protector
-
Broj tema i poruka
2374 -
Pridružio se
Tip Sadržaja
Profili
Forumi
Galerija slika
Kalendar
Articles
Odgovori koje je postavio član: protector
-
-
...
Guvernal sam već spomenuo ... širina je fino odmjerena, defaultna rotacija također. Ručice kuplunga i gasa dadu se podešavati (zanimljivo da nisu šparali na ovom sitnom ali bitnom detalju), kuplung nije tvrd (sajla je u pitanju) i gas je također sasvim OK (ride by wire, nema sajli). Više nema nikakvih cajgera, čukica i sličnih analognih tričarija ... zamijenio ih je kolor teve. Pristojnog nagiba, pristojne veličine i pristojne čitljivosti, čak imade i vlastiti plastični krović koji se brine da je sve na ekranu čitljivo u svako doba dana, neovisno o kutu žute kugle s neba. Austrijski brđani nažalost još nisu dosegnuli ove vještine slaganja preglednih instrumenata. No, dašak talijanskog štiha ipak je prisutan: indikator brzine (stupnja prijenosa, da ne bude greške) prilično je usporen i od upitne je koristi. Zašto?Evo primjera ... ako recimo prebacujem iz četvrte u treću brzinu, na ekranu najprije piše četvorka, odmah iza nje ne bude pisalo ništa dok je kuplung pritisnut, pa onda na trenutak bljesne šestica, i na kraju s kraćom zadrškom pojavi se i trojka. I tako za svaku izmjenu brzine prema dolje. Prema gore nema pojavljivanja fantomske šestice, no i dalje ne piše ništa dok je kuplung pritisnut. Ne mogu se oteti dojmu da je gear indicator ubačen u zadnji čas, i da će u mjesecima koji slijede biti poneki software update. Ovo sam primjećivao prva tri sata druženja s Guzzijem, a kasnije to više nisam doživljavao. Kome uopće i treba taj indikator ...
Ono što je svakako korisnije od gear indicatora, barem na motoriću koji pretendira na ozbiljnije kilometraže, svakako je cruise control ... tempomat, reklo bi se. V85TT ga imade, nalazi se na lijevoj strani guvernala ... i funkcionira besprijekorno. Isprobao sam ga na dionici autobana A11 i doista nemam nikakvih primjedbi.
... -
...
Kako izgleda, kako se vozi, što mi se kod njega sviđa više a što mi se sviđa manje i vrijedi li tražene novce? Kako izgleda uglavnom se vidi na fotkama. Solidna je to komadina motora ... 230 kila s punim tankom ako se pitaju Talijani, 240 kila ako se pitaju Njemci. Koliko god da ima, dobro ih nosi. Dapače, kilograme nosi iznimno dobro, čak se može reći i odlično, jerbo zbog arhitekture svog agregata ima low cee of gee.
Nije ga problem podići s parkirne nožice, nije ga problem ugurati u garažu niti ga iz nje izgurati. Štos nije samo u niskom težištu nego općem dojmu laganog (OK ... ne naročito teškog) manevriranja značajno doprinosi i usko sjedište neposredno ispred tanka. Položaj sjedenja je odličan, guvernal je pristojne širine i nisam osjetio potrebu da tražim šrafciger po garaži da si malčice poštelam ergonomiju.
Fuzići (oslonci za noge) također imaju jako dobar položaj i koljena nisu izložena neugodnim naporima. Kad već spominjem koljena ... tank je majstorski profiliran pa koljena ne udaraju u njegov široki dio (ipak tu stane 23 litre juhice), a ne udaraju niti u glave cilindara (lijevi cilindar je bliži, desni je malo dalje ... ovo je poprečni V2). Neobično dobro za jedan motorić s jezera Commo ... bit će da su za rješavanje ergonomije posudili nekog iskusnijeg dizajnera iz Piaggio grupe.
