Guzzija nisam pazario ... samo su mi ga dali iz dućana na jaču probnu vožnju. Ali i to je dobar razlog da ga zalijemo. Javi kad planiraš biti u ZG da ne zbrišem nekamo ... trebao bih biti par dana u Austriji u drugoj polovici mjeseca.

@Milanezi - Ne vozim se u paru. Shodno tome, nikakvih informacija o tome ... sorry.

... Osim svega spomenutoga, moram još primjetiti da žuti mačak nekako prirodnije izgleda na Tifonu nego na Croduxu.

... Uglavnom ... krasan motorić vrijedan traženih novaca, naročito po cijeni za vrijeme božićne akcije. Osim ranije spomenutih điđa iz kataloga dodatne opreme, za doista ozbiljnije ture prije bih izabrao komfornije sjedište i grijane ručke. Uz rezervar od 23 litre (rezerva je 5 litara tako da jako rano upali lampicu rezerve) i skromnu potrošnju - meni je njegova računaljka prijavila 4,2 litre - mali Guzzi bi mogao biti odličan maratonac. Prostora za prtljagu na njemu vidim dosta ... veliki nosač odozada čak je i sastavni dio osnovne konfiguracije. Nekakav top-case ili dry bag plus omanja tank torba ... i može se na put. Klasičnih aluminijskih kufera ima i u originalnoj dodatnoj opremi. Što se tiče obuće, ovaj šareni V85TT dolazi obuven u Michelin Anakee Adventure, fensi šlapice koje izdaleka izgledaju kao terenske. To je odlično za naslikavanje po medijima i krasno se slažu uz marketinške pojmove spomenute još u drugom pasusu ... izdvajam adventure, journey i any type of terrain. Na ovom motoru te gume nisu najsretnije rješenje. Postoji i manje šarena verzija V85TT (tri zapravo: sivi, plavi i crveni) koja dođe obuvena u Metzeler Tourance Next. To su šlapice kakve bi bolje pasale ovom ljepotanu ... niti je to terenski motor, niti bih ga uopće tjerao da siđe s asfalta. Nije da ne može, no to je ipak veliki debeli žuti mačak a ne bengalski tigar. ...

... Prava zabava ipak počinje kad se izađe iz grada ... makar na velikogoričku cestu koja je u sezoni godišnjih odmora čak i praznjikava. Lokalne ceste - recimo od Siska do Novske - voze se potpuno neopterećeno, Guzzi prede kao veliki žuti mačak. Iskoristivi okretaji agregata počinju tek mrvicu iznad 2K, na 4K je već ulazak u moderato cantabile, dok je iza 5K čisti presto animato. Iza spomenutih 5K okretaja i zvuk postane grleniji i ozbiljniji, čime se automatski zaziva katalog dodatne opreme i jedan artikl sa žutom etiketom na kojoj piše Arrow. Nije da ne može, no ovi nadahnutiji i sportskiji okretaji nisu njegovo primarno područje. To je ipak krasni veliki žuti mačak i nema potrebe vući ga za rep da bi se derao kao tigar. Što se tiče accelerando - recimo ako treba brzo odmagliti sa semafora ili obići šleper negdje na cesti - treba samo žustrije okrenuti ono ručku na desnoj strani, 80 zdravih konjića sposobni su proizvesti fini potisak; a što se tiče ritardando za to je zadužen domaći igrač Brembo ... neobično me veseli što nisu došli u napast da koriste ByBre, J.Juan ili slične budget proizvode. Ako ću baš sitničariti, ne bih odbio radijalnu pumpu kojom bi se sidrenje finije doziralo, no i ovako uopće nije loše ... nije agresivno i odradi traženi posao. Ogibljenje nije talijansko nego je japansko - Kayaba i naprijed i odozada - i pristojno je odradilo sve ceste koje su se pojavile pred malim Guzzijem. Na pojedinim mjestima u Lonjskom polju poželio sam finiji zadnji amortizer - da je ovo full adjustable suspension mislim da bih fast compression otpustio za pola kruga - no ostaje mogućnost podešavanja foršpanunga i povrata. Motorić je cijelo vrijeme bio na potpuno tvorničkim postavkama. Na pamet mi opet pada katalog dodatne opreme i jedan drugi žuti komad opreme švedskog proizvođača. ...

Nisam čuo ni za kakve ozbiljnije probleme, mada ne sumnjam da imade kojekakvih svojih mušica.

