Pozdrav za sve bajkere... Upravo se vratih sa vožnje. Naiđem na vest da su žrtve trke par ljudi u alkoholisanom stanju bio bračni par, njihov sinčić od sedam godina i devojčica od tri godine(nije poginula, još uvijek joj se bore za život...) Svaki put mi sve teže padaju ovakv stvari, i kao da se svaki put iznova razočaram u ljudski rod i svemu onom čemu se pokoravamo - malim i velikim stvarima koje nas - i one oko nas, ubacuju u đavolje kolo. Devojčica koja ima tri godine trenutno, ako preživi, čitav svoj život će provesti bez svoje porodice. Iako bude imala nekog, nikad neće osetiti majčin zagrljaj, očevu brigu, bratsku ljubav. Skoro četiri života su ugašena. Pitam se, vredi li ljudski život išta u ovom izopačenom svijetu? Kad smo izgubili OVOLIKO kompas? Pre neki dan sretnem dvojicu kolega bajkera, popiše po dva piva i odoše da nastave sa vožnjom. Šta se dešava? Sve gubi smisao. Čovek je uplašen za svoj život konstantno - jer uvijek postoji mogućnost da ga neka budala izdigne sa 100km/h na trotoaru. A gde smo tek mi bajkeri? Koliko je mladih života ugašeno SAMO zbog ljudske nesavesti? Zbog onog sebičnog JA hoću da vozim brzo i ne zanima me da li ću da ubijem nekog radeći to. Voleo bih da nekako dospem do svih tih ušiju i očiju, da samo na momenat mladi ljudi, a i oni stariji, shvate opasnost i rizik neprilagođene brzine... Svaki dan ginu ljudi oko nas, a mi smo svi deo ljudske vrste i mi smo ti koji sami sebi najveću štetu nanosimo....ne želim ni da razmišljam šta bi bilo da neko moj/tvoj/naš izgubi život u takvim okolnostima... Jer svako je nečije nešto...i svakog neko čeka... A i da ga ne čeka... Opet je to jedan život..
Nimalo manje vrijedan od nekih drugih... Razočaran sam i veoma tužan... I ponekad se zapitam....kakvo bi svijet bio mesto da samo na trenutak zastanemo i razmislimo o sebičnosti naših postupaka...?