Sjedište, osim što lijepo izgleda zbog izbora materijala za presvlaku, i što je korisno usko tamo gdje usko treba biti, ima još jednu vrlo izraženu karakteristiku ... vrlo je neklizeće. Znadem da se često u promotivnim materijalima kod motocikala naglašava kako je sjedište presvučeno posebnim protukliznim materijalom koji bla-kenj-srać ... lijepo i krasno, no ovdje je to odrađeno baš bukvalno. Kad sjedim osjećaj je super, no kad hoću malčice promijeniti poziciju ... recimo jajca nabaciti bliže rezervaru ako sam u nadahnutom alegro vivo tempu, ili sam u andante điru i želim se pomaknuti trunčicu unazad na širi dio sjedišta ... tada moram dupe odlijepiti sa sica, pomaknuti se na željenu poziciju i zalijepiti se nazad. Traži možda malčice navikavanja, no nije nikakav problem. Osim toga, motorić ja ganc novi, presvlaka sjedišta je također ganc nova, i prilično sam siguran da će se to za X kilometara ili nakon Y vremena štogod "izlizati" pa će i pomicanje biti lakše. Trebam spomenuti ovom prilikom da sve spomenuto vrijedi za tekstilne hlače. Što se tiče kožne oblekice, dopuštam mogućnost drugačijeg pomicanja po sicu.
... -
1 hour ago, doktor said:
Jedan od retkih novih motora koji je "razlicit" i baš mi se svidja!
Također.
-
Made in Mandello del Lario
Veliki zračno hlađeni V2 agregat poprečno uguran u čelični okvir i kardanski završni prijenos ... Moto Guzzi, nema biti šta drugo. Ali ipak za svaki slučaj ispod kolor tevea piše "made in Mandello del Lario". I osim na manje-više uobičajenim lokacijama s lijeve i desne strane tanka, stoji natpis Moto Guzzi - ili orao raširenih krila, Guzzijev zaštitni znak - još i s prednje strane agregata, na glavi svakog cilindra i po dva puta na svakoj felgi. I na sjedištu je izvezeno Moto Guzzi ... skoro bih to zaboravio. Garant imade još dvije ili tri lokacije koje sam zaboravio ili previdio ... nebitno. Zapravo, sve to uopće ne izgleda loše. I natpisi i logići su maleni i decentni, ne bodu u oko i nekako se prirodno uklapaju na zadanu im lokaciju. Talijanska posla, reklo bi se. Oni drugi Talijani, iz Bologne, oni bi i ime firme i logotipe raspalili da se vide barem s pola kilometra, uz dodatak najmanje tri talijanske zastavice.
Alzo, ljubaznošću momaka sa zapadnog kolodvora (Moto Mondo, jeli), družio sam se čitav dan s Guzzijem V85TT. Neki ga zovu Classic Enduro, neki ga zovu Retro Tourer, neki ovako a neki onako ... a u prve tri linije teksta na službenoj Guzzijevoj web stranici nagurani su sljedeći pojmovi: adventure, legendary, Paris-Dakar, modern classics, perfect bike, journey i any type of terrain. Tek da spomenem ... ono TT iz oznake ovog modela znači Tutto Terreno (na domaćem jeziku to bi bilo all terrain). Svašta je ekipa iz marketinga nadrobila, no sve to uglavnom drži vodu bar do neke mjere.Ovog malog Guzzija - small block agregat, za razliku od velikog 1200, odatle ovo mali - pratim po sajmovima još od prije dvije godine kada je prvi puta prikazan kao mogući serijski proizvod. Najveća razlika na tom sajamskom primjerku bila je kompletan Ohlins ovjes, M50 klješta i prekrasan ispuh neopterećen katalizatorima i ostalom pratećom eko skalamerijom.
Uglavnom, minimalno promijenjen ušao je u serijsku proizvodnju, a nedugo nakon početka prodaje ušao je i u moju garažicu ... na 10 minuta doduše, tek da nabacim na sebe minimalnu zaštitnu opremu za temperature 30+. Ostatak vremena proveo je na terenu.
...-
1
-
-
...
Pet dana, 1320 kilometara na austrijskom V2 s fergazerima, odlično društvo, ugodni razgovori, dobre šetnje i dobre vožnje ... neka bude toga i dalje.
-
...