... Kad bolje razmislim, nemam primjedbi niti na mjenjač, iako su njegova relativna grubost i agrikulturni karakter prvo što će primjetiti netko tko ima nula iskustva s Guzzijima. Ubacivanje u drugu i treću brzinu gotovo uvijek proizvede glasan metalni zvuk, sličan prelasku preko labavog poklopca na šahti. Sve iznad treće brzine uglavnom je smooth and silk. I u ovom slučaju moram naglasiti da je riječ o ganc ganc novom motoru koji još nije prošao niti prvi servis i nisam upoznat kakvo se ulje nalazi u motoru za period razrade. Inače, prvi servis je na 1500 km, žuti ključić na ekranu pojavio se taman negdje pred kraj našeg druženja. Kako sam spomenuo ranije, motorić sam pokupio iz Moto Mondo dućana kod zapadnog kolodvora ... skoro da nema bolje lokacije ako se želi isprobati ponašanje motora u gradskom prometu. A ponašanje u gužvi je vrlo neutralno ... kuplung je mekan, mape ubrizgavanja goriva su očito pristojno napravljene i nema nekih vidljivijih nervoza u stani-kreni prometu, karakteristično Guzzijevo ljuljanje u desno je ionako izraženo vrlo blago i to najviše kod paljenja i gašenja motora (osjeti se malo i kod nepotrebnog turiranja na semaforu) a što se tiče grijanja s cilindara, moram reći da sam očekivao da će to biti izraženije. Austrijski 950/990 je termoelektrana u usporedbi s ovim ... prvu generaciju Tuona da i ne spominjem. ...

... Guvernal sam već spomenuo ... širina je fino odmjerena, defaultna rotacija također. Ručice kuplunga i gasa dadu se podešavati (zanimljivo da nisu šparali na ovom sitnom ali bitnom detalju), kuplung nije tvrd (sajla je u pitanju) i gas je također sasvim OK (ride by wire, nema sajli). Više nema nikakvih cajgera, čukica i sličnih analognih tričarija ... zamijenio ih je kolor teve. Pristojnog nagiba, pristojne veličine i pristojne čitljivosti, čak imade i vlastiti plastični krović koji se brine da je sve na ekranu čitljivo u svako doba dana, neovisno o kutu žute kugle s neba. Austrijski brđani nažalost još nisu dosegnuli ove vještine slaganja preglednih instrumenata. No, dašak talijanskog štiha ipak je prisutan: indikator brzine (stupnja prijenosa, da ne bude greške) prilično je usporen i od upitne je koristi. Zašto? Evo primjera ... ako recimo prebacujem iz četvrte u treću brzinu, na ekranu najprije piše četvorka, odmah iza nje ne bude pisalo ništa dok je kuplung pritisnut, pa onda na trenutak bljesne šestica, i na kraju s kraćom zadrškom pojavi se i trojka. I tako za svaku izmjenu brzine prema dolje. Prema gore nema pojavljivanja fantomske šestice, no i dalje ne piše ništa dok je kuplung pritisnut. Ne mogu se oteti dojmu da je gear indicator ubačen u zadnji čas, i da će u mjesecima koji slijede biti poneki software update. Ovo sam primjećivao prva tri sata druženja s Guzzijem, a kasnije to više nisam doživljavao. Kome uopće i treba taj indikator ... Ono što je svakako korisnije od gear indicatora, barem na motoriću koji pretendira na ozbiljnije kilometraže, svakako je cruise control ... tempomat, reklo bi se. V85TT ga imade, nalazi se na lijevoj strani guvernala ... i funkcionira besprijekorno. Isprobao sam ga na dionici autobana A11 i doista nemam nikakvih primjedbi. ...

