Ljubav.Jedino tako jedino mogu objasniti sve sto cu reci u daljem tekstu.Sve je pocelo kad je moj drugar dobio Tomos Automatic, i kada sam se prvi put sreo sa tom cudnovatom masinom zvanom motocikl. Njegov otac, veliki ljubitelj motora ni u jednom trenutku nije oklevao kada mu je sincic zatrazio dvotockasa, dok je moj otac bio protiv toga, u potpunosti. Tada je pocelo jedno veliko prijateljstvo izmedju nas trojice.Nene, Automatica i mene. Nas dvojica smo bili u stanju da ceo dan provedemo na motoru, vozeci se jednom istom rutom od nepunog kilometra.I onda, kada bi nam ponestalo goriva, usunjali bismo se u kucu, maznuli koji kintu od matorih i sjurili se biciklima(jer je pumpa bila van tog nevidljivog granicnog pojasa do kog smo smeli da idemo motorom). Kasnije je taj lopovluk bio ocigledan, i morali smo naci novi izvor prihoda.Poceli smo da przimo suncokret i da ga prodajemo lokalnim trgovcima!Zamislite, ja sam imao 9, a on 10 godina! Medjutim, "sulja", kako je mi zovemo, nam je u tom periodu obezbedila pristojne novce, dovoljne za corbu za ljutu guju. Pa onda kvarovi, zapusenje karburatora i jos stosta!U pocetku smo provodili krs vremena skidajuci karburator, dok se nismo izvestili i naucili napamet sve delove. Tu su onda i prvi padovi, izderane ruke i situacije u saobracaju u kojima smo u nekoliko navrata jednom nogom bili u grobu.Ali, sve je to deo zivota, valjda moras da iskusis neke stvari na svojoj kozi, ne bi li shvatio da je to pogresno, ili mozda opasno po zivot.Par puta smo cak ostavljali motor na dan ili dva, ne vozeci ga jer smo se pre toga izleteli nekome ili sl. i doslovce se usrali. Onda je on dobio APN 6, koji smo nazvali "Al Kaida", ni sami ne znamo sto, valjda nam je to prvo palo na pamet.Tu sam vec vodio pravi mali rat sa roditeljima, i skakao im po glavi ne bi li mi kupili dvotockasa.Nista nije moglo da ih uveri u to da sam ja stvarno zaljubljen u tu spravu, i da bi me to ucinilo srecin do neba.Medjutim, stric mi je pozajmio starog APN 4, onog sa pedalama.Dobio je nadimak "Chopper", jer je imao izrazito sirok i visok korman, koji je stvarno licio na one na Harlijima.Prevalio sam brdo kilometara sa njim, i nikada me nije izdao.Uvek se provaljivao gromoglasan smeh medju vrsnjacima kada bih prosao, jer sam kao pojava, stvarno smesno izgledao na njemu.Posle divnih godinu dana, morao sam da ga vratim nadajuci da ce matori da se smiluju i da mi kupe nesto.Medjutim, nista od toga...
Sada imam nepunih 19, i jos uvek sam bez dvotockasa.Zadnjih par godina su bile cupave u smislu odnosa sa roditeljima u vezi toga.Hiljadu puta smo se posvadjali, hiljadu puta sam preplakao negativne odgovore, ali nista ne moze da ih uveri da ja to stvarno volim, i da je to prakticno, jedna vrsta opsesije.Sa onim drugarom sam se i pokumio, postali smo nerazdvojni do dan danas, sve zbog motocikla.On, naravno ima svoj motor na kom redovno mozete videti njega sa caletom, koji nikada nije posumnjao u njega i omogucio mu da ostvari svoj decacki san.Svaki put kad sednem na motor, okrenem kljuc i startujem ga, obuzme me neka jeza, i trnci mi prodju celim telom.To se ne moze opisati recima.To se moze samo osetiti.Taj zvuk je za mene svetinja, i nema mu ravnog.Sad im se pridruzila i moja devojka, koja isto ne podrzava motore.Imam osecaj da se svi okrecu protiv mene.I onda mi dodje jedan stari bajker, i kaze:" E, vidis ja sam bezao iz skole da bih gledao tvog caleta kako ucestvuje na lokalnim moto trkama!On je prakticno, bio moj idol" Za to nisam imao pojma, i nikada ga nisam hteo pitati nista vezano za to.Prosto ne zelim, jer sam razocaran u njega...
Do trenutka kada sednem na svog dvotockasa proci ce verovatno dosta vremena, ali kada se to desi, eto mene, sa vama, na drumu....