Planovi su tu da se mijenjaju, i u tom svjetlu nastavljam dalje. Od ideje o prolasku kroz BG odustao sam negdje na Trošarini, videći da nije petak samo meni već i tisućama drugih koji su baš sada - po dobrom običaju petkom malo ranije - nakanili autom s posla doći doma. Popijem malo vode iz bočice zaostale u tank torbi, okrenem polukružno, prođem Jajince i u Rakovici se prebacim na ranije spomenutu južnu beogradsku obilaznicu ... kroz sva tri tunela, mostom preko Save, evo začas i naplatnih kućica u Šimanovcima.Na prvom OMV-u stajem i tankam, i jasno mi je da ovako dalje neće ići. OK, idem doma, vruće je, no to ne znači d ne mogu nekako bolje iskorititi ostatak ovog dana ... budem se skinuo s autobana i idem lokalnim cestama dok mi se bude dalo. Tako sam i napravio.
Šid, mali prijelaz kod Tovarnika - ima i tamo gomila kamiona - i preko Orolika do Vinkovaca. Prolazeći kroz Vinkovce odlučio sam ne ići preko Cerne na Babinu Gredu - bio sam tom rutom mjesec dana ranije ali na 640 - već se Slavonskog Broda budem dohvatio dijagonalno preko Vrpolja. Tamo ima dio puta kroz šumu pa bi moglo biti malčice ugodnije. Na toj cesti u selu Sapci nalazi se i jedna od novopostavljenih kamera s radarom ... okrenuta je prema Vrpolju.
Komad ceste od Broda do Lužana odvozio sam po nasipu uz Savu - uz nekadašnje kupalište Migalovci - i to mi se jako dopalo pa sam ubrzo od sela Vrbova iza Nove Kapele opet skrenuo do Save ... preko Komarnice i Štivice crvenom cestom do Davora i uz nasip do Orubice. Tu sam samom sebi priznao da sam možda malo umoran i kod Nove Gradiške izlazim opet na autoban ... još je samo 130 km između mene i garaže.
...-
1
-
-
...
...-
2
-
-
...
Kamo dalje iz Mladenovca bilo je pitanje koje mi se motalo po glavi dio jučerašnjeg dana, pa čak i neposredno prije kretanja iz dvorišta mog mladenovačkog kolege. Bio sam siguran jedino da se ne budem vraćao za BC kako bih otišao na rumunjski dunavski đir ... budem to ostavio za neku drugu priliku koja će svakako iskrsnuti u narednim mjesecima. Realna opcija bila je i da se vratim u BG pa da skupa s beogradskim kolegom biciklima kruzamo uz Savu do Ade ... tamo je za vikend Red Bull Flugtag. Moguće je da će biti zanimljivo, no posve je izvjesno da će biti neugodno vruće. Flugtag počinje u nedjelju u tri popodne, u doba najveće žege ... a mi na biciklima. I da ne moram u nedjelju predvečer biti doma u ZG, to bi bilo teže izvedivo ... ovako, to je odlična ideja no od realizacije ne bude ništa.
Alzo, ne budem ovamo i ne budem onamo, no znadem sasvim sigurno kojim pravcem krećem ... idem ja lijepo preko Kosmaja, spustit ću se na Sopot kao i prošli puta, a potom budem usvojio Draganov prijedlog da produžim do Ralje i preko Avale se dokopam Beograda. Na Avali nisam bio još od prošlog stoljeća, a nije da nisam pokušao ... nekom prilikom vraćajući se iz Smedereva za BG cestom preko Grocke, fulao sam skretanje za Avalu i završio na beogradskoj obilaznici koja je bila najvećim dijelom raskopana a u tunelima nije bilo rasvjete.
Kako god, lijepo sam se sada provozao preko Kosmaja, lagano se spustio do Sopota - i ovaj puta ne mogu ne spomenuti koliko ova cesta i scenografija nalikuju Sljemenu - prošao kroz Ralju i nakon kraćeg vremena već sam izdaleka vidio moj idući cilj ... ono brdo s velikim teve tornjem. Prilazna cesta od podnožja brda skroz do tornja je jednosmjerna, odlične je konfiguracije, a kada bi se tek malčice dotjerala metlom i partvišem, bila bi vrhunska staza za kraću brdsku utrku na štopericu.
...-
1
-
-
1 hour ago, dzoni kle said:
bravo, svaka cast!
Hvala. Uživaj!
-
...