... Kako izgleda, kako se vozi, što mi se kod njega sviđa više a što mi se sviđa manje i vrijedi li tražene novce? Kako izgleda uglavnom se vidi na fotkama. Solidna je to komadina motora ... 230 kila s punim tankom ako se pitaju Talijani, 240 kila ako se pitaju Njemci. Koliko god da ima, dobro ih nosi. Dapače, kilograme nosi iznimno dobro, čak se može reći i odlično, jerbo zbog arhitekture svog agregata ima low cee of gee. Nije ga problem podići s parkirne nožice, nije ga problem ugurati u garažu niti ga iz nje izgurati. Štos nije samo u niskom težištu nego općem dojmu laganog (OK ... ne naročito teškog) manevriranja značajno doprinosi i usko sjedište neposredno ispred tanka. Položaj sjedenja je odličan, guvernal je pristojne širine i nisam osjetio potrebu da tražim šrafciger po garaži da si malčice poštelam ergonomiju. Fuzići (oslonci za noge) također imaju jako dobar položaj i koljena nisu izložena neugodnim naporima. Kad već spominjem koljena ... tank je majstorski profiliran pa koljena ne udaraju u njegov široki dio (ipak tu stane 23 litre juhice), a ne udaraju niti u glave cilindara (lijevi cilindar je bliži, desni je malo dalje ... ovo je poprečni V2). Neobično dobro za jedan motorić s jezera Commo ... bit će da su za rješavanje ergonomije posudili nekog iskusnijeg dizajnera iz Piaggio grupe. Sjedište, osim što lijepo izgleda zbog izbora materijala za presvlaku, i što je korisno usko tamo gdje usko treba biti, ima još jednu vrlo izraženu karakteristiku ... vrlo je neklizeće. Znadem da se često u promotivnim materijalima kod motocikala naglašava kako je sjedište presvučeno posebnim protukliznim materijalom koji bla-kenj-srać ... lijepo i krasno, no ovdje je to odrađeno baš bukvalno. Kad sjedim osjećaj je super, no kad hoću malčice promijeniti poziciju ... recimo jajca nabaciti bliže rezervaru ako sam u nadahnutom alegro vivo tempu, ili sam u andante điru i želim se pomaknuti trunčicu unazad na širi dio sjedišta ... tada moram dupe odlijepiti sa sica, pomaknuti se na željenu poziciju i zalijepiti se nazad. Traži možda malčice navikavanja, no nije nikakav problem. Osim toga, motorić ja ganc novi, presvlaka sjedišta je također ganc nova, i prilično sam siguran da će se to za X kilometara ili nakon Y vremena štogod "izlizati" pa će i pomicanje biti lakše. Trebam spomenuti ovom prilikom da sve spomenuto vrijedi za tekstilne hlače. Što se tiče kožne oblekice, dopuštam mogućnost drugačijeg pomicanja po sicu. ...

Također.

Made in Mandello del Lario Veliki zračno hlađeni V2 agregat poprečno uguran u čelični okvir i kardanski završni prijenos ... Moto Guzzi, nema biti šta drugo. Ali ipak za svaki slučaj ispod kolor tevea piše "made in Mandello del Lario". I osim na manje-više uobičajenim lokacijama s lijeve i desne strane tanka, stoji natpis Moto Guzzi - ili orao raširenih krila, Guzzijev zaštitni znak - još i s prednje strane agregata, na glavi svakog cilindra i po dva puta na svakoj felgi. I na sjedištu je izvezeno Moto Guzzi ... skoro bih to zaboravio. Garant imade još dvije ili tri lokacije koje sam zaboravio ili previdio ... nebitno. Zapravo, sve to uopće ne izgleda loše. I natpisi i logići su maleni i decentni, ne bodu u oko i nekako se prirodno uklapaju na zadanu im lokaciju. Talijanska posla, reklo bi se. Oni drugi Talijani, iz Bologne, oni bi i ime firme i logotipe raspalili da se vide barem s pola kilometra, uz dodatak najmanje tri talijanske zastavice. Alzo, ljubaznošću momaka sa zapadnog kolodvora (Moto Mondo, jeli), družio sam se čitav dan s Guzzijem V85TT. Neki ga zovu Classic Enduro, neki ga zovu Retro Tourer, neki ovako a neki onako ... a u prve tri linije teksta na službenoj Guzzijevoj web stranici nagurani su sljedeći pojmovi: adventure, legendary, Paris-Dakar, modern classics, perfect bike, journey i any type of terrain. Tek da spomenem ... ono TT iz oznake ovog modela znači Tutto Terreno (na domaćem jeziku to bi bilo all terrain). Svašta je ekipa iz marketinga nadrobila, no sve to uglavnom drži vodu bar do neke mjere. Ovog malog Guzzija - small block agregat, za razliku od velikog 1200, odatle ovo mali - pratim po sajmovima još od prije dvije godine kada je prvi puta prikazan kao mogući serijski proizvod. Najveća razlika na tom sajamskom primjerku bila je kompletan Ohlins ovjes, M50 klješta i prekrasan ispuh neopterećen katalizatorima i ostalom pratećom eko skalamerijom. Uglavnom, minimalno promijenjen ušao je u serijsku proizvodnju, a nedugo nakon početka prodaje ušao je i u moju garažicu ... na 10 minuta doduše, tek da nabacim na sebe minimalnu zaštitnu opremu za temperature 30+. Ostatak vremena proveo je na terenu. ...

