. Dođe i subota. U ranim jutarnjim satima spakujem sebe i motor i krenem put Mađarske. Odmah sam se uključio na auto put i do Bačke Topole nisam stajao. Primjetio sam ogromnu gužvu na putu, ali na svu sreću sa suportne strane. Kasnije sam slušao na vijestima da je, baš taj dan, označen kao dan kada se očekuje najveći priliv tursta kojima je Srbija ili krajnja destinacija ili tranzit na putu do Grčke i Crne Gore. Dok sam se vozio odlučio sam da na Palićkom jezeru napravim pauzu za doručak. Pošto put nisam znao najbolje, uključim navigaciju na telefonu (Here We Go), ali zaboravim da isključim opciju najbržeg puta. Malo po malo počne navigacija da me vodi kroz prigradska naselja Subotice. Posvađamo nas dvoje. Ja bih na jednu stranu, ona vodi na drugu, a tvrdoglavi oboje. Konačno nađemo kompromis i zajedničkim snagama pronađemo pravi put. Stižem na Palić, ili kako sam ga nazvao - oaza mira. Sunce se već podiglo visoko iznad jezera, a jezero, kao more. Ne vidi se kraj. Palićko jezero je dika i ponos, ne samo sjeverne Bačke, već i cijele Srbije. U trenutku kada sam ja stigao na šetalištu pored jezera nije bilo nikoga. Idealna prilika da se postavi stativ i napravi neka fotografija. Zelenilo i cvijetni aranžmani ovaj Park prirode čine još privlačnijim. Doručak, po svim običajima, obavio sam u restoranu “Riblja Čarda”. Ima jedna zanimljiva anegdota o ovom restoranu. Prije nekih desetak godina sa roditeljima sam bio na odmoru na Paliću. I baš u ovom restoranu smo odlučli da ručamo. Za ovaj restoran kažu da je najbolji riblji restoran u Vojvodini. A ja tada ribu nisam jeo. Zašto? Pojma nemam. Na meniju su bile razne vrste riba, ribljih specijaliteta, čorbi, salata… ma svega. Pola sata su moji odlučivali šta će da jedu, a ja sam se bacio u potragu za nečim mesnatim. I taman kada sam pomislio da je moja potraga bila bez uspijeha, sitnim slovima u nekom ćošku vidim da piše “Bečka šnicla”. Sreća u mojim očima, radost u mom stomaku. Dolazi konobar i pita me šta ću da poručim. Ja tiho, dječačkim glasom kažem da bih jeo tu šniclu, a on sav iznenađen veoma glasno ponovi “BEČKU!?!?!” Ljudi moji, desetine pari očiju su me oštro pogledale, ljudima sa okolnih stolova su kašike i viljuške od šoka poispadale. Mene uhvati neko crvenilo ali nisam odustao. Pojeo sam šniclu i bio veoma srećan. Pošto sam od tada malo promijenio izgled znao sam da me niko neće prepoznati i sa ponosom opet uzeo doručak bez ribe. Nastavljam da vozim prema Segedinu. Vanjska temperature 36 stepeni, a na meni puna oprema. Ni sam ne znam zašto odlučih da idem na granični prelaz Bački vinogradi. Loša odluka! Posle obilaska kilometarske kolone policajac koji me je srdačno dočekao ispred kućice mi fino kaže da ja sa papirima BiH ne mogu preći granicu na ovom graničnom prelazu. Granični prelaz Bački vinogradi, i još dva prelaza (sjećam se da je spomenuo Đer) su napravljeni samo za građane EU i Srbije, a mi ostali da idemo na Horgoš ili Kelebiju. Pomalo ljut okrenem se i krenem put Horgoša, koji na svu sreću ima dva prelaza - jedan na auto putu gdje se čeka satima, i jedan u samom selu gdje se ne čeka dugo, ali taj prelaz radi samo od 7 do 19 časova. Tu na prelazu sam dobio detaljne informacije o graničnim prelazima sa Mađarskom. Policajac (preziva se Ognjenović) me