Jesam ja spominjao i Rumunjsku i Dunav, no tog popodneva javio mi se jedan kolega iz Mladenovca s informacijom da se upravo vratio s puta i da bi bilo zgodno naći se u Mladenovcu sutradan i odvoziti neku zanimljivu lokalnu cestu ... na Rudnik, recimo. Prijedlog je prihvaćen, pa ja već kombiniram kako doći do Mladenovca. Ideja o skeli od Palanke do Rama, prolasku kroz Požarevac i na kraju lokalnim cestama do Mladenovca nije prošla ... skela s ove strane kreće tek u 10 sati, a uobičajeno je da u polasku kasni - takva su sva moja dosadašnja iskustva - što znači da bih u Mladenovac stigao debelo iza podne, po najvećoj vrelini. Ništa ... budem ja sutra ujutro nazad do Kovina, preko mosta u Smederevo i otamo hvatam lokalnu cestu 155 skroz do Mladenovca. Koliko se sjećam, tom sam cestom već vozio prije 6-7 godina ali u kontra smjeru. Ostala mi je u dobrom sjećanju i veselim se ponovnom prolasku.
Cesta od Smedereva do Mladenovca još uvijek je zanimljiva cesta. Asfalt jest možda malo lošiji, moguće da imade i nešto više pijeska tu i tamo, no pogled s ceste nije se bitno promijenio ... i dalje je dobar. Vozim se preko brda i uživam. Gužve Smedereva se više i ne sjećam ... bilo je to davno, ima već petnaestak minuta.
Noć prije gledao sam malo po karti i sjećam se da nakon prelaska autobana A1 Mladenovac baš i nije daleko ... dvadesetak km, teško da ima više. Prolazim prvo naselje uzbrdo, na križanju na vrhu brda skrećem lijevo, prolazim još jedno naselje, spuštam se nizbrdo, na rotoru skrećem desno i ulazim u neko veće mjesto ... nigdje Mladenovca. Nikakve table ili putokaza ... da nisam krivo skrenuo negdje? Idem dalje ... prolazim pored nečega što je najvjerojatnije pijac, ima tu i određene gužve i jačeg muvinga, cesta me vodi lijevo, vidim zgodnu stariju kuću s dvorištem pretvorenu u kafić, nastavljam dalje niz ulicu a crvić sumnje polako se budi. Na benzinjari na izlazu iz mjesta stajem i dvije ljupke dame u crvenim kombinezonima priupitam jeli možda ovo mjesto iz kojega izlazim kojim slučajem Mladenovac?Rekle su mi ono što sam već i sam skontao pa se lijepo polukružno okrećem, vraćam se do kafića koji mi je privukao pažnju pet minuta ranije, Crnu Guju parkiram na stazu pod drvo, skidam kacigu i rukavice, naručujem osvježenje i šaljem poruku kolegi ... cafe Istorija. Desetak minuta kasnije stiže Dragan, moj mladenovački domaćin, na svom plavom
autobusubenđi. Temeljni raspored vrlo brzo dogovaramo ... motoriće budemo ostavili doma u garaži i autom se selimo na bazene negdje na Kosmaju. Nazad se vraćamo oko šest popodne kad malo posustane vrućina, uzimamo motoriće i vozimo se na Rudnik.
Ugodne razgovore uz bazen zamijenila je još ugodnija predvečernja vožnja na Rudnik - pojačana palačinkama u Koti 555 - no vrhunac dana nekako mi je ipak vožnja s Rudnika nazad do Mladenovca ... odličan tajming u kombinaciji s odličnim asfaltom i skoro bez ikakvog prometa. Bilo je prošlo pola deset kada smo motoriće uparkiravali nazad u garažu.
Kiša koja je po noći padala i oblaci koji se još nisu stigli razići učinili su da je jutro bilo puno ugodnije nego zadnjih nekoliko ... ili je razlog tome ipak opušteni spavanac i jutarnja kafca iz emajliranog lončića. Ovako ili onako, prekrasno jutro u Mladenovcu. Kada se u priču ubaci šetnja do centra, malo povijesti, pogačice sa sirom i domaći jogurt, cijeli moj mladenovački izlet dobija još jednu topliju nijansu.
...-
2
-
1
-
-
...