... Pet dana, 1320 kilometara na austrijskom V2 s fergazerima, odlično društvo, ugodni razgovori, dobre šetnje i dobre vožnje ... neka bude toga i dalje.

... Planovi su tu da se mijenjaju, i u tom svjetlu nastavljam dalje. Od ideje o prolasku kroz BG odustao sam negdje na Trošarini, videći da nije petak samo meni već i tisućama drugih koji su baš sada - po dobrom običaju petkom malo ranije - nakanili autom s posla doći doma. Popijem malo vode iz bočice zaostale u tank torbi, okrenem polukružno, prođem Jajince i u Rakovici se prebacim na ranije spomenutu južnu beogradsku obilaznicu ... kroz sva tri tunela, mostom preko Save, evo začas i naplatnih kućica u Šimanovcima. Na prvom OMV-u stajem i tankam, i jasno mi je da ovako dalje neće ići. OK, idem doma, vruće je, no to ne znači d ne mogu nekako bolje iskorititi ostatak ovog dana ... budem se skinuo s autobana i idem lokalnim cestama dok mi se bude dalo. Tako sam i napravio. Šid, mali prijelaz kod Tovarnika - ima i tamo gomila kamiona - i preko Orolika do Vinkovaca. Prolazeći kroz Vinkovce odlučio sam ne ići preko Cerne na Babinu Gredu - bio sam tom rutom mjesec dana ranije ali na 640 - već se Slavonskog Broda budem dohvatio dijagonalno preko Vrpolja. Tamo ima dio puta kroz šumu pa bi moglo biti malčice ugodnije. Na toj cesti u selu Sapci nalazi se i jedna od novopostavljenih kamera s radarom ... okrenuta je prema Vrpolju. Komad ceste od Broda do Lužana odvozio sam po nasipu uz Savu - uz nekadašnje kupalište Migalovci - i to mi se jako dopalo pa sam ubrzo od sela Vrbova iza Nove Kapele opet skrenuo do Save ... preko Komarnice i Štivice crvenom cestom do Davora i uz nasip do Orubice. Tu sam samom sebi priznao da sam možda malo umoran i kod Nove Gradiške izlazim opet na autoban ... još je samo 130 km između mene i garaže. ...

... ...

... Kamo dalje iz Mladenovca bilo je pitanje koje mi se motalo po glavi dio jučerašnjeg dana, pa čak i neposredno prije kretanja iz dvorišta mog mladenovačkog kolege. Bio sam siguran jedino da se ne budem vraćao za BC kako bih otišao na rumunjski dunavski đir ... budem to ostavio za neku drugu priliku koja će svakako iskrsnuti u narednim mjesecima. Realna opcija bila je i da se vratim u BG pa da skupa s beogradskim kolegom biciklima kruzamo uz Savu do Ade ... tamo je za vikend Red Bull Flugtag. Moguće je da će biti zanimljivo, no posve je izvjesno da će biti neugodno vruće. Flugtag počinje u nedjelju u tri popodne, u doba najveće žege ... a mi na biciklima. I da ne moram u nedjelju predvečer biti doma u ZG, to bi bilo teže izvedivo ... ovako, to je odlična ideja no od realizacije ne bude ništa. Alzo, ne budem ovamo i ne budem onamo, no znadem sasvim sigurno kojim pravcem krećem ... idem ja lijepo preko Kosmaja, spustit ću se na Sopot kao i prošli puta, a potom budem usvojio Draganov prijedlog da produžim do Ralje i preko Avale se dokopam Beograda. Na Avali nisam bio još od prošlog stoljeća, a nije da nisam pokušao ... nekom prilikom vraćajući se iz Smedereva za BG cestom preko Grocke, fulao sam skretanje za Avalu i završio na beogradskoj obilaznici koja je bila najvećim dijelom raskopana a u tunelima nije bilo rasvjete. Kako god, lijepo sam se sada provozao preko Kosmaja, lagano se spustio do Sopota - i ovaj puta ne mogu ne spomenuti koliko ova cesta i scenografija nalikuju Sljemenu - prošao kroz Ralju i nakon kraćeg vremena već sam izdaleka vidio moj idući cilj ... ono brdo s velikim teve tornjem. Prilazna cesta od podnožja brda skroz do tornja je jednosmjerna, odlične je konfiguracije, a kada bi se tek malčice dotjerala metlom i partvišem, bila bi vrhunska staza za kraću brdsku utrku na štopericu. ...