je izvukao iz kolone duge skoro jedan kilometer i rekao da na tom prelazu motoristi imaju pravo da obiđu kolonu i prije svih dođu na red. Dok su Mađari pregledali auto ispred mene, od policajca sam dobio dosta informacija o putu za Segedin i samom gradu. Konačno stigoh u Mađarsku. Sedma država u kojoj sam se ove godine vozio. Od Horgoša do Segedina nema ni dvadest kilometera, a veliki dio tog puta je pokriven drvoredom. Već na samom uslasku u grad primjetio sam da sam došao u grad koji ima dugu istoriju. Austrougraska arhitektura je najizraženija, ali kao i svuda, moderna gradnja pokušava da uzme primat. Parkirao sam se ispred Gradske kuće na trgu Sečenji. Izgradnja ove zgrade je započeta još davne 1799. godine. Preko puta se nalazi park koji vodi sve do korzoa. Na samom ulazu u korzo nalaze se bakarne skulpture koje označavaju festivalsko raspoloženje koje ovde počinje još u ranim proljećnim danima. Šetajući se korzom, stižem do Dugonjićevog trga, na kojem dominira muzička fontana. Tu se još nalazi i zgrada rektorata Univerziteta u Segedinu, nekoliko kafića i prodavnica suvenira i narodnih rukotvorina. Ono što mi je posebno drago jeste činjenica da sam uspio da pronađem Srpsku pravoslavnu crkvu posvećenu Svetom Nikoli. Crkva je građena u periodu od 1773. do 1781. godine i u njoj se, kako kažu, nalazi jedinstveni ikonostas i nekoliko unikatnih primjera ikona, kao što je ikona Bogorodice koja je donijeta iz Sirije. Nažalost, u crkvu nisam mogao da uđem, jer paroh nije bio tu, a vrućina me je polako trjerala iz jezgra grada. U povratuku, ne tako daleko od pravoslavne crkve, vidio sam ogromnu katoličku katedralu. Brzinski se ulogujem na net i saznam sve o ovom maestralnom zdanju. Segedinska katedrala je visoka 54 metra, a njene kupole čak 91. Ona je četvrta po veličini katedrala u Mađarskoj, a vidiljiva je iz svih dijelova Segedina. U ovoj katedrali se nalaze i orgulje sa 9.040 dirki, a to su, prema podacima sa interneta, treće po veličini orgulje u Evropi. Poslednje što sam obišao u glavnom gradu županije Čongrad bilo je šetaliste u blizini Tise. Puno je zelenila, klupa za odmor, spomenika… Zaboravio sam da napišem da je ovo najčistiji grad u kome sam bio. Prošetao sam se do Segedinskog mosta i time završio tursitički obilazak ovog divnog grada. Pozdravio sam se sa Segedinom i obećao mu da ću opet doći, nadam se sa drućtvom i na duže. Put ka mome privremenom domu, u bloku 62, vodio me je preko Kanjiže do Kikinde gdje me sačekao moj veliki prijatelj Mirko Brkanlić. Kako to obično biva kada se prijetelji sretnu, razne teme se otvoriše. Riječ o ovome, riječ o onome, prođe 3 sata. A ja planirao da u Kikindi ostanem svega sat vremena. Dok je sunce zalazilo vozio sam se banatskim drumovima. Prizor kako sunce napusta vojvođanska polja, izmamio je osjećaje sreće i zadovoljstva. Zastao sam na čas da uživam u pogledu, ali telefon nisam vadio. Postoje pogledi koji se ne fotografišu i koji ostaju u mislima cijeli zivot. Put od skoro 550 km se završio nešto malo prije ponoći. Uživao sam u svakom kilometru, posjetio još jedan grad i državu ali i još jednom shvatio koliko je naša Srbija lijepa. Nadam se da će ovaj kratki putopis pomoći nekome u planiranju svoje rute. Živi bili i dugo se vozili! Dražen Draki Karišik