Život je more!!! Lome me vali, nose me struje: oseka sreće, a tuge plima. Šiba me nebo bičem oluje,al' još se ne dam i još me ima. Najljepše vožnje, koje sam do sada imao, su bile one koje su isplanirane par dana prije polaska. Ne umanjujem ljepotu onih vožnji koje spremam još od zime, ali ipak ove brzopotezne imaju nešto što ih izvdaja. Tog vrelog avgusta u mojoj glavi desio se strašan zemljotres, uzrokovan mješavinom lijepih ali na žalost i ružnih stvari. Ružne ne bih spominjao, a od lijepih ne znam šta bih prvo izdvojio: promjena posla, preseljenje u Beograd, ostvarenje nekih ličnih ciljeve, samo su neke od onih koje su mi se dogodile prošlog ljeta (za one koji će ovaj putopis čitati za deset godina to ljeto je bilo 2016. godine). Kako se ova vožnja dogodila? Sjedimo tata i ja u najljepšem dijelu našeg dvorišta, i razgovaramo o svim tim stvarima koje su prethodile vožnji. O nekim pričamo kroz suze, a o nekim kroz smjeh. I onda, kao grom iz vedra neba, ja kažem tati: “E, odoh ja na more!“ Da vam pravo kažem, očekivao sam gomilu pitanja - kako, zašto, sa kim i slično. Tata je spustio naočare, pogledao me i samo rekao: “Dobro!“ i nastavio da čita novine. Ostah u čudu čitav jedan minut. Sledeći korak je bio naći smještaj. Naravno, u glavi sam već odlučio da ću krenuti u utorak i ostati do petka (za mene taman). Nazovem Natašu i njenog muža Slavu Petronea i zamolim ih da mi nađu smještaj. Nažalost kod njih u kući su već bili motoristi, tako da sam ja smještaj, zahvaljujući njima, rezervisao kod njihovog komšije. Ponedeljak jutro sam proveo u pravljenju plana i kupovini potrepština za ovo putovanje. Malo hrane, malo pića i neizostavan odlazak u banku da se vidi sa čime raspolažem. Predveče sam spakovao motor i krenuo na spavanje. Ni danas ne znam zašto, ali tu noć nisam mogao oka da sklopim. Da li je to bilo od uzbuđenja ili nečeg drugog, stvarno ne znam. Utorak jutro, sunce izašlo, a i ja sa njim. Tata se sprema za posao, mama kuva kafu, a ja uveliko u opremi. Pozdravim se sa njima, upalim Yamahu i polako krenem dobro poznatim putem. Put me je vodio pored Drine, pa preko Vlasenice, Romanije sve do Rogatice gdje sam napravio prvu pauzu. Da će ovo putovanje biti veselo, vidjeo sam tu u Rogatici na pumpi. Bilo je oko 9, pola 10 ujutru, a momci koji su tu radili su toliko bili rapolozeni za šegu, šalu i pošalicu da sam ostao duže nego što sam planirao. Pričali smo viceve, ponavljali replike iz filmova, a malo sam i pričao o svom motori i putu na koji sam krenuo. Nastavio sam pohod na more laganim tempom. Bez obzira koliko puta sam prešao ovaj put uvijek mi izmami osjećaj zadovoljstva. Divan je predio. Možda čak i najljepši u cijeloj Republici Srpskoj. Uživao sam u svakom pređenom kilometru. Posle Foče kreće put kroz Nacionalni park „Sutjeska“. Čak ni uzak put nije mogao da pokvari osjećaj oduševljenja koji je izazvala priroda oko mene. Negdje na sredini tog puta zastao sam kako bih bar na pet minuta uživao u pogledu koji se pruža sa tog vidikovca. U trenutku dok sam silazio sa motora prišla su mi dva dječaka, braća. Jedan je imao devet godina, a drugi, Luka, šest godina. Prvo sam pomsilio da su to djeca koja žive u obližnjoj kući, međutim njih dvojica su tu provodila ljetnji raspust i sa ocem prodavali svježe borovnice, med i