Korak dalje na istok počeo je korakom - zapravo šetnjicom - do garaže. Neobavezno, opušteno, bez žurbe i bez ikakvih naznaka nervoze ... kao da sam znao da današnja kilometraža neće biti neka naročita, kvantitativno gledano. Cilj je bio dokopati se Bele Crkve, prijaviti se u bazni kamp - Vila Marija, standardno - te momentalno otprašiti do Kaluđerova i napraviti kraći đir uz rumunjsku stranu Dunava. Ili možda preko Oravițe kroz šumu do Anine ... dan je dugačak, svuda stignem a do Bele Crkve jedva da ima stotinjak km.No, da bih došao do BC najprije moram izaći iz BG. Od raznih načina da izađem iz BG ja sam si već u dolasku zafitiljio da će odlazak biti kroz Terazijski tunel i preko Pančevačkog mosta ... i tako je i bilo. Imao sam i pratnju do Pančevačkog puta a potom svatko na svoju stranu. Srijeda je, ranije prijepodne, gužve nikakve nema čak niti kroz Pančevo, a dalje od Pančeva na istok još i manje. Dva višekilometarska ravniša i dva rotora kasnije eto me u Kovinu kako na Lukoilu napajam žedne, a još samo koju minuticu kasnije već prolazim kroz najjužnije dijelove Deliblatske peščare. Koliko god puta prošao tim krajevima i tom cestom (134), još uvijek mi nije dosadilo.
Kako sam oko pola dvanaest ušao u dvorište Vile Marije i Crnu Guju uparkirao u hladovinu pod drvetom, situacija se izmaknula kontroli. Razlog je neobično jednostavan ... skinuo sam jaknu, sjeo na stolac uz ulazna vrata i dignuo noge na klupicu. Momentalno mi je palo na pamet da nisam ni u kakvoj žurbi, da nemam obavezu sad još po ovom užarenom danu voziti do Rumunjske, da sam zapravo lagano glađuhan i da bi mi pasalo nešto "na kašiku" te da bi kasnije popodne - iza sedam, kad ova vrelina popusti - mogao napraviti mali đir do Dunava, tu odmah kod Banatske Palanke, ma nema 10 minuta do tamo.
Tako je nekako sve i bilo ... počelo je gulašićem na standardnoj lokaciji za prehranu - restoran Klub, po tko zna koji put - a onda kasnije iza sedam, kako je u hladovini bilo i zamišljeno, otputio sam se na mali đir do Dunava u Banatsku Pananku, gdje je pristanište "Ramske skele" kojom sam se do sada nekoliko puta s guštom prebacivao s jedne na drugu stranu Dunava. Zapravo, pravi razlog đira do Banatske Palanke - "deset kuća a šest ribljih restorana", kako to mjesto naziva moj belocrkvanski domaćin Dragan - jest provjeriti red vožnje spomenute Ramske skele. Kako i zašto ... nisam li spominjao rumunjski đir uz Dunav, prije ili kasnije?
...-
2
-
-
On 7/4/2019 at 1:01 PM, dtesic said:
Hvala !
Uživaj!
-
...
Kasni ručak rješavamo grčkom hranom u dolini gladnih i odjednom postajemo svjesni da od večernjih švrljanja po gradu ne bude ništa ... klimatizirani stan jednoglasno pobjeđuje. Sutra ujutro na rasporedu je pakovanje i još jedan korak dalje na istok.
...-
1
-
2
-
-
...
...-
1
-
-
...
Kad smo odlučili da je dosta mirovanja krenuli smo nazad manje-više istim putem ... uz raskopani trg u renoviranju, malo Čika-Ljubinom, malo Knez Mihailovom, uz Starbaks i uz Akademiju koje više nema opet izlazimo na Kosančićev venac. Vrućina je saharska ali ipak prelazimo pješice preko Brankovog mosta - tek da imamo bolji pogled na usidrene riječne kruzere - a onda kuhani i pečeni uskačemo u autobus na dodatno dinstanje u vlastitom soku.
...-
1
-
-
...
Slastičarna, nepromijenjena još od ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća ... nije za duže zadržavanje već je više tipa "smaži i zbriši". A u slastičarni staklena vitrina i dvije mješalice za sokove. U vitrini tulumbe i krempite, u lijevoj mješalici moj "napitak od interesa". Boza, tako se zove taj fini bezalkoholni napitak ... orijentalnog je porijekla a baza mu je fermentirano kukuruzno brašno. Izgleda otprilike kao blatna voda, no ima vrlo specifičan slatkasti okus i genijalno je rješenje za ljetne žege. Boza mora biti rashlađena ali bez leda.
