Nadovezaću se malo na ovo i ubaciću koju sliku. Prvo bih spomenuo vašarsku gužvu na Divčibarima i prepune bašte, gdje smo bukvalno sve lokale obišli kako bi pokušali kafu popiti. Našli smo jedno jedino mjesto, bilo je izolovano obasjano suncem koje je pržilo. Načekali smo se za tu kafu i što prije platili i otišli. Ubacimo u ovo i da smo se prije toga pješke spustili do restorana na stazi koji je takodje bio pun i da smo se odma penjali stepenicama nazad, bili smo mrzovoljni i pobjegli smo sa Divčibara i nismo gledali nazad. Tad kreće naša potraga za marketom kako bi kupili nešto da prezalogajimo kad stignemo na Veliku stenu, i to zbog odluke da više ne sjedamo u restorane jer poslednji put kad smo bili na vožnji (sasvim slučajno takodje u Valjevu) su nas odrali u jednom restoranu za ručak, doduše ima i naše krivice jer nismo pitali za cijenu . Dok smo tražili market sasvim slučajno smo naišli na jednu pekaru u kojoj je radila jedna veoma ljubazna gospođa koja nam je rekla da su svojevremeno i ona i muž motorom išli u obilaske i "nema gdje ih nije bilo". Uzeli smo sendviče sa pršutom i pecivo sa makom. Pecivo nam nije htjela naplatiti a i primila je marke jer dinare nismo imali. Sendvič je bio odličan, pršuta kvalitetna i čini mi se domaća a pecivo sa makom je bilo izuzetno i vanserijski dobro, toliko da se ne sjećam kad sam nesto bolje pojeo a znam da će se i Bojan složiti sa mnom. Pekara se nalazi u ulici Kneza Mihaila ( oko broja 71), i ostavljam vam sliku da je pronadjete ako budete bili u Valjevu jer ne postoji na Google mapama. Sledeća stanica je bila Velika Stena. Zanimljivo parče off-road puta vodi do same stene i završava se stvarno nezaboravnim pogledom. Ako budete posjećivali preporučujem da ne zaboravite sunčane naočare ili da planirate dolazak uz izlazak ili zalazak sunca. Evo jedne slike sa stene. Situacija se komplikuje kada Bojan dobija ideju da skratimo put i da zaobiđemo Valjevo pri povratku. Našao je prečicu na Google mapama. To mu je trebao biti prvi nagovještaj da ulazimo u potencijalni problem jer ja imam baš kuratu sreću i loša iskustva sa takvim prečicama i on je upoznat sa tim. Kao na primjer kada sam u 2 ujutro krenuo kroz Vizić u Vojvodini prema Erdeviku i zamalo se zaglavio na putu koji je najviše ličio na živo blato ili kad sam krenuo u Crnu Goru pa me prokleti Google poslao na neku prečicu kojom bi navodno zaobišao Vlasenicu a u stvari ni traktor je ne bi mogao zaobići tuda. Elem, digresija. I krenusmo mi tim putem. Par puta smo završili u dvorištu nekih domaćina jer se put ne razlikuje od utabane avlijske staze ali ništa strašno, okrenemo se i idemo dalje. Medjutim, što smo dalje išli put je bio sve gori i sve manje je ličio na "put", a sve više na mjesto gdje bi mogli ostati zaglavljeni. Na svakih par minuta bi nailazili na sledeću dionicu, zaustavljali se, i izgovarali - Ajde, bar ne može gore od ovog- , ali moglo je gore. I tako dođosmo do sledeće mjesta i fotografije: U sred ničega, tabla koja glasi Ulica - Brdo. Znak civilizacije. Ponadali smo se. Ali, ne dajte da vas znak prevari, ovo nije ulica koja se zove Brdo, već je brdo koje se zove Ulica. Kada smo prosli ovim desnim putem i još malo blatnjavog izbrazdanog puta iza ovog domaćinstva izašli smo na ovu livadu koja je izgledala kao finalna destinacija i da nećemo moći dalje. So na ranu je bio glavni put koji smo mogli da vidimo sa livade, ali je izgledao nedostižno. Vratili smo se malo unazad i vidjeli kuda treba da idemo dalje. Izgledalo je ovako: Bilo je i zaglavljivanja i proklizavanja i guranja motora. Put ima dvije brazde koje su mnogo dublje nego što izgledaju na slikama. Ali prodjosmo i njega nekako. Onda dolazimo do vrhunca cijele ove mini off-road avanturice. Kada smo vidjeli šta nas čeka obojica smo se pošteno ismijali jer ništa manje nismo ni očekivali nego ovo: Odmah smo se posle ovoga uključili na glavni put i direkt nazad za Bijeljinu krenuli. Sve u svemu odlična vožnja, 10/10, ponovio bih