rakiju. Pozvaše me da probam njihove proizvode. Luku nikako nisam mogao da odbijem jer od kako sam sišao sa motora postali smo prijatelji. Prvo je on mene ispitivao o motoru, o tome odakle sam, gdje putujem i zašto sam putujem. Onda mi je pričao kako bi on volio da vozi motor kao što vozi njegov komšija. Kroz priču skontao sam da je to neki od enduro motora. Sjedoh da popijem časicu rakije sa njihovim ocem. Oni su mi objasnili da se sa tog vidikovca može vidjeti čak nekoliko planina (Zelengora, Maglić, Prijevor...). Moja pauza od pet minuta pretvorila se u polučasovnu dozu smjeha i oduševljenja. Pričati sa Lukom bilo je stvarno zanimljivo. Pozdravim se sa njima i nastavim put. Sledeća pauza bila je odmah nakon nekoliko kilometara. Stigoh na Tjentiše. Sjećam se da sam sa roditeljima nekada davno dolazio tu i da smo se trkali uz stepenice. Tjetnište je istorijsko mjesto koje se nalazi u dolini rijeke Sutjeske. Tu je i memorijalni kompleks „Dolina heroja“. Na tom mjestu podignut je spomenik palim borcima u čuvenoj bici na Stujesci. Skoro sam na internetu pročitao da iz godine u godinu Tjentište popravlja svoj turistički rejting, što mi je jako drago, jer ovo mjesto stvarno zaslužuje da bude u top pet turističkih destinacija naše Republike. Nakon šetnje do spomenika nastavih put. Malo po malo stigoh i u najljepši grad u Hercegovini. Miris mediterana se osjećao od samog ulaska u Trebinje. Obavezno stajanje je bilo ispred hotela Platani. Odlučih da se častim hladnim pivom. Zaslužio sam. Sunce me je, Bogu hvala, pratilo na svakom kilometru. Trebinje je stvarno lijep grad. Rijetko koji grad može da se pohvali takvim šetalištem i starim dijelom grada. Ljudi su jako prijatni, gostoljubivi. Konobar iz kafića mi je preporučio restoran koji se nalazi u starom gradu. Njegova preporuka je bila stvarno odlična. Klopa je bila bez greške. Punog stomaka krenem prema simbolu ovog grada - Hercegovačka Gračanica je ponos i dika Trebinja ali i cijele Hercegovine. Za one koji ne znaju, Hercegovačka Gračanica je izgrađena 2000. godine na brdu koje se zove Crkvina sa željom da se izvši testament srpskog pjesnika Jovana Dučića čiji se posmrtni ostaci nalaze u kripti manastirske crkve. To je oaza mira koja se može vidjeti iz svakog dijela Trebinja. Sunce je već počelo da zalazi kada sam stigao u Herceg Novi, tačnije u Meljine. Tu me je čekala moja rodica Nataša koja mi je pokazala put do smještaja. Raspremanje je bilo brzinom svjetlosti jer su ona i Slavo sa nestrpljenjem čekali da im se pridružim na večeri. Uz više nego odličan sir i (opet) pivo, krenu priča. Nastavk je bio u lokalnom kafiću Prostorija gdje radi Slavina kćerka Luna. To je sigurno najolji kafić u Herceg Novom, ali nažalost prije dva, tri dana sam saznao da više ne radi jer je kako kažu, izbio požar. Do kasnih sati Nataša, Slavo i ja smo prepričavali doživljaje sa putovanja, moto susreta i žurki. Toliko nam je bilo dobro bilo da nismo bili ni svjesni da smo sa većim brojem promila alkohola u krvi došli kući. Odmor od dva dana, koliko sam namjeravao da ostanem na moru, proveo sam razmišljajući o svemu što je bilo i što me čeka u ovoj godini. Tu u Herceg Novom sreo sam mog komšiju Marka i njegovu vjerenicu Milenu sa kojima sa proveo jedno cijelo popodne. Veče je naravno bilo rezervisano za druženje