U desnoj mješalici je špricer ... nije vino sa soda vodom već miks boze i limunade. Kaže moj BG domaćin da špricer diže iz mrtvih. Uglavnom on špricer ja bozu - uz tulumbe, naravno - i možemo dalje. Vrijeme je za sjesti i predahnuti, gledati prolaznike na ulici i srediti nagomilane utiske. Ali ne idemo bilo kuda ... točno znadem kamo idemo.
Iako je obližnja ulica Strahinjića Bana nakrcana dobrim kafićima, moj izbor je povratak skoro kilometar nazad prema centru ... ulica je Dositejeva, mjesto je kafić Teatar, neodoljivi mali kafić u uskoj i strmoj ulici sa stražnje strane Narodnog pozorišta. Očito je da i ime kafića nije slučajno odabrano. Fantastična lokacija, odlična hladovina, crni čaj s mlijekom i plava konobarica u žutim čarapicama ... ne treba nikuda žuriti.
...-
1
-
-
...
Kosančićev venac s pogledom na Savu, Dorćol uzduž i poprijeko, od Terazija do Slavije, Bulevarom uz Tašmajdan ... svašta je novoga, nekih klasika više nema - nažalost, i SKC i Akademija su zatvoreni - a neki moderni "klasici" su pronašli svoje mjesto pri kraju Knez Mihailove. Da, mislim na Starbaks, a red na blagajni je obavezan i nezaobilazan.
Naravno, prošli smo Skadarlijom ali nismo tražili ni Tri Šešira niti Ima Dana ... tražili smo neku drugu vrstu energetske infuzije, tu negdje nedaleko, mislim da je u Cara Dušana.
...-
2
-
-
...
Korak po korak i eto nas ispod nove Gazele ... dalje ne možemo sve i da hoćemo jer puta više nema. Okrećemo nazad istom rutom, s tim da se držimo što bliže obali, iako je to - zbog nanosa od nedavnih visokih vodostaja - ponekad i malo teže. Ili barem malo zamazanije. Za divno čudo, sve do povratka negdje oko Mad Maxa, komarci su nas ignorirali. A kada su nas skužili, morali smo zadnju stanicu otprašiti autobusom.
Potjerani potrebom za hranom još smo jednom prošetali dolinom gladnih ... do prve samoposluge po tamno Nikšićko i do kineskog fast fooda. Dva sata kasnije spavali smo kao bebe.
... -
...
...
-
2
-
-
Bliski istok
Ovdje sam još bio potpuno suh. Benzinjara na autobanu na istočnom kraju Slavonskog Broda, nešto iza jedanaest sati prije podne. Neke sitne kapljice su tek krenule u silaznu putanju, nebo ispred mene čak i nije izgledalo previše opasno a uostalom i pogled na RainAlarm je pokazao da mi je na putu tek neveliko područje označeno zelenom i svijetlije plavom bojom ... alzo, nešto kao light rain. Ma neće biti ništa strašno, hajde ... budem navukao na sebe tanku kišnu jaknicu jednom kad je pronađem na dnu tank torbe. Gorivo nisam točio ... zadnje tankanje bilo je na pumpi oko Nove Gradiške a Crna Guja imade tank od 17 litara što znači da je iduće tankanje na rasporedu tek nakon Batrovaca.
Oko Babine Grede bio sam mokar. Ona tanka jaknica dobro radi svoj posao - od pojasa na gore ništa nije promočilo - no mokre sam guzice i još mokrijih nogu. Ono što je još na Brodskoj benzinjari izgledalo kao lagana kišica u nastajanju, prometnulo se u opći potop s vidljivošću ne većom od 20 metara ... otprilike kao kad u rujnu/septembru fasujem magluštinu u Gorskom kotaru. Oko Županje više niti cesta nije bila mokra a u dolasku na naplatne prije Lipovca već su mi i gaće bile suhe ... je, dobar je taj polipropilenski veš, nemam zamjerki. Jedino što je ostalo potpuno mokro jest ona kartica za cestarinu, no momak u naplatnoj kućici nije se sekirao oko toga ... nešto je rukom napisao na karticu i naplatio cestarinu. Jedino me pitao gdje sam pronašao toliku kišurinu jer tu oko Lipovca od iste nije bilo ni traga ni glasa.