Hvala. Uživaj!

... Jesam ja spominjao i Rumunjsku i Dunav, no tog popodneva javio mi se jedan kolega iz Mladenovca s informacijom da se upravo vratio s puta i da bi bilo zgodno naći se u Mladenovcu sutradan i odvoziti neku zanimljivu lokalnu cestu ... na Rudnik, recimo. Prijedlog je prihvaćen, pa ja već kombiniram kako doći do Mladenovca. Ideja o skeli od Palanke do Rama, prolasku kroz Požarevac i na kraju lokalnim cestama do Mladenovca nije prošla ... skela s ove strane kreće tek u 10 sati, a uobičajeno je da u polasku kasni - takva su sva moja dosadašnja iskustva - što znači da bih u Mladenovac stigao debelo iza podne, po najvećoj vrelini. Ništa ... budem ja sutra ujutro nazad do Kovina, preko mosta u Smederevo i otamo hvatam lokalnu cestu 155 skroz do Mladenovca. Koliko se sjećam, tom sam cestom već vozio prije 6-7 godina ali u kontra smjeru. Ostala mi je u dobrom sjećanju i veselim se ponovnom prolasku. Cesta od Smedereva do Mladenovca još uvijek je zanimljiva cesta. Asfalt jest možda malo lošiji, moguće da imade i nešto više pijeska tu i tamo, no pogled s ceste nije se bitno promijenio ... i dalje je dobar. Vozim se preko brda i uživam. Gužve Smedereva se više i ne sjećam ... bilo je to davno, ima već petnaestak minuta. Noć prije gledao sam malo po karti i sjećam se da nakon prelaska autobana A1 Mladenovac baš i nije daleko ... dvadesetak km, teško da ima više. Prolazim prvo naselje uzbrdo, na križanju na vrhu brda skrećem lijevo, prolazim još jedno naselje, spuštam se nizbrdo, na rotoru skrećem desno i ulazim u neko veće mjesto ... nigdje Mladenovca. Nikakve table ili putokaza ... da nisam krivo skrenuo negdje? Idem dalje ... prolazim pored nečega što je najvjerojatnije pijac, ima tu i određene gužve i jačeg muvinga, cesta me vodi lijevo, vidim zgodnu stariju kuću s dvorištem pretvorenu u kafić, nastavljam dalje niz ulicu a crvić sumnje polako se budi. Na benzinjari na izlazu iz mjesta stajem i dvije ljupke dame u crvenim kombinezonima priupitam jeli možda ovo mjesto iz kojega izlazim kojim slučajem Mladenovac? Rekle su mi ono što sam već i sam skontao pa se lijepo polukružno okrećem, vraćam se do kafića koji mi je privukao pažnju pet minuta ranije, Crnu Guju parkiram na stazu pod drvo, skidam kacigu i rukavice, naručujem osvježenje i šaljem poruku kolegi ... cafe Istorija. Desetak minuta kasnije stiže Dragan, moj mladenovački domaćin, na svom plavom autobusu benđi. Temeljni raspored vrlo brzo dogovaramo ... motoriće budemo ostavili doma u garaži i autom se selimo na bazene negdje na Kosmaju. Nazad se vraćamo oko šest popodne kad malo posustane vrućina, uzimamo motoriće i vozimo se na Rudnik. Ugodne razgovore uz bazen zamijenila je još ugodnija predvečernja vožnja na Rudnik - pojačana palačinkama u Koti 555 - no vrhunac dana nekako mi je ipak vožnja s Rudnika nazad do Mladenovca ... odličan tajming u kombinaciji s odličnim asfaltom i skoro bez ikakvog prometa. Bilo je prošlo pola deset kada smo motoriće uparkiravali nazad u garažu. Kiša koja je po noći padala i oblaci koji se još nisu stigli razići učinili su da je jutro bilo puno ugodnije nego zadnjih nekoliko ... ili je razlog tome ipak opušteni spavanac i jutarnja kafca iz emajliranog lončića. Ovako ili onako, prekrasno jutro u Mladenovcu. Kada se u priču ubaci šetnja do centra, malo povijesti, pogačice sa sirom i domaći jogurt, cijeli moj mladenovački izlet dobija još jednu topliju nijansu. ...