sa porodicom Petrone. Petak jutro, palim motor i krećem kući. Odmoran, naspavan i čistih misli. Još onda kada sam rekao tati da idem na more, odlučio sam da idem pod Ostrog. Bacim pogled na kartu i krenem - obalom mora do mjesta Risan, pa novim putem do Nikšića. Put Risan-Nikšić je nešto najsavršenije što sam vidio u Crnoj Gori. Širok drum, čak tri trake, nova podloga, uredna vertikalna i horzontalna signalizacija, sve po pravilu službe. U Nikšću sam napravio kratku pauzu za doručak. Nisam imao puno vremena da obilazim grad jer me je čekalo brdo kilometara do kuće. Cilj mi je bio da stignem prije ponoći. Krenuh ka manastiru Ostrog. Tamo nisam bio od 1997. godine. Ta vožnja do vrha je bila pravo uživanje. Kada sam stgao pred kapiju manastira bio sam zaprepašten brojem ljudi koji su tu bili. A onda novi šok, pogled ka podnožju i kilometrska kolona autobusa, automobila i motora koji su krenuli prema manastiru. O manastiru neću pisati puno. Svi zanaju da je to jedna od najvećih svetinja Srpske pravoslavne crkve i njenih vjernika. Manastir koji je izgrađen u okomitoj stijeni. Sagradio ga je čudotvorac Vasilije u 17. Vijeku, a njegove mošti se nalaze u ćivotu u pećinskoj crkvi. Takvo duhovno okrepljenje dugo nisam osjeitio. Svaki minut proveden tu mi je prijao. Krenuh ja polako kući svojoj. Iako je bio plan da idem na Šćepan polje, u poslednjem trenutku sam odlučio da idem na Durmitor i Žabljak. I nisam se pokajao. Nisam ni znao da je taj put tako lijep. Takav pogled se rijetko gdje može vidjeti. Krivine savršene, čist vazduh, ma čisto sve. Kilometar po kilometar, stigoh ja u Žabljak. Stomak mi je odavno davao signal da bi trebalo nešto da pojedem. Zov stomaka nikada nisam odbio. Kafe bar i restoran Or’O su bili moj izbor. Posle sam čuo da je to jedno od omiljenih mjesta svih turista koji dolaze u posjetu Žabljaku. Teleća čorbica i jagnjetina ispod sača podigli su moj sistem samo tako. Pošto je dan već ulazio u poslednju fazu, razmišljao sam da ostanem ovdje i prenoćim. Ali sam ipak odlučio da idem dalje. Put kojim sam krenuo vodio je do mjesta Pljevlje pa dalje u Čajniče i na kraju Goražde. Pokajao sam se što sam išao tim putem. Jako je loš, rupe su svuda, a pored svega dok sam predavao dokumenta na graničnom prelazu, moja vjerna druga kiša je odlučila da mi se pridruži. Još nijedno moje putovanje nije bilo bez nje. Obučem se kao astronaut i krenem dalje. Motor je fantastično radio, gume su odlične, ja nisam umoran. To je dobitna kombinacija za nastavak puta. Kada sam ušao u Goražde kiša je prestala da pada, ali je put bio vlažan. Sreća pa sam izbjegao kišu i oluju koja je zadesila ovaj kraj. Noć je polako padala, a ja i moj motor lomimo krivine Romanije. Negdje prije Han Pjeska nebo se razvedrilo. Mjesečina i zvijede su obasjale put. Dok sam sipao gorivo iskorstio sam trenutak i gledao u te zvijede. Vedrina neba me je pratila sve do kuće. Moji su mi javili da je kod komišije raspaljen roštilj i da će oni biti tamo. Više nego dobar razlog da požurim kući. Malo iza ponoći Draki i njegov motor stigli su sa puta dugog ravno 1000 kilometra. Uz piće i roštilj krenulo je prepričavanje doživljaja sa puta. Ovu vožnju posvetio sam jednom malom biću koje nažalost nije dočekalo da osjeti čari ovog svijeta!!! Teški trenuci izrode jake ljude!!!