Na prvoj benzinjari iza Batrovaca - sada je to Shell - stajem, napajam Crnu Guju i javljam svom domaćinu u Beogradu da nisam daleko. Rukavice su još onako malo vlažnjikave ali nisam raspoložen dizati sjedište i izvlačiti par suhih rukavica ... ovima ionako treba još 10 km luftanja i budu full suhe.
Desetak km kasnije, ako i toliko, bile su opet full mokre. Novi prolom oblaka, još gori od onog od prije sat vremena, opet me nakvasio. Kišurina je padala tolikom silinom da su automobili stajali u zaustavnoj traci, no ja sam vidio tablu na kojoj se spominjalo 5 km do iduće benzinjare - OMV, na kojem sam već tankao u ranijim prolascima - pa sam maksimalno izoštrio senzore i izdržao do tamo.Skrećem desno na benzinjaru, jedva da išta vidim - čak sam zadnjih nekoliko km vozio s otvorenim vizirom jer drugačije nije išlo - i skoro me s motora sruši plimni val kojega sam podigao prolazeći kroz jezero koje se tu stvorilo. Divota jedna ... sada znadem kako to izgleda kada ti netko istrese barem 20 litara vode u kacigu s podignutim vizirom. A i nove fensi Sidi tihotapke bile su kao uronjene u bazen ... em što su prošle kroz jezero, em što se sva vodurina s hlača istovarila u njih. Nekako se uparkiram ispred ulaza, sve s mene se cijedi a ovi koji su ranije stigli bježeći od kiše gledaju me kao da sam s neba pao. Vjerojatno sam taman tako i izgledao.
Trebalo mi je neko vrijeme da sa sebe zgulim rukavice i da javim u BG da moguće budem malčice kasnio jerbo sam zaglavio na benzinjari opkoljenoj vodurinom ... a stigao sam uočiti da je dubina onog jezera kroz koje sam proletio na ulazu debelo preko osovina. Niti petnaest minuta kasnije vodurina s neba postala je lagana ljetna kišica i ja sam se ubacio nazad na cestu koja je nakon dvije-tri minute bila potpuno suha. Devedeset je km do Beograda, imam pun tank goriva i lagano se sušim na vrućem ljetnom suncu.
Ja sam se koliko-toliko i osušio do naplatnih kućica, no kartica za cestarinu i 200 dinara koje sam još na ulazu pripremio nisu dosegli to stanje. Pružam sve to u mokrim rukavicama momku u naplatnoj kućici uz prigušeni "Čuj, možda je ovo malčice mokro", a on koluta očima i hvata se za glavu. Pitam ga jel' mu dobro ...E sad, ne znam jel me zayebava ili je problem stvarno u tome što on baš mora ugurati tu karticu u nekakav uređaj kako bi mogao otvoriti rampu i naplatiti cestarinu. Gledao sam danas proceduru kako to rade nešto zapadnije, i uopće nije bilo bitno što je kartica mokra. Alzo, ovaj momak je najprije sušio karticu iznad rešoa na kojem inače kuha kavu, pa ju je probao ugurati kam treba. Nije prošlo. Pa je izašao van i okretao karticu prema Suncu nebi li je osušio ... usput je i zatvorio traku da se ne nakupljaju iza mene. Pa je probao i nije prošlo. Onda je opet skakutao s tom karticom samo s druge strane naplatnih, mahao njome i ovako i onako ... pa je na kraju ipak nekako uspio nagovoriti je da bude pročitana. Ja sam za to vrijeme stajao i sušio rukavice na rešetkama oko zadnjeg cilindra ... veliki V2 fino grije. Možda u tome i jest tajna u brzom sušenju oko yaya, a ne u šmensi baselayer gaćama.
Desetak minuta kasnije nalazim se sa svojim frendićem i domaćinom na NIS pumpi i nimalo lagano - samo pratimo promet, ništa drugo - otperjamo prema Ušću, motore zaključavamo u garažu na dva dana i sada stvarno lagano otcipelarimo u bazu. Raspakiravanje, sve na balkon na sušenje i luftanje, "lekić" od domaće šljive, tuširanje i preoblačenje u nešto prikladno popodnevnim vanjskim temperaturama, kebab u "dolini gladnih" i eto nas u stanju Ready to Race, kako i priliči Pravim Kateemdžijama.
