CRVENE TREŠNJE… Proljeće 1986. Maj je tek počeo, a trešnje nikada ljepše. Kako dijete od 8 godina da shvati zašto mu brane da ih bere, zasto ih ne smije jesti? Kakve su to čestice radijacije na njima kada se ništa ne vidi i voda ih, kažu, ne može oprati? Jednog toplog julskog dana, iste te godine, u Laktaše su dosli naši vršnjaci iz Černobila. Primile su ih porodice koje su se dobrovoljno javile da kod njih mogu boraviti mjesec dana. Nakon tih mjesec dana su otišli od nas ali se svojoj pravoj kući nikada nisu vratili. Godinama poslije sam shvatio o čemu se tu radi ali žal za onim trešnjama je ostao zauvijek. Možda su baš one doprinijele fascinaciji Černobilom i onim što se u njemu desilo. Pročitao sam sve o katastrofi što mi je došlo do ruke, gledao slike Pripjata i Černobila, igrao kompjuterske igrice i maštao o odlasku na to mjesto. Trebalo je da prođu 32 godine da se poklope neke stvari i da nađem prijatelje (čuj mene prijatelje… ludake) koji dijele istu fascinaciju i želju za putovanjem. Negdje u julu prošle godine, nakon povratka iz Turske (Banjaluka - Istanbul), sjedili smo Kleps, Ljubiša, Vlado i ja i sumirali utiske sa tog putovanja. Poneseni pozitivnom energijom i pokojim pivom, počeli smo razmišljati o sljedećim putovanjima. Gdje otići a da to ne budu “standardne” moto destinacije? Riječ po riječ, mjesto po mjesto, kilometar po kilometar i zastadosmo kod jedne tačke na karti – Zona isključenja. Listamo putopise, tražimo informacije i vidimo da tamo niko nikada iz BiH motorom nije otišao. Dogovorili smo se da sljedećih dana provjerimo sve opcije za taj put: koje su moguće rute, agencije za ulazak u zonu isključenja, troškovi i ostale stvari. Zima je pred nama i imamo za sve to vremena. Međutim, kako to obično biva, kad imaš puno vremena na raspolaganju… Zima prođe a mi nismo uradili gotovo ništa. Prvi ozbiljniji sastanak pravimo tek polovinom aprila i dogovaramo da bi na put trebalo krenuti pred kraj maja. Na drugom sastanku se činilo da od te zamisli neće biti ništa. Svako je imao neke svoje probleme. Ipak, ne odustajemo definitivno i zaključujemo da se pripremamo kao da sigurno idemo. Mijenjaju se gume na motorima - naši “šlaufi” ostaju, stavljaju nove pločice, filteri i slične “sitnice”. Ozbiljan sastanak Ja mijenjam plocice Ljubiša mijenja pločice U međuvremenu na HBO TV kanalu kreće serija Černobil što dodatno raspaljuje vatru i unosi blagi nemir. Negdje oko 10-11. maja shvatili smo da moramo presjeći – ili idemo ili od puta nema ništa. Sjedamo ponovo i biramo agenciju za ulazak u zonu, plaćamo karte i biramo rutu (pomogla je malo i rakija... da budem iskren). Plan je da krenemo 24. maja kako bismo bili u Kijevu 26., a u Zoni isključenja 27. maja. Drugi ozbiljan sastanak Nekoliko dana pred put svako rješava neke svoje obaveze. Vremenska prognoza za put i mjesto gdje idemo je katastrofalna - kiša, prolomi oblaka... Razmišljamo o odgađanju puta ali na kraju ipak odlučujemo: IDEMO!