Hvala svima na dobrodošlici. I @Guliver na savjetima. Vjerujem i ja da ćemo se sigurno sresti, s obzirom na udaljenost. Trudim se kad vozim da budem oprezan i prilagođavam vožnju putu i okolnostima i da ne testiram limite. Barem za sad se ne brinem

Zdravo svima, Zovem se Dragoljub, imam 27 godina, iz Bijeljine sam. Ove godine u avgustu sam prvi put sjeo na motor prilikom polaganja. Poslije prvog sjedanja sam znao da sam definitivno pogodio hobi, tako da sam vrlo brzo, i prije ispita, kupio motor. Kupio sam Kawasaki ER-5 2005. od sumnjivog prodavca, a ako me pitate zašto, odgovor je - jer mi se žurilo, sezona je bila pri kraju. Prodavac je bio automehaničar čija se radnja nalazila prekoputa vjerskog objekta. Taj vjerski objekat uopšte nije uticao na njegovu savjest da mi proda totalni krš od motora, kojeg su čekali kvar za kvarom, a sto je mom totalno neukom i amaterskom oku promaklo. Došao sam da kupim motor i ne vraćam se praznih ruku. Tom mantrom sam se vodio. Sa svim sledećim sto navedem je upoznat i @boky327. Njega krivim za sve, jer da nije bilo njega vjerovatno nikad ne bi ni polagao, ni kupio, ni vozio motor. Prvo što smo uradili je zamjenili ulje i filter ulja. Nakon par dana dobijam ovu sliku opiljaka koje je našao u ulju i strah da se mašina raspada iznutra. Kasnije saznajem da se motor stvarno raspada, ali da ovi opiljci nisu simptom toga. Magnet je se ranije raspao, neko ga je zamjenio i nije očistio motor, a opiljci su ostali u karteru. Pa smo ustanovili i da prednji lancanik nije bio pričvršćen ničim i da ga je samo lanac držao da ne spadne. I jos dosta ovako divnih stvari koje su sve ukazivale na redovno i temeljito održavanje motora. Najveći problem je bio zvuk klepetanja iz motora, koji je u početku bio jedva primjetan, a što sam više motor vozio postajao je sve jači. Vraćajući se sa Fruške Gore krajem septembra, nakon otprilike 3000km predjenih sa njim, klepetanje je dostiglo vrhunac i paralo je uši. Više nisam mogao da čujem bilo šta drugo tokom voznje i bilo kakav pokušaj uživanja na motoru je brzo bio prekinut ovim zvukom. Moj sada mehaničar je ustanovio da mi je "bregasta naoštrena kao sjekira". Doktor na sistematskom pregledu mi je rekao da se vozači motora dijele u dvije kategorije: oni koji su pali i oni koji će da padnu. To sam brzo saznao da je istina jer sam 5 dana nakon kupovine motora pao sa istog. Ni dan danas ne znam zasto. Kad me pitaju, kažem - put je bio klizav. Evo snimka što sam uhvatio sa kamere iz prodavnice koja gleda na put. Šlag na torti je miš, koji se uvukao u motor i jede sve što nadje ispod sjedišta, izmedju ostalog i saobraćajnu. Elem, odustao sam od ER-5 i krenuo da tražim Transalp 700 ili VStrom 650. Kupio sam Transalp 700 prije par dana i sad nemam mjesta u garaži da parkiram kola. Za 2024. planiram mnoge kratke i duge vožnje. Izmedju ostalog Žabljak, Transalpina, Malta, Italija, pa ćemo vidjeti šta stignem. Nadam se sve od toga, i da mi se @boky327 pridruži na nekim od njih. Pozdrav još jednom svim članovima P.S. Hoće li neko da kupi Kawasaki ER-5 u perfektnom stanju ?