Ovo RediTuRejs ne treba shvatiti bukvalno ... na programu je dva dana šetnje po Beogradu - možda koja stanica busom tu i tamo - no od vožnje motorima ništa. Na stranu to što je vrućina preko svake mjere, jednostavno želim na miru obići neke dijelove grada iz mog ranijeg života, sjesti u neke zanimljive kafiće, vidjeti štogod iz drugog ugla i konačno ... da možemo na miru razgovarati. A šetnja uz Dunav, splavove, ušće, Savu ... idealno je mjesto za početak. Nevjerojatno koliko se vremena može potrošiti šetajući uz rijeke.
...
-
5
-
-
-
Žive slike s Grobnika prošli vikend:
...
-
1
-
-
...
Izlazeći iz Buzeta teško je bilo ne primjetiti da se s leđa navlače neki oblaci za koje uopće nije bilo nikakve sumnje da donose kišu. Što mene ipak nije odgovorilo od ideje da se prevezem preko Učke, no ipak se nisam skretao na Vojak. Spustio sam se opet na obalu, u Ičiće, i opet se provezao kroz Opatiju i Rijeku.
Prvu kišu nije trebalo dugo čekati ... počela je već na pola puta od Grobnika do Gornjeg Jelenja. Druga ozbiljnija voda s neba dogodila se negdje prije Severina, a na kraćoj pauzi u Vukovoj Gorici bilo mi je jasno da je ovo do sada bilo tek zagrijavanje.
Propisni prolom oblaka uhvatio me na autobanu između Karlovca i Jastrebarskog, što i nije jako loše jer se mali Đuka konačno oslobodio i zadnjih atoma istarske prašine s nekih makadama još od prije mjesec dana. Svako zlo za neko dobro.-
2
-
-
...
Iz čistog gušta prošao sam kroz Rijeku - a rijetko prolazim od juga prema sjeveru - i Opatiju, prošao Plominku* i na rotoru u Vozilićima prebacio se na cestu 64 ... cilj je bio napraviti krug po unutrašnjosti i doći do Učke sa zapadne strane. Usput sam prošao uz nekoliko gradova na brdu**.
...----------------------------------
* cesta D66, uz obalu od Opatije do Plomina
** Pićan, Motovun, Buzet
-
1
-
Srbija -- Austrija -- Rumunjska ... svega ima
in Putopisi
Napisano
...
Kad bolje razmislim, nemam primjedbi niti na mjenjač, iako su njegova relativna grubost i agrikulturni karakter prvo što će primjetiti netko tko ima nula iskustva s Guzzijima. Ubacivanje u drugu i treću brzinu gotovo uvijek proizvede glasan metalni zvuk, sličan prelasku preko labavog poklopca na šahti. Sve iznad treće brzine uglavnom je smooth and silk. I u ovom slučaju moram naglasiti da je riječ o ganc ganc novom motoru koji još nije prošao niti prvi servis i nisam upoznat kakvo se ulje nalazi u motoru za period razrade. Inače, prvi servis je na 1500 km, žuti ključić na ekranu pojavio se taman negdje pred kraj našeg druženja.
Kako sam spomenuo ranije, motorić sam pokupio iz Moto Mondo dućana kod zapadnog kolodvora ... skoro da nema bolje lokacije ako se želi isprobati ponašanje motora u gradskom prometu. A ponašanje u gužvi je vrlo neutralno ... kuplung je mekan, mape ubrizgavanja goriva su očito pristojno napravljene i nema nekih vidljivijih nervoza u stani-kreni prometu, karakteristično Guzzijevo ljuljanje u desno je ionako izraženo vrlo blago i to najviše kod paljenja i gašenja motora (osjeti se malo i kod nepotrebnog turiranja na semaforu) a što se tiče grijanja s cilindara, moram reći da sam očekivao da će to biti izraženije. Austrijski 950/990 je termoelektrana u usporedbi s ovim ... prvu generaciju Tuona da i ne spominjem.
...